Dilan Tomas

NEPRIJATELJI
(nastavak)

Kao čovek koga je isisala ptica, gospodin Devis je osetio očajanje u svojim venama. U slatkom zanosu ispričao je svoju avanturu na bregovima; ispričao je kako je bilo hladno i kako je duvalo, kako su brda išla čas dole čas gore. Ispričao je kako je zalutao od kavgadžija u vetru, ali ga je tama preplašila i on je ponovo pošao po bregovima gde ga je jutro bacilo kao talasi lađu. Gde god je išao oduvavalo ga je na otvoreno, saterivalo u usku senku. Žaleći se, rekao je da nigde nije bilo skloništa za starca. Voleo je svoju parohiju i zemlju koja je okružuje, ali su bregovi bežali pod njegovim koracima ili ga bacali u vazduh. I pošto je voleo svog Boga, voleo je i tamu u kojoj su ljudi iz davnina obožavali tamno nevidljivo. Ali sad su pećine u bregovima bile pune obličja i glasova koji su mu se rugali zato što je star.

’’On se boji tame’’, mislila je gospođa Oven, ’’divne tame.’’ Sa osmehom na licu, gospodin Oven je mislio: ’’On se boji crva u zemlji, parenja u drvetu, žive masnoće zemlje.’’ Gledali su u starca i videli da liči na duha više nego ikada. Prozor iza njega bacao je otrcan krug svetlosti oko njegove glave.

Odjednom je gospodin Devis klekao da se moli. Nije razumevao hladnoću u svom srcu, niti strah koji ga je zbunjivao. Dok je govorio svoje molitve za spasenje, gledao je u osenčene oči gospođe Oven i u nasmejane oči njenog muža. I klečeći na tepihu, pored stola, gledao je sa čuđenjem u tamni mozak i grubo tamno telo. Gdedao je i molio se kao neki stari bog opkoljen neprijateljima.


Prevod: Branka Petrović
 
Zdravo drugari!

Potrudio sam se i našao jednu pesmu na internetu u srpskom prevodu. Da i ja doprinesem nekoj temi...
:bye: :D


Dilan Tomas
24 godine

Suze mojih očiju pamte
Dvadeset i četiri godine.
(Spalite mrtve, jer do groba oni hodaju
Po dužnosti.)
Kroz svod predvorja prirode kao krojač banuh,
Šijući odežde i halje za putešestvija
Pod svetlom Sunca-mesojeda.
U predsmrtnoj odori, uparađen, krenuh pompezno,
S podbulim tabanima, bolnim venama punim dukata,
Ka krajnjem odredištu suštastvenoga grada
Napredujem tako,
Sve dok je večnosti.
1939.

Prepevao Robert G. Tili
 
POGLED NA MORE

Leto je bilo u jeku i dečak je ležao u žitu. Bio je srećan jer nije imao šta da radi a bilo je toplo. Čuo je kako se žito leluja iznad njega i kako ptice pevaju sa grana drveća koje je zaklanjalo kuću. Ležeći na leđima, gledao je u plavo nebo koje se prelivalo preko ivice žita. Posle tople kiše koja je padala pred podne, vetar je mirisao na zečeve i stoku. Protegao se kao mačka i stavio ruke pod glavu. Čas je jahao po moru, plivao je kroz zlatne talase žita, klizio je nebom kao ptica, skakao preko polja u čizmama od sedam milja, gradio je gnezdo u šestom od sedam drveta, koja su mahala rukama sa svetlog, zelenog brega. Čas je bio dečak sa zamršenom kosom koji se lenjo dizao na noge i izlazio iz žita, hodajući prema reci. Stavio je prste u vodu i pravio morske talase koji su prevrtali kamenje i tresli trsku; njegovi prsti su stajali kao deset stubova kule u vodi koja povećava stvari, a mudroglava riba brzog repa uplivavala je i isplivavala kroz kapije kule. Dok je riba plivala kroz vrata u šljunak i trsku, on je sačinio priču. Bila jednom jedna utopljena princeza iz knjige božićnih bajki, ramena su joj bila skrhana, a njene dve crvene pletenice pružale su se kao žice violine preko njenog grla; bila se uhvatila u ribarsku mrežu, a riba joj je čupkala kose. Zaboravio je kraj priče, ukoliko priča koja nema početak može uopšte da ima kraj. Možda je prnceza oživela dižući se iz mreže kao sirena, ili je možda princ iz njene druge priče zategao niti njene kose i od njene ključnjače napravio harfu iz koje sada večno izvlači mrtve, crne melodije na dvorovima carske zemlje. Dečak baci kamen pljoštimice i on odskakuta po vodi. Jedan zec se dade u beg, a dečak baci kamen za njegovim repom. Riba iskoči za mušicom, a ševa izlete iz zelene zemlje. Ovo je bilo najlepše leto od postanka sveta. On nije verovao u Boga ali Bog je ispunio ovo leto plavim vetrovima, toplotom i golubovima u šumi oko kuće. Nije bilo dimnjaka na bezimenim, udaljenim bregovima, samo je drveće stajalo kao što stoje ljudi i žene kad uživaju na suncu; nije bilo dizalica niti gomila uglja, samo bezimene daljine i breg sa sedam drveta. Nije mogao da nađe reči za lepotu leta, za gukanje golubova, ili za lenjo žito koje se pod povetarcem povijalo od mora prema reci. Nije bilo reči za nebo, za sunce i za leto: ptice su bile lepe i žito je bilo lepo.

Prošao je kroz livadu i popeo se na breg. Pod nevinim zelenilom drveća, dok su kosovi uzletali prema suncu, on zaboravi priču o princezi. Tog popodneva nije bilo mora da je vuče za pletenice, more je isteklo i nestalo, ostavljajući za sobom breg, žitno polje i skrivenu kuću; visoka koliko i prvo nisko drvo, ona se spustila sa sedmog drveta i stala pred njega u svojoj pocepanoj pamučnoj haljini. Njene gole i pocrnele noge bile su izgrebane, oko usta je bila ubrljana kupinama, nokti su joj bili crni i izlomljeni, a nožni prsti virili su iz gumenih patika. Stajala je na bregu koji nije bio veći od kuće, ali su polje i svetla traka reke ispod njega, izgledali tako mali, kao da je breg planina koja se diže iznad vlati trave i iznad kapi vode; drveće oko kuće ličilo je na drvca za potpalu, a vrh Džarvis, i vrh Kader, tamo dalje sve do kraja Engleske, izgledali su kao krtičnjaci i senke kamenja u tihom prostranstvu. Sa prve senke dečak skrenu pogled na reku koja je nestajala, na žito koje se povijalo natrag u zemlju, na stotinu drveta oko kuće koja su se pretvorila u jednu stabljiku, na četiri ugla žutog polja koje se toliko smanjilo da je mogao da ga prekrije rukom. Video je kako se raznobojni pejzaž skuplja kao opran kaput. Onda je pravi vetar dunuo sa reke i naduvao polje do prve veličine; žito se uspravilo, a stabljika koja je zaklanjala kuću pretvorila se u stotinu drveta. Sve se to dogodilo za pola sekunde.

Kosovi su opet u oblacima izletali iz najviših žbunova; nije bilo kraja crnim, trouglastim jatima ptica koje su letele prema suncu; krilati most se tiho peo od brega prema suncu, a onda je opet dunuo vetar, i to ovog puta sa pravog velikog mora, i naleteo je na zadnji deo mosta. Ptice su kao meci počele da padaju u gomilama.

I sve se to dogodilo za pola sekunde. Devojka u poderanoj pamučnoj haljini sela je na travu i prekrstila noge; pravi vetar niotkuda podiže joj haljinu; sve do struka bila je smeđa kao zreli žir. Dečak, još uvek stojeći stidljivo u prvoj senci, vide kako slomljena princeza umire po drugi put, njeno mesto je zauzela seoska devojka na živom bregu. Ko se uplašio od nekoliko ptica koje su izletele iz drveta, i od iznenadnog sunčevog bljeska od koga su reka i polje i daljine izgledali tako mali pod bregom? Ko mu je rekao da je devojka visoka kao drvo? Nije bila ni viša ni čudnija od cvetnih devojaka koje su nedeljom pravile izlete u dolinu.

„Šta si radila na drvetu?“ – upita je on postidevši se svog ćutanja pred njenim smehom i njenim kretnjama od kojih se trava između njenih crnpurastih nogu dizala, povaljana i zelena... „Jesi li tražila gnezda?“ – reče on i sede pored nje. Ali na povaljanoj travi, u sedmoj senci, njegov raniji strah od nje opet se pojavio, kao kada sunce ispliva iz mora koje ga je potopilo, i počeo je da mu peče oči sve do kosti, i da mu podiže kosu na glavi. Mrlja na njenim ustima bila je od krvi a ne od kupina; nokti joj nisu bili slomljeni, nego naoštreni kao deset oštrica spremnih da mu iščupaju jezik. Ako pozove ujaka iz zaklonjene kuće, ona će da stvori nove životinje, pozvaće iz obližnje šume karmartenskog tigra da skače oko njega i da grize za ruke; stvoriće nove, bučne ptice u vazduhu, da zvižde i da sakriju njegove krikove. Sedeo je sasvim tih sa njene leve strane i čuo je kako se u njenom srcu utapaju svi letnji zvuci; svaki list drveta pod kojim su sedeli poraste tada do čovečje visine; hrbati barke bili su kanali i reke veliki kao veliki brod, a mahovina na drvetu i prsten oštre trave oko njega bili su kao somotski pokrivači zelenih livada, rasprostrti od živice do živice. Onda se na bregu velikom kao čitav svet, dok je drveće kao nebo zadržavalo nepogodu, ona nagnu prema njemu, tako da od njene guste riđe kose nije mogao da vidi ni žitno polje ni kuću svog ujaka, a nebo i daleki planinski prevoj bili su samo svetle tačke u zenicama njenih očiju.

Ovo je smrt, reče dečak sam sebi, zapaljenje pluća i veliki kašalj, i kamenje u stomaku... i ukočenost lica kada se mnogo kreveljiš pred ogledalom. Njena usta nisu bila blizu njegovih. Njeni dugi prsti dodirnuše njegove kapke. Ovo je priča, reče on samom sebi, o dečaku na raspustu kojega je poljubila veštica na metli; sletela je sa drveta na breg koji menja veličinu kao ljuta žaba; veštica mu je milovala oči i naslonila se grudima na njega; i pošto ga je volela dok nije umro, odnela ga je u sebi u šumsku pećinu. Ali ova je priča, kao i sve druge priče, umrla kada ga je ona poljubila; sada je bio dečak u devojčinom zagrljaju, a breg je stajao nad pravom rekom; šumoviti bregovi prema Engleskoj bili su isti onakvi kakve ih je poznavao Džarvis kada je pre pola veka jahao njima sa svojim konjima.

Ko se uplašio od vetra koji je dunuo iz svetla i učinio ogromnom zemlju? Komad vetra na suncu podsećao je na vetar u praznoj kući; od uglova je pravio planine, a sobe na mansardi punio senkama koje su se lomile kroz krov; jurio je seoskim hodnicima stotinama glasova, i svaki je bio jači od prethodnog, dok se poslednji nije srušio i kuća je ostala puna šapata. „Odakle si?“ – šapnu mu ona u uho. Sklonila je ruke sa njega, ali je još uvek sedela blizu, sa kolenima između njegovih nogu i s jednom svojom rukom preko njegovih. Ko se uplašio suncem okupane devojke koja nije bila ni viša ni čudnija od bledih devojaka kod kuće, koje su rađale decu pre udaje?

„Ja sam iz Amanske doline“, reče dečak.

„Ja imam sestru u Egiptu“, reče ona, „koja živi u piramidi...“ Privukla ga je bliže sebi.

„Zovu me na čaj“, reče on.

Ona podiže haljinu do struka.

Ako me bude volela sve dok ne umrem, reče dečak samom sebi, pod sedom senkom, na bregu koji ni tri minuta ne može da ostane isti, odneće me u sebi u šumsku pećinu, u rupu u drvetu, gde me moj ujak nikad neće naći. Ovo je priča o ukradenom dečaku. Ona je stavila nož u moj stomak i sada vrti po njemu.

Devojka mu je šaputala na uho: „Imaću dete na svakom bregu; kako ti je ime, Amane?“
 
POGLED NA MORE
(nastavak)

Poslepodne je umiralo, vuklo se lenjo i bezimeno prema zapadu, kroz insekte u senci; preko brda i drveta, reke i žita i trave, prema večeri koja se uobličavala u moru, odlazilo je s vetrom iz Velsa, u laganim, plavim zrnima, kao vetar pun snova i lekarija; prema sunčanoj plimi i svim raspevanim obalama kojima prolaze ptice iz Nojevog kovčega sa žbunjem u kljunu, a sutrašnjica i opet sutrašnjica se nadnosi nad ispucale dvorce od peska. Dok je dan umirao ona je doterala haljine i zagladila kosu, pa se okrenula na levu stranu neobazirući se na nisko sunce i na prostranstvo koje se smračivalo. Dečak se oprezno probudio u još čudnijem snu; bila je to letnja vizija, šira od velikog crnog oblaka koji je stajao na kuli od svetlih zrakova; izašao je iz ljubavi kroz vetar pun noževa koji su se okretali, kroz pećinu punu ptica belih kao meso, na novi vrh, i stajao je licem okrenut zvezdama kao kamen koji ne podnosi ceremonije morskog vetra; čvrsti, ljutiti dečak na uzvišenju usred seoske večeri. Izašao je iz ljubavi marširajući, visoko uzdignute glave, kroz pećinu između dvojih vrata, do seobe iz koje se videla cela zemlja. Otišao je do poslednje širine pre velikog mraka; mada se zemlja okretala brzo, on je video svaku brazdu od pluga, trag čoveka i životinje, kap vode, svako uzvišenje i liticu, trag pera, brazdu smrti i prašine, i senku koju je bacilo vreme, video je sve od jednog ledenog polja do dugog, od obale do sredine mora, sve, na jabučastoj lopti pokrivenoj metalnim šinama tamo iza živih vrata. Video je sve, od crnog otiska prsta čovečjeg grada do fosilnog prsta nekada živog čoveka iz polja; od trave do fosila deteline u seoskom tragu, do čitave ruke zaboravljene varoši koja je potopljena ležala ispod Evrope; od ruke do grudi, od istorije do kuka, od kuka u mraku do onog prvog zapadnog traga između mračnog i zelenog Edena; i vrt nije bio potopljen, sve do sledećeg momenta i zauvek, ispod Azije, u zemlji koja se okretala dalje po taktu sopstvene muzike, na početku večeri. Dok je bog spavao on se popeo uz stepenice, a soba tri skoka viša od zadnje prečage bila je pokrivena i ozidana stranama knjige dana; stranice su bile vetrovi, sagrađene reči su bile drveće, a Eden je izrastao iz njega u Eden, i Eden je rastao dole u Eden kroz nižu zemlju, kao beskrajni hodnik žbunja, ptica i lišća. Stajao je na nagibu koji nije bio veći od sobe za ljubav celog sveta, a dva pola su se ljubila iza njegovih leđa; dečak posrte napred kao Atlas, nagnu se preko gvozdenog izgleda na zemlju, kroz pećinu noževa i iskrenuto rastinje vremena, prema bregu koji je bio znak ispod platforme u oblacima, ispod vetrova koji su se umnožavali.

„Probudi se“, – reče mu ona u uho; gvozdena slova su se slomila u njenom osmehu, a Eden se povukao u sedmu senku. Rekla mu je da joj pogleda u oči. Mislio je da su smeđe ili zelene, ali one su bile plave kao more, sa crnim trepavicama, i njena gusta kosa je bila crna. Ona mu zamrsi kosu i stavi njegovu ruku sebi duboko u grudi, i tako je saznao da je bradavica njenog srca crvena. Pogledao je u njene oči, ali one su pretvorile sunce u okruglo staklo, i kad se odmakao video je kroz njih prozirno drveće; ona je od svakog drveta mogla da napravi dugački kristal, a šumu oko kuće da pretvori u maglu. Rekla mu je svoje ime, ali ga je on odmah zaboravio; rekla mu je koliko ima godina, ali je to za njega bio nov broj. „Pogledaj me u oči“, – rekla je. Prva noć bila je još samo sat daleko, pojavljivale su se zvezde i mesec je bio spreman. Uzela ga je za ruku i optrčala između drveća, preko litice rosnog brega, preko rascvetalih kopriva i poljskog cveća sa sklopljenim krunicama, preko tišine u sunčevu svetlost, u buku mora koje se razbijalo o pesak i kamenje.

Breg zaklonjen drvećem: između polja i mora koje je nadolazilo, između noći u šumi i šarene obale koja se zlatila na suncu, između žita koje se guralo u daljini od deset milja suve zemlje i zlatnih pustinja gde se ispucali pesak prelivao preko stena. Breg ispod dva reflektora: mesec je obasjavao sedam drveta, a sunce čudnog dana pelo se iznad vode na uzburkanoj pozadini. Breg između buljine i galeba: dečak je čuo glasove dveju ptica dok su se smeđa krila pela kroz grane, a bela krila pored njih drhtala nad morskim talasima. „Tvit, tvit, tvit, ne upuštaj se više u avanture.“ Galebovi koji su plivali po nebu rekli su mu da trči duž toplog peska dok ga voda ne prigrli svojim talasima i dok se kovitlac ne uskomeša oko njega kao vetar i lanac. Devojka ga je držala za ruku i trljala obraz o njegovo rame. Bio je srećan što je pored njega, jer princeza se slomila, čudovišna devojka se pretvorila u drvo, dok je ona koje se plašio, i koja je zemlju čas smanjivala čas povećavala, a njega isterala iz ljubavi u oblačnu kuću, ostala sama u mesečevom krugu i u sedam senki iza zaklona.

