Dom, prvi deo

DUNNOTTAR_CASTLE_Large.JPG


Sitna devojčica stajala je uz rub staze.

Ćudljivi vetar s visoravni smakao joj je s glave neonski žutu kapuljaču, otkrivši kosu crvenu poput požara i umrljano lice. Debela crna čarapa bila joj je pocepana na kolenu. Tatjana zastane. Nije bilo nikakve sumnje o tome ko je devojčica. Međutim, njeno uplakano lice, razbijeno koleno i izraz krajnje bespomoćnosti, toliko su nalikovali svoj deci koja su pala i udarila se ikada, da se njeno oklevanje odmah razvejalo u ništa. Rekla je:


-Morag McIntosh! Šta ti se dogodilo?

Devojčica podiže oči na nju i zadrhti. Ona čučne, a kako je to učinila, dete se mahinalno odmače korak nazad. Što je mogla nežnije, Tatjana joj reče:

-To je samo mala posekotina, draga. Da li si pala?

Ali dete je i dalje zurilo u nju, dok su mu suze bezglasno tekle ostavljajući bele pruge po musavim obrazima. Tatjana uzdahne.

-Oh, nema veze. Hajde da te odvedem tati.

Na tu reč detetove oči se još jače razrogačiše. Tatjana pruži ruku i osta strpljivo stajati, gledajući kako se na sedmogodišnjem licu izmenjuju strah, zebnja i želja. Onda je oklevajući, poput divlje životinjice koja samo iščekuje kakav iznenadni pokret pa da u užasu zaždi u šumu, pružila ruku i uzela njenu. Tatjana se nasmeši.

-Tako je, dušo. Sad lepo idemo kući, zar ne?

Dete proguta suze i štucne.


Staza je krivudala između u mahovinu obraslih stena stavljajući svakom ko se usudi na znanje koliko je slabo korištena. Potplati njenih udobnih cipela za pešačenje propadali su u mekanu zemlju, tako da je svako malo zapinjala. S druge strane, Morag McIntosh je trčala lako poput balerine, kao da joj je pod nogama netom lakirani parket. Njoj nije bio stran ovaj put. Sa svakim je korakom izgledala sve mirnije. Prestala je plakati i štucati, i stisak kojim joj je držala ruku neznatno se pojačao. Tatjana svrne pogled naniže na nju.

Bila je lepa poput vile u dečijoj predstavi. Koža njenog lica imala je boju sedefa, i čak joj ni guste riđe pegice ne bi mogle oduzeti besprekornu ocenu za ten. Ali, kad je podigla oči na nju ona se mahinalno stresla: nikada, zaista, nije videla da neko ima tako plave oči. Te oči nisu bile plavo-zelene, ni sive, niti su menjale boju u zavisnosti od svetla ili odeće. Bile su autentično plave, kao mirno tropsko more. Navikla se da riđokosi ljudi, kakvih je na ostrvu bilo stotine, imaju zlatnosmeđe oči poput tečnog zlata, ili zelene s mrljicama, kao mačke. Ali Morag McIntosh je imala najplavlje oči u istoriji tog izraza. Skoro su izgledale neprirodno.


Retko je viđala to dete, gotovo samo kao žaruće crvenokosu bajku hitro pronetu drugom stranom ulice na čvrstoj muškoj mišici, poput princeze u nosiljci. Nije se igrala s decom i nije dolazila na rođendanske proslave. Međutim, iako joj se prvi put u životu obratila, pa čak i ako je prvi put gleda izbliza, greške nije moglo biti. Morag McIntosh je bila upravo onakva kako je i pretpostavljala da bi bila. Ćutala je celim putem kao zalivena, i ona je nije ni napadala. Dobro je znala kako zatvorenu decu nema svrhe čačkati i nutkati. Zatvorena su deca kao zatvorene školjke: ona se otvaraju samo kad im je vreme. Ali ionako je morala čuvati dah za taj neljubazni uspon od kojeg su joj se obrazi zajapurili a čelo orosilo. Hitro ga je otrla, ispevši se, najzad, do čistine s koje je pucao veličanstven pogled na more i jednu uvrnuto osamljenu kuću na njenom rubu. Bilo je to krajnje bolesno mesto za kuću, mislila je ona, dok je trenutak stajala i posmatrala. Činilo se da je sagrađena na samom rubu litice koja se strmoglavljuje pravo u morski bezdan. Vetar je bio toliko jak da je jedva uspevala hodati, ali usprkos tome, Morag ju je prestizala. Lice joj se ozarilo poput sunca pod onom zlatnocrvenom kosom, gustom kao kudelja i vezanom u tešku, debelu pletenicu. Nerazmrsivi kraj te vitice nemirno je poskakivao na njenom ramenu dok je, odjednom puna poleta, hitala ka kući vukući Tatjaninu ruku. Ona zausti da joj kaže neka uspori, ali urlajući vetar sasvim joj priguši glas. Pre nego su stigle do vrata, ona se širom otvoriše. Dete pusti njenu ruku i otrča u naručje muškarca koji je čučnuo da je dočeka. Onda se uspravio do svoje pune, gorostasne visine, glavom se dotičući dovratka; pa pogledao u nju pogledom koji ne bi bio oštriji ni da mu je vrh bio od sjajnog čelika.

