Dodik: Napravili su mit o Srebrenici, a ni Evropa više nije sigurna u tu priču

Pa koja je onda definicija.
Врло комплексно питање. Може да се заснива на крви, језику, митовима, интересима...Има много дефиниција нације, а и етницитета.

Poenta je da su Globističke vrednosti daleko iznad nazionalnih.

To znači da je po definiciji otadžbina bulja

Milosrdni i anđeoski jezik je jedini koji takva rusotocila razumeju.
Опет површно. Оно што је за мене вредност... рецимо нови орган, за тебе не мора да има никакву вредност. А може да се деси да не можеш да га добијеш колико год пара да имаш јер немаш одговарајућеш даваоца. Јеси ли ти гледала филм Sol nad zlato? Снимљен је много пре твог рођења, али на леп начин описује деци и младима колико су вредности релативне. Поготово вама младима који тек улазите у свет одраслих и све мерите материјалним нормама. Иако је можда ретро за данашње норме, топло ти препоручујем да одгледаш:

MV5BM2Q0MjVlMWItYzA1OC00YzJiLWI3OWMtNjE2ZTM4NDE2ZTVjXkEyXkFqcGdeQXVyMjIxMzMyMQ@@._V1_.jpg
 
Poslednja izmena:
šta misliš, koji je odnos veličina ta dva dela populacije.... :think:



ne baš prvi, kao što se vidi, svaki od njih vodi poreklo od nekog otpada koji je Srpstvo ranije već prodao...
Ne meri se vrednost jedne zemlje,njenom fizickom velicinom,vec kvalitetom i zivotnim standardom stanovnika te zemlje.Srbija je do Prvog svetskog
rata,bila velicine kao sto je sada centralna srbija (dakle bez vojvodine) i nije nista falilo,da je u tim merilima i ostala.Ne treba se grabiti za teritorije,
to nikada nije na dobro izaslo.!!!
 
ije tacno
Putin = komunista
Lavrov = komunista
Vulin = komunista
Slobošević = komunista
Maduro = komunista

A pattern is beginning to emerge...
Nije tacno da ako je nekome otac bio negativac,da mora i njegov sin ili cerka,takodje da budu negativci.Natasa Kandic je jedna hrabra odvazna
demokratski opredeljena zena,koju ceni cela evropa.Sta nas briga,sta je radio njen otac.Znamo ko je bio zloglasni Arkan.Ali eto,njegova cerka
je primerna devojka za ugled.!!!
 
Dušan Janjić: Zbog nacionalista Srebrenica će ostati vječita trauma srpske javnosti


Dušan Janjić:  Zbog nacionalista Srebrenica će ostati vječita trauma srpske javnosti
Dušan Janjić (Foto: Medija Centar Beograd)

Dušan Janjić, aktivni posmatrač i vrstan poznavalac društveno-političkih (ne)prilika na Balkanu, secirao je u razgovoru za Klix.ba politiku državnog vrha Srbije zasnovanu, uz ostalo, i na negiranje genocida u Srebrenici, ocijenivši da se narednih decenija neće desiti katarza.
Činjenice o počinjenom genocidu u Srebrenici 1995. postaju obilježavanjem svake nove godišnjice i iskopavanjem svake nove koščice sve očitije, dok je u isto vrijeme propaganda zasnovana na prikrivanju zločina iz devedesetih godina i negiranju genocida sve učestalija. Na obje strane Drine.

Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose u Beogradu smatra da je u Srbiji propuštena šansa za katarzu budući da je, kako kaže, društvo bilo spremnije za suočavanje sa zločinima kada su se oni dešavali.

"Vrijeme je prošlo. Nove generacije dolaze", upozorava Janjić, obrazloživši da će aktuelna struktura vlasti, temeljena na politici iz devedesetih, do kraja istrajavati na lažima.

Politički vrh Srbije nastavio je tokom obilježavanja 24. godišnjice negirati dokazane sudske činjenice vezane za genocid u Srebrenici. Kako vi to objašnjavate?

Mi se 24 godine nismo pomakli od onog momenta kad se genocid dogodio. To je jako tužna stvar. Ono što je većinski prisutno, ne kod građana, nego uopšte u javnosti, u medijima je tragična činjenica za Srbiju.