Tog jutra je bilo toplo na neočekivanom suncu. Devojka u pamučnoj haljini stavi usta na njegovo uho. „Stići ću pre tebe do mora“, reče, kosa joj je divlje vijorila, a grudi su joj se tresle dok je trčala ispred njega prema moru koje nije imalo vode, i prema sitnom šljunku koji se razbijao u hiljadu komada pri povlačenju suvog mora. Sjajnim tragom potonulog broda, sa horizonta gde su ogromne ptice plovile kao lađe, sa sve četiri strane sveta nadolazeći kroz korov, stapajući se od orjenta do tropa kroz sunčev zalazak i hodnike sunčanog rađanja, nadirući kroz ledene bregove i zemlju kitova, kroz slane vrtove i polja haringi, kroz vrtloge i jame, iz planinskih kapnika, niz vodopade, bledo more ljudi, strašan smrtonosan broj valova, more svih vekova potopljeno u nepogodi pre Hrista, naišli su zajedno sa glasovima celog sveta na beskrajnu obalu.

„Vrati se! Vrati se!“, povikao je dečak devojci.

Ona je trčala ne obazirući se preko peska i izgubila se u moru. Sad je njeno lice bilo belo kao vode u horizontalnoj kiši, a udovi su joj bili kao sneg i gubili se u beloj pokretnoj plimi. Srce joj je sad bilo malo crveno zvono koje je zazvonilo u talasima, njena bezbojna kosa razdvajala je penu, a glas joj je skakutao preko vode od mesa i kostiju.

Ponovo je povikao, ali ona se pomešala sa svetom koji je izlazio i ulazio. Ozbiljan mesec koji nikada nije gubio ni jedan rog, privlačio je njihove plime. Njihovi izduženi morski pokreti bili su proračunati, pljosnate ruke davale su znakove, glave su im bile podignute a njihove oči na licima-mačkama gledale su još u jednu tačku. Gde li je sada ona vila u moru? Hoda među belima sa koralnim očima. „Vrati se! Vrati se! Draga beži iz mora.“ U procesiji talasa. Zvono u njenim grudima zvonilo je ispod peska.

Potrčao je prema žutim podnožjima duna, zazivajući preko ramena. „Beži iz mora.“ U nekada zelenoj vodi gde su plivale ribe, gde su se odmarali galebovi, gde se kamenje trlo i ljuljkalo na krljuštima zelenog dna, kada su dimili brodovi a lude bezimene životinje dolazile da piju so. Među ljudima koji sve mere. Gde li je ona sada? More se gubilo iza duna. Spotakao se preko peska i peščanih cvetova kao slepi dečak na suncu. Sunce se vrtelo oko njegovih ramena.

Bila jednom jedna priča koju je šaputao glas vode; ona je izmamila odjek iz drveća na obali u zlatnim udubljenjima, grebala je po šumi dok muzikalne ptice i životinje nisu skakućući izašle na sunce. Gavran je proleteo pored njega, nasumice je izleteo kroz vrata potopa, dok se kula vetra ljuljala od sutrašnjeg besa kao strašilo napravljeno od vremena.

„Bila jednom“, reče glas vode.

„Ne upuštaj se više u avanture“, reče odjek.

„Ona zvoni zvoncem za tebe u moru.“

„Ja sam buljina i odjek: nikada se nećeš vratiti.“

Na bregu, prema horizontu, stajao je starac i gradio brod, svetlost koja je koso padala sa mora bacala je senku planinu preko trospratnih paluba i istočnog drveta. Sa neba, iz aleja i vrtova, iz bele provalije od perja, sa glasnih vrhova i uzvišenja, iz pećina u bregu, nejasni oblici ptica, životinja i insekata, uletali su kroz istesana vrata. Golub sa zelenom grančicom preleteo je tragom gavrana. Počela je da pada hladna kiša.

Prevod: Branka Petrović
 
Prva zbirka pesama Dilana Tomasa, objavljena dok je pisac još bio u pubertetu (1934).

Objavljena dok je Dilan Tomas još bio tinejdžer, „18 pesama” bila je prva zbirka pesama koja je izronila iz notesa koje je ispisivao još od svoje petnaeste godine. Nadrealne i često izazovne, pesme demonstriraju kako trendove i nemire predratnog Velsa tako i lične književne ambicije mladog pesnika.

Nekoliko pesama je o rečima i o činu samog pisanja poezije. “From love’s first fever“ opisuje kako je Tomas „naučio jezik ljudi“ i postao svestan sveta kroz reči.

Teškoća u prenošenju ovog iskustva u poeziju istražena je kroz nešto suvog humora u “My hero bares his nerves” kao proces koji uključuje u sebe povlačenje “lanca”. Očigledan u svim pesmama u ovoj zbirci je uticaj modernizma s ranog početka 20. veka i književnih veličina iz prošlosti.

Tomasa je privukao tragični glamur pesnika romantizma, i to je bilo očigledno u ekscesivnom životnom stilu koji je negovao. Želeo je da se smesti u književno nasleđe, i ne bi li postigao to on nekim svojim stihovima upućuje na pesnike kao što je Vilijam Blejk. U “The force that through the green fuse” koristi slike pogrbljene ruže i crva kao odziv Blejkovoj pesmi “The sick rose”.

Ali Tomas se nije samo oslanjao na prošlost u potrazi za inspiracijom. “18 pesama” otkriva njegovu fasciniranost i modernim svetom. U pesmi “All all and all” Dilan kombinuje savremene industrijske reči kao što je dizalica, rebrasti metal i šrafovi sa slikama prirode romantičara. Slično, pesma “Our eunuch dreams” koristi slike sa filma ne bi li pitala “koji je naš svet” i ispitala prirodu naše stvarnosti.

Tomas je verovao da je sve, naročito u prirodi, povezano. Ovo je obojilo njegov pristup relligiji. Pesme kao što je “Before I knocked” kombinuju biblijske slike kao što je “umirući Hrist” sa simboličnim književnim likovima kao što je Blejkova Mneta. Nije se bojao da preispituje konvencionalno hrišćanstvo ili da ga poredi s književnim ili paganskim idejama.

Dilan Tomas je pažljivo izabrao pesme koje će se pojaviti u “18 pesama” kako bi uveo sopstvenu tehničku veštinu kao pisca, kao i teme i ideje koje su ga okupirale. Stvaranje poezije, duhovna pitanja, moderna vremena i prirodni svet svi su ga inspirisali i svi su se razvili, uz buduće motive, u njegovim kasnijim zbirkama.

izvor iz tekstova Alice Eardley
 
Tomasova druga zbirka poezije, koja sadrži mnogo toga od njegovog zgusnutog i introspektivnog stila pisanja.

‘’Twenty-five poems’’ je objavljena 1936. godine, manje od dve godine nakon ’’18 pesama’’, ali pokazuje konačno sazrevanje u Tomasovom stilu. Zbirka je obeležena dubljom analizom religije, što se može pripisati pesnikovoj zrelosti, kao i imanentnoj pretnji rata.

U ovakvom okruženju diplomatske napetosti Tomas je napisao svoju najpolitičniju pesmu, ‘The hand that signed the paper’. Aludira na tiraniju u biblijskim razmerama, upućujući na glad i skakavce, i na istorijska tlačenja, dok anonimne ruke “ocarinjuju vazduh” naroda. Pesma je osuđujući ali nejasan napad na arbitrarnu i bezosećajnu moć.

Trag pobunjeništva takođe je evidentan u pesmi “Find meat on bones”, koja počinje grotesknim iskrivljavanjem ohrabrenja starijeg čoveka svome sinu da iskoristi što više može od svoje mladosti pre nego što “grudi dama ne postanu stare veštice”. Za Tomasa, moralnost i propadanje su neizbežan deo života – čak je i seks, sa svojim obećanjem novog života, prožet smrću.

Tomasova morbidnost može se videti u ovoj zbirci, naročito u najreligioznijim njegovim pesmama. ‘’This bread I break’’ podvlači značaj hleba i vina u pričešću, i uvodi koncept večnog života kroz Hrista. Bilo kako bilo, kao što proizvodnja hleba i vina uključuje uništenje živog organizma kroz žetvu, nama je jedino preko Hrista dozvoljeno pokajanje nakon užasa raspeća.

Tomas je voleo da istražuje duhovna pitanja, ali je bio nepomirljiv što se tiče konvencionalne religije. Pesma ’’I have longed to move away’’ opisuje religiju kao „siktanje zbog istrošene laži“: video ju je kao zastarelu, neartikulisanu i čak grešnu.

Isto tako, njegova epska serija soneta, ‘’Alterwise by owl-light’’, istražuje duhovnost kroz konfuznu mešavinu slika. On kombinuje hrišćansko jagnje sa paganskom meduzom, stvaranje čoveka sa Hristovom smrću na “horizontalno ukrštenokostima” i biblijski razlistalu istinu sa Rip Van Vinklom iz basne.

‘’Twenty-five poems’’ sadrži mnogo od Tomasove guste i introspektivne poezije. Zbirka omeđava njegovu ličnu filozofiju religije u kojoj se odaljava od konvencionalnog hrišćanstva. On istražuje svoj lični panteistički pristup svemiru sjedinjenom kroz snažnu snagu prirode. U kasnijim pesmama ove ideje biće primenjene na prave ljude uhvaćene u izmaglici savremenih događaja.

izvor iz tekstova Alice Eardley
 
Tomasova treća zbirka pesama, uglavnom pisana tokom ranih godina njegovog braka sa Ketlin.

„Mapa ljubavi” prvi put je objavljena 1939. godine. Zbirka od šesnaest pesama i sedam kratkih priča, od kojih je većina napisana u vreme Tomasovog venčanja sa Ketlin i njene trudnoće kada je nosila njihovo treće dete Levelin.

U pesmama, Tomas pomera fokus s unutrašnjosti svoje poezije ne bi li ispitao nove veze, i kako bi prevrednovao svoju karijeru u odnosu na narastajuće odgovornosti.

Među ličnim pesmama jesu one koje se tiču njegovog nerođenog deteta. U “If my head hurt a hair’s foot“ on zamišlja nežan razgovor između majke i fetusa u njoj – o porođaju koji sledi. Za Tomasa ovo je veliki događaj koji je takođe karakteristično povezan sa bolom i smrtnošću. U „In a saint about to fall“ opisuje natprirodan proces koji „sprovodi u grube talase tebe tako nežnog“ i izlaže dete borbi za život na zemlji.

Na drugoj strani, pesma “After the funeral” donosi njegovo lično iskustvo smrti. Pesma je posvećena sećanju na njegovu tetku En Džouns i bila je njegova prva pesma koju je napisao o stvarnoj osobi. Tomas kritikuje konvencionalne “mutave molitve” koje su joj učinile nepravdu, i, izabirajući sebe za Eninog barda, piše “nebeski kip” ne bi li osveštao njen život.

Nekoliko pesama u zbirci pristupaju razmatranju uloge poezije u njegovom životu. U “Once it was the colour of saying“ on odlučuje o budućnosti svog dela. Tomas priznaje da su se njegovi čitaoci „šarmantno podavili“ u složenosti njegove poezije, i umesto toga zaključuje da će njegovo „govorenje biti njegova propast“.

Stil i teme kratkih priča u zbirci ne mogu lako biti odvojene od onih u pesmama. Fraze kao “drvo reči” i “padajuće ograde” iz priče “Posetilac” prizivaju rečeničnu složenost Tomasovih pesama.

Što je još specifičnije, ideje se mogu pratiti kako rastu i razvijaju se između dva medijuma. Žena u azilu u priči “The mouse and the women” takođe se javlja kao njegova muza u kasnijoj pesmi “Love in the asylum”. Slično, ptice što ona saziva mogu biti nađene u pesmi u ovoj zbirci, “The Spire Cranes”, i jesu simboli Tomasovih pesama.

Tomas prilazi kako rođenju tako i smrti sa istim fatalizmom i nekonvencionalnom duhovnošću jer, za njega, oba događaja jesu deo iste univerzalne teme. Ono što ga se najviše dotiče kao pesnika jeste kako ova iskustva najbolje preneti u reči. Kroz svoje tekstove, i u pesmama i u kratkim pričama, Tomas izgleda da konstantno procenjuje učinkovitost sopstvenog pisanja.

izvor iz tekstova Alice Eardley
 
Zbirka kratkih priča Dilana Tomasa, „Portret umetnika kao mladog psa“, objavljena je 1940. godine.

Naslov upućuje na prvi poluautobiografski roman Džejmsa Džojsa, “Portret umetnika u mladosti”.

Tomas, kao i Džojs, izmaštava događaje iz svog sopstvenog života. U smislu stila, zbirka predstavlja prelaz između tamne, snovima inspirisane proze koja se može naći u “Adventures in the skin trade” i komičnog realizma u “Pod mlečnom šumom”.

Nekoliko priča istražuje razvoj seksualnosti pesnika u adolescenciji. U “Extraordinary little cough” (“Neobični mali kašalj”) ima ponešto humora u priči o devojci koju voli, iako tvrdi da voli ali ne ono “što ona kaže ili radi”. To je bezbrižan pogled na mladu ljubav i trivijalnu prirodu tih odnosa.

Oštrija vizija seksualnosti otkrivena je u “One warm Saturday”(“Jedne tople subote”), kada se zaljubljuje u devojku a onda je gubi u košmarnom svetu stepenica i vrata. U ovim pričama ljubav je frustrirajuće i nezadovoljavajuće iskustvo.

Za Tomasa, najvažniji odnosi jesu muška prijateljstva. “The fight” (“Tuča”) detaljno opisuje čudan razvoj prijateljstva koje počinje tučom između dva momka, a rezultira odlukom da, iz zabave, izdaju novine.

Slično, u “Where Tawe flows” (“Tamo gde teče Tawe”) on prisustvuje sastanku ljudi koji planiraju da se udruže u pisanju “Romana o provincijskom životu”. Drugarstvo i kreativan proces jesu tesno povezani i međusobno se potpomažu u razvitku.

Kako se Tomas razvijao kao pisac on se isto tako razvijao i kao pijanac. “Old Garbo” (“Stara Garbo”) otkriva ga u ukusu piva sa “njegovom živom, belom penom, njegovim mesingano-svetlim dubinama”. Dalje opisuje noć legendarnog i komičnog zadovoljstva. Događaji su materijal za njegovo pisanje i on obećava da će ih “staviti u priču sve jednog po jednog”. Priča pokazuje sa kolikom je pažnjom kultivisao svoju ličnost boemskog alkoholičara i pisca.

Priče iz “Portreta”, za razliku od ranijih, slede mnogo doslednije pravila narativne strukture, ali on se zadržava na bliskim temama ljubavi, smrti i religije. Pristup je humorističniji i postoji odstup od intenzivne introspekcije koju poseduju njegove pesme. Naposletku, u “Pod mlečnom šumom” nastaviće da ispituje međuodnose u celoj zajednici.

izvor iz tekstova Alice Eardley
 
Drugari, evo šta sam otkrio i zapanjio sam se otkrićem. A sve to dok sam cunjao da pronađem i ja nešto o Dilanu Tomasu.
U vreme kada se bavio folk muzikom, Robert Alen Cimerman, počeo je da se predstavlja kao “Bob Dylan”. Kaže u svojoj biografiji: “Ono što ću uraditi ubrzo nakon što sam napustio dom bilo je da se nazovem Robert Alen… To mi je zvučalo kao da sam kralj Škotske i voleo sam to.” Onda dalje kaže kako je dok je čitao “Down Beat” časopis otkrio već jednog saksofonistu koji se zvao David Allyn, pa dodaje: “Video sam neke pesme Dylana Thomasa. Dylan i Allyn zvučali su slično. Robert Dylan. Robert Allyn. Slovo D zvučalo je nekako jače.”



Eto to bi bila jedna vrlo zanimljiva stvar kada je u pitanju neko od poznatijih ličnosti. Stvarno zanimljivo. Možda će ovo neke ljubitelje Boba Dilana zaintrigirati pa će se i oni priključiti čitanju ove teme.

Hteo sam da dodam ovo i da doprinesem i ja nečim. Valjda će vam biti interesantno da to pročitate. Jer sam ja mislio da je ovo nepoznat pisac.

Mnogo mi se sviđaju priče, a i vrlo mi je interesantan njegov život. Nadam se da će biti uskoro još nekih tekstova vezanih za Dilanovu biografiju.

;) :super: :klap: :bye:
 
Priča iz knjige ’’Portret umetnika kao mladog psa’’

KOGA BI ŽELIO DA JE S NAMA

Ptice su pjevale u stablima Crescenta; dječaci na biciklima zvonili su zvoncima i pritiskali pedale niz blagu nizbrdicu ne bi li papirnatim čegrtaljkama, o koje su udarale žbice njihovih kotača, preplašili žene što su ćeretale na osunčanim ulaznim stubištima kuća; male djevojčice, vozeći svoju još mlađu braću i sestre pločnikom u kolicima, bile su odjevene u svoje najbolje ljetne haljinice sa šarenim vrpcama; na kružnoj okretaljki javnog igrališta ulični balavci okretali su se sretni od mučnine, vičući „Zatvorite nas!“ i opet „Okrenite nas!“ i „Ooh! Padam!“; jutro je bilo tako šareno i blistavo kao da je međunarodna utakmica ili se slavi neki jubilej, kad smo Raymond Price i ja, u hlačama od flanela i gologlavi, sa štapovima i naprtnjačama, krenuli zajedno pješice do Crvlje glave. Gazeći ukorak preko trga u stambenoj četvrti, češali smo se o mladiće u gizdavim sportskim kaputima i bijelim hlačama s poput noža oštrim bridovima, o krivonoge djevojke s celuloidnim naočalama i ručnikom oko vrata, udarali štapovima o poštanske sandučiće i silom krčili sebi put kroz gomilu izletnika koji su čekali na autobusnim stanicama, preskakajući košare s hranom, ne mareći jesmo li možda stali u koju.

„Zašto ti gušteri iz autobusa ne pješače?“ reče Ray.

„Rodili su se preumorni“ rekoh.