Tatjana je teško obuzdavala burne otkucaje svog srca i dah. Imala je želju da se pograbi za kičmu i neko vreme, u miru i ćutke, odmori od prokletog uspona; međutim, prisustvo tog muškarca je neizostavno zahtevalo objašnjenje. Slabašno se nasmešila:

-Dobar dan, gospodine McIntosh.

Pogledala je u Morag, koja se poput mačeta skupila u zaštitničkom, moćnom pregibu njegove ruke, ukopavši mu lice u vrat; i baš je zaustila, kad on odbrusi:

-Šta, kog vraga..?

Tatjana trepne. Zbunjeno je počela:

-Ne znam da li me poznajete, gospodine. Ja sam vaspitačica kod McGonagallovih…

-Vrlo dobro znam ko ste vi. Ono što hoću da mi se objasni, jeste šta se, kog đavola, uradili mom detetu!

Kako je ona zblanuto zurila u njega, on prasne:

-Smesta!

Tatjana oseti kako je obliva vruće crvenilo, i bes koji poče da kezi svoje sjajne zube u njenoj utrobi. Ispravila je ramena, mada mu ni tako nije dopirala ni do polovine grudi, i nadmeno rekla:

-Ništa nisam učinila Morag. O čemu pričate? Pronašla sam je pored puta. Stajala je i plakala, i odeća joj je pocepana. Izgleda da je pala…

-Je li vam ona rekla da je dovodite kući?

Presečena usred reči, Tatjana besno prasne:

-Gospodine McIntosh, pronašla sam vaše sedmogodišnje dete samo na putu, kako plače i krvari.

-Šta vam pa to znači?

-Znači da bih je odvela kući sve i da ste još vi još deset puta bezobrazniji. Nemam običaj da ignorišem malu decu koja plaču pored puta.

-Šta očekujete? Povelju za dobra dela?

I onda joj besramno zalupi vrata u lice.

Ona je par trenutaka zaprepašteno piljila u tešku, prastaru alku koja je još uvek podrhtavala od jačine udarca. Nije pamtila da ju je iko u životu toliko ponizio. Nesposobna da se obuzda, glasno je dahnula:

-Da si sto puta proklet, kopile bahato!..


Alka po zadnji put podrugljivo zvecne, i onda se umiri. Ona se okrete na peti i ode kao pljunuta.
 
Poslednja izmena:
Poruka
8.624
Dom, 15

Kad su ušli u kuću, ona upita:

-Gde je Morag?

-Spava. Čaj ili kafa, miss Petrović?

Namrštila se.

-Kako vi uopšte znate moje ime?

-Imigrantkinja iz Istočne Evrope na ovom ostrvu? Mora da se šalite.

Ona oporo reče:

-Volela bih kada biste imali tursku kafu. Ali to ne umete napraviti

On se osmehne.

-Prosvetlite me.

Otvorio je vrata od kuhinje pred njom. Ona je sekud oklevala, a onda reče sebi: ah, nek se sve nosi dođavola. Odlučno je ušla.

Bio je neki sumnjivo neostrvski manir u njegovom ponašanju. Već se na ovlašan pogled moglo zaključiti da je ovaj čovek video sveta, ali obzirom da je bio čuveni pisac kojem su se knjige prodavale kao alva, i koji je, verovatno, usled toga često morao odlaziti u London ili već gde; to možda i nije bila stvar za čuđenje. Angus McIntosh je sasvim sigurno bio dobro potkovan za kontakt s ljudima.

Zašto onda s ljudima ne kontaktira?

Sipala je kafu u dve velike šolje za čaj i pri tom upravo nacionalnim dostojanstvom našla za shodno da objasni:

-Ova se kafa ne pije iz ovakvih šolja. Kod McGonagallovih imam svoj komplet.

On reče:

-Voleo bih to da vidim, jednom. U čemu je razlika između ove, i svih drugih kafa na svetu, gospođice?

-Uz ovu se puši, gospodine.

