Dijagnoza? Savet?

  • Začetnik teme Začetnik teme menna
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Trenutak kad sam ga zavolela...

Osnovna skola, negde na pocetku petog razreda, cas fizickog... Boemski nastrojen nastavnik, pomalo pripit, sedi na zardinjeri sa sveskom na kolenima, i pise pesmu. Danas je, kao i uvek, cas slobodnih aktivnosti. Devojcice namestaju mrezu za odbojku, a ja se, naravno, pravim da ne zelim da igram sa njima. Zasto? Eto, zato sto ne igram posteno, nisam timski igrac, ne dodajem loptu, svadjam se, i na kraju rasturim ekipu. Uz to sam, prosli put, onoj jadnoj Marini nagnjecila nos, imala sam neko svoje pravo, tako da znam da mi ne bi ni dozvolile da igram. Ne igra ni Nadica, boli je ruka, mogla bih da sedim na klupi s njom... ali, onda ce ona traziti da posle skole ide kod mene i da se igra mojim igrackama, da vozi moje rolere, da probava moje suknjice, da zagleda, da trazi da joj nesto pozajmim, navaljivace da se upisujem u njen dosadni leksikon, mislice da smo drugarice, i onda necu moci da je skinem s vrata. Ne mogu. Da odsetam do one zardinjere i zapitkujem nastavnika... reci ce mi da sam dosadna i najuriti me, kao i prosli put sto je. Izlazim napolje iz sale, Tamara se na skolskom dvoristu igra sama sa sobom. Ona je Seleniceva cerka, mama kaze da bih trebalo da joj posvetim paznju ponekad, mada se meni cini da ona nije sasvim svoja, nalazi da je zanimljivo skupljati sisarke, zireve i kestenje, do iznemoglosti.... neka, ne bih da me uhvati u tu masinu. I sta uopste trazi tu, kad je njena smena odavno otisla kuci? Nista, obilazim oko skole, ne bih li je nekako izbegla. Znam ja gde sam se uputila.... Dolazim do terena, tamo decaci vec uveliko igraju fudbal. Uzimam neciju torbu i svom snagom se spustam na nju. Znam ja i cija je to torba, znam i da se u njoj nalazi ram za sliku, koji je on kupio mami za rodjendan. Video me je, video je i sta sam uradila, ali je nastavio da igra. Lopta im je odletela u neko dvoriste, njih par je otislo po nju, a on i nekoliko drugara su seli pored mene. Naivno ga pitam da li mu smeta sto sedim na njegovoj torbi.
“Samo ti sedi, da se ne isprljas, sto je moglo da se slomi, slomilo se vec. Proveri ako nije, pa ga slomi krisom, vidim da ti je stalo.”
“A sta moze da bude u tvojoj torbi osim ofucanih knjiga koje je prosle godine nosio Bojan, a pre njega ko zna koliko njih?”
“I to sto kazes, ruzicasta pojavo.”
“Nego, Neco... kako smes da igras fudbal u tim patikama, jel se ne plasis da ces morati kuci bos, kad ti prsti skroz izvire iz njih? Ha ha ah ha” (to je,inace jako smesno)
“Pa da, Meno, plasim se, ali se nadam da nece. I nadam se, 3 meseca se nadam da ce majka primiti platu i kupiti nove patike Bojanu, a onda ce on meni dati njegove, one su malo bolje. Hoces posle skole samnom do parka, ljuljacu te na ljuljasci?”
I otrcava na teren, da nastavi igru... a ja ostajem, na najsuptilniji moguci nacin ponizena, zaglavljena u tom momentu, momentu u kom sam se zaljubila u njega...
 
Hm...ovako....
Sa jednim deckom sam vec par godina, mada to nikad nije bilo nista ozbiljno, bar ne s moje strane, nekako sam ga uvek hvatala u prolazu, krpila se za njega po par nedelja, pa onda nestajala na par meseci, pa opet ispocetka... Medjutim, poslednjih 5-6 meseci smo non-stop bili zajedno, nismo se odvajali, izgladili smo sve prethodne nesporazume i nejednakosti, i mogu reci da se u zivotu nisam osecala lepse. Inace, pre svega nas veze jedno veliko prijateljstvo, poznajemo se od obdanista, odrasli smo zajedno...ni prema kome ne osecam ono sto osecam prema njemu, i divim mu se, i obozavam ga i volim ga na sve moguce nacine. Ali, razlog zbog kog nikad zvanicno i ozbiljno nisam bila s njim je taj sto je on, tj. njegova porodica nizeg drustvenog statusa od moje. Ranije sam to mogla pravdati nezreloscu i zeljom da se izivim i provodim, ali cime da se opravdam sad? Sve je u redu dok se zabavljamo, izlazimo, provodimo, ali nedavno mi je rekao da bi voleo da se jednom udam za njega, na sta sam mu ja odgovorila da bi u mom zivotu jedino mogao da bude bastovan u mom dvoristu. Znam da je jako ruzno to sto sam rekla, ali znam da bih se jako tesko odrekla stvari koje imam trenutno, iako ga stvarno mnogo volim. Jos jedna tacka spoticanja je i ta sto ja studiram i jednom cu biti fakultetski obrazovana, a on je zbog nedostatka sredstava morao da pocne da radi i prekine skolovanje, a ja sam neko ko robuje stereotipima i predrasudama, i ne mogu da zamislim taj spoj. Da li me to cini losom osobom, sponzorusom, snobom? Sta biste vi uradile na mom mestu? Da li da pokusam da se izborim sa samom sobom ili da batalim i pronadjem nekoga koga cu zasigurno manje voleti, ali cu ga valjda smatrati ravnom sebi...?