Uspeli smo se uz Sketty Road velikom brzinom, naprtnjače nam poskakivahu na leđima. Lupali smo o svaka vrata, dijeleći strašni blagoslov pješaka ljudima po zagušljivim kućama. Poput daha svježeg zraka prošli smo kraj čovjeka u odijelu sa službenim oznakama, s uzicom za psa u ruci, koji je stajao na uglu i zviždao. Zbacujući sa sebe zvukove i mirise grada kretnjama ramena i opuštenim dugim koracima, pola ulice ispred sebe čuli smo žene u šetnji kako nas zovu „Mutt i Jeff“, jer Ray je bio visok i mršav, a ja nizak. Zalepršahu zastavice iz nekog izletničkog autobusa. Ray je snažno uvlačio zrak kroz svoju kratku zdepastu lulu, išao je prebrzo da bi bilo kome odmahivao i nije se čak ni nasmijao. Pitao sam se koga sam to propustio među ženama što su domahivale kotrljajući se po autobusu na usponu. Moja buduća ljubav, s kapom od papira na glavi, mogla je sjediti u dnu, odmah do motora; ali kad sam već bio skrenuo s poznatih staza i slobodno gazio prema obali, zaboravih njeno lice i glas što sam ih stvarao u noći, te sam sada udisao zrak zemlje.

„Drukčiji je zrak ovdje. Tu dišeš. Kao na selu“ reče Ray, „s blagim dodatkom mora. Uvuci ga duboko, isterat će ti nikotin.“

Pljunuo je u ruku. „Još uvijek gradski siva“, reče. Vratio je pljuvačku u usta i mi nastavismo visoko uzdignuta čela.

Već smo bili prehodali oko tri milje. Kuće u nizu, s garažama limenih krovova i psećom kućicom u stražnjem vrtu te šišanom tratinom, kadšto s kokosovim orahom koji je visio o stupu ili malim plitkim bazenom za ptice i grmljem poput pauna, postajale su sve rjeđe kako smo odmicali prema rubu grada i općinskim livadama.

Ray zastane, uzdahne i reče: „Pričekaj časkom, da napunim svoju staru lulu.“ Pridržavao je šibicu kao da smo u oluji.

Znojni i zagrijani iskesili smo se jedan drugome. Već smo se zbližili kao da markiramo iz škole; bježali smo, to jest pješačili obijesno i ponosno, drski, dalje od ulica koje su nas posjedovale, u nepredvidljivu prirodu. Činilo mi se protivno našoj sudbini da se skićemo po suncu bez blistavih izloga trgovina i glazbe kosilica za travu koja je nadjačavala ptice. Ptičji izmet pade na ogradu. Bilo je to kao gradu u oko. Neka ovca zamekeće „Mee!“ i to je ukazivalo na brda, iako nisam znao što će se ukazati. „Par lutalica po divljem Walesu“, reče Ray namigujući, a kamion s cementom prođe kraj nas prema igralištu za golf. Udari me po naprtnjači i ispravi svoja ramena. „Dođi, krenimo“. Pošli smo uzbrdo brže nego prije.

Neka družina biciklista zastala je kraj ceste, ispijajući čičak i maslačak iz papirnatih čaša. Ugledah prazne boce u grmlju. Momci su redom nosili gimnastičke majice i kratke hlače, a djevojke otvorene košulje za kriket i duge sive muške hlače s biciklističkim štipaljkama pri dnu nogavica.

„Iza mene ima mjesta za još jednoga, sinko“, reče mi djevojka na tandemu.

„Ali to ne bi bio baš otmjen brak“, odvrati joj Ray.

„To ti je bio brzi odgovor“, rekoh dok smo ih ostavljali a momci otpočeli pjevati.

„Bože, što volim sve ovo!“ reče Ray. Na prvom usponu prašnjave ceste koja je išla vrijesištem što se širilo, on zasjeni rukom oči, pogleda oko sebe dimeći poput dimnjaka i upirući svoj irski štap prema dalekim šumarcima između kojih se vidjelo more. „Tamo dolje je Oxwich, ali se ne vidi. Ovo tu je farma. Vidiš li joj krov? Ne tamo, tu, slijedi moj prst. To je život“, reče on.

Rame uz rame, mlateći štapom po niskim bankinama, išli smo samom sredinom puta i Ray ugleda zeca kako bježi. „Čovjek ne bi pomislio da smo u blizini grada. Tu je već divljina.“

Pokazivali smo ptice kojima smo znali ime, a imena ostalih izmišljali smo. Vidio sam galebove i vrane, iako su vrane mogle biti i svrake, a Ray reče da iznad nas, dok brzamo i pjevušimo, prelijeću drozdovi i lastavice i ševe.

Zastao je da iščupa nekoliko vlati trave. „Zapravo su mi trebale slamke“, reče i stavi ih u usta tik do lule. „Bože što je nebo plavo! Zamisli mene u Velikoj Zapadnoj Željeznici, dok je sve ovo tu. Kunići i polja i farme. Kad me danas pogledaš, ne bi ni pomislio što sam prepatio. Mogao bih sve, tjerati krave, orati polje“.

Njegov otac i sestra i brat bili su mrtvi, a majka mu je po cijeli dan sjedila u kolicima, obogaljena upalom zglobova. Bio je deset godina stariji od mene. Imao je naborano i koštunjavo lice, povijena usta. Gornje usnice više nije imao.

Sami na dugačkoj cesti, dok su se livade s obje njene strane sterale miljama u izmagllici od omare, hodali smo pod suncem poslijepodneva, postajući žedni i pospani, ali nismo usporavali korak. Ubrzo se skupina biciklista provezla kraj nas, tri momka i tri djevojke i jedna djevojka na tandemu, smijući se i zvoneći.

„Kako vaš nožni pogon?“

„Vidjet ćemo vas i na povratku.“

„Još uvijek ćete klipsati!“

„Trebate li štake?“ vikali su.

Potom su nestali. Prašina se opet slegla. Njihova zvonjava dopirala je sve slabije iz šume koja je okruživala put pred nama. Puste ledine, šest milja i nešto od grada, ležale su iza nas bez ljudskog lika i, dimeći snažno da odagnamo mušice, zastali smo pod jednim stablom naslonivši se na deblo i razgovarali kako ljudi na rubu nekog mjesta na koje još nije stupila ljudska noga i koji godinama nisu vidjeli drugog čovjeka.

„Sjećaš li se Curly Parryja?“

Vidio sam ga prije samo dva dana u đačkoj prostoriji škole, ali nejgovo se namreškano lice, čak i dok sam mislio na njega, pretapalo u boju našeg hoda, u pepeljastu bjelinu puta, u ledine s vrijeskom, u zeleno i plavo polje i krpice mora, a sjećanje na njegov šašavi glas izgubilo se u glasanju ptica i lišću, bezrazložno pokrenutom u odsutnosti vjetra.

„Pitam se, šta li sad radi? Trebao bi više boraviti na otvorenome, on je pravi gradski dječak. A vidi nas, ovdje.“ Ray mahne rukom prema stablima i razlistalom nebu „Ne bih mijenjao ovo ni za kakvu Glavnu ulicu“.

Vidjeh nas, tamo; dječaka i mladića, s licima koja su pod neobičnom preplanulošću bila blijeda od zgrčenoga grada, dvojicu bez daha i snogama koje su žegle, kako zastaju u rano poslijepodne na cesti koja vodi kroz omiljenu šumu, i mogao sam vidjeti neuobičajenu sreću u Rayevim očima i nemoguću dobrohotnost u svojima; svaki put kad se zadivio ili pokazao nešto u prizoru krajolika Ray je protestirao protiv svoje biografije, a ja sam imao više ljubavi nego što bih ikad mogao poželjeti ili dati.

„Da, pogledaj nas malo“, rekoh ja, „kako dangubimo. Do Crvlje glave ima još dvanaest milja. Ne bi li volio čuti tramvaj, Ray? Gle, ono je šumski golub! Momci su sada na ulici s posebnim sportskim izdanjima. Novine! Papir! Kladim se da Curl sada ispunjava listiće. Hajdemo, pokret!“
 
KOGA BI ŽELIO DA JE S NAMA
(nastavak)

Popesmo se uz cestu i izađosmo iz šume, a iza nas zabruji londonac.

„Upravo dolazi autobus za Rhossilli“, rekoh.

Obojica podigosmo štapove da ga zaustavimo.

„Zašto si zaustavio autobus?“ upita Ray kad smo već sjedili na prvome katu. „Ovo je trebao biti pješački praznik.“

„I ti si ga zaustavio.“

Sjedili smo sasvim naprijed, kao još dva vozača.

„Ne možeš li malo pripaziti na rupe?“ rekoh.

„Kako, kad ti krivudaš!“ odgovori on.

Otvorili smo naprtnjače i podijelili sendviče i tvrdo kuhana jaja i mesnu paštetu i naizmjence otpijali iz termos boce.

„Kad se vratimo kući, ne pričaj da smo se vozili autobusom“, rekao sam. „Pretvaraj se da smo pješačili cijeli dan. Evo Oxwicha! Nije baš daleko, ha? A nama bi do njega već izrasla brada.“

Autobus prestigne bicikliste koji su puzali uzbrdo. „Da vas malo teglimo?“ povikah im, ali me nisu mogli čuti. Djevojka na tandemu zaostala je dosta za drugima.

Sjedili smo s objedom u krilu, zaboravivši na upravljanje, puštajući da vozač u svojoj kabini ispod nas vozi gdje je njemu drago po vijugavoj cesti, i vidjesmo sive crkvice i od vremena trošne anđele; u podnožju brežuljaka, podalje od mora, ljupke, ružičaste ladanjske kućice – užasne, pomislih, da se u njima živi, jer bi me trave i stabla zasužnjili jače od svake prašume pretrpanih i uzavrelih ulica i dimnjaka koji čuče po krovovima – i benzinske pumpe i stogove sijena i čovjeka na teretnom konju koji je ukočeno nepomičan stajao u jarku, okružen muhama.

„Ovo je pravi način da se vidi zemlja.“

Autobus, na nekom uskom usponu, stjera u zaklon živice dva pješaka s naprtnjačama i natjera ih da rašire ruke i uvuku trbuhe.

„To smo mogli biti i nas dvojica.“

Osvrnu smo se sretni na ljude u živici. Popjeli su se na cestu i nastavili pješačiti spori kao puževi, postajući sve manji.

Na ulazu u Rhossilli pozvonismo kondukteru i zaustavismo autobus, te skakutavim korakom otpješačismo stotinjak metara do sela.

„Obavili smo to prilično brzo“, reče Ray.

„U rekordnom vremenu, čini mi se“, rekoh.

Smijući se na stijeni iznad vrlo dugačke zelene plaže, pokazivali smo jedan drugome, kao da su svi drugi slijepi, veliku hridinu Crvlje glave. Bila je oseka. Prelazili smo preko skliskog kamenja i stajali, napokon, pobjednički na vjetrovitom vrhu. Tamo je rasla čudovišna, gusta trava od koje kao da smo dobili opruge u petama, i smijali smo se i skakali po njoj, plašeći ovce koje su se razbježale uz i niz oronule padine, poput koza. Oko hridi je i najmirnijim danom puhao vjetar. Na kraju njegovog grbavog i vijugavog tijela, više galebova nego što sam ih ikad vidio, kričalo je nad svojim netom umrlima i nad izmetom vijekova. Na samom rtu zvuk mog tihog glasa sakupio se i uvećao u šuplji uzvik, kao da je vjetar oko mene sagradio školjku ili spilju s plavim neopipljivim svodom i zidovima, visokim i širokim kao sav obli svod nebesa, pod kojim se lepet galebova pretvarao u grmljavinu. Stojeći tamo, raširenih nogu, podbočivši se jednom rukom, zasjenjujući oči poput Raleigha na nekoj slici, zamislih sebe osamljena u onom padavičavom trenutku prije lošeg sna, kad se noge izdužuju i klijaju u noć i srce udara tako da probudi susjede a disanje je vihor kroz savitljivu sobu. Umjesto da se smanjim na golemoj hridi koja je lebdjela između neba i mora, osjećao sam se velik poput zgrade koja diše i živi i jedino se na svjetu Ray mogao prispodobiti mojem ljupkom mukanju dok sam izgovarao: „Zašto ovdje ne živimo zauvijek? Uvijek i zauvijek? Da sagradimo neku prokletu kuću i živimo kao kraljevi!“ Riječi su briznule među kreštave ptice, one su ih odnijele do podbrđa u bubnjevima svojih krila; Ray se poput nekog tornja propinjao na nesigurnom rubu jedne odvojene stijene i mlatio oko sebe štapom koji se mogao pretvoriti u zmiju ili u plamen, i mi potonusmo k zemlji, na gumastu, od galebova slijepljenu travu, na kamenje opljačkano od ovaca, na komadiće kostiju i perja i čučali smo na krajnjem kamenu Poluotoka. Bili smo tako dugo mirni da su se prljavosivi galebovi uspokojili i neki se spustili blizu nas.

Potom smo pojeli svu preostalu hranu.

„Ovo nije kao druga mjesta“, rekao sam. Opet sam se bio vratio na svoju gotovo pravu veličinu, nešto preko metar i pol i pedeset kila i moj glas nije više uzlijetao prema pojačalu neba. „Mogli smo biti i nasred mora. Gotovo se moglo zamisliti da Crvlja glava plovi! Usmjeri je prema Irskoj, Ray. Vidjet ćemo tamo W. B. Yeatsa i moći ćeš poljubiti kamen u Blarneyju. A u Belfastu ćemo upriličiti tučnjavu.“

Ray, na samom kraju hridi, djelovao je nekako neumjesno. Nikako da se opusti i protegne na suncu i da se prevrne na bok kako bi pogledao niz provaliju u more, nego je nastojao sjediti uspravno kao na nekom tvrdom sjedalu, neznajući što bi s rukama. Petljao je nešto sa svojim poslušnim štapom, čekajući da dan postane običan, da na Crvljoj glavi izrastu puteljci a na rubovima provalija punim ožiljaka niknu ograde.

„Previše divlje za građanina“, rekoh.

„To si sam! Tko je zaustavio autobus?“

„Nije li ti drago što smo ga zaustavili? Još uvijek bismo pješačili, poput Feliksa. Ti se samo pretvaraš da ti se ovdje sviđa. Plesao si na samom rubu.“

„Ah, samo sam nekoliko puta poskočio.“

„Znam ja što je. Ne sviđa ti se namještaj. Nema dovoljno sofa i fotelja“, rekoh.

„A ti misliš da si seoski momak, a ne razlikuješ kravu od konja.“

Stajali smo se prepirati i ubrzo se Ray opet osjetio kao kod kuće, zaboravivši jednolikost otvorenog prostora. Da je iznenada pao snijeg, on to ne bi ni primjetio. Bio je potonuo u sebe i stijena je, za njega, postala kao mračna kuća s navučenim zavjesama. Do neba visoki likovi što su plesali i dovikivali se s pticama, spuznuli su dolje da se sakriju, dva sitna gradska gunđala u praznini.

Znao sam što će se dogoditi po načinu na koji je Ray poniknuo glavom i podigao rame, tako da je izgledao kao čovjek bez vrata, a i po načinu na koji je između zubi usisavao svoj dah. Zurio je u svoje prašnjavobijele cipele i znao sam koje je oblike iz njih pravila njegova mašta; bijahu to noge čovjeka mrtvog na postelji i pričat će sada o svom bratu. Ponekad, naslanjajući se na ogradu dok smo gledali nogomet, znao sam ga uhvatiti kako bulji u vlastitu suhonjavu ruku; stanjivao bi je sve više i više, uklanjajući meso, gledajući pred sobom Harryjevu ruku, s kostima koje se naziru kroz osjetljivu kožu. Ako za trenutak izgubi svijet oko sebe, ako ga ostavim sama, ako mu ruka izgubi dodir s tvrdom, stvarnom ogradom ili vrućom lulom, vratit će se u onu sablasnu spavaću sobu, noseći ručnike i lavore i osluškujući neće li se javiti ručno zvonce.

„Još nikada nisam vidio takvo mnoštvo galebova“, rekao sam. „Jesi li ih ikad vidio toliko? Tako puno galebova. Pokušaj ih izbrojiti. Ona dva se tuku, tamo gore; pogledaj, kljucaju se u zraku kao kokoši. Za što se kladiš da će onaj veći pobijediti? Prljavi stari kljunaš! Ne bih volio da sam ručao isto što i on, komadić ovčetine i mrtvog galeba.“ Proklinjao sam sama sebe zbog toga što sam izgovorio riječ „mrtav“.

„Bilo je veselo jutros u gradu“, rekoh.

Ray je buljio u svoju ruku. Sada ga više ništa nije moglo zaustaviti. „Zar nije bilo veselo u gradu, jutros? Svi radosni i nasmijani u ljetnoj odjeći. Dječaci su se igrali, svatko je bio sretan; gotovo da je izašla i glazba. Pridržavao sam svog oca u krevetu kad bi imao napadaj. Dvaput na dan morao sam svom bratu mijenjati posteljinu, posvuda je bilo krvi. Gledao sam ga kako postaje sve tanji i tanji, na kraju sam ga mogao podići jednom rukom. Žena mu nije dolazila ni da ga vidi jer da joj kašlje u lice, majka je bila nepokretna, morao sam i kuhati; kuhati, njegovati i mijenjati plahte i pridržavati oca kad bi poludio. Zbog toga izgledam tako gorko“, rekao je.

„Ali bilo ti je milo pješačiti, radovala su te vrijesišta i dan je divan, Ray. Žao mi je za tvog brata. Pođimo istraživati. Spustimo se dolje do mora. Možda ima neka spilja s prethistorijskim crtežima, napisat ćemo o tome članak i zgrnuti bogatstvo. Siđimo.“

„Brat mi je običavao zvoniti; mogao je govoriti samo šapatom. Rekao bi mi: „Ray, pogledaj mi noge. Jesu li danas tanje?““

„Sunce već pada; siđimo.“

„Otac je mislio da ga hoću ubiti kad bi ga pridržavao za krevet. Držao sam ga tako i kad je umirao i hroptao. Majka je bila u kuhinji, u svojoj stolici, ali znala je kad je umirao i stala je vriskati i zvati moju sestru. A Brenda je bila u lječilištu u Craigynosu. Kad je majka vrisnula, Harry je u svojoj sobi počeo tresti zvoncem, ali nisam mogao do njega, otac je na postelji bio mrtav.“

„Ja ću se spustiti do mora“, rekoh. „Ideš li i ti?“

Iz praznine, on opet ustane u otvoreni svijet i slijedio me polako preko rta i dolje niz strminu; galebovi se podigoše poput oluje. Hvatao sam se za sasušeno bodljikavo grmlje, ali čupao sam ga s korijenjem; oslonac pod nogom smrvio mi se, pukotina u koju sam stavio prste odlomila se dok sam se za nju hvatao; sjurih se do crne plosnate stijene kojoj je vrh, poput male Crvlje glave, izvirivao iz mora samo nekoliko opasnih koraka dalje, i sav mokar od vode podigoh pogled da vidim Raya i pljusak kamenja koje se odronjavalo. Završio je kraj mene.
 