To je lako objašnjivo: oni koji su direktno i indirektno učestvovali i podržavali politiku koja je dovela do genocida u Srebrenici su u vlasti i u medijima. Diskontinuitet je kratko trajao tokom perioda Zorana Đinđića i on nije bio ubjedljiv, nije ostavio traga. On je više historijski mit nego realnost jer je njegova efektivna vlast trajala dvije i po godine.

Mora se ipak priznati da su se za vrijeme Zorana Đinđića dešavale određene promjene, da se težilo ka pomirenju i da su izručivani ratni zločinci...

Bilo je izručivanja, on je, uostalom, zbog toga i ubijen. Ali izručivanje nije praćeno kontinuiranom borbom, upoznavanjem ljudi s činjenicama. Za vrijeme Slobodana Miloševića činjenice su bile potpuno sklonjene iz javnosti. To djeluje apsurdno onima koji su stradali, ali to se dešavalo i u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stanovnici nisu znali za koncentracione logore ili, iako bi saznali, nisu htjeli da ih memorišu. Upoznavanje ljudi s činjenicama je dio koji je izostao za vrijeme Đinđića.

S druge strane je izručivanje uvijek išlo s velikim otporom. Od vremena Vojislava Koštunice naovamo su, maltene, ljudi koji su izručivani proglašavani herojima. Pa su tako neki ljudi koji su direktno umiješani u rat u BiH i genocid u Srebrenici odlazili uz veliku pompu. Još uvijek je na sceni borba da se dokaže kako je Ratko Mladić bio heroj. To je jedna reinterpretacija historije koja nam ne može donijeti ništa dobro, a nažalost, dugo će trajati.

Ništa od katarze?

Imamo talas opšte revizije historije gdje se Srbija vraća ka odbrani zločina, odnosno nepriznavanju i nesuočavanju sa sopstvenim dijelom odgovornosti. To ništa ne umanjuje okolnosti povodom Srebrenice i odgovornost Skupštine Srbije i najviših političara, ali itekako govori o jednom kontekstu koji postoji širom Balkana i koji nam kaže da mi možemo željeti katarzu, ali katarza se u narednim decenijama, a možda nikad, neće dogoditi. Srebrenica će ostati neka vrsta vječite traume srpske javnosti dok god taj nacionalizam bude na vlasti.

Zašto bi Srbija uopšte negirala genocid u Srebrenici ukoliko, kako to tvrdi državni vrh, nije učestvovala u pripremi i dešavanjima iz jula 1995. godine?

Ako bi Srbija priznala genocid onda bi priznala da je učestvovala u svim ratovima iz devedesetih. Politika Slobodana Miloševića se temeljila na sakrivanju onog što je evidentno, onog što se temeljilo na racionalnom pristupu činjenicama, i bila je potrebna sve veća i veća doza propagande. Taj problem imamo i danas.

Činjenicama se ne raspravlja. Činjenice su da je Srbija učestvovala i da je, kao centar bivše države, bila centar moći i donošenja odluka. Najveći dio populacije politički utjecajnih ljudi je podržavao politiku navodne odbrane Jugoslavije, ali po mjeri Srbije. To je taj dio koji se neće priznati jer su i dalje na vlasti i SPS i oni koji su vodili takvu politiku.

Kad će se to promijeniti? Nekada će morati. Jednog dana će valjda doći do promjene u vrhu vlasti, što će podrazumijevati i mijenjanje školskih udžbenika. To znači da bi se činjenice našle u udžbenicima, svuda gdje se raspravlja o pitanjima devedesetih. To je jedan dug put. Pretpostavljam da ovi koji dođu na vlast, a ostvare uslove za NATO i EU, morat će to uraditi kao domaći zadatak. Đinđić to nije mogao uraditi, nije stigao.

Sada kada bi priznali, ovi bi posjekli svoje temelje. Znaju oni jako dobro šta se dogodilo. To nije sporno. Javnost zna šta se dogodilo. Ali te takozvane zabranjene riječi poput "genocida", ili poželjne riječi, koju koristi premijerka Brnabić, poput "užasnog zločina" su sve jače i jače formule na kojima se oni održavaju. Zato je moguće da ovi najekstremniji, uglavnom porijeklom iz BiH, genocid okarakterišu kao "herojsko djelo Mladića". Dokaz je to da javna predstava Srbije o sebi samoj apsolutno ne odgovara realnosti. Zato Srbija ne može da se pomjeri. Srbija kad stoji blokira i kretanje BiH i blokira ostatak Balkana nerješavanjem pitanja Kosova.

