''Braća Karamazovi'' :
Ivan je zamišljen kao neko ko stremi ubistvu svog oca, ali ne iz koristoljubivih motiva – njegovo učešće u zločinu proističe iz njegove ateističke filozofije. On je intelektualni izvršilac zločina. Trenutak kada treba da se odigra zločin je povoljan – cela porodica je u stanju visoke psihičke napetosti. Dostojevski prekida radnju onda kada bi njeni tokovi mogli da ukažu na ubicu. Istraga vodi do Dimitrija.
Ivan Smerdjakovu imponuje zbog svojih teorija protiv božje egzistencije. On je još ranije pokušavao da se dodvori Ivanu, kada je pred njim raspravljao sa Grigorijem.
Ivan nije u stanju da prihvati odgovornost, da izdrži pomisao da je on duhovni organizator ubistva, niti da izdrži pritisak krivice – tako da halucinira đavola. Krivica aktivira jedan patološki proces, šizofren rascep. Dostojevski prikazuje genezu ovog procesa, jer Ivan ne poludi odjednom.
Košmar je protivteža legendi, jer se u njemu dovode u pitanje gotovo sve Ivanove teze. U košmaru zlo dobija opravdanje, me samo metafizičko, već i istorijsko. Đavo je kanonskom naredbom određen da bude negacija. U borbi sa njim čovek stvara istoriju – ''Bez stradanja, kakvo bi bilo zadovoljstvo u životu?''. Patnja postoji da bi čovek mogao da odeli dobro od zla, sreću od nesreće. Ivan je održao svest a samim tim i pomisao na boga. Ivanovo pitanje ''Ima li boga'' potvrđuje njegovu razdvojenost između ateizma i vere. Košmar se može shvatiti i kao Ivanov obračun sa sobom. Otac je ubijen, Mitja uhapšen, Smerdjakov se ubija – đavo se javlja Ivanu i momentu kad Smerdajkov umire. Smerdjakov je bio živ pandan Ivanov, a đavo implicitan. Razgovor ukazuje na pojavu osećanja krivice, tako da je đavo ne samo sumnja već i savest. Ivanov iskaz na sudu demantuje njegov teorijski stav. Sudbine junaka pokazuju ne samo da nije sve dozvoljeno, već da nije dozvoljeno ni jednu reč reći neodgovorno.
Legenda : Ivan nije ateista, jer ne poriče mogućnost strašnog suda. On smatra da postoji zlo koje se ni na kakav način ne može opravdati (patnja dece). Ateista bi bio ravnodušan prema ovim pitanjima (kao Fjodor Pavlovič). Dete ne može biti krivo. Po Ivanu, nikakva besmrtnost i nikakvo carstvo božje ne mogu iskupiti patnje nedužne dece. Ključno mesto u Ivanovim razmišljanima je ono na kome on kaže da ne želi da majka dečaka oprosti njegovom mučitelju – majka nema prava na tako nešto. Ona može oprostiti za svoje muke i patnje, ali ne i za muke svog deteta. I Ivan zato vraća svoju ''ulaznicu''. Ivan je antiteista – on je neko ko dopušta postojanje boga ali se buni protiv boga, u ime aksioloških pobuda. Zosimova poruka : ''Teško onome ko uvredi decu''. Iljuša Snjegirjov – deca ne praštaju.
U hrišćanskom učenju Ivan nalazi dve fundamentalne greške : jedna je učenje o prirodnoj čovekovoj krivici i praroditeljskom grehu, zbog čega život treba da prođe u patnji i stradanju radi očišćenja; a druga je u precenjivanju čoveka.