KOGA BI ŽELIO DA JE S NAMA
(nastavak)

„Mislio sam da je svršeno“, reče kad se prestao tresti. „Vidio sam u bljesku sav svoj protekli život.“

„Baš sav?“

„Gotovo sav. Vidio sam bratovo lice tako jasno kao što sada gledam tvoje.“

Motrili smo zalazak sunca. „Kao naranča.“

„Kao rajčica.“

„Kao posuda za zlatne ribice.“

Nastavili smo se tako nadmetati u opisivanju sunca. More je udaralo o našu stijenu, močilo nam nogavice, grizlo obraze. Skinuh cipele, uhvatih Raya za ruku i spuznuh potrbuške niz stijenu da miješam nogama po moru. Zatim spuzne i Ray i ja sam ga čvrsto držao dok je nogama mlatio po vodi.

„Dosta je, vrati se“ rekoh vukući ga za ruku.

„Ne, ne“ rekao je, „baš je divno. Daj da ih još malo držim u moru. Toplo je kao u kadi.“ Drugom rukom luđački je udarao i mlatio po stijeni, pretvarajući se da se utapa. „Ne spasavaj me!“ vikao je. „Utapam se!“


Povukoh ga natrag i on, previjajući se, smakne cipelu s noge. Upecali smo je. Bila je puna vode.

„Ništa za to, vrijedilo je. Nisam pljuskao po vodi od svoje šeste godine. Ne mogu ti reći koliko sam uživao.“

Zaboravio je i na oca i na brata, ali znao sam: kad jednom njegova radost zbog divljeg i toplog mora splasne, vratit će se onoj bolnoj kući i vidjeti brata kako se stanjuje. Čuo sam već toliko puta kako Harry umire, a ludi otac bio mi je poznat upravo kao i Ray glavom. Znao sam svaki kašalj i krik, svaki grcaj za zrakom.

„Pljuskat ću od sada svaki dan“, reče Ray. „Otići ću dolje na pijesak svake večeri i ispljuskati se do mile volje. Prskat ću i smočiti se do koljena. Baš me briga hoće li mi se tko smijati.“

Sjedio je časkom mirno, ozbiljno razmišljajući o tome. „Kad se izjutra probudim, nema ničega čemu bih se radovao, osim subotama“, reče, „ili kad dolazim tebi kući zbog leksikona. Mogao bih isto biti i mrtav. Ali sada ću se moći probuditi i pomisliti: večeras ću pljuskati po moru. A sada ću sve to ponoviti.“ On zavrne svoje mokre nogavice i spuzne niz stijenu. „Nemoj me ispustiti.“

I lupao je nogama po moru.rekao sam: „Ovo je stijena na kraju svijeta. Mi smo potpuno sami. Ona sva pripada nama, Ray. Pustit ćemo na nju svakoga koga volimo, a sve druge udaljiti. Koga bi želio da je s nama?“

Bio je prezaposlen da mi odgovori, prskajući i frkćući, pušući kao da mu je glava pod vodom, čineći kružne pokrete po vodi ili lijeno obirući površinu nožnim prstima.

„Koga bi htio da je ovdje na stijeni s nama?“

Ispružio se poput mrtva čovjeka, nogu nepomičnih u moru, s usnama uz rub lokve na stijeni, s rukom koja me je grabila za nogu.

„Htio bih da je s nama George Bray“, rekoh. „To je čovek iz Londona koji je došao živjeti u Norfolk Street. Ti ga ne poznaješ. To je najneobičniji čovjek što sam ga ikad upoznao, čudnovatiji i od Oscara Thomasa, a mislio sam da od njega većeg čudaka nema. George Grey nosi naočale, ali one nemaju stakla, samo okvire. Ne možeš to vidjeti sve dok mu ne priđeš sasvim blizu. Bavi se svim i svačim. On je mačji doktor, a svako jutro odlazi negde u Spetty, kako bi nekoj ženi pomogao da se obuče. Ona je stara udovica i ne može se odjevati sama, kaže on. Ne znam kako je došao do nje. U gradu je tek mjesec dana. Povrh svega ima i fakultet. A tek stvari koje drži po džepovima! Pincete i škarice za mačke i dnevnike. Čitao mi je nešto iz jednog, o poslovima koje je obavljao u Londonu. Spavao je s nekom policajkom i ona bi mu to plaćala. Nikada nisam vidio tako čudnovatog čovjeka. Htio bih da je on sada ovdje. A koga bi ti htio da je s nama, Ray?“

Ray opet stane micati nogama, bacajući ih ispružene iza sebe, udarajući njima snažno po vodi, a zatim je mješao po površini.

„Htio bih i da je Gwilym tu“, rekoh. „Pričao sam ti o njemu. On bi mogao održati propovijed moru. To je baš pravo mjesto, nigde nije tako pusto kao ovdje. Oh, ljubljeni zalazu! O, strašno more! Smiluj se mornarima, smiluj se grešnicima, smiluj se Raymondu Priceu i meni! Oh, večer silazi poput oblaka! Amen. Amen.“

„Koga bi htio da je s nama, Ray?“

„Želio bih da je moj brat s nama“, reče Ray. Popne se na ravnu stijenu i osuši noge. „Htio bih da je Harry tu. Htio bih da je sada, ovoga časa, tu na ovoj stijeni.“

Sunce je već gotovo bilo zašlo, prepoplovljeno sjenovitim morem. Javila se studen, prskajući iz mora i ja joj stvorih tijelo, ledene rogove, rep s kojeg je kapalo, smežurano lice kojim su prelazile ribe. Zaokrećući iza Crvljive glave, vjetar je hladio kroz naše ljetne košulje i more je hitro stalo prekrivati našu stijenu, našu stijenu već prekrivenu prijateljima, živim i mrtvim, utrkujući se s tamom. Nismo govorili, silazeći. Mislio sam: ako otvorim usta obojica ćemo reći: „Prekasno je, već je prekasno.“ Pretrčasmo preko trave koja je bila poput odskočne daske i preko izgrebenih kamenih šiljaka, niz šupljinu u kojoj je Ray govorio o krvi, zatim uz šuškave grbe i uzduž rutave zaravni. Zastadosmo na početku Glave i pogledasmo dolje, iako smo i bez gledanja obojica mogli reći: „Plima je.“

Bila je plima. Sklisko kamenje kojim smo prelazlili nestalo je. Na kopnu, u sumraku, neki su nam likovi domahivali. Sedam jasnih prilika, preskakujući i dozivajući. Pomislio sam da su to možda oni biciklisti.


OBJAŠNJENJA OBOJENIH REČI:

Sir Walter Raleigh (1552-1618), čuveni engleski pomorac, osvajač i pjesnik, jedan od velikana Elizabetina doba.

William Butler Yeats (1865-1939), Irac, jedan od najvećih evropskih pjesnika XX stoljeća.

Kamen s drevnim natspisom u selu blizu Corka u Irskoj. Po predanju, tko ga poljubi, steći će dar jezika.

Prevod: Nikica Petrak
 
Priča iz knjige ’’Portret umetnika kao mladog psa’’

POSJET DJEDU

Usred noći prenuh se iz sna punog bičeva i omči dugih poput zmija i poštanskih kočija u bijegu na planinskim prijevojima i širokog, vjetrovitog galopa preko polja kaktusa i čuh čovjeka u sobi do mene kako viče ’’Hjo!’’ i ’’Oha!’’, kasajući jezikom po nepcu.

Bijaše to moj prvi boravak u djedovoj kući. Podne daske cičale su poput miševa dok sam se uspinjao u postelju, a miševi u zidovima pucketali bi poput dasaka, kao da po njima idu još neki gosti. Bila je blaga ljetna noć, ali zavjese su lepršale i granje udaralo o prozor. Navukoh pokrivače preko glave i ubrzo sam vrištao i jahao kao u knjizi.

’’Oha, ljepotani!’’ vikao je djed. Glas mu je zvonio mlado i jako a jezik mu bijaše snažno potkovan; svoju spavaću sobu pretvorio je u veliku ravnicu. Pomislih da odem pogledati je li mu zlo, ili je pripalio posteljinu, jer majka mi je bila rekla da on lulu pripaljuje pod pokrivačem i opomenula me da mu priskočim u pomoć ako noću namirišem dim. Odšuljah se na prstima kroz tamu do vrata njegove spavaonice, češući se o namještaj i srušivši svijećnjak uz buku. Kad vidjeh da u sobi gori svjetlo uhvati me strah i čim sam otvorio vrata začuh djeda gdje riče ’’Hijo’’, glasno kao bik kroz pojačalo.

Sjedio je uspravno na postelji ljuljajući se s boka na bok, kao da krevet putuje po nekoj gruboj cesti; ukrasi na podnožju bili su mu uzde; njegov nevidljivi konj bio je u sjeni, izvan dosega svijeće pri uzglavlju. Preko bijele noćne košulje imao je crveni prsluk s mjedenim pucetima veličine oraha. Prepunjena glava njegove lule tinjala je među zaliscima poput omanjeg gorućeg naviljka sijena na štapu. Kad me ugleda, ruke mu ispustiše uzde i ležahu plave i mirne, postelja zastane na ravnu putu, on zavije svoj jezik u šutnju i konji su sada vukli spokojno.

’’Je li se što dogodilo, dida?’’ upitah, iako posteljina nije gorjela. U svjetlu svijeće lice mu je izgledalo poput dronjava popluna uspravno pribodenog o crni zrak, iz kojeg posvuda vire kozje brade.

Gledao me s blagošću. Zatim puhne u lulu rasipajući iskrice, pišteći kamišem poput mokre vabilice za pse i vikne: ’’Ne pitaj me ništa.’’

Zastane malo i zatim prepredeno reče: ’’Imaš li ti ikada noćne more, momče?’’

Rekoh: ’’Ne.’’

’’O, imaš, imaš’’ odgovori on.

Rekoh da me probudio neki glas koji je dovikivao konjima.

’’Nisam li ti rekao?’’ reče on. ’’Jedeš previše. Tko je ikada čuo za konje u spavaćoj sobi?’’

Petljao je nešto pod jastukom, izvadio malu zveckavu kesu i pažljivo je razvezao. Stavio je u moju ruku zlatnik i rekao: ’’Kupi sebi kolača.’’ Zahvalio sam mu se i zaželio laku noć.

Zatvarajući vrata svoje sobe začuh mu glas kako radosno i snažno viče ’’Hijo! Hijo!’’ i ljuljanje putujuće postelje.

Ujutro se probudih iz sna o vatrenim konjima u ravnici koja bijaše posuta komadima namještaja, i o krupnim, smrknutim ljudima koji su jahali po šest konja u isti mah i bičevali ih gorućim ponjavama. Djed je sjedio za doručkom, odjeven u duboku crninu. Poslije doručka reče: ’’Vjetar je sinoć strašno galamio’’ i sjede u svoj naslonjač pri ognjištu da pripremi vatru. Kasnije tog jutra povede me u šetnju, kroz selo Johnstown i u polja pokraj puta za Llanstephan.

Neki čovjek s patuljastim hrtom reče: ’’Lijepo jutro, gospodine Thomas’’, a kad ode, tanak poput svog psa, u zelenu šumicu niskih stabala u koju nije smio ući zbog natpisa, djed reče: ’’Hej, jesi li čuo kako te nazvao? Gospodine!’’

Prođosmo pokraj seoskih koliba i svi oni ljudi naslonjeni na ulazima čestitali su djedu na lijepom jutru. Prođosmo kroz šumu punu golubova i njihova krila lomila su grančice dok su lepršali prema vrhovima krošanja. Usred tihih, zadovoljnih ptičjih glasova i bučnog, plahog leta, djed reče kao čovjek koji se dovikuje preko polja: ’’Da si samo čuo one stare ptičurine noćas, probudio bi me i rekao da to konji ržu na stablima’’.

Natrag smo se vraćali polako jer djed bijaše umoran, a onaj suhonjavi čovjek iskradao se iz zabranjene šume s kunićem što ga je preko nadlaktice držao nježno poput djevojačke ruke u toplom rukavu.

Na pretposljednji dan mog boravka kod njega odvezao me u Llanstephan, u laganoj dvokolici koju je vukao omanji, slabašni poni. Djed je mogao tjerati i bizona, tako je jako natezao uzde, tako žestoko pucao dugačkim bičem, tako bogohulno vikao na dječake koji su se igrali na cesti, tako čvrsto stajao na svojim raširenim nogama u visokim gamašama i kleo đavolsku snagu i svojeglavost svog teturavog konjića.

’’Pripazi, momče!’’ vikao bi na svakom zavoju i vukao i trzao i potezao i znojio se i mahao bičem kao gumenim mačem. A kad bi poni jadno otpuzao oko svake okuke, okrenuo bi se meni i nasmijao s uzdahom: ’’Prebrodili smo i ovu, momče.’’

Kad stigosmo u Llanstephan na vrhu brežuljka, on ostavi kolica pred krčmom ’’Štit Edwinsforda’’ i potapša konjića po njušci i ponudi mu šećera, govoreći: ’’Slab si ti mali poni, Jime, da vučeš velike ljude kao što smo mi.’’

Za sebe naruči jako pivo a meni limunadu i plati gospođi Edwinsford zlatnikom iz svoje zveckave kesice; ona se raspitivaše za njegovo zdravlje, a on odgovori da je Llangadock bolji za crijeva. Otišli smo pogledati groblje pokraj crkve i more, i sjedili u šumici zvanoj Pruće i stajali na podiju za glazbu usred šume, gdje su gosti pjevali za ljetnih večeri i gdje bi, godinu za godinom, seoskog ludu birali za gradonačelnika. Djed je zastao pokraj groblja i preko željeznih rešetki vrata pokazao na spomenike s anđelima i na bijedne drvene križeve. ’’Nema nikakvog smisla ležati ovdje’’, rekao je.

Natrag smo putovali bijesno: Jim opet bijaše bizon.

Probudih se, posljednjeg jutra, iz snova u kojima je lanstefansko more nosilo blistave jedrenjake, duge poput linijskih brodova; u Pruću su nebeski zborovi odjeveni u plašteve bardova i prsluke s mjedenim pucetima, pjevali na nekom čudnovatom velškom mornarima za oproštaj. Djeda nije bilo na doručku; ustao je rano. Odšetao sam u polja s novom praćkom i gađao galebove s rijeke Towy i vrane na stablima župnog dvora. Topli vjetar puhao je iz babljih kutova ljeta; jutarnja izmaglica dizala se s tla i lebdjela među granjem i skrivala kričave ptice; u maglici i vjetru moji obluci uzlijetali su lako poput komadića tuče u nekom naglavce okrenutom svijetu. Jutro prođe a da ni ptica nije pala.

Slomih praćku i vratih se na objed kroz župnikov voćnjak. Jednom, pripovijedao mi je djed, župnik je na sajmu u Carmarthenu kupio tri patke i načinio im jezerce usred vrta, ali one su odgegale do slivnika pod ruševnim stubama na ulazu u kuću, te su plivale i kvakale tamo. Kad dođoh do kraja staze koja je išla voćnjakom, navirih se kroz rupu u živici i spazih da je župnik probio tunel kroz ukrasno kamenje između slivnika i jezerca i postavio putokaz napisan običnim rukopisom ,,Za jezerce – ovuda’’.

Patke su i dalje plivale pod stepenicama.

Djeda u kući nije bilo. Odoh u vrt, ali tamo djed nije razgledao voćke. Zazvah čovjeka koji je bio prionuo uz lopatu u polju iza vrtne živice. ’’Jeste li jutros vidjeli mog djeda?’’

Ne prestajući kopati, odgovori mi preko ramena: ’’Vidio sam ga, u njegovom sjajnom prsluku.’’

Griff, brijač, živio je u susjednoj kućici. Njega zazvah kroz otvorena vrata: ’’Gospodine, jeste li vidjeli mog djeda?’’

Brijač se pomoli samo u košulji.

Rekoh mu: ’’Imao je na sebi svoj najbolji prsluk.’’ Nisam znao je li to važno, jer djed je svoj prsluk nosio samo noću.

’’Je li ti djed pošao u Llanstephan?’’ upita gospodin Griff uznemireno.

’’Bio je jučer tamo, s malom dvokolicom.’’

On pohita u kuću; čuo sam ga gdje govori velški, a zatim opet izađe u svojoj bijeloj kuti, noseći štap za šetnju s raznobojnim prugama. Udario je niz seosku ulicu, a ja sam trčao uz njega.

Kad zastadosmo kraj krojačnice, on podvikne ’’Dan!’’ i Dan Tailor izađe iz svog izloga u kojem je sjedio poput kakvog indijskog svećenika, ali s polucilindrom.

’’Dai Thomas odjenuo je svoj prsluk,’’ reče gospodin Griff, ’’i otišao u Llanstephan.’’

Dok je Dan Tailor tražio svoj ogrtač, gospodin Griff nastavio je koračati. ’’Will Evans,’’ zazove on ispred stolarije, ’’Dai Thomas je otišao u Llanstephan i obukao svoj prsluk.’’

’’Idem to reći Morganu, ’’ reče stolareva žena iz čekićave i raspiljene tame radionice.

Posjetismo mesnicu i kuću gospodina Pricea a gospodin Griff ponavljao je svoju poruku kao kakav gradski bubnjar.