Pogledajte evoluciju stavova Milorada Dodika. On je tačno znao šta se dešavalo u Srebrenici, da bi to pitanje postalo odjednom politička monete za potkusurivanje. Ta politička propaganda znači dehumanizaciju.

Negdje sam pročitao interpretaciju da se revizionizmom danas naziva ono što bi se u nekim drugim okolnostima nazvalo fašizmom. Kakve biste vi povukli paralele između onog što se dešavalo devedesetih i onog kako se to danas interpretira?

Teško je smjestiti Miloševićevevu politiku. On je na početku imao elemente Musolinijevog fašizma, po socijalnoj propagandi, populizmu, obećanjima, dizanju masa... Čak je gledao i na druge, ne samo na Srbe. To je period kad je govorio o krnjoj Jugoslaviji. Poslije je to dobilo specifičan oblik i svelo se na njemačku rasističku teoriju životnog prostora, krvi i tla, odnosno otišlo je bliže nacizmu. I generalno gledajući, trauma srpskog nacionalističkog korpusa je mnogo bliža njemačkoj nego italijanskoj traumi.

Kažem srpskog nacionalističkog korpusa, jer drugi ljudi, evo ja naprimjer, nikada nismo imali problem sa činjenicama. Činjenice su bile toliko užasne da niste imali problem samo da ih primite, nego i da ih artikulišete. U momentu kad su se dešavali zločini društvo je bilo spremnije da ih prihvati, ali od Miloševića na vlasti nije moglo da to artikuliše kao neku vrstu preokreta. Sada je nespremno, vrijeme je prošlo, došle su mlade generacije... Ne želim ublažavati činjenice.

Tek od 5. augusta, kad krene Oluja, počet će s mjerenjem centimetara, prebrojavanje mrtvih u Jasenovcu. To su stubovi koje, ako ih Srbija ne napusti, neće moći da ide dalje. To je valjda neka kazna. Uvijek zločin ima i kaznu.

Najgore je što o pomirenju uvijek govore ljudi koji se nisu ni svađali...

Mislim da je to bila naša velika greška, nas koji smo bili protiv rata i zločina - što smo pali pod utjecaj i ponavljali neke neodgovarajuće mantre o pomirenju. Primjer Willyja Brandta se stalno nametao opoziciji devedesetih godina, pa i Zoranu Đinđiću, i to nije formula koja je radila. Brandt jeste bio Hitlerov oficir, ali je došao iz jedne promijenjene Njemačke koja je već zauzela novi stav prema istočnoj Evropi, prema Jevrejima... I kao takav je iskoračio u interesu Njemačke. Međutim, kod nas je priča o pomirenju stavljena u kontekst dok je Milošević još bio na vlasti. Htjeli smo to što prije a to nije moglo ići tako brzo.

Ja sam možda nekad koristio termin pomirenje, ali sam uvijek pisao uglavnom o činjenicama. Kad naučimo da se suočimo sa činjenicama, onda će one odraditi posao da se shvati veličina ili dubina zločina. Kad se to shvati, to onda postaje problem pojedinca a ne kolektiva. Dok je to problem koletkiva, ekstremni etnonacionalisti se lako sakriju iza kolektivnog, iza kolektivne odgovornosti, i tu počinje cijela revizija... Mi nismo shvatili da je zločin o genocidu bio ponavljanje 20. vijeka ali već sredstvima i u okviru raspadnutih ideologija 21. vijeka. U tom je njegova drama, kao i u ljudima što su pobijeni, izgunili...

Da zaključimo: To se neće promijeniti?

Neće. Na tim temeljima će istrajavati možda i čitav vijek.
 
Svi bi da nas osude za genocid a mi smo ga doziveli ne jednom, ratnog zlocina je bilo muslimani u Srebrenici zbog svojih zlocina nad srbima nisu mogli proci nekaznjeno mnogi su to platili svojim glavama ali na zalost i oni koji su bili nevini.Rat je to, tesko je nekoga spreciti da se osveti kome su mnogi pobijeni a da nisu nikomre nista lose uradili.
 