Govor inkvizitora – istorija hrišćanske civilizacije. Duh sumnje je upozorio Hrista u pustinji na budući poraz njegove misije, zato ''što ide u svet praznih ruku, samo sa zavetom slobode''. Savetovao mu je da pretvori kamenje u hlebove i tada bi za njim potrčalo čitavo čovečanstvo; da siđe sa krsta i napravi čudo – jer čudo i tajna imaju veliku vlast nad dušom ljudskom; da uzme ''mač carski'' i da vlada – Hrist je odbio sve predloge, jer on nije hteo da porobi čoveka ni hlebom, ni čudom, ni silom vlasti. Hteo je da se on slobodno opredeli za njegovu reč. U tome je, po inkvizitoru, fatalna greška koja je uslovila poraz. Za razliku od Hrista koji je obećao ''hleb nebeski'', on smatra da ljudima treba dati ''hleb zemaljski''. Sloboda, kako je Hrist vidi, dovela je do strahovitog ropstva i zabune. U inkvizitorovoj viziji društva, ljudi će postati slobodni tek kada se odreknu slobode, dobiće hleb i biće zahvalni, a biće oslobođeni strašnih muka da lično i slobodno odlučuju. Inkvizitor zamera Hristu zbog psihološki nedovoljne procene ljudskih mogućnosti. Breme slobode je i suviše teško, ljudi nisu na visini duhovnih podviga – i zato inkvizitor uzima na sebe da popravi Hristovu grešku i da ljudima obezbedi ono što im odgovara : sreću i nahranjenost stada. U ravni realnosti, Hrist i njegovo učenje nemaju nikakvu snagu. Postoje tri sile koje su mogle pobediti savest tih nemoćnih buntovnika za njihovu sreću : te su sile čudo, tajna i autoritet. Hrist ih odbacio. Inkvizitor prihvata 3 iskušenja (uperena protiv slobode ljudskog duha i ljudske savesti) u ime ljudske sreće i spokojstva. To što Hrist ćuti može da znači da je istina o slobodi neizreciva.
Hrist je postavio čoveku veoma visoke zahteve, odricanja gotovo nemoguća – da voli bližnje oko sebe, zato je stvorio utisak da ne voli čoveka. Na kraju ''legende'', postaje jasno da je Hrist od čoveka mnogo zahtevao – i njegovu snagu i uzvišenost – a kada ga je tako cenio, znači i da ga je voleo.
Ivan poemu završava slikom u kojoj je sadržana izvesna simbolika : Hristov poljubac je goreo u srcu inkvizitora, ali je on ostao pri svojoj ideji. Aljoša ljubi Ivana u usta kad ga ovaj pita da li će prestati da ga voli pošto je ''sve dozvoljeno''. Pri odlasku, Ivanu desno rame izgleda više od levog – latentno je u njemu đavo.
Starac – oznaka za najviši položaj u hijerarhiji vaseljenske crkve. Po Zosimi – da dođe do nje, čovečanstvo treba da prođe kroz mučan period lične usamljenosti. Kad čovek odbaci državu, ne samo kao oblik vlasti već i sistem ekonomskih odnosa, i postigne potpunu slobodu, slobodu od samog sebe, nastupiće vreme opštečovečanskog bratstva. Zamisao Aljošinog puta po odlasku iz manastira je potpuna antiteza manastiru. U suprotnosti između Aljošinog vraćanja ljudima da se žrtvuje za njih i Ferapontovog bekstva od sveta, Dostojevski implicitno daje tumačenje jevanđeoske poruke koju je uzeo za moto romana. Moto je i Zosimin savet Aljoši : ''U stradanju traži sreću''. Verovanje nije u tome da se čovek opredeli za religioznost, već da to bude jedna delotvorna ljubav. Dijaloški način provocira gđa Hokhlakova, malograđanka koja baš i nije neki sagovornik. Zosima joj govori da se o postojanju božanstva ne može govoriti na osnovu dokazivanja – treba verovati, praktikovati delotvornu ljubav. Time se već uvodi tema onoga što govori Ivan.
