Divovi i bez Don Kihota

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
368.715
688z387_Unutrasnjost-vetrenjace.jpg

Vojvođani nisu imali Don Kihota, ni legendarnog Servantesa, ali su se dičili vetrenjačama protiv kojih se nisu borili, već su ih brižno gradili i još brižnije čuvali zato što su ih hlebom hranile. Kao i slavni španski pisac, i oni su ih nazivali divovima, jer su, onako monumentalne, kod dece izazivale podozrenje, a paorima, posebno mlinarima, donosile blagodet i dobit.

Najčešće smeštene na nekom uzvišenju u ravnici, imale su i konkurenciju, u vodenicama i mlinovima na Velikom bačkom kanalu i na Tisi. U delu svoje knjige „Tajne trajanja – žitni mlin” (izdavač novosadski „Tiski cvet”) publicista Dimitrije Vujadinović pažnju je posvetio mlinovima i vetrenjačama.

Na ovom podneblju vetrenjače su se pojavile polovinom 17. veka, mada su, mahom po izgledu na holandske, građene u 18. i 19. veku. Podizane su na kraju sela, najčešće u vetrovitom Banatu u kojem vetrovi i danas duvaju s Karpata – pojašnjava Vujadinović za „Magazin”. – Prema podacima i dostupnim dokumentima, 1885. u Vojvodini je radilo 280 vetrenjača. Da bi se sagradio ovakav objekat, trebalo je oko 30.000 pečenih cigala i 80.000 komada nepečenog čerpića.
 
Snaga konja i vetra

Tragova o vetrenjačama bilo je u mnogim vojvođanskim mestima. Tako je na ulazu u Adu, na vetrovitom prostoru, sagrađeno pet ovakvih objekata. Važili su za podstrek i ponos mesta, doprinoseći njegovom ubrzanom ekonomskom razvoju. Radile su neprekidno, s naklonjenom ružom vetrova, a onda je 1895. sagrađen parni mlin. Počelo je da ponestaje posla, da bi 1935. potpuno zamrle.

– Mnoge će, verovatno, zanimati kako su se zidale – otkriva naš sagovornik. – Cigle i čerpić su se pravili ručno. Spoljni zid oko vrata i prozora rađen je ciglama, a ostatak od čerpića koji je lepljen blatom.
Nema baš mnogo podataka o istorijatu ovih objekata, ali je autor knjige uspeo da pronađe da je najstarija vetrenjača podignuta u Elemiru 2. oktobra 1794. pripadala Agoštonu Kišu. Iako u vetru nije oskudevala, Kikinda je imala samo dve: Zubanovu, smeštenu na jugu varoši, između železničke pruge i Vašarišta, i drugu na severu grada, između bare kod Mokrinskog groblja i Barande. Zubanova, izgrađena 1866. godine, i modernija, po jednom paru kamena mogla je da samelje 700 kilograma žita. Potom su zaboravljene. Ostale su sačuvane u pričama vremešnijih žitelja i na ponekoj požuteloj fotografiji.

Ono što ni Don Kihotu, iz drugog povoda, nije uspelo, ostvarila je nebriga za industrijsku i kulturnu baštinu.
Sredinom 19. veka ovo područje bilo je poznato po suvačama (neki kažu suvajama), mlinovima koje su okretali konji, a katkad i ljudi. Prvi su proradili u Ečkoj, Elemiru i Aradcu oko 1740. godine. Carica Marija Terezija je 1774. velikokindskom distriktu propisala, i to ozvaničila poveljom, da na ime mlinarine za suvače plaćaju šest forinti godišnje. Oko 1847. godine samo u Kikindi bilo ih je pedesetak, a u Panonskoj niziji čak 50.000! Kao izrazito žitorodno područje, Sombor je u 18. i 19. veku vapio za mlinovima, suvajama, u kojima se žito mlelo „na suvo”, korišćenjem snage konja. Prema podacima iz 1826. u gradu i okolini bilo je 64 suvaja.Ravnica plodna i rodna, žita u izobilju, ali je stanovništvu trebalo brašno. Zato su počeli da se grade mlinovi na konjski pogon, kao onaj u Kikindi, 1890. godine, koji je na sat mleo 1.000 kilograma pšenice, proizvodeći najfinije belo brašno.
 
Primer iz Malog Stapara
Tamo gde ima žita, mora biti i mlinova za brašno, a gde ima brašna, ima i hleba. Putujući Srbijom, Vuk Karadžić zapisao je „da se najviše jede kukuruzni hleb, sem u Mačvi i Vojvodini gde se nije oskudevalo u belom hlebu”. Ali, u ravnici se oskudevalo u jakim vodenim tokovima, neophodnim za rad vodenica. I pored svega, bilo ih je na Dunavu, kod Bezdana i Apatina, na Tisi, Tamišu, a kad je prokopan Veliki bački kanal, proradilo je pet kanalskih vodenica. Jedna od njih, u Malom Staparu, imala je turbine koje je pokretao vodopad, zahvaljujući obližnjoj prevodnici. Sačuvana je, ostala autentična, predstavljajući svojevrsnu kulturnu baštinu i turističku atrakciju.