Dušan Janjić: Zbog nacionalista Srebrenica će ostati vječita trauma srpske javnosti


Dušan Janjić:  Zbog nacionalista Srebrenica će ostati vječita trauma srpske javnosti
Dušan Janjić (Foto: Medija Centar Beograd)

Dušan Janjić, aktivni posmatrač i vrstan poznavalac društveno-političkih (ne)prilika na Balkanu, secirao je u razgovoru za Klix.ba politiku državnog vrha Srbije zasnovanu, uz ostalo, i na negiranje genocida u Srebrenici, ocijenivši da se narednih decenija neće desiti katarza.
Činjenice o počinjenom genocidu u Srebrenici 1995. postaju obilježavanjem svake nove godišnjice i iskopavanjem svake nove koščice sve očitije, dok je u isto vrijeme propaganda zasnovana na prikrivanju zločina iz devedesetih godina i negiranju genocida sve učestalija. Na obje strane Drine.

Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose u Beogradu smatra da je u Srbiji propuštena šansa za katarzu budući da je, kako kaže, društvo bilo spremnije za suočavanje sa zločinima kada su se oni dešavali.

"Vrijeme je prošlo. Nove generacije dolaze", upozorava Janjić, obrazloživši da će aktuelna struktura vlasti, temeljena na politici iz devedesetih, do kraja istrajavati na lažima.

Politički vrh Srbije nastavio je tokom obilježavanja 24. godišnjice negirati dokazane sudske činjenice vezane za genocid u Srebrenici. Kako vi to objašnjavate?

Mi se 24 godine nismo pomakli od onog momenta kad se genocid dogodio. To je jako tužna stvar. Ono što je većinski prisutno, ne kod građana, nego uopšte u javnosti, u medijima je tragična činjenica za Srbiju.

To je lako objašnjivo: oni koji su direktno i indirektno učestvovali i podržavali politiku koja je dovela do genocida u Srebrenici su u vlasti i u medijima. Diskontinuitet je kratko trajao tokom perioda Zorana Đinđića i on nije bio ubjedljiv, nije ostavio traga. On je više historijski mit nego realnost jer je njegova efektivna vlast trajala dvije i po godine.

Mora se ipak priznati da su se za vrijeme Zorana Đinđića dešavale određene promjene, da se težilo ka pomirenju i da su izručivani ratni zločinci...

Bilo je izručivanja, on je, uostalom, zbog toga i ubijen. Ali izručivanje nije praćeno kontinuiranom borbom, upoznavanjem ljudi s činjenicama. Za vrijeme Slobodana Miloševića činjenice su bile potpuno sklonjene iz javnosti. To djeluje apsurdno onima koji su stradali, ali to se dešavalo i u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stanovnici nisu znali za koncentracione logore ili, iako bi saznali, nisu htjeli da ih memorišu. Upoznavanje ljudi s činjenicama je dio koji je izostao za vrijeme Đinđića.

S druge strane je izručivanje uvijek išlo s velikim otporom. Od vremena Vojislava Koštunice naovamo su, maltene, ljudi koji su izručivani proglašavani herojima. Pa su tako neki ljudi koji su direktno umiješani u rat u BiH i genocid u Srebrenici odlazili uz veliku pompu. Još uvijek je na sceni borba da se dokaže kako je Ratko Mladić bio heroj. To je jedna reinterpretacija historije koja nam ne može donijeti ništa dobro, a nažalost, dugo će trajati.

Ništa od katarze?

Imamo talas opšte revizije historije gdje se Srbija vraća ka odbrani zločina, odnosno nepriznavanju i nesuočavanju sa sopstvenim dijelom odgovornosti. To ništa ne umanjuje okolnosti povodom Srebrenice i odgovornost Skupštine Srbije i najviših političara, ali itekako govori o jednom kontekstu koji postoji širom Balkana i koji nam kaže da mi možemo željeti katarzu, ali katarza se u narednim decenijama, a možda nikad, neće dogoditi. Srebrenica će ostati neka vrsta vječite traume srpske javnosti dok god taj nacionalizam bude na vlasti.

Zašto bi Srbija uopšte negirala genocid u Srebrenici ukoliko, kako to tvrdi državni vrh, nije učestvovala u pripremi i dešavanjima iz jula 1995. godine?