Sad kad sam sve ovo napisala, shvatam koliko je moj pogled na svet, ljude i osecanja, u najmanju ruku, ruzan...ali hajde da cujem vase misljenje...?




Dama obavlja dnevni shopping u lokalnoj trgovini. Kupila je: litru mlijeka sa 0.1% masnoce, kutiju organic zitarica, 4 organic jaja, litru svjezeg soka od narance, glavicu zelene salate, kutiju decaffeinated kafe, i paket ljuspica od soje. Dok je istovarala kupljene stvari iz kosare i stavljala ih na pokretnu traku, jedan pijanac je stajao odmah iza nje i pazljivo je promatrao. Dok je blagajnica ukucavala cijene na blagajni, pijanac diskretno primjeti,

- "Bit ce da nisi udana."
Zena se malo iznenadi ovom izjavom, zaintrigirana intuicijom jednog pijanca, jer zaista je bila neudana. Okrenu se i pogleda svih sestoro stvari na traci, ali nije primjetila nista neobicno, nista sto bi moglo odati njeno bracno stanje. Kad ju je konacno znatizelja nadvladala, kaze - "Znate sta, potpuno ste u pravu. Ali kako ste to mogli znati sa takvom sigurnoscu?"
Pijanac:- "Ma ruzna si, eto."

--------------------------------------------------------:):):)
 
Evo izvlacim samu sebe iz naftalina samo da vam javim da ste se uzalud baktali oko mene i moje poremecene psihe... Naime, ostavljam ga, definitivno... Za par meseci idem u USA, i ne vracam se, bar ne u neko dogledno vreme. Nisam mu jos rekla, ne znam ni da li cu... Mozda cu jednostavno otici bez pozdrava. Posle svega, ja ipak ne mogu protiv svoje prirode. Ja bih se promenila kad bih mogla.
 
Tako je valjda najbolje. Meni je žao, ali mislim da jeste; to sam i rekla.
I to tako da odputuješ, pa nemate izbora je isto ok razrešenje.
Ali javi mu se, molim te nemoj otići pez pozdrava:)

I srećno menna:-D
I njemu srećno, baš mi se čini divan momak:-)
 
Da, divan je. Ne postoji u mom zivotu nista lepse i vrednije od njega. A opet... nekako osecam tu perverznu potrebu da mu kazem da odlazim, da mu kazem da on ostaje... i da ga posmatram, da posmatram tu zalost u njegovim ocima. Zato je bolje da mu ne kazem. Videcu da budem fina ovih par meseci, dok ne odem.... cisto da uverim samu sebe da imam i svetliju stranu od one koja ga ostavlja. Podmuklo.
 
Ne postoji smajli da dočara kakvu sam ja imala grimasu kad sam ovo pročitala
Jel' ti stvarno, ali stvarno misliš da je on manje vredan zato što nema priliku da ode u Amer'ku kao ti.
I nemaš svetliju stranu time što ćeš biti 'fina' dok ga ne ostaviš. To je tamna strana; kao ha, neka se ponada, pa neka posle pati još više kad se uveri da sam ja i 'fina'. Budi fina pa mu reci što pre da odlaziš i da je tako najbolje.
 
Ne postoji smajli da dočara kakvu sam ja imala grimasu kad sam ovo pročitala
Jel' ti stvarno, ali stvarno misliš da je on manje vredan zato što nema priliku da ode u Amer'ku kao ti.
I nemaš svetliju stranu time što ćeš biti 'fina' dok ga ne ostaviš. To je tamna strana; kao ha, neka se ponada, pa neka posle pati još više kad se uveri da sam ja i 'fina'. Budi fina pa mu reci što pre da odlaziš i da je tako najbolje.