Duboka unutrašnja povezanost sa Hristom doći će do svog punog izraza kroz Aljošino snoviđenje u kome se i sam Zosima pojavljuje na svadbi. Povodom toga, Aljoša se priseća Zosiminih reči ''Ko voli ljude, taj i radosti njihove voli''. Razlika između ova dva Hrista je ujedno i razlika između dve koncepcije hrišćanstva – jedne prema kojoj trijumf hrišćanske pravde treba ostaviti za neka daleka i mistična vremena, i druge trenutne. Celokupna filozofija Zosime odgovara drugoj varijanti. Pisac preko Ivana uvodi čitaoca u suštinski problem Zosiminog učenja, usredsređen oko ključnog pitanja kako treba shvatiti onu poznatu Hristovu reč da njegovo carstvo nije od ovoga sveta. Otac Pajsije kaže da carstvo nebesko nije od ovoga sveta, ali se u njega ulazi kroz crkvu ustoličenu na zemlji. Zosima i on zamišljaju crkvu nasuprot državi kao instituciju bez represivnog karaktera. Zosima ima tolerantan stav i prema prestupnicima, ateistima, zlim ljudima. Njegova deviza je : svako je kriv za sve. Zosimin i Ivanov Hrist se bitno razlikuju. Zosimin Hrist je optimistički obojen.
Dimitrije : Već na početku se nagoveštava da Dimitrija čeka velika patnja. On naslućuje novog čoveka u sebi i može da zapeva himnu, ako slobodno prihvati patnju. Dostojevski je Mitju stavio u situaciju da bira : može da prihvati kaznu koja mu je izrečena i da se tako očisti, ili da beži. A kad se odlučivao, nije znao da li želi da sa njim pođe Gruša ili Katarina.
Suđenje – Dostojevski pokazuje kako se sudnica pretvara u pozorište. Prodate ulaznice, očekivanja dama, i tužlac i branilac gledaju na proces kao na priliku za ličnu afirmaciju, a istina postaje sekundarna stvar. Dostojevski naglašava nemogućnost sudija da dođu do istine – ukorenjeno uverenje da se izjavama optuženog ne može verovati, a jedini čovek koji govori istinu je lud, dok jedini čovek koji zna istinu se ubio. Mitja postaje žrtva sudske greške. Ivanovim planom bekstva koje treba ostvariti podmićivanjem, Dostojevski razgolićuje besmisao sudskog procesa – mito je jače od zakona i pravde.
Ostali likovi : Nisu samo Karamazovi opterećeni karamazovštinom – Gruša, Katarina, Rakitin... U Katarininoj potrebi da ljudima čini dobro, često se skrivalo zlo, potreba da ima vlast nad ljudima. Mali je broj likova koji su antipodi Karamazovima, i to je jedan od razloga zašto se ovaj roman ubraja u dela sa izrazitom pesimističkom intonacijom.
Ljubav : suštinu osećanja ljubavi odredio je Mitja : ''Zaljubiti se ne znači voleti, zaljubiti se može i mrzeći.'' Odnosi u četvorouglu Gruša-Mitja-Katarina-Ivan čine glavnu ravan psihološkog plana romana. Oni su prema nekom tirani, prema nekom ropski pokorni. U osećanju ljubavi je prisutno mučenje i samomučenje. Ivan – izjavljuje da voli život; bližnjeg je moguće voleti samo izdaleka, izbliza gotovo nikad; jedino se deca mogu uvek voleti.
Dostojevski vidi katoličanstvo kao veru koja je pretvorena u instituciju, licemerna. Teorija autoriteta koja je igrala ulogu u istoriji hrišćanstva predstavlja odvajanje od tajne Hrisotve crkve.
Dostojevski je oceubistvo razmatrao u klasičnim teocentričnim okvirima : bog je na nebu, otac je na zemlji – ubistvo oca je bogoubistvo. Fjodor Karamazov je u strukturalnom smislu otelovljenje oca-boga, a njegova 4 sina predstavljaju razne oblike odnosa prema teocentrizmu. Paralelno sa problemom oca, pojavljuje se i problem umrlog brata koji je u zamaskiranom vidu simbol spasitelja.