-Tražite li moju dozvolu da zapalite?

-Ne. Na to ste se obavezali kad smo sklopili pakt.

Izvadila je cigarete iz džepa. On ju je posmatrao.

-Godinama nisam video da neko puši.

-Ja sam raritet. A vi slabo izlazite iz kuće.

Narugala mu se:

-I to verovatno samo među snobove, polaznike tečajeva joge i nadobudne vegane.

-Vi nemate pojma o meni.

-Ne moram imati. Mogu zamisliti kako izgleda svet čuvenog pisca.

On otpljune:

-Ne verujem da ijedan imigrant to može.

-Vređate se kao da sam u pravu.

-Zaključili smo da ste dovoljno pametni za ironiju i popularnu psihologiju. Možemo li sad zakopati ratne sekire?

Ona sleže ramenima.

-Ja ih nikad nisam otkopala.

-Nizak udarac.

Bacio je pogled na stari sat preko puta.

-Već sam potrošio petnaest minuta vašeg života, miss.

-To je, pretpostavljam, upozorenje. U redu, gospodine McIntosh.

Zapalila je cigaretu i nalaktila se na stol preko puta njega.

-Znam da vam je zlo kad ljudi to kažu, ali ja sam zaista pročitala sve vaše knjige koje sam uspela naći.

On je sedeo zavaljen, skrštenih ruku, i na njene reči mirno otpovrnuo:

-Ne znam kakvim izborom raspolažu na ovom ostrvu, ali od mene se nećete ovajditi. Ne držim svoje knjige u kući.

-Zašto?

-Zato što je to prošlost. Nikad se ne zamajavam prošlošću.

-Oh? Radite li na čemu sada?

Preko lica mu preleti onaj veseli izraz na granici sa smehom, kao kad se umusala brašnom tokom njihovog prvog susreta. Bio je to izraz koji je dražio čoveka, jer se činilo da bi svaki čas mogao prerasti ne toliko u smeh, koliko u otvoreno ruganje.

Rekao je:

-Ne pišem, ako na to mislite.

Ona hladno izgovori:

-Pretpostavljam da bi iznenadna pojava imigranta-fanatika koji ljudima nasrće na kuće zgodno poslužila za inspiraciju kakvom petparačkom piscu. Ali vi ste iznad takvih stvari, naravno.

Slegnuo je ramenima.

-Čovek ne bira kada će i kako da bude zaintrigiran.

-Upravo suprotno. Vi mi niste morali prići danas, i ja sam vas mogla odbiti.

-Ali sve je to došlo posle.

-Posle čega?

-Posle zaintrigiranosti, gospođice Petrović.

Ona povuče dim i onda ga hitro oduva iz pluća. Osećala je da joj se ne sviđa u kojem pravcu ova igra ide.

-Kako god, sada smo ovde. Šta vas zanima, gospodine McIntosh?

-Kako ste vi upali u tu priču s McGonagallovima?

Nasmešila se.

-Ponudili su mi posao.

-Posao na zabačenom ostrvu u Škotskoj?

-Engleska mi se nikad nije preterano dopadala.

-London je Meka za izbeglice.

-Ne za mene.

-Da li mi pokušavate reći da vam se dopada život na ovom ostrvu, gospođice Petrović?

-Upravo tako, gospodine McIntosh.

Veselo je dodala:

-Sad bi vi trebali reći hvala, ili nešto slično.

On posprdno upita:

-Mislite, kao Škot?

-Kao patriota, zaboga.

-“Patriota” je reč izmišljena za mnogo veća mesta od ovog ostrva, miss.

-Zar se vi ne osećate Škotom?

-Osećam se svojim.

-Pogrešno pitanje. Verovatno bih trebala iskoristiti džokera.

On se nasmeši.

-Čini mi se da sam ja počeo da postavljam pitanja.

-Oprostite. Kažu da sam sugestivna.

-Zaista ste vrlo vešti. Koliko je godina izbeglištva potrebno da čovek dobije hitar jezik?

-Ne bih znala. Moj je oduvek takav.

-Čoveku na um ne pada šta može da očekuje dok s vama ne progovori, zar ne?

-Žao mi je što ja to isto ne mogu reći za vas.

On je nagradi onim svojim osmehom za bilborde.

-Otkud znate da je to bio kompliment?

-Onda smo kvit. Zanima li vas još šta, gospodine McIntosh? Vreme teče.

-Biću tolerantan s rokovima.

-Ne, hvala. Još nešto, gospodine?

-Vi svakako niste profesionalna vaspitačica, zar ne?

Usta joj lako zadrhte.