Sakupismo se svi na trgu u Johnstownu. Dan Tailor s biciklom, gospodin Price s ponijem i dvokolicom. Gospodin Griff, mesar, Morgan stolar i ja popesmo se na ta rasklimana kolica i otkasasmo prema Carmarthenu. Predvodio nas je krojač, zvoneći zvoncem kao da je riječ o požaru ili pljački, te neka starica, stojeći kraj ulaza u kućicu na kraju ulice, pobježe unutra kao poplašena kokoš. Neka druga žena mahnu nam jarkom maramicom.

’’Kamo to idemo?’’ upitah.

Djedovi susjedi držahu se ozbiljno poput onih starih ljudi u crnim šeširima i kaputima na rubu kakva sajmišta. Gospodin Griff zavrtje glavom i reče žalobno: ’’Nisam to očekivao još jednom od Daia Thomasa.’’
 
POSJET DJEDU
(nastavak)

Kasali smo dalje, popeli se uz Constitution Hill, otklopotavši niz Lammas Street; krojač je i dalje zvonio svojim zvoncem, a neki pas, cvileći, trčao mu je pred kotačima. Kad zatoptasmo preko taraca od oblutaka koji su išli dolje sve do mosta na rijeci Towy, sjetih se djedova bučnog noćnog putovanja od kojeg se ljuljala postelja i tresli zidovi i vidjeh pred očima njegov sjajni prsluk i njegovu glavu složenu od krpica kako se smješka u svjetlosti svijeće, krojač pred nama okrene se na sjedalu svog bicikla koji je počeo krivudati i posrtati. ’’Vidim Daia Thomasa!’’ vikne.

Kolica odklopotaše do mosta i tamo ugledah svojega djeda: puceta njegova prsluka blistala su na suncu, imao je svoje uske, crne nedeljne hlače i prašni cilindar što sam ga vidio na ormaru u predsoblju i nosio je neku prastaru torbu. Naklonio nam se. „Dobro jutro, gospodine Price,“ reče, „i gospodine Griff i gospodine Morgan i gospodine Evans.“ Meni reče: „Dobro jutro, momče.“

Gospodin Griff uperi u njega svoj isprugani štap.

„I što misliš, što radiš ti ovdje na Carmarthenskom mostu u pol bjela dana,“ reče on strogo, „u svom najboljem prsluku i svom starom klobuku?“

Djed ne odgovori, nego okrenu svoje lice prema vjetru s rijeke, tako da mu je brada poigravala i micala se kao da govori, te promatraše kako se veslači, kraj svojih čamaca ispletenih od vrbova šiblja i presvučenih kožom, kreću obalom poput kornjača.

Gospodin Griff podigne svoj akrobatski štap. „I kamo si to nakanio poći,“ reče, „sa svojom starom crnom torbom?“

Djed reče: „Idem u Llangadock, da me tamo zakopaju.“ I motrio je kako školjke čamaca lagano kližu u vodu i kako galebovi nad vodom punom riba jadikuju ogorčeno kao i gospodin Price:

„Ali ti još nisi umro, Dai Thomas.“

Djed je časkom razmišljao, pa će: „Nema nikakva smisla ležati mrtav u Llanstephanu,“ rekao je. „A zemlja je u Llangadocku udobna; tamo se možeš ritnuti nogama a da ih ne smočiš u moru.“

Susjedi mu se primaknuše. Govorili su:

„Pa niste mrtvi, gospodine Thomas“

„A tko će me onda zakopati?“

„Nitko vas neće sahraniti u Llanstephanu.“

„Pođimo kući, gospodine Thomas.“

„Bit će jakog piva uz čaj.“

„I kolača.“

Ali djed je čvrsto stajao na mostu i grčevito stiskao uza se svoju torbu, i gledao na rijeku koja teče i na nebo, poput proroka koji nema nikakve sumnje.

Prevod: Nikica Petrak
 
wishmasterka:
jesam li ja jedina koju ovo malo zbunjuje? :) prilichno je bajkovit, izgubi smisao rechenica nekad... procitacu sa vecom paznjom... :)
Kliknite za proširenje...

Prvenstveno da kažem da mi je drago što si otvoreno iznela svoje mišljenje o do sada ispisanim pričama Dilanovim.

Voleo bih jedino kada bi mi malo opširnije pojasnila šta podrazumevaš pod reči "bajkovit" jer iskreno, za mene je ona imala dosta različitih značenja kada sam probao da je shvatim, i tumačenje mi je išlo u različitim pravcima. Jednostavno želim da razumem kakav je tvoj stav o Dilanovim pričama, a nisam baš siguran da na jednak način doživljavamo sadržaj reči bajkovit (ali ovde moram da naglasim da ne mislim da je tvoje mišljenje neispravno, naprotiv, čak ga i poštujem, samo imam taj problem što se reč bajkovit može shvatiti na toliko načina da ne mogu da steknem precizan dojam o tvom mišljenju).
 
Priča iz knjige ’’Portret umetnika kao mladog psa’’

BAŠ KAO MALI PSIĆI

Stojeći pod željezničkim nadvožnjakom gledao sam milje pijeska, duge i prljave u prvom sumraku, s tek nekoliko dječaka na rubu mora i jednim ili dva užurbana para oko kojih su se njihovi kišni ogrtači bili naduli poput balona, kad mi se pridružiše dva mladića, kao da su pala s neba, upalivši šibice za svoje cigarete, osvijetliviši svoja lica pod jasno kariranim kapama.

Jedan je imao ugodno lice; obrve su mu se smiješno iskosile prema čelu, oči su mu bile tople, smeđe, duboke i prostodušne, a usta puna i opuštena. Drugi je čovjek imao nos boksača i isturenu bradu posutu oštrim čekinjama.

Promatrali smo dječake kako se vraćaju s uljastog mora; vikali su pod lukovima nadvožnjaka koji su odjekivali, a potom im se glasovi izgubiše. Ubrzo na vidiku nije bilo više ni jednog para; ljubavnici nestadoše između pješćanih brežuljaka i ležahu tamo s polomljenim limenkama i bocama proteklog ljeta, dok su kraj njih prolijetali stari papiri i nitko pametan više nije tuda prolazio. Neznanci, zgureni uza zid, s rukama duboko u džepovima, s iskričavim cigaretama, gledali su, mislio sam, kako se tama zgušnjava nad opustjelim pijescima, ali njihove su oči mogle biti i sklopljene. Nad nama je projurio vlak i nadvožnjak se tresao. Nad obalom, iza vlaka koji se udaljavao, letjeli su crni oblaci dima, krpe krila i šupljih tijela velikih ptica, crnih poput tunela; žeravica je sukljala kroz sito u zrak, a vlažna tama trnula bi iskre prije nego bi stizale do pijeska. Prošle noći, mala i hitra ptičja strašila saginjala su se i pabirčila po pruzi, a osamljeni dostojanstveni pometač ulica lutao je tri milje po rubu tračnica, noseći zgužvanu vrećicu za ugljen i štap sa čeličnim šiljkom, kakav nose čuvari parkova. A sada su, umotani u vreće, spavali u pobočnim udubljenjima nadvožnjaka, s glavom na kanti za otpatke, s bradama u slami, na kamionima s ugljenom misleći o vatrama, ili su ležali blizu krčme u Ribarskoj uličici, tamo gdje su ispijači metilnog alkohola ulijetali u ruke policajcima i gdje su žene, nalik na gužvu odjeće bačene u lokvu, u vratima i udubljenjima zidova s kojih se cijedilo, čekale vampire ili vatrogasce. Na nas se sada već doista spustila noć. Vjetar se mijenjao. Počela je kišica. I sami pijesci ugasiše se. Stajali smo u izdubljenom, vjetrovitom prostoru luka, osluškujući zvukove prigušena grada, skretanje teretnih vlakova, sirenu na dokovima promukle tramvaje po ulicama daleko iza nas, lavež pasa, glasove kojima se nije dalo odrediti mjesto, lupu po željezu, udaljeno pucketanje drva, vrata koja udaraju tamo gdje nije bila kuća, neki stroj kako hriplje poput ovce na brežuljku.

Dva mlada čovjeka bila su kipovi koji puše, motritelji i svjedoci čvrsto nabijenih kapa i bez ovratnika, izdubeni u kamenu na propuhu prostora u kojem su stajali kraj mene, ljudi koji nemaju kuda poći, što raditi, a cijela kišna, gotovo zimska noć stoji pred njima. Upalio sam šibicu da bi u dramatičnoj sjeni vidjeli moje lice, moj mladenački i razbarušeni izgled u nenadanom bljesku svjetla, ne bi li se zapitali tko sam ja što pućkam svoj posljednji opušak i čudim se tko su oni. Zašto je taj mladić blaga lica, sa svojim obrvama pripitomljenog đavla, stajao poput kamenog kipa koji u sebi ima krijesnicu. Trebao bi imati neku zgodnu djevojku koja ga nježno gnjavi i vodi u kino da tamo plaču, ili klince da se s njima nateže u nekoj kuhinji u Rodney Streetu. Nije imalo nikakva smisla satima stajati šutljiv pod željezničkim nadvožnjakom u tako gadnoj noći na kraju ružnog ljeta, kad djevojke, spremne na toplinu i prijateljstvo, čekaju po pržionicama krumira, pred vratima dućana i Rabbiottijeve kavane koja je otvorena cijelu noć, kad u baru ’’Pogled na zaljev’’, na uglu, postoji oganj u kaminu, kuglana i garava, čulna konobarica s raznobojnim očima, kad su sve dvorane za biljar otvorene, osim one u glavnoj ulici u koju se nije moglo ući bez ovratnika i kravate, kad su zatvoreni parkovi bili pusti pa se lako popeti preko ograde i prekrivenih praktikabla za glazbu.

Negdje, iz noći zdesna, crkveni sat je odbijao prilično dugo i prigušeno, ali nisam brojio.

Drugi mladi čovjek, ni dva koraka od mene, trebao je dovikivati se s momcima, praviti se važan po uličicama, uzvraćati udarce, šepireći se i mlatarajući u Manesmann Hallu, ili šaputati nešto oko vedrice u kutu ringa. Zašto se zgurio tu s drugim ćudljivim čovjekom i sa mnom, osluškujući naše disanje, more, vjetar koji pod lukom raznosi pržinu, psa na lancu, rog za maglu i štropot tramvaja dvanaest ulica dalje, gledajući upaljenu šibicu, svježe lice dječaka koje se naviruje u tamu, zrake svjetionika, micanje ruke s cigaretom, kad su grad protegnut u kiši, krčme i klubovi i kavane, ulice sa skitnicama i arkade na šetalištu bili puni prijatelja i neprijatelja? Mogao je i kartati i pri svijeći u kakvoj drvarnici u dvorištu.

Obitelji su sjedele za večeru u redovima zdepastih kuća, svirali su radio-aparati, kćerkini udvarači sjedili su po sobama za primanje. U susjednim kućama čitali su vijesti sa stolnjaka i podgrijavali krumpir od ručka. U primaćim sobama na brežuljku kartalo se. U kućama na vrhu brežuljka obitelji su očekivale prijatelje, a zavjese otmjenih soba nisu bile do kraja navučene. U onom studenijem dijelu te vesele noći čuo sam more.

Jedan od neznanaca rekao je iznenada visokim, jasnim glasom: „I što mi ovdje radimo?“

„Stojimo pod prokletim nadvožnjakom,“ odgovori mu onaj drugi.

„A hladno je,“ rekoh ja.

„Nije baš jako ugodno,“ reče visoki glas mladog čovjeka s prijatnim licem, sada nevidljivim. „Bio sam već i u boljim hotelima.“

„Kao one noći u Majesticu?“ reče drugi glas.

Nastala je duga šutnja.

„Stojiš li često ovdje?“ reče onaj ugodni čovjek. Njegov glas vjerojatno nikad nije drhtao.

„Ne, prvi put sam ovdje,“ rekoh. „Po nekad stojim pod nadvožnjakom za Brynmill.“

„Jesi li ikad stajao na starom pristaništu?“

„Pa, nije baš dobro po kiši.“

„Mislim pod drvenim molom u gredama.“

„Ne, tamo još nisam bio.“

„Tom svaku nedjelju provodi pod molom,“ reče gorko mladić s licem boksača. „Onda mu moram odnijeti ručak u komadu papira.“

„Evo ide još jedan vlak,“ rekoh. Nad nama se prolamalo, svod je mukao, kotači su vrištali kroz naše glave, bili smo zagušeni i zaslijepljeni iskrama i zdrobljeni žestokom težnjom i ustadosmo opet, poput izudaranih crnih ljudi u grobnici pod lukom. Iz progutanog grada nije se čuo nikakav zvuk. Tramvaji su se naštropotali do nijemosti. Nadolazak skrivenog mora obrisao je prljavštinu dokova. Samo su tri mlada čovjeka bila živa.

Jedan reče: „Tužan je to život, bez doma.“

„Pa, zar nemate doma?“ rekao sam.

„Oh, da, imam dom, kako ne.“

„Imam ga i ja.“

„Ja živim blizu Cwmdonkin parka,“ rekoh.

„I to je još jedno mjesto gdje Tom sjedi po mraku. Kaže da sluša sove.“

„Upoznao sam jednom nekog momka koji je živio izvan grada, blizu Bridgenda,“ reče Tom, „a tamo je za vrijeme rata bila tvornica municije i rastjerala im je sve ptice. Taj momak je govorio da uvijek možeš znati koja je kukavica iz Bridgenda, jer pjeva: kukujebigakuku! kukujebigakuku!“

„Jebigakuku!“ odjekivalo je pod svodovima luka.

„A zašto pak ti stojiš tu pod nadvožnjakom?“ zapita Tom. „Kod kuće je toplo. Možeš navući zavjese, sjediti kraj vatre u kaminu kao bubreg u loju, a i Gracie je na radiu večeras. A ne mjesečariti unaokolo.“

„Neću kući. Ne želim sjediti kraj vatre. Kod kuće nemam što raditi, a ne ide mi se ni u krevet. Volim postajkivati ovako kao sada, ne raditi ništa, u mraku i posve sam,“ rekao sam.

A to sam i činio. Bio sam osamljeni noćni šetač i ustrajni stajač po uglovima. Volio sam šetati mokrim gradom poslije ponoći, kad su ulice puste a svjetla u prozorima pogašena, sam i živ na blistavim tramvajskim tračnicama u mrtvoj i praznoj Glavnoj ulici na mjesečini, gigantski tužan u vlažnim uličicama oko sablasne kapelice svetog Ebenezera. I nikad se nisam osjećao više dijelom dalekog i prejako nadirućeg svijeta, ili puniji ljubavi i drskosti i sažaljenja i poniznosti, ne samo za sebe, nego za čitavu živu zemlju na kojoj sam patio, za bešćutne sisteme viših sfera, za Mars i Veneru i Brazella i Skullyja, ljude u Kini i svetog Tomu, za prezrive djevojke i spremne djevojke, vojnike i nasilnike i policajce i oštre, sumnjičave kupce antikvarnih knjiga, zle, dronjave žene koje bi naslonjene na zid muzeja polazile za šalicu čaja i savršene, nepristupačne žene iz modnih časopisa, visoke dva metra, koje polako jedre u svojim ravnim pocakljenim kreacijama kroz čelik i staklo i baršun. Naslanjao bih se na zid neke napuštene kuće u stambenim četvrtima ili lutao po pustim prostorima, stajao zaplašen na stubištima ili kroz razbijene prozore zurio u more ili ni u šta, ili u svjetla koja su se jedno za drugim gasila po ulicama. Ili bih dangubio u kakvoj napola dovršenoj kući, s nebom koje je zapelo u krovu i s mačkama po skelama i vjetrom koji trese golim kostima spavaćih soba.

„A vi znate pričati,“ rekao sam. „Zašto vi niste kod kuće?“

„Ne stoji mi se kod kuće,“ rekao je Tom.

„Ni meni osobito,“ rekao je njegov prijatelj.

Kad god bi zaplamsala šibica, njihove su se glave ljuljale i širile zidom, a likovi krilatih bikova rasli bi i smanjivali se. Tom je otpočeo priču. Pomislio sam kako bi bilo da neki novi neznanac ide pijeskom kraj luka nadvožnjaka i odjednom iz šupljine začuje taj visoki glas.

Bio sam izgubio početak priče pomislivši na čovjeka na pijesku koji u panici sluša ili poput nogometaša izmiče amo-tamo u skakutavom mraku, prema svjetlima iza željezničke pruge, i zapamtio sam Tomov glas usred rečenice.
 
BAŠ KAO MALI PSIĆI
(nastavak)

„...prišao sam im i rekao da je lijepa noć. Noć uopšte nije bila lijepa. Pijesak je bio prazan. Pitali smo ih kako se zovu, a one su pitale za naša imena. U tom smo času već šetali zajedno. Ovaj tu, Walter, pričao im je o zabavi pjevačkog društva u „Melbi“ i o tome što se zbivalo u ženskom zahodu. Morali su isterivati tenore poput tvorova.“

„Kako su se zvale?“ pitao sam.

„Doris i Norma,“ rekao je Walter.

„I tako smo šetali pijeskom prema dinama,“ reče Tom, „Walter s Doris, a ja s Normom. Norma je radila u parnoj praonici rublja. Nismo šetali i razgovarali ni nekoliko minuta, kad sam, bogami, već znao da sam se preko ušiju zaljubio u curu, a nije bila čak i ona zgodnija od dvije.“

Opisao ju je. Vidio sam je jasno. Njeno bucmasto, srdačno lice, vesele smeđe oči, topla široka usta, gusta i kratko ošišana kosa, nezgrapno tijelo, noge kao boce i široka stražnjica izrasli su ravno iz onih nekoliko riječi Tomove priče i vidio sam je kako čvrsto tapka pijeskom u točkastom kaputiću u kišljivoj jesenjoj večeri, s pomodnim rukavicama na svojim otvrdlim rukama, sa zlatnom narukvicom oko ručnog zgloba u koju je zataknuta polupamučna marama i s mornarskoplavom ručnom torbicom s pismima i fotografijama s izleta, pudrijerom, autobuskom kartom i jednim šilingom.