Ako bi Srbija priznala genocid onda bi priznala da je učestvovala u svim ratovima iz devedesetih. Politika Slobodana Miloševića se temeljila na sakrivanju onog što je evidentno, onog što se temeljilo na racionalnom pristupu činjenicama, i bila je potrebna sve veća i veća doza propagande. Taj problem imamo i danas.

Činjenicama se ne raspravlja. Činjenice su da je Srbija učestvovala i da je, kao centar bivše države, bila centar moći i donošenja odluka. Najveći dio populacije politički utjecajnih ljudi je podržavao politiku navodne odbrane Jugoslavije, ali po mjeri Srbije. To je taj dio koji se neće priznati jer su i dalje na vlasti i SPS i oni koji su vodili takvu politiku.

Kad će se to promijeniti? Nekada će morati. Jednog dana će valjda doći do promjene u vrhu vlasti, što će podrazumijevati i mijenjanje školskih udžbenika. To znači da bi se činjenice našle u udžbenicima, svuda gdje se raspravlja o pitanjima devedesetih. To je jedan dug put. Pretpostavljam da ovi koji dođu na vlast, a ostvare uslove za NATO i EU, morat će to uraditi kao domaći zadatak. Đinđić to nije mogao uraditi, nije stigao.

Sada kada bi priznali, ovi bi posjekli svoje temelje. Znaju oni jako dobro šta se dogodilo. To nije sporno. Javnost zna šta se dogodilo. Ali te takozvane zabranjene riječi poput "genocida", ili poželjne riječi, koju koristi premijerka Brnabić, poput "užasnog zločina" su sve jače i jače formule na kojima se oni održavaju. Zato je moguće da ovi najekstremniji, uglavnom porijeklom iz BiH, genocid okarakterišu kao "herojsko djelo Mladića". Dokaz je to da javna predstava Srbije o sebi samoj apsolutno ne odgovara realnosti. Zato Srbija ne može da se pomjeri. Srbija kad stoji blokira i kretanje BiH i blokira ostatak Balkana nerješavanjem pitanja Kosova.

Pogledajte evoluciju stavova Milorada Dodika. On je tačno znao šta se dešavalo u Srebrenici, da bi to pitanje postalo odjednom politička monete za potkusurivanje. Ta politička propaganda znači dehumanizaciju.

Negdje sam pročitao interpretaciju da se revizionizmom danas naziva ono što bi se u nekim drugim okolnostima nazvalo fašizmom. Kakve biste vi povukli paralele između onog što se dešavalo devedesetih i onog kako se to danas interpretira?

Teško je smjestiti Miloševićevevu politiku. On je na početku imao elemente Musolinijevog fašizma, po socijalnoj propagandi, populizmu, obećanjima, dizanju masa... Čak je gledao i na druge, ne samo na Srbe. To je period kad je govorio o krnjoj Jugoslaviji. Poslije je to dobilo specifičan oblik i svelo se na njemačku rasističku teoriju životnog prostora, krvi i tla, odnosno otišlo je bliže nacizmu. I generalno gledajući, trauma srpskog nacionalističkog korpusa je mnogo bliža njemačkoj nego italijanskoj traumi.

Kažem srpskog nacionalističkog korpusa, jer drugi ljudi, evo ja naprimjer, nikada nismo imali problem sa činjenicama. Činjenice su bile toliko užasne da niste imali problem samo da ih primite, nego i da ih artikulišete. U momentu kad su se dešavali zločini društvo je bilo spremnije da ih prihvati, ali od Miloševića na vlasti nije moglo da to artikuliše kao neku vrstu preokreta. Sada je nespremno, vrijeme je prošlo, došle su mlade generacije... Ne želim ublažavati činjenice.

Tek od 5. augusta, kad krene Oluja, počet će s mjerenjem centimetara, prebrojavanje mrtvih u Jasenovcu. To su stubovi koje, ako ih Srbija ne napusti, neće moći da ide dalje. To je valjda neka kazna. Uvijek zločin ima i kaznu.

Najgore je što o pomirenju uvijek govore ljudi koji se nisu ni svađali...