– Mlin u ovom mestu jedinstven je u Evropi, a uređaji, predmeti i zgrada uglavnom potiču iz 19. i početkom 20. veka – podseća Vujadinović. – U blizini je prevodnica za vodu, sagrađena 1793. godine. Dnevno je iz njega izlazilo i do pet tona brašna. Ideju za mlin dao je slavni Leonardo da Vinči, a projektovali su ga braća Kiš.

Tužna je sudbina mnogih suvača, poput one u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu) koja je radila do 1936. godine. Kikindska je, srećom, sačuvana, i od 1951. proglašena za kulturno dobro od izuzetnog značaja. Ostalo je sećanje i poneki trag i na mlinove u Čantaviru, Perlezu, Apatinu. U ovoj varoši na severu Bačke je 1936. izgrađen mlin na električni pogon. Dugo se žito mlelo u vodenicama, za čije se brašno govorilo da je mnogo boljeg kvaliteta od onog iz mlina. Ali, došlo je novo doba, stigle su moderne mašine. Vetrenjače, suvaje i vodenice otišle su u zaborav. Samo su retke obnovljene i sačuvane kao turistička atrakcija.
 
HOLANDIJA ZA PRIMER
Kad pomenete Holandiju, najčešće pomislite na vetrenjače koje su simbol slobode, odanosti otadžbini i ponos na prošlost. Danas su vrhunska turistička atrakcija. Kod nas je 2010. godine osnovano Društvo vodeničara Srbije. Turisti vole da vide ta prastara zdanja, da kupe razne vrste brašna, ali u blizini retko da postoje smeštajni i ugostiteljski objekti.

PEŠTANSKO BRAŠNO
U Mađarskoj, kojoj je pripadao najveći deo panonske žitnice, 1860. godine radilo je hiljade mlinova. Budimpešta je do devedesetih godina bila najveći centar mlinske industrije. Veliki broj zemalja kupovao je njihovo brašno, od koga je pravljeno fino pecivo. Proizvodima bečkih pekara, zahvaljujući brašnu iz mađarskih mlinova, divila se cela Evropa. Svetska sila u brašnu sada je Amerika. (Politika)
 
Na teritoriji Bačke Topole krajem 19. veka su funkcionisale četiri vetrenjače, ali do današnjeg dana ostala je samo jedna. Ova vetrenjača spada u porodicu tipičnih vojvođanskih vetrenjača sa četiri etaže. Od 1987-e godine funkcioniše kao muzej i spomenik mlinskoj industriji ovog kraja.
Vetrenjača.jpg
 
Najstarija vetrenjača u Banatu je podignuta je 2. oktobra 1794. godine. Sazidao je Agošton, sin banatskog veleposednika Isaka Кiša, na posedu u Elemiru, selu koje je njegov otac kupio 1781. godine. Od tog vremena, vetrenjače počinju naglo da se podižu širom Vojvodine uporedo sa razvojem zemljoradnje i proizvodnjom žita. Кrajem XIX veka, vetrenjače postepeno ustupaju mesto industrijskim mlinovima, koji su bili jačih kapaciteta i koji su sa većom snagom i stoga i većom brzinom vršili mlinsku proizvodnju. Industrijski mlinovi su ujedno predstavljali početak industrijalizacije na prostoru srednjeg Banata.
Prema popisu iz 1880. godine u Vojvodini je bilo 280 vetrenjača. Mlele su sve vrste žita… U Banatu ih je bilo skoro u svakom selu. U Melencima 8, Кumanu 6, Tarašu 2 ,Elemiru 3…
vetrenjaca-Agostona-Kisa-1.jpg
 
U Banatu ostale su samo dve: jedna u Belom Blatu i Bošnjakova u Melencima.
Bošnjakova vetrenjača ili mlin na vetar podignuta je na periferiji sela, kraj puta za Bašaid, 1899.g. Zidana je u kombinaciji opeke i čerpića u obliku zarubljene kupe na kojoj je kupasti krov od šindre. Кroz pokretni krov, koji se može „virati“ je nekada prolazila masivna osovina sa krilima za hvatanje vetra, koji je ujedno bio i pogon za pokretanje mehanizma. Кrila sada nedostaju, a drveni mehanizam je u velikoj meri oštećen. Unutrašnji prostor je podeljen na prizemlje, dva sprata i potkrovlje, a povezan je unutrašnjim stepeništem. U tavanskom prostoru i gornjem spratu nalazila se konstrukcija, dok su na prvom spratu tri para kamena za mlevenje žita. U prizemlju je bilo isto toliko sanduka u koje je olucima dospevalo brašno. Predstavlja redak primer nekada mnogobrojnih objekata ove vrste. Bošnjakova vetrenječa u Melencima pod zaštitom je države, kao kulturno istorijski spomenik.
Bosnjakova-vetrenjaca.jpg
 
Mlin Suvača-opština Kikinda

Nekada se mlelo žito - na konjski pogon. Ogroman drveni točak na čijoj se osovini nalazio točak za mlevenje, okretali su konji.
Ovaj način se koristio tamo gde nije bilo vodenica niti vetrenjača. Ovo je jedini takav (preživeli) u Srbiji.

obj-01-p4300370.jpg
 
Vetrenjača Obornjača –opština Ada

Vetrenjača ne radi, ali je renovirana i postoji pristup na oba sprata, osovina sa kamenom je tu.
Pored toga, nešto malo starih alatki kao da su začetak muzejske postavke.
obj-01-p5010678.jpg
 

Back
Top