-Pretpostavljam da Udruženje britanskih dadilja ima specifičan esnafski način češljanja i tajni pozdrav. Ili svoj posao radim toliko traljavo da se smesta razotkrijem.

-Ne znam za vaš posao. Znam za vas. Vi se niste školovali za vaspitačicu.

-Nisam se školovala ni za šta. Došla sam u Englesku s devetnaest godina.

-Onda ću skinuti kapu srednjoškolskom obrazovanju u vašoj zemlji, gospođice.

-To je sve što od njega imam. Nikad nisam mislila da škola ima nešto s tim. Čovek se može pouzdati jedino u sebe i svog konja.

On se smešio.

-Svog konja, miss?

-To je uzrečica u mojoj zemlji. Znači da se svako mora postarati za sebe.

-Slutim da ste ćerka jedinica koja je detinjstvo provela slušajući ode o svojoj posebnosti.

-Zaboravili ste jastuk od baršuna. Ali, vaš je, verovatno, bio od tartana i imao izvezen grb. Shvatam kako je došlo do zabune.

Za jedan kratak delić trena, tako brzo da se možda i prevarila, njemu oči blesnuše. Međutim, kad je progovorio, glas mu je bio savršeno miran, kao i do maločas.

-Primećujem da me niste osporili.

-Ja jesam jedinica. Ali moj je otac bio strog i želeo sina. Put do svesti o svojoj “posebnosti” morala sam proći sama.

-Pričate o tome kao o duhovnom sazrevanju.

Slegnula je ramenima.

-Vi najbolje znate, gospodine.

Onda se ljupko nasmešila.

-Mislim da ste upravo potrošili sat vremena mog života, gospodine McIntosh.

Počela je da ustaje, kad on, ne dižući se, odole isprati njen pokret i pri tom reče:

-Dopustili ste da samo ja pitam.

-Ali vi ste taj kojeg je interesovalo.

-Ostaću vam dužan.

-Nikako. Za tako nešto bi i vi morali zanimati mene.

-Što nije slučaj?

-Ne, gospodine McIntosh.

On se leno podiže na noge i uspravi pred njom u svojoj gorostasnoj visini.

-Pozdravite Morag, molim vas. Dugo je nisam videla.

Trenutak je ćutao. Onda reče:

-Još uvek čuva vašu haljinu.

Tatjana oseti navalu krvi u lice.

-Ne vidim zašto. Nije ničemu poslužila.

-Zar ničemu?

Ona se malo zbuni. Nije joj bilo najjasnije kuda s tim cilja. Međutim, kako nije izgledalo da namerava ikako proširiti ili obrazložiti tu primedbu, rekla je:

-Zbogom, gospodine McIntosh.

Ne odgovorivši, on nemarnim pokretom zalupi vrata još pre nego se okrenula da pođe.
 
Poruka
8.624
Dom, 16


Pronašla je Shannon baš kad je izlazila iz Roryjeve sobe, razdražena i vidno umorna. Rekla joj je:



-Podseti me da ne proklinjem kad budeš tražila povišicu, Tatjana. To je dete nesnosno. Kako ga ti uspevaš doveti u red bez upotrebe biča, uopšte mi ne ide u glavu… Čemu taj izraz?


-Nemaš pojma šta mi se upravo dogodilo.


Shannon produži hodnikom ispred nje.



-Ljudi kažu da duše ribara nestalih u oluji ponekad izlaze na kopno. Hamish se kune da je to istina, ali imao je petnaest godina i prvi se put u životu napio.


-O čemu, kog vraga, govoriš?


-Izgledaš kao da si videla duha.


-Oh, skoro. Koja je druga najneverovatnija stvar koje se možeš setiti?



Shannon je nosila po kući kutiju i u nju trpala razbacane igračke. Brecnula se:


-Ne hodaj mi za leđima. Nemam živaca za te pogađačke igre. Bila si s Angusom McIntoshem, zar ne?


Tatjana dahne:



-Jesi li vidovita?..


-Škotlanđanka sam. Naravno da sam vidovita.



-Pozvao me je u Kuću. Možeš li zamisliti da me je Angus McIntosh pozvao u…


Ugrizla se za jezik.


-Oprosti što se ponašam kao luđakinja. Ali još uvek ne mogu da poverujem da je kopile pričalo sa mnom.



-Ili ti s njim.


Ona se malo žacne.


-Da, svakako.


-Pa, kakav je?


-Otprilike kao što sam i pretpostavljala. Bahat i ne mnogo srdačan. Nikad u životu nisam čula da učtivost može biti uvredljiva.



-On nikada nije bio neotesan.


-Pa, to ti verujem.



-Šta je hteo?


