Zasto je to tako?Da li je to tako samo kod nas ili i u svijetu?
Primijeticete mozda da ako covjek napuni izvjesne godine...a to pocinje polako vec od dvadeset pete,da pocinju prvo pritisci roditelja,sitna podbadanja rodbine i kolega,a zatim i otvoreno izrugivanje i vrijedjanje onih koji nisu u braku.
Poseban oblik ove diskriminacije su i ljudi bez djece.
Bez obzira koliko vi bili pametni,posteni,iskreni i krasile vas sve najbolje osobine,nikada necete dovoljno "valjati".Da ne pricam da ce vama uvijek sve biti "lako",da ce vas smatrati probiracem koji nadje "otirac",da ce vas svaki cas pitati "sta ima novo",iako je ocigledno da bi se to "novo" znalo vec da ga ima.
I jos more ostalih prebacivanja.Sva vasa sposobnost u bilo cemu,i svo vase dobro srce i dusa ce biti nebitni.
Osim mozda za sazaljevanje.
A tek ona recenica "udaj se samo jedan dan,pa se razvedi",kao da ce ta formalnost nesto sustinski promijeniti.Poznajem u svojoj okolini neudatih i neozenjenih,a malo "starijih" i primjecujem da su oni skoro svi kao ljudi,po dobroti,karakteru,poslovnim uspjesima iznad prosjeka.A uvijek su u porodici,drustvu izvrgnuti ruglu samo zato sto su sami.A njima samima to toliko ne smeta,koliko ove cinjenice sto napisah prethodno.
Ja u porodici imam jednu tetku koja se nije nikad udavala,a pri tom je bila vesela,vedra,brinula se o svoj djeci "okolo",jednom rijecju nesebicna.
Tu njenu osobinu niko nikad nije pomenuo,uvijek se o njoj pricalo kao "neudatoj" i to u rangu ratnog zlocinca.Takodje,moji jedni prijatelji bez djece vise nisu mogli da trpe taj pritisak i odselili su se odavde.
Mnogi su otisli iz ove sredine bas iz tog razloga,pa se pitam da li je tako i u inostranstvu gdje su ljudi dosli cak i do istopolnih vjencanja ili je tako samo kod nas?
Ma kako se vi drzali one devize"pustio bih ja njih,ali oni nece mene."