- Poruka
- 368.715
Vojvođani nisu imali Don Kihota, ni legendarnog Servantesa, ali su se dičili vetrenjačama protiv kojih se nisu borili, već su ih brižno gradili i još brižnije čuvali zato što su ih hlebom hranile. Kao i slavni španski pisac, i oni su ih nazivali divovima, jer su, onako monumentalne, kod dece izazivale podozrenje, a paorima, posebno mlinarima, donosile blagodet i dobit.
Najčešće smeštene na nekom uzvišenju u ravnici, imale su i konkurenciju, u vodenicama i mlinovima na Velikom bačkom kanalu i na Tisi. U delu svoje knjige „Tajne trajanja – žitni mlin” (izdavač novosadski „Tiski cvet”) publicista Dimitrije Vujadinović pažnju je posvetio mlinovima i vetrenjačama.
Na ovom podneblju vetrenjače su se pojavile polovinom 17. veka, mada su, mahom po izgledu na holandske, građene u 18. i 19. veku. Podizane su na kraju sela, najčešće u vetrovitom Banatu u kojem vetrovi i danas duvaju s Karpata – pojašnjava Vujadinović za „Magazin”. – Prema podacima i dostupnim dokumentima, 1885. u Vojvodini je radilo 280 vetrenjača. Da bi se sagradio ovakav objekat, trebalo je oko 30.000 pečenih cigala i 80.000 komada nepečenog čerpića.