-U stvari ništa. Sedeli smo i razgovarali.


Što je više o tome pričala, izgledalo je sve šašavije.


-Neka sam prokleta ako razumem po kojem principu njegov mozak funkcioniše. To što je napravio, uopšte nije morao. Došao je do mene i započeo razgovor, sam. Ne bih rekla da sam ga ikako ohrabrivala. Pozdravila sam se da odem, kad me je zaustavio i pozvao u Kuću.



Trenutak je razmišljala.


-Pretpostavljam da mu je dosadno. Izgleda mi kao čovek koji se voli dobacivati provokacijama. Utoliko čudnije što sedi sam u onoj pustoši.



-Možda smatra da mu ovde niko nije dorastao.



-Verovatno to smatra. Pametni su ljudi često oholi.


Slegnula je ramenima.


-Pa, dobio je šta je hteo.


-Veoma bi me iznenadilo kad bi ti brinula da li si ispunila očekivanja Angusa McIntosha.



Tatjana malo pocrveni.


-Briga me za to!..


-S druge strane, ne čini se da ti je taj razgovor bio mrzak. Šta god mislio on.



-Pa, sad…



-Preda mnom se ne moraš praviti fina, mala. Ni ti takođe ne smatraš da na ovom ostrvu ima mnogo ljudi vrednima da s njima razgovaraš.


-Ne ide to tako.


Smračila se.



-Imam nedovoljno godina za sve što sam u životu videla, čula i iskusila. Tako se čovekov mozak usmeri u jednom određenom pravcu. Ne umem da objasnim. I znam da zvuči arogantno.


-Ne pravdaj se. Svakako te nisam optuživala. Ti si na svoju ruku. Nikad nisam ni mislila da bi te uobičajeni ljudi bili u stanju zaintrigirati.



Tatjana se žacne na taj izraz. Shannon se nasmeši.


-Ili da bi te ostali čudaci prevideli.


-Ah, retko me ko previđa.


-Nadobudna balavice. Da si se samo mogla čuti kako to izgovaraš.


-Nema svrhe biti lažno skroman.


-To sam ti rekla još pre par meseci, zar ne? Rekla sam ti da je on zainteresovan, ali ti nisi htela da mi daš za pravo.



-Shannon, on je toliko blaziran da uopšte ne vidim kakva bi to žena trebala biti koja bi zainteresovala Angusa McIntosha.


-Možda neka koja mu dođe u kuću i u lice kaže kako je skot.


Tatjana pocrveni.


-Naprosto me je uvredio.


-Ovde bi mogla da osnuješ klub od ljudi koje je Angus McIntosh uvredio. Pa?



-Ja nisam kriva što je vama u genski kod upisano da su McIntoshi gospodari života i smrti. Nikad u životu nisam oćutala kad su me slali dođavola, pa svakako nisam ni njemu.


-Čini se da je i on to uvideo.


-Šta?


-Da u tvoj genski kod nije upisano da su McIntoshi gospodari života i smrti. Što te čini retkom zverkom na ovom ostrvu. I u njegovim očima, pretpostavljam.


Ona se podrugne:


-Pričaš kao da ga poznaješ u dušu. Veoma hrabro za nekoga ko od škole nema nikakvog naročitog kontakta s Angusom McIntoshem.



-Svi su moji preci živeli s njegovim. Ja ne moram da znam. Svest o tome da je grad dole, a Kuća iznad; to je nešto s čim sam se rodila.


-Taj je klan propao. Sve su izgubili, i danas nema nikoga osim njega. Morag je samo uslovno McIntosh. Kad odraste i uda se, Angus će ostati poslednji.


-On može imati još deset sinova.



-Mene čudi kako je dobio i ćerku. Zaista, gde je Moragina majka?


-To ćeš morati da pitaš njega. Ako imaš hrabrosti da pitaš nešto što ovde niko nikada nije pitao Angusa McIntosha. Ali, uzevši u obzir kako ti je krenulo…



-Zaveži. Šta hoćeš da kažeš s tim?


-Da ne znam, budalo. Neko vreme, Angus nije bio na ostrvu. Misli se da je boravio u Edinburghu zbog svojih knjiga ili već tako nečega. Posle godinu dana vratio se s Morag. Imala je tek par meseci.


Tatjana zbunjeno trepne.


-Došao je u onu pustoš s detetom od nekoliko meseci? Zar se posve sam starao o bebi?



-Angus McIntosh je lud za svojom ćerkom.


-Ali gde joj je majka?



-To niko ovde ne zna.


-Oh.


Malčice se postidela, ni sama ne shvatajući razlog tome.
 

Top