Ja sam skroz za ovo.
Hoću dete - rodim dete.
Nema da se razvlacimo i da ulazimo u rat.
Banka spreme ili on, svejedno. Dete nema oca. Detetu cu reći prolazila vojska, ne znam ko je, ja sam te želela i najviše na svetu volela.
Ali da postajem bolja od drugih žena jer sam senzualno instiktivna dok su druge proracunate udavace te sam bolja žena jer nisam abortirala dok su one koje su abortirala bla bla bla...zaboga, zašto je ok vredjati ženu koja želi da otac bude sa detetom, da rodi i stvori porodicu? Nije ok vredjati ih. Dete je deo porodice, mnogi tako razmisljaju i zašto neko sebi da daje za pravo da udara čekićem po glavi zene koja nije htela da rodi sama? U tome vidim čak i odredjenu odgovornost.
Uvrede mogu doći sa obe strane.
Ja ne znam kako bih odlučila ali bez obzira na odluku i dalje mislim da dete ima pravo da raste sa oba roditelja te bih verovatno bilo ili abortus ili otac - nepoznat. Izmedju, da nekog molim da bude otac ili da se okruvljujemo preko deteta - tesko. Da se natezem, da imamo deset prezimena, da mu objašnjavam da ga tata nije voleo ili nije voleo mene...nije mi srcu drag rasplet.
Grubo rečeno, slična situacija je opisana u filmu Oficir sa ružom. Na samom kraju se pojavljuje u lažnoj crnini trudna udovica koja objasnjava da je za dete bolje da mu otac bude poginuli heroj nego čovek koji je napustio njegovu majku u drugom stanju. Nisam za takve laži ali negde moram priznati da jesam shvatila na šta je mislila...pa nama je vladalo takvo dete u telu odrasle zene, njoj smo lupali u lonce...a ono, može se reći, doktor nauka, majka, uspešna kad ispade neki vanbracni Momo...ili hoćeš da budeš otac ili neces...oba su ok ali reci šta hoćeš i držimo se svi toga.