Dom je tamo gdje je majka.

[Neno]

“Možeš imati deset kuća – Ali dom je tamo gdje je majka.”​

Bez obzira gdje da odemo – Dom je tamo gdje je naša majka živjela​

Današnja omladina živi za dan da ode od kuće. Zaboravljaju da su njihovi roditelji živjeli za dan kada su se oni rodili.

I nema ništa loše u tome da omladina ode od kuće i zasnuje svoj vlastiti život, to je donekle i prirodni tok svačijeg života. Ali ima mnogo toga pogrešnog u shvatanju da djeca nakon što odu nemaju obaveze prema svojim roditeljima. Čovjek koji izgubi roditelje najbolje zna kakvo je to bogatstvo.

Dok ih imamo u svom životu premalo ih cijenimo. Da, oni mogu živjeti sami, da oni se mogu snaći sami… Ali bez obzira koliko daleko djeca živjela oni vole da ih čuju i da osjete da se njihova djeca brinu za njih. Ne dopustite da trunu u samoći dok se vi baškarite u raskošnom društvu.
Ako imate prijatelja koji je izgubio roditelja, jednog ili oba, popričajte sa njim. On će vam najbolje objasniti kako je to. Jer čovjek dok ima roditelje u svom životu, ne cijeni ih dovoljno. A kada ih izgubi, dao bi cijeli svijet da može da ih vrati.

I to je ono najbitnije. Da onog dana kada odu na drugi svijet, možete sebi reći da ste im pružili svu svoju ljubav, podršku i vrijeme… Da ih niste zanemarili… Da ste učinili sve što je bilo u vašoj moći. To će vam pomoći da ne provedete život u kajanju.

Mnogi će reći “Ali ja sam se zaposlio u drugoj državi, zasnovao porodicu u drugoj državi”, i koristiće to kao izgovor da zanemare svoje roditelje. Rećiće nisam u mogućnosti da se čujem sa njima, da im pišem, da im šaljem novac… Ali kad bude prekasno shvatiće da ste uvijek mogli više učiniti.

Zato cijenite prave vrijednosti dok ih imate još u svom životu. Ništa ne boli tako kao shvatanje da smo bili loša djeca svojim roditeljima. Bez obzira gdje odemo i koliko daleko, dom će uvijek biti tamo gdje je naša majka živjela i odakle smo potekli…

Izvor: odmorimozak

Mala djevojčica je upitana gdje je njen dom. “Tamo gdje je moja majka”, odgovorila je.

Koliko napuštenih domova, davno zaključanih, ostavljenih..
ostanu samo sjećanja i tiha želja, baš kao u ovoj pjesmi.

"Želim da se vratim u svoj rodni dom
želim da ga vidim makar još jednom
a u zoru ranu prije sunčeva sjaja
zapjevaću pjesmu iz rodnoga kraja

Najljepši je na svijetu
moj rodni kraj
vratiću se svome domu
u svoj zavičaj

Sjećanje na sunce iznad naše gore
divne noći što su k'o plavo more
zovu me da dođem u svoj rodni dom
da zaplačem tiho na ognjištu svom

Zagrliću majku što pred kućom čeka
sina da joj dođe negdje iz daleka
na prozoru malom u sred tihe noći
čekaće na mene jedne plave oči"

 

[Antihejter]

Nepovratna pjesma

Nikad nemoj da se vraćaš, kad već jednom u svijet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bježim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce, stare staze, stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati.
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al’ ako se ikad vratiš, moraš znati, tu ćeš stati i ostati.
Očima se u svijet trči
Glavom rije mlako veče
Od rijeke se dijete uči ka morima da poteče.
Od zvijezda se dijete uči da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija, opasno je kao metak
da u tebi vječno klija i ćarlija tvoj početak.
Ti za korijen nisi stvoren
Cijeli svijet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri, stisni srce i zažmuri.
Al’ kad pođeš – nemoj stati
Mahni rukom. I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvijek bjelje, kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja, opasno je kao metak
da u tebi vječno kunja i muči se tvoj početak.
Ti si uvijek krilat bio, samo si zaboravio.
Zato leti. Sanjaj. Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek’ od tebe život uči da se pjeni i da teče.
Budi takvo neko čudo što ne umije ništa malo, pa kad kreneš – kreni ludo, ustreptalo, radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka, u maglama iz daleka.
Al’ ako se i pozlatiš, il’ sve teško, gorko platiš, uvijek idi samo naprijed.
Nemoj nikad da se vratiš.