„Doris je bila ona zgodnija,“ rekao je Tom, „dovitljiva, dotjerana, oštra kao britva. Imao sam dvadeset šest godina i još nikada nisam bio zaljubljen, i na, stajao sam tamo, sramežljiv pred Normom usred pijeska na obali Tawe i previše uplašen da prstom dotaknem njenu rukavicu. A Walter je rukom već bio obujmio Doris.“

Sklonili su se iza neke dine. Noć je na njih padala brzo. Walter je bio oprezan, a Doris, grleći se i praveći ludorije, a Tom je sjedio kraj Norme, dovoljno hrabar da je drži za ruku u hladnoj rukavici i da joj ispriča sve svoje tajne. Rekao joj je koliko mu je godina i čime se bavi. Uvečer bi volio ostajati kod kuće s dobrom knjigom. Norma je voljela ići na plesove. I on je volio ples. Norma i Doris bile su sestre. „Ne bih to nikada ni pomislio,“ govorio je Tom, „divna si, ljubim te.“

Tu se stvar s pričanjem priče pod lukom nadvožnjaka povukla pred ljubavnom noći u dinama. Luk bijaše visok poput neba. Slabašna huka grada utihnula je. Ležao sam poput nekog svodnika u grmlju kraj Toma i navirio se da vidim kako mu se ruke zaobljuju na Norminim grudima. „Da se nisi usudio!“ Walter i Doris ležahu tiho kraj njih. Da je igla pala, čulo bi se.

„A najčudnovatije je bilo to“ reče Tom, „da smo nakon nekog vremena svi sjedili na pijesku i smiješili se jedni drugima. A onda smo se na pijesku, u tami, svi tiho premjestili, bez i jedne riječi. I Doris je ležala sa mnom a Norma s Walterom.“

„Zašto si se zamijenio, ako si volio nju?“ upitao sam.

„Nikada nisam shvatio zašto,“ rekao je Tom. „Mislim o tome svake noći.“

„Bilo je to u listopadu,“ reče Walter.

A Tom nastavi: „Djevojke nismo baš mnogo viđali, sve do srpnja. Nisam mogao pogledati Normi u oči. A onda su obje podnijele tužbu protiv nas, zbog očinstva, a gospodin Lewis, sudac, imao je osamdeset godina i bio je, osim toga, gluh kao top. Stavio je malu trubicu u uho, a Norma i Doris dale su svoj iskaz. Zatim smo mi rekli svoje i on nije mogao odlučiti tko je tu čiji. Na kraju je zatresao glavom gore-dolje i uperivši svoju trubicu rekao: „Baš kao mali psići!“

Odjednom se prisjetih kako je jaka studen. Protrljah svoje utrnule ruke. Zamisli, stajati cijelu noć u hladnoći. Zamisli samo, slušati dugu, neugodnu priču u mraznoj noći pod polarnim lukom nadvožnjaka. „Što je bilo zatim?“ upitah.

Odgovorio je Walter. „Ja sam oženio Normu,“ rekao je, „ a Tom je uzeo Doris. Trebali smo, po njima, postupiti ispravno, što? I zato Tom neće kući. Nikad ne ide kući, sve do zore. A na meni je da mu pravim društvo. Brat mi je.“

Trebat će mi desetak minuta da otrčim kući. Podigao sam ovratnik kaputa i čvršće nabio kapu.

„A najčudnije je,“ reče Tom, „što ja volim Normu, a Walter ne voli ni Normu ni Doris. Imamo dva zgodna mala dječaka. Svojemu sam dao ime Norman.“

Rukovali smo se.

„Doviđenja,“ reče Walter.

„Uvijek sam tu negdje,“ reče Tom.

„Vidjetćemo se!“

Izašao sam ispod luka, prešao preko Trafalgar Terracea i požuro uz strme ulice.

Prevod: Nikica Petrak
 
Priča iz knjige ’’Portret umetnika kao mladog psa’’

NEOBIČNI MALI HRIPAVAC

Jednog poslijepodneva, u osobito sjajnom i žarkom kolovozu, nekoliko godina prije nego što sam znao da sam bio sretan, George Hooping kojeg smo zvali Mali Hripavac, Sidney Evans, Dan Davies i ja sjedili smo na kamionu koji nas je vozio do kraja Poluotoka. Bio je to visoki kamion sa šest kotača i s njega smo mogli pljuvati po krovovima automobila u prolazu i bacati ogriske svojih jabuka na žene po pločniku. Jedan ogrizak pogodio je posred leđa nekog čovjeka na biciklu i on je zakrivudao po cesti; utihnuli smo za trenutak a George Hooping je probilijedio. Ako ga kamion pregazi, pomislio sam mirno dok se čovjek na biciklu zanosio prema živici, poginut će i ja ću povraćati po svojim a možda i po Sidneyevim hlačama i sve će nas zatvoriti i objesiti, osim Georga Hoopinga koji nije jeo jabuke.

Ali kamon je prošao kraj njega, bicikl se zavezao u živicu, čovjek je ustao i zaprijetio šakom a ja mu odmahnuh kapom.

’’Nisi mu trebao mahnuti kapom,’’ reče Sidney Evans, ’’znat će po njoj u koju školu idemo.’’ Sidney je bio bistar, tamnoput i pažljiv i nosio je lisnicu i novčanik za sitniš.

’’Sada nismo u školi.’’

’’Mene nitko ne može izbaciti,’’ rekao je Dan Davies. Slijedećeg polugodišta napuštao je školu da bi radio za plaću u voćari svojega oca.

Svi smo imali naprtnjače, osim Georga Hoopinga, kojemu je majka dala neki zamotuljak od smeđeg papira koji se stalno razmatao, a svi smo imali još i kovčeg. Svoj sam pokrio kaputom, jer su na njemu stajali inicijali N. T. i svatko bi odmah znao da pripada mojoj sestri. Na kamionu su bila i dva šatora, sanduk s hranom, paket s loncima i tavama i noževima i vilicama, jedna petrolejska svjetiljka, kuhalo na špirit, nepromočiva dna i pokrivači, gramofon s tri ploče i stolnjak od majke Georgea Hoopinga.

Išli smo na logorovanje od četrnaest dana u Rhossilli, u polja iznad nedoglednih pet milja plaže. Sidney i Dan bili su tamo prošle godine i vratili se preplanuli, puni novih psovki i priča o ponoćnim plesovima oko logorskih vatara i o djevojkama iz učiteljske škole koje su se sunčale gole na ravnim izbočinama stijena, okružene nasmijanim momcima, te o pjevanju u krevetu koje bi znalo potrajati sve do zore. Ali George nikad nije izbivao dulje od jedne noći izvan svoje kuće, i još mi je rekao za nekakve poluferije kad je samo neprestano kišilo i kad nije imao što raditi nego boraviti u praonici rublja, tjerajući svoje zamorce da se do besvijesti utrkuju po klupama; mogao je otići joć u St. Thomas, tri milje od svoje kuće, i biti kod neke tetke koja je mogla vidjeti kroz zidove i koja je znala što to gospođa Hoskin radi u svojoj kuhinji.

’’Koliko još ima?’’ pitao je George Hooping, držeći se grčevito svog rasparanog smotuljka, nastojeći potajno spustiti dokoljenice s gumenom podvezicom, zavidno gledajući kako promiču sočna zelena polja, kao da je teret kamiona plovio poput splavi s motorom na nekom oceanu. Njemu je sve udaralo na želudac, čak slatkiši i šerbet, ali jedini sam ja znao da i ljeti nosi duge gaće na kojima je crvenim koncem izvezao njegovo ime.

’’Milje i milje,’’ reče Dan.

’’Tisuće milja,’’ rekao sam ja. ’’Idemo u Rhossilli, USA. Logorovat ćemo na komadu stijene koji se klima na vijetru.’’

’’A stijenu ćemo privezati za drvo.’’

Uzet ćemo Hripavčeve podvezice.’’

Kamion naglo uleti u zavoj – Hopa-cupa! Jesi li osjetio, Hripavi? Vozili smo se na jednom jedinom kotaču – a ispod nas, iza polja i farmi, s parobrodom koji se dimio na njegovom drugom kraju, zablistalo je more.

’’Vidiš li more tamo dolje, Dan, kako svjetluca,’’ rekao sam.

George Hooping pravio se da zaboravlja na ljuljanje skliskog poda na kamionu, i s te visine, na zastrašujuću sitnost mora. Stišćući čvrsto ogradu kamiona rekao je: ’’Moj otac je vido kita ubojicu.’’ Uvjerljivost u njegovu glasu splasnu čim je zaustio. Udario je u vjetar svojim napuklim, piskutavim glasom, trudeći se da mu povjerujemo. Znao sam da se htio pohvaliti nečim tako velikim da nam se kosa digne na glavi i da se podivljali kamion zaustavi.

’’Tvoj otac prodaje ljekovito bilje.’’ Ali dim na obzoru bio je bijeli kovrčavi vodoskok što ga kit ispuhuje kroz svoj nos, a kitov crni nos bijaše pramac broda koji je sukao.

’’Gdje ga je držao, Hripavče? U veš-kuhinji?’’

’’Vidio ga je na Madagaskaru. Imao je kljove kao odavde pa sve do...’’

’’Odavde do Madagaskara.’’

Opsnosti strmog silaska naglo su ga uznemirile. Nije mu više bilo do pustolovna njegova oca, sitnog, prašnjavog čovjeka u kućnoj kapici i kaputu od alpake, koji bi po cijeli dan stajao i mrmljao u dućanu punom osušenih trava i zastrtih niša u zidovima, kamo bi starci s kostoboljom i mlade djevojke u nevolji dolazili po savjet u polutami; zabuljio se u nizbrdicu koja se obrušavala i uhvatio se za Dana i mene.

’’Ide sto na sat!’’

’’Otkazale su mu kočnice, Hripavče!

Odbio se od nas, grčevito se prihvatio objema rukama za ogradu, vukao ju je i trzao, pritiskao nogom na sanduk iza sebe i upravljajući tako kamionom dovezao ga u sigurnost, iza zavoja podzidanog kamenom i uz blagu uzbrdicu, do ulaza u trošnu farmersku kuću.

Od samih ulaznih vrata vodio je puteljak do prve plaže. Nadolazila je plima i čuli smo kako more udara. Četiri dječaka na kamionu – jedan visok, taman, pravilnih crta lica, preciznog govora, u dobrom odijelu, svjetski mladić; jedan bucmast, nezgrapan, riđokos, s crvenim ručnim zglobovima koji su se borili da izađu iz prekratkih, izlizanih rukava; jedan s debelim naočalima, s malim trbuščićem i ramenima onoga koji mnogo boravi u zatvorenom, s nogama u uvijek razvezanim visokim cipelama od kojih svaka hoće na svoju stranu; jedan sitan, žgoljav, neodlučno aktivan, uvijek spreman da se zaprlja, kovrčav – ugledali su pred sobom svoje polje, svoj novi dom za dva tjedna, s gustom i trnovitom živicom umjesto zidova, s morem kao vrtom na ulazu, sa zelenim slivnikom u jarku kao zahodom i s vjetrom izudaranim stablom u samoj sredini.

Pomogao sam Danu iskrcati kamion, dok je Sidney, davao napojnicu vozaču, a George se borio s ulaznim vratima i kroz njih gledao patke u dvorištu. Teretnjak se odveze.

’’Hajde da podignemo šator pod stablom u sredini,’’ rekao je George.

’’Drži!’’ reče Sidney i otkračuna vrata umjesto njega.

Šator smo podigli u kutu, u zavjetrini.

’’Jedan od nas treba upaliti kuhalo,’’ reče Sidney, pa pošto je George oprljio svoje ruke sjeli smo u krug pred šatorom, raspravljajući o automobilima, zadovoljni što smo u prirodi, lijepo opušteni u poznatom društvu, misleći u sebi dok smo razgovarali, znajući uvijek da more udara o stijene tu nedaleko ispod nas i da se valja van u široki svijet i da ćemo se sutra kupati i loptati na pijesku i kamenovati neku bocu na stijeni i možda upoznati tri djevojke. Najstarija će biti za Sidneyja, najskromnija za Dana, najmlađa za mene. George će polomiti naočale razgovarajući s djevojkama i morat će odšetati, slijep kao šišmiš, a sutradan će reći: ’’ ispričavam se što sam vas morao napustiti, ali shvatio sam poruku.’’

Bilo je prošlo pet sati. Bit će da su moj otac i majka već popili čaj; tanjuri oslikani čuvenim dvorcima već su uklonjeni sa stola; otac s novinama, majka s čarapama, bili su daleko u plavoj izmaglici lijevo od mene, na brežuljku, u vili, osluškujući iz parka udaljenu viku djece koja je dopirala preko javnog igrališta za tenis, pitajući se gdje sam sada i što radim. A ja sam bio sa svojim prijateljima na nekom polju, držeći među usnama vlati trave i govorio sam: „Dempsey bi ga već ohladio,“ i mislio na velikog kita što ga Georgeov otac nikada nije vidio kako repom mlati po površini mora i zaranja tonući poput planine.

„Kladim se da ću te pobijediti do nakraj polja.“

Dan i ja utrkivali smo se među kravljim stazama, a George nam je udarao po petama.

„Idemo dolje na plažu.“

Sidney je poveo, trčeći uspravno kao vojnik u svojim kratkim kaki hlačama, preko ograde, niz polja, u pošumljenu udolicu i ubrzo kroz vrijesište, sve do čistine na rubu stijene, gdje su se dva dječaka rvala pred šatorom. Vidio sam kako je jedan ugrizao onoga drugoga za nogu, obojica su se stručno i divljački udarala po licu, jedan se bio oslobodio a drugi ga je u skoku oborio licem prema zemlji. Bili su to Brazell i Skully.

„Zdravo Brazell i Skully,“ rekao je Dan.

Skully je Brazellovu ruku svinuo policijskim zahvatom, dvaput je brzo zavrnuo i ustao nasmejan.

„Zdravo, momci! Zdravo Mali Hripavče! Kako tvoj tata?“

„Hvala na pitanju, vrlo dobro.“

Brazell je na travi opipavao nisu li mu polomljene kosti. „Zdravo dečki! Kako vaši tatice?“

Bili su najzločestiji i najveći momci u školi. Cijelog jednog polugodišta, svakog bi me dana uhvatili prije početka nastave, nabili me u koš za otpatke i tako me s košem ostavljali na katedri. Kadšto bih se sam iskobeljao, ponekad i ne bih. Brazell je bio mršav, Skully debeo.

„Ulogorili smo se u Buttonovu polju,“ rekao je Sidney.

„Mi ovdje imamo liječenje odmorom,“ rekao je Brazell. „A kako je Mali Hripavac? Je li mu stari dao pilulu?“

Htjeli smo otrčati dolje na plažu, Dan, Sidney, George i ja, biti zajedno sami, šetati i vikati kraj mora u prirodi, bacati kamenje u valove, sjećati se pustolovina i doživjeti nove kojih ćemo se sjećati.

„Idemo s vama dolje do plaže,“ rekao je Skully.

Uhvatio je Brazella pod ruku i lunjali su iza nas, oponašajući Georgeov mušićavi hod i mlatili po travi šibama.

Dan reče, kao da se ponadao: „Ostajete li još dugo, ovdje, Brazelle i Skully?“

„Čitavih lijepih četrnaest dana, Daviese i Thomasu, Evanse i Hoopingu.“

Kad smo došli do plaže Mewslade i bacili se na pijesak, dok sam ga zgrtao a on mi zrno po zrno curio kroz prste, dok je George zurio u more kroz svoje dvostruke leće, a Sidney i Dan mu preko nogu gomilali pijesak, Brazell i Skully sjedili su iza nas poput dvojice zatvorskih čuvara.
 
NEOBIČNI MALI HRIPAVAC
(nastavak)

„Mislili smo skočiti do Nizze na dva tjedna,“ reče Brazell – tako da se to rimovalo s „vize“ – i gurne Skullyja pod rebra „ali klima je ovdje mnogo bolja za ten!“

„Dobra baš kao kakva ljekovita trava,“ reče Skully.

Radovali su se zajedno zajedljivoj šali, ćuškajući se, grizući i rvajući se iznova, bacajući pijesak jedan drugome u oči, sve dok od smijeha nisu popadali nauznak; Brazell je krv iz svog nosa ispuhivao u komad papira. George je ležao pokriven pijeskom do pasa. Promatrao sam kako more kradom odmiče na pučinu dok se nad njim svađaju ptice a sunce se strpljivo počinje spuštati.

„Pogledaj samo Malog Hripavca,“ reče Brazell. „Nije li baš neobičan? Raste ravno iz pijeska. Mali Hripavac uopće nema nogu.“

„Jadni Mali Hripavac,“ reče Skully, „on je najčudniji dečko na svijetu.“

„Najčudnovatiji Mali Hripavac,“ rekoše zajedno, „čudnovati, čudnovati, čudnovati.“ Napravili su iz toga pjesmicu i obojica su je dirigirala svojim šibama.

„Ne zna plivati.“

„Ne zna trčati.“

„Ne zna učiti.“

„Ne zna kuglati.“

„Ne zna kriket.“

„A kladim se da ne zna ni pustiti vodu.“

George zbaci pijesak sa svojih nogu. „Baš znam!“

„Znaš li plivati?“

„Znaš li trčati?“

„Znaš li kuglati?“

„Pustite ga na miru,“ rekao je Dan.

Privukli su se bliže nama. More je sad već jurilo, povlačeći se prema pučini. Brazell, mašući prstom, reče ozbiljnim glasom: „Ali, istinu govoreći, Hripavče, nisi li zbilja neobičan? Vrlo neobičan? Reci da ili ne.“

„Kategorički, da ili ne?“ reče Skully.

„Ne,“ odgovori George. „Znam i plivati i trčati i znam igrati kriket. I ne bojim se nikoga.“

Rekao sam: „Bio je drugi u razredu na polugodištu.“

„Pa nije li to neobično? Ako može biti drugi, može biti i prvi. Ali ne, to bi bilo preobično. Mali Hripavac mora biti drugi.“

„Pitanje je riješeno,“ reče Skully. „Mali Hripavac je čudak.“ Opet su započeli s pjesmicom.

„On odlično trči,“ reče Dan.