Mislim da je to bila naša velika greška, nas koji smo bili protiv rata i zločina - što smo pali pod utjecaj i ponavljali neke neodgovarajuće mantre o pomirenju. Primjer Willyja Brandta se stalno nametao opoziciji devedesetih godina, pa i Zoranu Đinđiću, i to nije formula koja je radila. Brandt jeste bio Hitlerov oficir, ali je došao iz jedne promijenjene Njemačke koja je već zauzela novi stav prema istočnoj Evropi, prema Jevrejima... I kao takav je iskoračio u interesu Njemačke. Međutim, kod nas je priča o pomirenju stavljena u kontekst dok je Milošević još bio na vlasti. Htjeli smo to što prije a to nije moglo ići tako brzo.

Ja sam možda nekad koristio termin pomirenje, ali sam uvijek pisao uglavnom o činjenicama. Kad naučimo da se suočimo sa činjenicama, onda će one odraditi posao da se shvati veličina ili dubina zločina. Kad se to shvati, to onda postaje problem pojedinca a ne kolektiva. Dok je to problem koletkiva, ekstremni etnonacionalisti se lako sakriju iza kolektivnog, iza kolektivne odgovornosti, i tu počinje cijela revizija... Mi nismo shvatili da je zločin o genocidu bio ponavljanje 20. vijeka ali već sredstvima i u okviru raspadnutih ideologija 21. vijeka. U tom je njegova drama, kao i u ljudima što su pobijeni, izgunili...

Da zaključimo: To se neće promijeniti?

Neće. Na tim temeljima će istrajavati možda i čitav vijek.
Svaka mu čast! Toliko koncentrisane MRŽNJE prema Srbima u tako malo teksta! Ma ko vas hebe, bravarske proboljševičko komunjarske debilčine, zašto ste dozvolili da 'nacionalisti' povedu kolo? Sada JEDITE VNAGO! :hvala:
 
Svi bi da nas osude za genocid a mi smo ga doziveli ne jednom, ratnog zlocina je bilo muslimani u Srebrenici zbog svojih zlocina nad srbima nisu mogli proci nekaznjeno mnogi su to platili svojim glavama ali na zalost i oni koji su bili nevini.Rat je to, tesko je nekoga spreciti da se osveti kome su mnogi pobijeni a da nisu nikomre nista lose uradili.

Osveta?

Srpska vojska 1992 usla u Srebrenicu bez ispaljenog metka. Nije bilo nikakvih borbi. Jedina moguca povreda je mogla biti da je neki srpski vojnik uganuo zlglob kada je iskakao iz tenka. Srpska vojska je tako usla u celo srednje Podrinje. Srbi su preuzeli opstinu Srebrenicu 1992 bez ispaljenog metka.

Nakon zauzimanja opstine Srbi su proterali sve muslimane iz Srebrenice. U samom naselju je 56 ljudi zivo spaljeno u jednom danu. Vec te 1992 su Srbi pobili na stotine ljudi u Srebrenici. Ljudi su mesecima tulumarali po sumama gde su proganjani i postepeno likvidirani


Tek krajem 1992 se organizuju i osnivaju se jedinice ARBIH i onda vojno povracaju Srebrenicu.

Srbima je bio cilj da pobiju muslimane. Mislim mozes pricati tu rka koke pricu ali to samo u okvirima Srbije.
 
Osveta?

Srpska vojska 1992 usla u Srebrenicu bez ispaljenog metka. Nije bilo nikakvih borbi. Jedina moguca povreda je mogla biti da je neki srpski vojnik uganuo zlglob kada je iskakao iz tenka. Srpska vojska je tako usla u celo srednje Podrinje. Srbi su preuzeli opstinu Srebrenicu 1992 bez ispaljenog metka.

Nakon zauzimanja opstine Srbi su proterali sve muslimane iz Srebrenice. U samom naselju je 56 ljudi zivo spaljeno u jednom danu. Vec te 1992 su Srbi pobili na stotine ljudi u Srebrenici. Ljudi su mesecima tulumarali po sumama gde su proganjani i postepeno likvidirani


Tek krajem 1992 se organizuju i osnivaju se jedinice ARBIH i onda vojno povracaju Srebrenicu.

Srbima je bio cilj da pobiju muslimane. Mislim mozes pricati tu rka koke pricu ali to samo u okvirima Srbije.
Eventualno da očiste RS od muslimana? Tada nisi bio siguran koji će ti bivši dobar komšija balija skočiti i zabiti nož u leđa! I Izrael se prilično dobro rešio takvih palestinaca koji bi svako malo izvodili nekakve svinjarije!
 