Ne mislim da je odlazak tamo bilo kakvo merilo vrednosti jednog coveka. Stoga, ne mislim da je manje vredan zato sto nema priliku... bla bla bla. Jednostavno, postoje pogledi koje ja ne mogu da podnesem. Imas li ideju kako bih mogla sa stanem pred njega, i da mu kazem da sve one lepe stvari koje sam mu rekla, i sve sto sam obecala, i sva moja izvinjenja i iskupljenja za stvari koje sam mu radila pre... da sve to pada u vodu, i da je sve samo jos jedna gomila mojih sr.anja i lazi i manipulacija. A nije!! Kad sam mu obecala da cu se promeniti, da cemo biti normalan par, da cu biti bolja zbog njega, da cemo biti zajedno... ja sam stvarno tako mislila, i htela sam, ja tad nisam znala da cu dobiti priliku da odem tamo. Ne mogu vise nikad istrpeti ukocenost njegovih usana i pogled koji vristi od razocarenja. U mene, po stoti put.
 
Šta menna da ti kažem, moraš.
Barem ja tako mislim, a tebi savetujem, ako misliš da mirno spavaš u toj Americi. Možda bi najbolje bilo da mu kažeš odmah i tako mu pokažeš da si se promenila i pokušaš da mu pomogneš da shvati a možda i prihvati tvoju odluku.
 
Mislim da niko nema pravo da očekuje ( a kamoli se razočarava ili zahteva) da drugi mladi čovek koga navodno voli propusti priliku da ode na neko usavršavanje, ili zbog bilo kog drugog razloga u inostranstvo. Znači, ne treba da mu kažeš da je to sve bila laž i manipulacija, nego da mu kažeš kao što si ovde napisala - tada si to stavrno mislila, ali nisi znala da će ti se pružiti ova prilika.
 
"Bilo koji drugi razlog" je taj sto mi je ovde dosadno, i sto hocu da idem tamo jer mi je dunulo, i on bi to znao. I naravno da bi se razocarao zbog toga, bez obzira koliko me navodno voleo ili ne. Bar ja tako mislim. I ne znam, mozda cu mu i reci, pa kako bude.
 
@menna
..Mislim da si nesigurna, ne znaš šta želiš... Ili znaš, ali ne možeš/ne umeš to sprovesti sa njim ili bez njega, ovde ili bilo gde, a možda ne vidiš njega kraj sebe u ispunjavanju svojih prohteva.
A znaju li tvoji da ti imaš posla sa nekim čija je porodica nižeg društvenog statusa od vaše?
Sve u svemu, mislim da bi bilo lepo od tebe da mu kažeš kako stoje stvari, uskoro ili par dana pred tvoj odlazak (u slučaju da se ne predomisliš pa ne odeš). Jer, njemu će biti stalno u mislima ZAŠTO, sigurna sam da dečko ne zaslužuje to. A usput će i tebi biti mnogo lakše ;)

Srećno.
 
@menna
..Mislim da si nesigurna, ne znaš šta želiš... Ili znaš, ali ne možeš/ne umeš to sprovesti sa njim ili bez njega, ovde ili bilo gde, a možda ne vidiš njega kraj sebe u ispunjavanju svojih prohteva.
A znaju li tvoji da ti imaš posla sa nekim čija je porodica nižeg društvenog statusa od vaše?
Sve u svemu, mislim da bi bilo lepo od tebe da mu kažeš kako stoje stvari, uskoro ili par dana pred tvoj odlazak (u slučaju da se ne predomisliš pa ne odeš). Jer, njemu će biti stalno u mislima ZAŠTO, sigurna sam da dečko ne zaslužuje to. A usput će i tebi biti mnogo lakše ;)

Srećno.

Znaju, naravno da znaju. Tolike godine ne mogu da se sakriju. Otac mi svakodnevno visi nad glavom zbog toga, on ga jednostavno nikad nece prihvatiti, cak ni ako ide u paketu samnom. Za njega ce on uvek biti neznalica koja ne prati stanje na berzi, koji se ne razume u monetarnu i fiskalnu politiku, niti u fluktuacije na trzistu, koji cak nema ni "OSNOVNI" nivo opste kulture jer ne zna sve glavne gradove na svetu... Da vam ne pricam vise, situacija je mracna.
 
"Bilo koji drugi razlog" je taj sto mi je ovde dosadno, i sto hocu da idem tamo jer mi je dunulo, i on bi to znao. I naravno da bi se razocarao zbog toga, bez obzira koliko me navodno voleo ili ne. Bar ja tako mislim. I ne znam, mozda cu mu i reci, pa kako bude.
Pa pusti ga da se razočara, možda mu olakšaš tako. Ionako znaš da nećeš moći da ostaneš sa njim, nećeš mu nikada pružiti ono što zaslužuje.
 

Back
Top