„Neka to i dokaže. Skully i ja pretrčali smo jutros sve plaže Rhossillija za redom, je li tako, Skull?“

„Svaku stopu.“

„Može li to Hripavac?“

„Mogu,“ reče George.

„Onda trči.“

„Nije me volja.“

„Čudnovati Mali Hripavac ne zna trčati,“ zapjevali su, „ne zna, ne zna, ne zna trčati.“

Tri djevojke, sve plavokose, siđoše držeći se za ruke niz stijene, odjevene u kratke bijele hlačice. Ruke, noge i grla bijahu im smeđa poput šumskih bobica; kad su se nasmijale vidio sam da su im zubi bili vrlo bijeli; spustile su se na plažu a Brazell i Skully prestali su pjevati. Sidney zagladi svoju kosu, nehajno ustade, stavi ruke u džepove i krene prema djevojkama koje su sada stajale jedna do druge, zlatne i preplanule, malo mareći za zalazak sunca, popravljajući marame oko vrata, smješkajući se jedna drugoj. Stao je pred njih, dobacio im smiješak i pozdravio vojnički: „Zdravo, Gwyneth! Da li me se sjećaš?“

„O-ho-ho!“ prošapće Dan kraj mene i šaljivo salutira Georgeu koji je i dalje piljio u more što se povlačilo u oseki.

„Kakvo iznenađenje!“ rekla je najviša djevojka. Malim, unaprijed uvježbanim pokretima ruke, kao da dijeli cvijeće, predstavila je Peggy i Jean.

Krupna Peggy, mislio sam, previše vragolasta za mene, s krivim nogama i dječački kratkom nestašnom kosom, bila je djevojka za Dana; Sidneyeva Gwyneth bila je izuzetan komad, prava šesnaestogodišnjakinja, besprijekorna i nepristupačna kao kakva prodavačica iz robnih kuća Bena Evansa; ali Jean, plaha i kovrčava, kose žućkaste poput maslaca, bila je moja. Dan i ja krenusmo polako prema djevojkama.

Smislio sam dvije primjedbe: „Red je red, Sidney, izvan kuće bigamija je zabranjena“, i „žao nam je što nismo mogli naručiti plimu u čast vašeg dolaska.“

Jean se nasmiješila, vrteći petom po pijesku, a ja podigoh kapu.

„Zdravo!“

Kapa joj pade pred noge.

Dok sam se saginjao, iz džepa mog kaputića ispale su tri kocke šećera. „Hranio sam konja,“ rekoh i pocrvenjeh kao neki krivac, kad se sve tri djevojke nasmijaše.

Mogao sam im kapom povratiti put, poljubiti veselo svoju vlastitu ruku, nazvati ih senjoritama i natjerati ih da se smiju bez prestanka. Ili, mogao sam ostati na udaljenosti, to bi bilo još bolje, s kosom koju mi mrsi vjetar, iako te večeri vjetra uopće nije bilo, zaogrnut tajanstvenošću, očiju uprtih u sunce, previše zaseban da razgovaram s djevojkama; ali znao sam da bi me uši cijelo vrijeme svrbjele, da bi mi utroba postala šuplja i odjekivala glasovima poput kakve školjke. „Popričaj s njima, brzo, prije nego što odu!“ govorio bi mi uporni glas ponad dramatične šutnje, dok bih kao Valentino stajao uz rub blistave, nevidljive arene za borbu s bikovima na pijesku. „Što je lijepo ovdje!“ rekoh. Razgovarao sam jedino s Jean; I to ti je ljubav, mislio sam dok mi je potvrdno klimnula, zatresla uvojcima i rekla: „Ljepše nego u Porthcawlu.“

Brazell i Skully bili su samo dva grubijana iz ružnog sna; zaboravio sam na njih dok smo se Jean i ja odšetali uz stijene, osvrćući se da vidimo ne zabadaju li opet Georga ili se možda rvaju. Vidio sam da je George nestao iza kamenja a da njih dvojica razgovaraju sa Sidneyem i dvjema djevojkama.

„Kako se zoveš?“

Rekao sam joj.

„To je velško ime,“ rekla je.

„Ti imaš lijepo ime.“

„Oh, sasvim obično.“

„Hoću li te opet vidjeti?“

„Ako želiš.“

„Naravno da želim. Možemo poći na kupanje sutra ujutro. Ili možemo tražiti orlova jaja. Jesi li znala da ovdje ima orlova?“

„Nisam,“ rekla je. „Tko je onaj zgodni momak s plaže, onaj visoki s prljavim hlačama?“

„Nije uopće zgodan, to je Brazell. Nikad se ne češlja niti pere, ni kosu ni ostalo. On je razbijač i varalica.“

„Meni je zgodan.“

Ušetali smo u Buttonovo polje, pokazao sam joj naš šator iznutra i dao joj jednu Georgevu jabuku. „Ja bih cigaretu,“ rekla je.

Bila je već pala tama kad su došli i ostali. Brazell i Skully došli su s Gwyneth, držeći je za ruke, svaki s jedne strane. Sidney je bio s Peggy, a Dan, zviždukajući, išao je za njima s rukama u džepovima. „Baš su pravi par,“ reče Brazell, „bili su ovdje posve sami, a ne drže se ni za ruke. Tebe treba liječiti,“ rekao mi je.

„Pomozite rast britanske dječice,“ dodao je Skully.

„Ne luduj.“ rekla je Gwyneth. Odgurnula ga je od sebe, ali se smijala i nije rekla ni riječ kad joj je stavio ruku oko struka.

„Što mislite o malo vatrice?“ upita Brazell.

Jean pljesnu rukama poput neke glumice. Iako sam znao da je volim, nije mi se dopadalo ništa što bi rekla ili učinila.

„I tko će je naložiti?“

„Sigurna sam da će on to najbolje napraviti,“ rekla je pokazujući na mene.

Dan i ja sakupili smo sitnog pruća i kad se već sasvim smračilo, vatra je bila tu i pucketala je. U šatoru su Brazell i Jean sjedili stisnuti jedno uz drugo; njena zlatna glava počivala mu je na ramenu; blizu njih, Skully je nešto šaputao Gwyneth; Sidney je nesretno držao Peggy za ruku. „Jesi li ikad vidio ovako bljutavo društvo?“ rekao sam, gledajući kako se Jean smiješi u plamenu tamu.

„Oh, Chearley, poljubi me!“ reče Dan.

Sjedili smo kraj vatre u kutu polja. Daleko vani more je i dalje hučalo. Čuli smo neke noćne ptice. „Tu-vii! Tu-vuu! Čuj ih samo! Ne volim sove,“ rekao je Dan, „mogu ti izgrebsti oči!“ nastojeći da ne čuje tihe glasove u šatoru. Gwynethin smijeh lebdio je nad poljem što ga je naglo obasjala mjesečina, ali Jean, uz onu zvijer, bila je nasmijana i tiha u okrilju topline; znao sam da je njena mala ruka u Brazellovoj šaci.

„Ženske!“ rekoh.

Dan otpljune u vatru.

Bili smo stari i osamljeni, sjedeći s onu stranu čežnje usred noći, kad se poput sablasti u sjaju vatre pojavio George i stajao tamo, dršćući, sve dok nisam progovorio: „A gdje si ti bio? Nema te satima. Zašto se tako treseš?“

Brazell i Skully pomoliše glave iz šatora.

„Zdravo Hripavče, staro momče! Kako tatica? Što si to smislio večeras?“

George Hooping jedva je stajao na svojim nogama. Stavih mu ruku na rame da ga poduprem, ali on je odgurnu.

„Pretrčao sam sve plaže Rhossillija! Svaku stopu. Rekli ste da ja to ne mogu, ali učinio sam. Trčao sam i trčao!“

U šatoru je netko stavio ploču na gramofon. Bio je to potpuri iz No, no, Nanette.

„I ti si cijelo to vrijeme trčao po mraku, Hripavče?“

„Da, i kladim se da sam trčao brže od tebe!“ reče George.

„Kladim se da i jesi,“ rekao je Brazell.

„Misliš li ti da bismo mi trčali pet milja?“ reče Skully.

Na redu je bila melodija Čaj za dvoje.

„Ma, jesi li ikada čuo nešto tako neobično? Mali Hripavac trčao je cijelu noć.“

„Neobični, neobično neobični Mali Hripavac,“ rekli su.

Smijući se iz zaklona šatora u tamu, izgledali su poput jednog, ali dvoglavog dječaka. A kad opet svrnuh okom na Georgea, on je već ležao na leđima i čvrsto spavao u dubokoj travi, dok mu je kosa gotovo dodirivala plamen.

Prevod: Nikica Petrak
 
Ej, zdravo!
Mora da je to zato što imam sličan odnos prema šetanju. Takvo iskustvo mogu da razumeju samo pravi šetači.
Hoću da kažem da mi se baš svidela ona priča Koga bi želio da je s nama. A tu je i ona gorčina u koju pređe veselost. Ono kada ti zapne u grlu. Kad te iznenadi u sumrak. Koliko je lepa priča tolko je i teška. Valjda ta praznina i težina postane još veća kad te zatekne u lepom raspoloženju. Pa krene talas a ne možeš da ga zaustaviš. Joooooj!!!
Nastaviću da pratim ovu temu. Jedva čekam nove postove!!! :D
 
Brko, drgo mi je što ćeš nastaviti da pratiš ovu temu, a i takođe zato što ti se dopada ova tema.
Naravno da će biti novih postova, samo da bude malo više slobodnog vremena! ;) :)

Pozdrav za tebe! :bye:
 
Priča iz knjige ’’Portret umetnika kao mladog psa’’

PATRICIA, EDITH I ARNOLD

Mali dječak, u svojoj nevidljivoj lokomotivi Cwmdonkin ekspresa kojemu su kotači, ulašteni do blještavila, škripali po uskom vrtu iza kuće, posutom mrvicama kruha za ptice i bijelom od jučerašnjeg snijega, kojemu se dim rijedak i blijed kao duh dizao u hladno poslijepodne, huktao je pod konopcem za rublje, udario nogom pasju zdjelicu na stanici kod praonice, te dahtao i puštao paru sve polaganije, dok je služavka snizila potporni kolac, skidala štipaljke sa zaljuljanih haljina otkrivajući smeđe mrlje pod pazusima i zvala preko zida: ’’Edith, Edith dođi ovamo, trebam te.’’

Edith se popela na dvije kace s one strane zida i odazvala se: ’’Tu sam, Patricia.’’ Njezina glava nikne uvis iznad krhotina stakla.

Vratio je ’’Letećeg Velšanina’’ natraške od praonice do otvorenih vrata šupe za ugljen i snažno povukao kočnicu koja je bila čekić u njegovu džepu: uniformirani poslužitelji pojurili su s gorivom; izmijenio je koju riječ s vatrogascem koji mu je salutirao i parostroj sporo krene, tamo oko zidova Kine s bodljikavom žicom po vrhu da se odvrate mačke kraj smrznutih rijeka u slivniku, ulazeći i izlazeći iz tunela drvarnice. Ali kroz škripu i zvižduke cijelo je vrijeme pažljivo osluškivao Patriciju i služavku iz susjedstva koja je pripadala gđi Lewis, kako pričaju dok bi trebale raditi, nazivajući njegovu majku gđom T., govoreći ružno o gđi L.

Čuo je kako Patricia kaže: ’’Gđa T. neće se vratiti do šest.’’

A Edith iz susjedstva odgovorila je: ’’Stara gđa L. otišla je u Neath da potraži gospodina Roberta.’’

’’On se opet dao u blud,’’ prošapće Patricia.

’’Blud, lud, ud,’’ vikne dječak iz šupe za ugljen.

’’Ako zaprljaš lice, ubit ću te,’’ reče Patricia odsutno.

Nije ni pokušala da ga spriječi kad se stao verati po hrpi ugljena. Stajao je mirno na njenom vrhu, kralj u ugljenom dvorcu, i prisluškivao zabrinute glasove djevojaka. Patricia je bila gotovo u suzama, Edith je jecala i ljuljala se na klimavim kacama. ’’Stojim navrh ugljena,’’ reko je i čekao da se Patricia razbjesni.

Rekla je: ’’Neću ni da ga vidim, pođi sama.’’

’’Moramo, moramo poći zajedno,’’ rekla je Edith. ’’Moram saznati.’’

’’Ne želim znati.’’

’’Ne mogu to podnijeti, Patricia, moraš sa mnom.’’

’’Idi sama, tebe čeka.’’

’’Molim te, Patricia!’’

’’Ležim s licem na ugljenu,’’ reko je dječak.

’’Ne, danas je tvoj dan s njim. Ne želim to ni znati. Samo hoću misliti da me voli.’’

’’Oh, budi pametna, Patricia, molim te! Hoćeš li poći ili ne? Moram čuti što ima reći.’’

’’Dobro, onda, za pola sata. Viknut ću ti preko zida.’’

’’Bolje dođi brzo ovamo,’’ rekao je dječak, ’’prljav sam, Isusa ti boga, kao ne znam tko.’’

Patricia otrči do šupe za ugljen. ’’Kakve su to riječi! Smjesta izađi van!’’ rekla je.

Kace su se počele kotrljati i Edith je nestala.

’’Da se više nisi usudio tako govoriti! Oh, kakvo ti je odijelo!’’ Patricia ga odvede u kuću.

Natjerala ga je da se presvuče pred njom. ’’Onda neću ništa reći.’’ On skine svoje hlače i zaigra oko nje vičući: ’’Gledaj me Patricia!’’

’’Budi pristojan,’’ rekla je ona, ’’ili te neću povesti u park.’’

’’Zar ću ići u park?’’

’’Da, svi ćemo poći u park; ti i ja i Edith iz susjedstva.’’

Odjenuo se uredno da ju ne rasrdi i pljune u dlanove prije nego što razdijeli kosu. Pravila se da ne primjećuje njegovu mirnoću i urednost. Njezine velike ruke bile su sklopljene; zagledala se nekuda dolje u bijeli broš na svojim grudima. Bila je visoka, krupna djevojka s nezgrapnim rukama, prsti su joj bili poput palca, ramena široka kao u muškarca.

’’Izgledam li zadovoljavajuće?’’ upita on.

’’Ah, kakva dugačka riječ,’’ rekla je ona i pogledala ga s ljubavlju. Podigla ga je i posjela na komodu. ’’Sad si visok kao ja.’’

’’Ali nisam tako star.’’

Znao je da je to jedno od onih poslijepodneva u kojem se može dogoditi sve; može napadati snijega dovoljno za sanjkanje na taci; ujaci iz Amerike, gdje nije imao nikakva ujaka, mogli bi doći s revolverima i bernardincima; Fergusonov dućan mogao bi se zapaliti a sve bale platna popadati na pločnik i nije se nipošto iznenadio kad je svoju crnu tešku glavu ravne kose položila na njegovo rame i šaptala mu u ovratnik. ’’Arnold, Arnold Matthews.’’

’’No no,’’ reče on i protlja joj razdeljak prstom i namigne sam sebi u zrcalu iza nje i pogleda joj haljinu s leđa.

’’Plačeš?’’

’’Ne.’’

’’Da, plačeš. Smočila si me.’’

Ona osuši oči rukavom. ’’Ne trubi naokolo da sam plakala.’’

’’Svima ću reći, reći ću gđi T. i gđi L., reći ću policajcu i Edith i svom tati i gospodinu Chapmanu, da je Patricia plakala na mom ramenu kao koza, da je plakala dva sata i naplakala toliko da se napuni čajni kotlić. Ali zapravo neću,’’ rekao je.

Čim su se on i Patricia i Edith zaputili do parka, počelo je sniježiti. Velike pahulje nanadano su padale na kameniti brežuljak, a nebo je potamnijelo poput sumraka, iako je bilo svega tri sata poslije podne. Neki drugi dječak, negdje u vrtovima iza kuća, uzvikivao je s prvim palim pahuljama. Gđa Ocky Evans otvorila je gornji fancuski prozor vile ’’Proljetna livada’’, pomolila van glavu i ruke kao da kani hvatati snijeg. Čekao je, bez prkosa, da Patricia kaže: ’’Brzo, požuri natrag, počeo je snijeg!’’ i da ga utrpa u kuću prije nego što smoči noge. Mora biti da Patricia uopće nije ni primijetila snijeg, pomislio je na vrhu brežuljka, iako je padao gusto, metući joj u lice, pokrivajući joj crni šešir. Nije se usudio ni progovoriti od straha da je ne probudi, dok su zamicali iza ugla putem koji je vodio do parka. Zaostao je za njom, skidajući kapu i hvatajući snijeg ustima.

’’Stavi kapu,’’ rekla je Patricia okrenuvši se. ’’Hoćeš li se nasmrt prehladiti?’’

Gurnula je svoj šal čvršće pod kaput i rekla Edith: ’’Što misliš, hoće li on biti tamo po ovakvom snijegu? Morao bi doći, reci? Uvijek je bio tamo, svake moje slobodne srijede, bila kiša ili lijepo vrijeme.’’ Vršak nosa joj se zarumenjeo, a obrazi žarili poput žeravice, izgledala je ljepša u snijegu nego ljeti, kada bi joj kosa mlitavo visjela na znojnome čelu a topla mrlja širila se po leđima.

’’Bit će on već tamo,’’ rekla je Edith. ’’Jenog je petka pljuštalo, pa je ipak došao. Negdje drugdje ne može ni poći, uvijek dolazi tamo. Jadni Arnold!’’ Izgledala je bijela i čista u kaputu s krznom i dvostruko manja od Patricije; išla je kroz gusti snijeg kao da ide u kupovinu.

’’Čuda nikad ne prestaju,’’ reče on glasno sam sebi. Čudo je bilo što ga je Patricia pustila da šeće po snijegu, čudo je bilo što sad korača u vijavici kraj dvije odrasle djevojke. Sjeo je nasred puta. ’’Ja sam sada na sanjkama:’’ rekao je, ’’vuci me, vuci me, Patricia, kao Eskima.’’

’’Smjesta ustani, lijenčino jedna, ili ću te odvesti kući.’’

Vidio je da ona ne misli ozbiljno. ’’Draga Patricia, slatka Patricia,’’ rekao je, ’’vuci me na guzi.’’