Eventualno da očiste RS od muslimana? Tada nisi bio siguran koji će ti bivši dobar komšija balija skočiti i zabiti nož u leđa! I Izrael se prilično dobro rešio takvih palestinaca koji bi svako malo izvodili nekakve svinjarije!

Kakva RS? To nikad nije postojalo tamo. 1991 (mnogo pre referenduma u BIH iz 1992) je SDS osnovao tzv SAO (srpske autonomne oblasti) i poceo proces preuzimanja vlasti silom. Opstinu po opstinu. Cak i tamo gde su Srbi bili manjina i gde nije pobedio SDS. Primer te iste Srebrenice gde su muslimani cinili 75% stanovnika

Kakve balije i gluposti. Te 1992 je srpska vojska usla u Srebrenicu a da nije ispaljen niti jedan metak. Tamosnji muslimanski narod niti je pruzao kakav otpor niti sta. Srbi su ovladali celom opstinom a da nije bilo nikakvih sukoba. Samo je usla vojska i to je to. Tako celo srednje Podrinje. I onda su Srbi poubijali masu ljudi, pozatvarali u logore i proterali.

I onda se taj narod sto vidis po sumama organizovao i povratio Srebrenicu. Tek tada je nastupio Oric i njegovi. Pisem ovo jer ovaj prica o nekakvoj osveti. Kakva kurceva osveta kada su Srbi to prvi vojno zauzeli? Mislim sta se ima uvijati? Nazovi stvari pravim imenom

Cilj Srba je bio da pobiju i proteraju muslimane. To je bilo i od pre. Imas i snimak gde Ratko Mladic razgovara sa tadasnjim predstavnicima Srba s pocetka 1992 i gde im kaze da zadatke koje su mu zadali znaci da ce to biti genocid.

No kao sto sam pisao i ranije. Mislim da ce Srbi pobiti i proterati i to malo muslimana sto je ostalo. Srbi su jaci, imaju nacionalnu ideju i to guraju i imaju dovoljno ludaka da odrade prljavi deo posla. Isto kao sto je cilj Hrvata na drugoj strani da proteraju Srbi preko Drine. Isto su jaci i istrajace u tome

Mrzim neka uvijanja, laganja i neke su suplje mantre.
 
Osveta?

Srpska vojska 1992 usla u Srebrenicu bez ispaljenog metka. Nije bilo nikakvih borbi. Jedina moguca povreda je mogla biti da je neki srpski vojnik uganuo zlglob kada je iskakao iz tenka. Srpska vojska je tako usla u celo srednje Podrinje. Srbi su preuzeli opstinu Srebrenicu 1992 bez ispaljenog metka.

Nakon zauzimanja opstine Srbi su proterali sve muslimane iz Srebrenice. U samom naselju je 56 ljudi zivo spaljeno u jednom danu. Vec te 1992 su Srbi pobili na stotine ljudi u Srebrenici. Ljudi su mesecima tulumarali po sumama gde su proganjani i postepeno likvidirani


Tek krajem 1992 se organizuju i osnivaju se jedinice ARBIH i onda vojno povracaju Srebrenicu.

Srbima je bio cilj da pobiju muslimane. Mislim mozes pricati tu rka koke pricu ali to samo u okvirima Srbije.
Srbima nije bio cilj da pobiju muslimane samo su hteli svoj deo, nisu hteli u Alijinu BiH.
 
Могу турци причати шта хоће, истина се не може сакрити. Нити је то геноцид над "угроженом групом" турчадије, нити је то велика српска победа.
Терористичка енклава је заузета уз одобрење војних структура Београда и Сарајева под утицајем НАТО.
Енклава је трабала бити демилитаризована по резолуцији УН. Она то није била. Била је пуна ратних злочинаца који су систематски убијали српске цивиле. Ту формално заштићену зону УН, НАТО није бранио. Бацили су једну бомбу пазећи да не убију неког. Све што је побијено у турској колони која се пробијала ка Тузли, не може се сматрати злочином већ легитимним војним циљем.Истовремено је НАТО обезбедио организацију да се заробљеници што више побију, све преко својих људи у српским структурама. Требало им је да компромитују српску војску и добар аргумент за пристиске и уцене. То су искористили већ две седмице касније, за одобрење за окупацију РСК и етничко чишћење Крајине.
Тако да смо ми и турци Бошњаци на истом, имамо и једни и други своје жртве. Колико они поштују наше, толико треба и ми њихове. Ни више ни мање.
 
