Fluidnost i (be)značajnost etničkih identiteta
Drugi bitan aspekt koji nam otkriva priča o Tesli jeste onaj o promjenjivoj prirodi nacionalnog identiteta: Nikola Tesla je mogao biti istovremeno Srbin i Jugoslaven, kao i njegov nećak Sava Kosanović. Isto tako, Kosanovićev partijski drug,
Milan Dobrovoljac, smatrao se jednako i Hrvatom i Jugoslavenom. Kroz većinu dvadesetog stoljeća, jugoslavenski identitet bio je nadnacionalan. Drugim riječima, ljudi su istovremeno bili Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci… i Jugoslaveni. Bio je to jedan od razloga zašto kategorija „Jugoslaven“ kao nacionalna pripadnost nije ni postojala na popisima stanovništva socijalističke Jugoslavije
sve do 1971. godine. Usprkos mitovima današnjih dežurnih dušobrižnika nacije, ti identiteti su se međusobno poklapali sve do 1991. godine. Tek s ratom i raspadom zemlje dolazi do kvalitativne promjene percepcije jugoslavenskog identiteta. Danas se iskazivanje jugoslavenskog identiteta vidi kao eksplicitno odbijanje srpskog, hrvatskog i drugih nacionalnih identiteta, uslijed rata i nacionalizma. Međutim, u Jugoslaviji to nije bio slučaj.
Kao i jugoslavenski, i drugi nacionalni ti su itekako promjenjivi i dinamični, a pored toga su i relativno nov fenomen, koji je ljudima na ovim prostorima do prije stoljeća i pol bio potpuno nebitan. Ranije spomenuti članak na Maxportalu nenamjerno otkriva ovu istinu kroz racionalizaciju jednog detalja iz Tesline biografije koji je naročito problematičan hrvatskom nacionalizmu: činjenice da je Teslin otac Milutin bio pravoslavni svećenik. Svjestan suvremene povezanosti etničkog i vjerskog identiteta na Balkanu, autor članka na Maxportalu objašnjava čitateljicama i čitateljima da „U dokumentu iz Matice rođenih nacionalnost nije navedena jer se u to doba u knjigama bilježila samo vjeroispovijest, a kod Tesle je navedeno da je istočnopravoslavne vjeroispovijesti.“ Drugim riječima, to što je bio pravoslavac, ne znači automatski da je bio Srbin – mogao je biti i Hrvat. Ovo je apsolutno točno, naročito u devetnaestom stoljeću, kada granice nacionalnih identiteta nisu bile sasvim jasno iscrtane. Ni činjenica da sam Tesla govori o čitanju srpskih epskih pjesama u djetinjstvu nije automatski indikator srpskog identiteta u to vrijeme: čak i pet decenija kasnije, spomenik Kosovskom boju projektirat će
Ivan Meštrović, najveći hrvatski (i jugoslavenski) kipar dvadesetog stoljeća. Drugi slavni Teslin sunarodnjak,
Ivo Andrić, će u različitim momentima svoga života iskazivati hrvatski, pa onda srpski identitet. Radi se, dakle, o stvarima koje su bile promjenjive i unutar individue kroz vrijeme, a ne samo kroz generacije i desetljeća.
Na kraju krajeva, priča o Teslinom nacionalnom identitetu bi se najadekvatnije mogla opisati kao priča o nacionalnoj ravnodušnosti. Radi se o analitičkom pojmu koji je 2010. godine uvela povjesničarka
Tara Zahra, sa željom da opiše fenomen odsustva jakih nacionalnih osjećaja kod velikog dijela stanovništva Europe u prošlosti, čija živa iskustva se ne uklapaju u suvremene nacionalne i nacionalističke narative.
Čak i ako Nikola Tesla nije bio
potpuno nacionalno indiferentan, nesrazmjer njegovih osobnih izjava o nacionalnom identitetu u odnosu na suvremena nagađanja o istom pokazuju da bi nam svima, prije bavljenja ovakvom temom, dobro došlo malo nacionalne ravnodušnosti.
https://faktograf.hr/2022/02/17/je-li-nikola-tesla-bio-srbin-ili-hrvat/
I ovo da demistifikujemo:
"Po želji bliskih srodnika (sestrića Save Kosanovića) urna sa posmrtnim ostacima Nikole Tesle prebačena je iz Njujorka u Beograd (1957. godine). Takođe po njihovoj želji izložena je u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu."
Znači nije iznio posmrtnu želju da ga sahrane u Srbiji. Po svemu sudeći ni da li da bude sahranjen ili kremiran. Bilo mu je svejedno.