’’Još jednu prostačku riječ i znaš kome ću te tužiti.’’

’’Arnoldu Matthewsu,’’ reče on.

Patricia i Edith stisnuše se bliže.

’’Sve on vidi,’’ prošapta Patricia.

Edith reče: ’’Sretna sam što nemam tvoj posao.’’

’’Oh,’’ reče Patricia, hvatajući ga za ruku i stišćući je uz svoju, ’’njega ne bih dala za cijeli svijet!’’

On otrči niz pošljunčanu stazu sve do gornje promenade parka. ’’Ja sam pokvaren!’’ vikao je, ’’ja sam razmažen, Patricia me razmazila!’’

Ubrzo će se park potpuno zabijeljeti; drveće oko bazena i vodoskoka već je bilo mutno, a učiteljska škola na brežuljku punom borovice zavijena u maglu. Patricia i Edith krenuše niz strmi puteljak do sjenice. Slijedeći ih po zabranjenom travnjaku spuznuo je pokraj njih ravno u ogoljeli grm, ali udarac i trnje nisu ga ozlijedili, sam je viknuo. Djevojke su turobno čavrljale. Otresle su svoje kapute u pustoj sjenici, rasipajući snijeg po sjedalima i sjele, i dalje stisnute jedna uz drugu, pred prozorima kuglaškog kluba.

’’Otprilike smo stigle na vrijeme,’’ reče Edith. ’’Teško je biti točan po snijegu.’’

’’Mogu li se igrati ovdje?’’

Patricia kimne. ’’Ali igraj se mirno i ne diraj po snijegu.’’

’’Snijeg! Snijeg! Snijeg!’’ rekao je i zagrabio iz kanala i napravio malu grudu.

’’Možda je našao kakav posao,’’ rekla je Patricia.

’’Arnold ne.’’

’’Što ako uopće ne dođe?’’

’’Mora doći, Patricia; što to govoriš.’’

’’Jeli si ponijela svoja pisma?’’

’’Tu su, u torbici. Koliko ih ti imaš?’’

’’Najpre reci koliko ih imaš ti, Edith.’’

’’Nisam ih brojila.’’

’’Pokaži mi jedno tvoje,’’ rekla je Patricia.

Već se bio navikao na njihov razgovor; bile su stare i ćaknute, sjedeći u praznoj sjenci i cmizdreći ni zbog čega. Patricia je čitala pismo i micala usnicama.

’’I meni je to rekao,’’ reče Patricia, ’’da sam njegova zvijezda.’’

’’Je li započinjao s ’’Drago moje srce’’?’’

’’Uvijek ’’Drago moje srce’’.’’

Edith prolomi u pravi glasan plač. S grudom u ruci gledao ju je kako se previja na sjedalu i skriva lice u Patricijin snijegom osuti kaput.

Gladeći i smirujući Edith, ljuljajući joj glavu, Patricia reče: ’’Reći ću mu ja već što mislim, samo kad dođe!’’
 
PATRICIA, EDITH I ARNOLD
(nastavak)

Kad dođe tko? Odbacio je grudu visoko u tihi prisilni pad. Edithin plač u umrtvljenom parku bio je jasan i tanak poput zvižduka; odričući se mekušnih djevojaka, stojeći po strani od njih u slučaju da prođe netko nepoznat, neki čovjek u čizmama do bedara ili kakav posprdljivi veći dječak s brda, gomilao je snijeg uz žičanu ogradu teniskog igrališta i tiskao šake u nj kao pekar kad mijesi kruh. Dok je kopao i mijesio snijeg u hljebove, govoreći pritajenog daha ’’tako se to radi, dame i gospodo’’, Edith je podigla glavu i rekla: ’’Patricia, obećaj mi, nemoj se ljutiti na njega. Neka sve bude mirno i prijateljski.’’

’’Pisati ’’Drago moje srce’’, obijema’’ reče Patricia srdito. ’’Je li ti ikad skinuo cipelu i vukao te za nožne prste i ...’’

’’Ne, ne, ne smiješ, prestani, nemoj mi to govoriti!’’ Edith prstima dotakne njezin obraz. ’’Da, jest,’’ rekla je.

’’Netko je vukao Edith za nožne prste,’’ reče sam sebi i otrči na drugu stranu sjenice, hihoćući u sebi, ’’ode Edith na tržnicu’’, nasmija se glasno i zastane ugledavši mladog čovjeka bez zimskog kaputa kako sjedi na sjedalu u kutu, skupljajući prste i dašćući u njih. Mladić je imao bijeli šal i kockastu kapu. Kad spazi dječaka, nabije kapu na oči. Ruke su mu blijedoplave a vršci prstiju žuti.

Dječak otrči natrag do Patricije. „Patricia, tamo je neki čovjek!“ vikne.

’’Gdje je taj čovjek?’’

’’S druge strane sjenice; nema zimski kaput i puše u prste, ovako.’’

Edith poskoči. ’’To je Arnold!’’

’’Arnold Matthews, Arnold Matthews, znamo da si tu!’’ zvala je Patricia iza sjenice i nakon predugog kratkog časka mladić se pojavi iza ugla, pozdravi podignuvši kapu i nasmijan nasloni se na drveni stup.

Hlače njegova glatkog plavog odijela bile su širokih nogavica, ramena uzdignuta, tvrda i oštra na krajevima; njegove šiljaste lakirane cipele sjajile su se; crveni rupčić virio mu je iz džepa na prsima. On nije šetao vani po snijegu.

’’Zamisli samo, vas dvije se poznajete,’’ reče glasno, suočivši se s dvjema djevojkama crvenih očiju i ukočenim dječakom otvorenih usta koji je stajao kraj Patricije s džepovima punim gruda.

Patricia zabaci glavu i šešir joj padne na jednu stranu. Popravljajući ga rekla je: ’’Samo ti priđi i sjedni ovdje, Arnolde Matthewsu, trebat ćeš odgovoriti na neka pitanja,’’ glasom kakav je obično imala na dan velikog pranja rublja.

Edith je uhvati za ruku: ’’Oh, Patricia, obećala si mi!’’ Čupkala je rub svoje maramice, suza joj se skotrljala niz lice.

Tada Arnold reče tiho: ’’Kaži dječaku da ode i da se igra.’’

Dječak je optrčao sjenicu jedanput i vratio se da čuje Edith kako kaže: ’’Poderan ti je rukav na laktu, Arnolde,’’ i da vidi kako mladić nogom udara snijeg pred sobom, zureći u imena i srca urezana na zidu iza djevojačkih glava.

’’S kim si izlazio srijedom?’’ upita Patricia. Njene nezgrapne ruke stiskale su Edithino pismo uz poprskane nabore na grudima.

„S tobom, Patricia.“

„A s kim si izlazio petkom?“

„S Edith, Patricia.“

On reče dječaku: „Čuj, sine, možeš li napraviti grudu snijega veliku kao nogometna lopta?“

„Mogu i kao dvije.“

Arnold se okrenu Edith i reče: „Gdje si to upoznala Patriciju Davies? Ti radiš u Brynmillu.“

„Upravo sam počela raditi u Cwmdonkinu,“ odgovori ona. „Tebe nisam vidjela da ti to kažem. Htjela sam ti reći danas, ali sam otkrila... Kako si mogao Arnolde? Patriciju srijedom, a mene mojim slobodnim danom.“

Gruda se pretvarala u zdepastog snjegovića s naherenom prljavom glavom i licem punim sitnih grančica, koji je nosio dječakovu kapu i pušio olovku.

„Nisam imao nikakvih zlih namjera,“ rekao je Arnold. „Volim vas obadvije.“

Edith je vrisnula. Dječak je poskočio naprijed i snješko se slomljenih leđa srušio.

„Ne pričaj tu svoje laži, kako nas možeš voljeti obje?“ viknula je Edith, zamahnuvši svojom torbicom prema Arnoldu. Torbica se otvorila i svežanj pisama ispao je na snijeg.

„Da se nisi usudio podignuti ta pisma,“ rekla je Patricia.

Arnold se nije ni pomakao. Dječak je u ruševinama snjegovića tražio svoju olovku.

„Odluči sam, Arnolde Matthewsu, sada, smjesta.“

Ili ona, ili ja,“ rekla je Edith.

Patricia mu okrene leđa. Edith, s torbicom koja je visjela razjapljena, stajala je nepomična. Zapuh snijega okrene stranicu pisma.

„Vas dvije,“ rekao je, „baš ste se raspalile. Sjednimo i porazgovarajmo. Ne plači tako, Edith. Stotine ljudi voli više nego jednu ženu, i sama uvijek čitaš o tome. Daj nam priliku, Edith, djevojko.“

Patricia je gledala srca i strelice i neka stara imena. Edith je vidjela kako se pismo savija.

„Ti si ta, Patricia,“ rekao je Arnold.

Patricia je i dalje stajala, okrenuvši mu leđa. Edith je zinula da zavapi i on joj stavi prst na usne. Šapnuo joj je nešto, pretiho da bi ga Patricia čula. Dječak ga je gledao kako tješi Edith, obećavajući joj nešto, ali ona je opet vrisnula i otrčala iz sjenice niz put a torbica ju je udarala po boku.

„Patricia,“ rekao je, „okreni mi se. Morao sam to reći. Ti si ta, Patricia.“

Dječak, sagnut nad snjegovićem, našao je svoju olovku, prošla mu je kroz glavu. Kad je ustao, vidio je Patriciju i Arnolda s rukom pod ruku.

Snijeg mu se cijedio kroz džepove, snijeg mu se topio u cipelama, snijeg mu je kapao niz ovratnik u potkošulju. „Pogledaj kakav si,“ rekla je Patricia dotrčavši do njega i uzevši ga za ruku, „mokar da bih te mogla ožmikati.“

„Samo malo snijega,“ reče Arnold, odjednom sâm u sjenici.

„Samo malo, doista; hladan je kao led a noge su mu kao spužve. Smjesta idemo kući!“

Njih troje popeše se putem do gornjeg šetališta, a Patricijini tragovi bili su veliki poput konjskih u sve debljem snijegu.

„Pogledaj, vidi se naša kuća, ima bijeli krov!“

„Bit ćemo ubrzo tamo, pačiću.“

„Ja bih radije ostao vani i napravio snješka velikog kao Arnold Matthews.“

„Pst! Pst! Mama će te čekati. Moraš kući.“

„Neće, neće. Otišla je u blud s gospodinom Robertom. Blud, lud, ud!“

„Ali dobro znaš da je pošla u kupovinu s gospođom Partridge i ne smiješ tako gadno lagati.“

„Pa i Arnold Matthews je lagao. Rekao je da te voli više od Edith, a iza tvojih leđa došaptavao se s njom.“

„Kunem ti se da nisam, Patricia, ja Edith uopšte ne volim!“

Patricia stane. „Ne voliš Edith?“

„Ne, već sam ti rekao da si ti ta. Uopće je ne volim,“ rekao je. „Oh, bože moj, kakav dan! Pa zar mi ne vjeruješ? Ti si ta, Patricia. Edith mi nije ništa, samo sam se sastajao s njom; znaš da sam uvijek u parku.“

„Ali rekao si joj da je voliš.“

Dječak je smeten stajao među njima. Zašto je Patricia bila tako srdita i ozbiljna? Lice joj se rumenjelo a oči sijevale. Grudi joj se micahu gore-dolje. Vidio je duge crne dlake na njenoj nozi kroz poderotinu na čarapi. Noga joj je debela kao moj struk, mislio je. Hladno mi je; hoću čaja; imam snijega u hlačama.

Arnold se polako vukao niz put. „Morao sam joj to reći, inače ne bi bila otišla. Morao sam, Patricia. Vidjela si i sama kakva je bila. Mrzim je. Svega mi!“

„Tras! Bum!“ vikao je dječak.

Patricia je pljuskala Arnolda, vukući ga za šal, udarajući ga podlakticama. Izbubala ga je šakama, natjeravši ga niz put i vikala koliko ju je grlo nosilo: „Naučit ću te ja kako da lažeš Edith! Svinjo! Bijedo jedna! Pokazat ću ti ja već što si joj slomio srce!“

Posrćući natraške, štitio je lice od njenih udaraca. „Patricia, Patricia, ne udaraj me, ljudi nas gledaju!“

Kako je Arnold pao, iza grma i kroz uskovitlani snijeg naviriše se dvije žene s otvorenim kišobranima.

Patricia se ustobočila nad njim. „Lagao si njoj, lagao bi i meni,“ rekla je. „ustani, Arnolde Matthewsu!“

Ustao je, popravio šal i obrisao oči crvenim rupčićem, podigao kapu na pozdrav i otišao prema sjenici.

„A vi,“ reče Patricia, okrenuvši se ženama koje su gledale, „trebalo bi da se stidite! Dvije starice, a skakuću tu po snijegu!“

One se skloniše iza grma.

Patricia i dječak, rukom u ruci, popeše se natrag do gornjeg šetališta.

„Ostavio sam kapu kraj snjegovića,“ sjetio se. „onu moju kapu s bojama Tottenhama.“

„Vrati se brzo po nju,“ reče ona, „ne možeš se smočiti više nego što već jesi.“

Našao je svoju kapu napol skrivenu pod snijegom. U kutu sjenice sjedio je Arnold, čitajući pisma koja su ispala Edith, okrećući polako mokre stranice. Nije vidio dječaka, a dječak ga, iza stupa, nije prekidao. Arnold je pažljivo čitao svako pismo.

„Dugo ti je trebalo da nađeš kapu,“ rekla je Patricia. „jesi li vidio mladića?“

„Ne,“ rekao je, „već je otišao.“

Kod kuće, u toplini dnevne sobe, Patricia ga opet natjera da se presvuče. Držao je ruke nad vatrom i one su mu ubrzo stale bolno bridjeti.

„Ruke mi gore,“ reče joj, „i prsti na nogama i lice.“

Pošto ga je utješila, reče: „Tako, sad je bolje. Bol je prošla.“

Ushodala se zaposleno po sobi. „Svi smo se danas baš dobro isplakali.“

Prevod: Nikica Petrak
 
Pošto sam naveo nekoliko kratkih priča u prevodu Nikice Petraka iz knjige Portret umetnika kao mladog psa, dajem i pogovor samog prevodioca kao još jednu od informacija koja će vam približiti Dilana ili pomoći vam da ga čitate na određen način.


Dylan Thomas
(1914-1953)

Možda posljednji romantični pjesnik koji je bio predmetom kulta, izdržao je kao središte svog vlastitog mita gotovo do danas. Velšanin, rođen u Swanseau prve godine Prvog svjetskog rata, od malena je pokazivao stanovitu boemsku razbarušenost i nedisciplinu koja ga je na kraju stajala života. Loš učenik, imao je zapanjujuće pamćenje za stihove: pamti se njegova izjava da ga ne zanima poezija nego pjesme. Pamte se i neke druge njegove izjave kao: „Zapanji ih!“ Ili „Ja sam najpijaniji čovjek na svijetu.“

Do svoje dvadeset prve godine živi u rodnom Walesu i tu nastaje škrinjica stihova koji se 1934. pojavljuju kao čuvenih „18 pjesama“. Doista, zapanjio je. Ti stihovi o elementarnim stvarima – rođenju, spolu, gladi, smrti, rastu i uništenju – bili su satkani od jakih, neočekivanih slika, koje kao da su nicale iz nekog zaumlja u koje tradicija engleskog pjesničkog jezika do tad nije prodirala. Te prve pjesme sadržat će gotovo sve važnije teme i princip gradnje njegove kasnije poezije. Pridodat će još djetinjstvo i slutnje o jednoj posve nepjesničkoj, vlastitoj smrti.

Odlaskom u London otpočinje intenzivno sudjelovanje u boemsko-književnom životu britanske metropole. Tu ga je privukao radio. Ljudi koji su ga slušali za života, tvrde da je njegov glumački dar bio velik koliko i pjesnički. Tu, u novoj sredini, nastaju nove pjesničke zbirke, zbirke kratkih priča i poluautobiografska proza skupljena u ovoj knjizi. Radiofonsku revoluciju izazvat će poslije Drugog svjetskog rata njegova drama za glasove „Pod mliječnom šumom“ (Under Milkwood, 1949), a „Sabrane pjesme“, objavljene 1952, utvrdit će njegovu slavu s obje strane Atlantika.

Dylan Thomas živio je u neprestanom strahu da će odrastanje i sazrijevanje uništiti izvornost njegovog lirskog glasa. Odbijao je na sebi svojstven način trijeznu odgovornost za svakodnevno, njegujući svoj mladenački opoj i onda kad se ovaj prirodno počeo pretvarati u nešto drugo. Vjerojatno je stoga i prečesto posizao za „umjetnim rajevima“, prije svega za alkoholom. Od sve odgovornosti rasla je, čini mi se, samo ona za što brižnijim dotjerivanjem vlastitih pjesama. Za javnost je bio mitološki pjesnik, duboki glas humane podsvijesti, legendarni radio-govornik poput Orsona Wellesa, legendarni pijanac i po vlastitim izjavama veliki raspusnik. U stvarnosti, pak, bio je fizički i psihički krajnje osjetljiv čovjek, neobično vezan za suprugu i dvoje djece, pijanstvo mu je bilo izraz unutrašnje razdrtosti – a jedino što ostaje doista mitsko, njegovi su stihovi. Njegova poezija stoji kao evokacija neke vječite, kozmičke mladosti, svijetla, lijepa i tragična, „šiknula iz tmine“, kako bi rekao Tin.

Umro je na trijumfalnoj književnoj turneji po Sjedinjenim državama, priznat, slavljen i razmažen od javnosti. Imao je svega 39 godina, a ostavši bez druge polovice života postao je i mitskom figurom hipi pokreta, svih onih koji su htjeli, kako u svom jednom stihu kaže Antun Šoljen, „živjeti kratko, umiruć intenzivno“. Tamna gustoća i istovremeno neka zelena svježina njegovih lirskih izljeva, jednako kao i njegovo postupanje s jezikom kao s nekom prvobitnom magmom smisla, ostaju u pjesništvu našeg stoljeća i dalje na visokom mjestu.

Nikica Petrak
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top