Kakva RS? To nikad nije postojalo tamo. 1991 (mnogo pre referenduma u BIH iz 1992) je SDS osnovao tzv SAO (srpske autonomne oblasti) i poceo proces preuzimanja vlasti silom. Opstinu po opstinu. Cak i tamo gde su Srbi bili manjina i gde nije pobedio SDS. Primer te iste Srebrenice gde su muslimani cinili 75% stanovnika

Kakve balije i gluposti. Te 1992 je srpska vojska usla u Srebrenicu a da nije ispaljen niti jedan metak. Tamosnji muslimanski narod niti je pruzao kakav otpor niti sta. Srbi su ovladali celom opstinom a da nije bilo nikakvih sukoba. Samo je usla vojska i to je to. Tako celo srednje Podrinje. I onda su Srbi poubijali masu ljudi, pozatvarali u logore i proterali.

I onda se taj narod sto vidis po sumama organizovao i povratio Srebrenicu. Tek tada je nastupio Oric i njegovi. Pisem ovo jer ovaj prica o nekakvoj osveti. Kakva kurceva osveta kada su Srbi to prvi vojno zauzeli? Mislim sta se ima uvijati? Nazovi stvari pravim imenom

Cilj Srba je bio da pobiju i proteraju muslimane. To je bilo i od pre. Imas i snimak gde Ratko Mladic razgovara sa tadasnjim predstavnicima Srba s pocetka 1992 i gde im kaze da zadatke koje su mu zadali znaci da ce to biti genocid.

No kao sto sam pisao i ranije. Mislim da ce Srbi pobiti i proterati i to malo muslimana sto je ostalo. Srbi su jaci, imaju nacionalnu ideju i to guraju i imaju dovoljno ludaka da odrade prljavi deo posla. Isto kao sto je cilj Hrvata na drugoj strani da proteraju Srbi preko Drine. Isto su jaci i istrajace u tome

Mrzim neka uvijanja, laganja i neke su suplje mantre.
Nema uvijanja! Nakon 1-og marta 1992-e svaki muslić je postao sumnjiv, i potencijalno smrtonosno opasan po Srbe! Tako se ni džukele ne ubijaju na ulici. Sve do tada je bilo bla, bla... ali kada padne krv OTVARA se NOVO POGLAVLJE! OBJAVLJEN je RAT Srbima!
https://www.kurir.rs/region/bosna-i...a-onda-su-islamski-ekstremisti-zapucali-video
 
Kakve balije i gluposti. Te 1992 je srpska vojska usla u Srebrenicu a da nije ispaljen niti jedan metak. Tamosnji muslimanski narod niti je pruzao kakav otpor niti sta. Srbi su ovladali celom opstinom a da nije bilo nikakvih sukoba. Samo je usla vojska i to je to. Tako celo srednje Podrinje. I onda su Srbi poubijali masu ljudi, pozatvarali u logore i proterali.


Mrzim neka uvijanja, laganja i neke su suplje mantre.
I sta se desavalo u Srebrenici i okolini posle ......od 92-95? Jesi li to namerno zaboravio da ispricas ili ne....? I zasto je Oric evakuisan.......?
 
Не, Косово је реалан догађај, а из њега је проистекао мит да у нама, који данас живимо, има крви тих јунака који су изашли на пољану да се сукобе са осетно јачим нападачима, иако су велике шансе биле да изгубе главе. Иако нема пуно основе да градимо свој лични идентитет на томе, ми волимо да се осећамо добро и умишљамо да бисмо и ми били такви када би ситуација од нас то тражила. Тај део је упитан, јер не постоји гарант да и ми поседујемо исту срчаност. Зато се зове мит.

Сваки народ има тако неке догађаје у историји који чине да се он понекад изнутра осећа добро. За разлику од нас и косовског мита, цео амерички национални идентитет је рецимо изграђен на митовима који су потпуно измишљени. О борби за слободу црнаца, за мир у свету, итд...
To rekose i posalju NATO da proveri i kad je proverio njegovi jadni mali srpcici vise nemaju podrsku ili zajebite vi vase pretpostavke tamo se ne ide....tacnije, **** jez caplju, a suze joj kaplju...
 

Back
Top