Devica sa velom - Đovani Straca

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
388.420
306823433_5502784003170333_8483248206212587848_n.jpg


Skulptura "Bogorodica sa velom" ili “Devica sa velom”, koju je isklesao italijanski vajar Đovani Straca (1818-1875) spada u jedne od najlepših skulptura ikada uradjenih. Sam efekat vela na licu Device govori o izuzetnom kvalitetu ovog velikog umetnika.

Vrlo se malo zna o ovom vajaru kojeg je u Rimu školovao Pietro Terenari ili o ovom umetničkom delu i njegovim zapanjujućim tekstilnim efektima, koje je putovalo iz Rima u Njufaundlend 1856. godine i koje je se sada nalazi u samostanu sestara rimokatoličke Nadbiskupije Svetog Jovana u Kanadi.

Evo sta je rekla Kler Barbilon , direktorka „Ecole du Louvre“, koja je specijalizovana za skulpture iz 19. Veka o Stracinom delu ako i o klesanju velova

“Kada pogledam Stracino delo Devica pod Velom , ne mogu da ostavim po strani činjenicu da je reč o verskoj skulpturi. Znam vrlo malo o tome. Međutim, rekla bih da predstavlja Devicu Mariju, iako bi se moglo pomisliti da je to devica – devičanstvo je uvek znak čistote i duhovnosti. Bilo da je to Devica Marija ili devica – poput na primer vestalica, ona prenosi čistoću i sugeriše odnos prema božanskom koji nije narušen senzualnošću i seksualnošću.

Upečatljiva dvosmislenost pojavljuje se na prvi pogled: s jedne strane, duhovnost je predstavljena zatvorenih očiju – dok Bogorodičino lice prenosi potisnute emocije – a s druge strane, različiti nivoi debljine vela deluju ometajuće, stvarajući neku vrstu talasa, pokreta koji zamućuje sliku.

Vrlo je karakteristično za italijansku tradiciju koja seže u 18. vek, tačnije napuljsku tradiciju koja se sastojala u veštom obrađivanju i rezbarenju mermera kako bi poigrala ambivalentnosti između otkrivenih i skrivenih aspekata ljudskog lica. Sa arheološke tačke gledišta, ona potiče iz tradicije „mokre draperije“ koja je već postojala u grčko-helenističkoj skulpturi. Vajari su se uvek prihvatali ovog izazova: ovaj stil se oslanja na precizan anatomski prikaz lica i način na koji se otkriva publici, čineći ga večitom igrom disimulacije i otkrivanja.

Takva virtuoznost je uvek impresivna, i to s pravom. Mnogi komentari insistiraju na savršenstvu njegovog tehničkog majstorstva – što je nepobitno. Tehnika sečenja kamena je apsolutno fascinantna. Takođe se ističe kontrastni efekat: mermer je tvrd materijal, otporan i na dleto i na sečenje, a čini se da je ovde fleksibilan i lagan, stvarajući ovaj paradoks. Po mom mišljenju, razlog zašto su ljudi fascinirani ovim delom je kombinacija svih ovih paradoksa, svih ovih dvosmislenosti između snage i krhkosti, između čistoće i senzualnosti.
 
Clip1.jpg


Vek ranije, Đuzepe Sanmartino je izvajao Hrista pod Velom koji se smatra remek-delom žanra. Još uvek se može videti na „Cappella Sansevero“ u Napulju

Tačno, ovaj Hrist pod Velom postoji zajedno sa Ženom pod Velom Antonija Koradinija koji odaje izvanredan utisak lakoće zasnovan na iluziji. Još je impresivnije jer je skulptura – umesto slikanja – umetnost istine. Od njega se prave likovi, stvara sličnost i ostaje veran modelu. Neki teoretičari 19. veka smatrali su slikarstvo veštinom laganja.

David od Anžea, koji je bio važan vajar tokom prve polovine 19. veka, zapisao je sledeći aforizam u sveske koje je ostavio za sobom: „Ne želim da se odreknem skulpture zbog slikanja, želim da ostanem posvećen istini a ne na laži “. Zanimljivo je da su ovi mokre draperije i uzorci vela – koji se koriste za pokrivanje lica i tela u ovoj određenoj vrsti posla – način igranja dvosmislenosti. Veo je zapravo prilično erotičan.
 
U istoriji skulpture uvek je postojalo kolebanje između strogosti i jednostavnosti s jedne strane – što je i dalje prerogativ klasicizma – i između suptilnosti i virtuoznosti s druge strane – koje su prilično povezane sa barokom. Upravo ta oscilacija između klasicizma i baroka postojala je u različitim vremenskim trenucima. Krajem 5. veka i početkom helenizma dogodila se evolucija: došlo je do pomeranja od strogosti i plastičnosti – čiji je cilj bio da prenese prirodnu veličinu modela – ka nečemu delikatnijem i samim tim senzualnijem.

Na samom kraju 17. veka i tokom 18., barok je zapravo podstakao vajare da se međusobno nadmeću kako bi otkrili ko je najtalentovaniji. Ove prekomerno raspoređene draperije, prikrivajući oblik ljudskog tela, ustupile su mesto takvim tendencijama. Osnovni princip klasicizma je da se golo telo smatra mikrokosmosom koji odražava svetski makrokosmos. Draperije, sa svim svojim zavodima i suptilnostima, tada su pripadale baroknoj estetici.

https://nasaborba.com/devica-pod-velom-fascinanta-prozirnost-skulpture/
Clip.jpg

Žena pod Velom (Donna velata), Antonio Koradini (1668 – 1752). Muzej Luvr

..
 

Back
Top