dete i okrutne zivotne istine

Veoma često sam bila na groblju kada sam bila dete. Baka koja me je čuvala išla je na groblje svaki dan tako da sam do polaska u školu groblje doživljavala kao sasvim prirodan ambijent. Danas ne mislim da je trebalo baš tako ,ali ok.

Ipak, obilazili smo grobove ljudi koje ja nikada nisam upoznala (deda i ujak) tako da mi tu ništa nije bilo traumatično jer su oni za mene uvek bili mrtvi.

Prvi pravi susret sa smrtnošću je bio kada mi je umrla strina. Ženu nisam gotovo ni poznavala, imala sam 7 godina, a moja sestra od strica 5 i bilo je pitanje kako saopštiti detetu za smrt majke. Bilja sam užasno ljubomorna na sestru jer sam zaključila da će ona živeti dve godine duže od mene pošto je dve godine mladja ;)

To pitanje je za mog sina postalo baš aktuelno kada mi je umro otac (njegov deda) imao je sedam godina.

Kada me je pitao o tome da li ćemo svi umreti odgovor je bio da hoćemo, ali da ćemo biti mnogo stari i da će nam biti dosadno da živimo, tako da nam to uopšte neće biti problem. Tada je objašnjenje bilo da mladi umiru ako ne čuvaju zdravlje ili ne paze kako prelaze ulicu i sl., ali da je to strašno retko.
 
(Узгред, ако је покојник био хришћанин и желео да се сахрани по црквеном обреду, онда је отворено показивање презира према свештеницима и обреду који он спороводи - у најмању руку непристојно и може се схватити као омаловажавање покојника и његове породице. Мисли о томе да ли би онда и тебе неко због тога могао сврстати у ''гадне'' људе...)

iz raznih duznosti, prema susjedima, porodicnim prijateljima, daljim rodjacima, svojtom ljudi iz razreda, ponekad i ljudi iz skole & razreda

uglavnom, samo dva ili tri puta svojom zeljom
djedovu sahranu ne brojim jer sam imala tek godinu i nesto dana

a kakav je to prezir reci da ti se ne svidja sta radi pop
i povuci se kulturno sa sahrane dok se to ne zavrsi?

valjda je bolje da budem korisna porodici nego da stojim i gubim vrijeme tamo...
 
Бићеш корисна породици ако покажеш поштовање према стварима које су њима важне. И то је ствар културе.

ne bih da te vrijedjam....ali postovanje je nesto sto se pokazuje za vrijeme zivota,
ako ti je vaznije
naricanje u stilu hamletove majke od stvarnih osjecaja - to je stvar tvog ukusa

ovdje postoji nesto sto se naziva obiteljska grobnica koju imaju svi starosjedioci
ako zelis u nju da bi bila zajedo sa precima, koja je na crkvenom zemljistu,
taj obred je obaveza

a biti u toj grobnici jeste ono sto je vazno, bar ovim koji spadaju u nase stare grane pomoraca sto je veci dio starosjedioca
za razliku od tebe,
necu se praviti da znam sto je vazno nekoj porodici koju ne poznajem

tako da ce i moja mama, baba, tetka, brat u onu gdje je djed, a mozda cu i ja
ako umrem prije pisanja testamenta
morati da prodjem kroz isto

a opet, ako ti je moje odsustvovanje sa sahrane za vrijeme govora popa za koji znam da je tu "reda radi" a ne po zelji porodice
gadnije od
onog sto rade ljudi po sahranama
opet - stvar tvog ukusa
 
Све време офтопикујемо тему...није у реду...али ево, рећи ћу само још ово:
1. говорим о поштовању према најближима, према породици покојника, у крајњем случају одлази се због њих...њему је ионако све једно
2. није тачно да гробно место одређује по ком обреду ће бити сахрањен покојник, то нико не може да ти наметне (код нас постоји посебно католичко, посебно простестантско, посебно православно грбље, али су покојници ''мешани'' и сахрањују се према жељама породице јер, у крајњем случају, начин сахране одређује онај ко је плаћа)

Била сам на малко више сахрана од две или три...
 
i ja, ali bi trebala da citas post pazljivje da bi znala :lol:

a za grobnice na nasim starim grobljima vazi obred za citavo groblje,
pravoslavni dio groblja je novitarija,
"civilni" ne postoji

ali opet - da bi znala da ne govorim o grobljima uopce vec o mom mjestu
trebala bi da citas post.....

ali ja sam luda sto pricam sa nkim ko ne cita :confused:
evo, necu vise
 
Мислим да деца уопште не могу да појме смрт, већ њих (и не само њих), највише плаши раздвајање од оних које воле.

pa da....valjda je i to prirodno....ako i po svojoj deci gledaš...ili ako se setiš kada si bila mala..prve sooze i očaj su bile kad te ostave ispred vrtića........ili kad mama ode na posao....tata izađe...i ona panika...gde su....a kad će da se vrate....ili tako......ali o soorovosti sveta.........danas sam upoznao dečaka i njegovu mamu.........dečak ima 8 godina i nema rooku......život je soorov...tako da...čemu prisoostvovanje sahranama.......kad deca ionako ne kapiraju taj pojam smrti............
 
Онако како желе они или родбина: најчешће само лимена музика....а пред гробом неко из фирме држи говоранцију о томе како је друг покојник био добар радник и самоуправљач....:mrgreen: (бар тако је било у оно време).

Е да, а поред капеле код нас на гробљу постоји и нешто као лимена трафика - место капеле (за оне који не желе у капелу).

Zasto si tako netrpeljiva prema ateistima :confused: ?
 
i ja, ali bi trebala da citas post pazljivje da bi znala :lol:

a za grobnice na nasim starim grobljima vazi obred za citavo groblje,
pravoslavni dio groblja je novitarija,
"civilni" ne postoji

ali opet - da bi znala da ne govorim o grobljima uopce vec o mom mjestu
trebala bi da citas post.....

ali ja sam luda sto pricam sa nkim ko ne cita :confused:
evo, necu vise


ala si ti nadobudna,neučtiva,iritantna,neznalica,bezobrazna itd ...to je nevjerovatno...ccc...:lol:
a nešto su ti ,izgleda, i popovi skrivili...vidim pominješ ih u svakom postu...:lol:
iako nije pametno,ali nešto mi se izražava moje skromno mišljenje,ali nemoj da mi repliciraš,molim te...ako ikako možeš...:P

da se vratimo na temu...
nekako smatram da djecu ne treba voditi na sahrane,naročito mlađu...imaće kad da idu kad odrastu,nažalost i previše...treba pustiti djecu da što duže budu djeca,bezbrižna i neopterećena tim pitanjima...u redu je ponekad odvesti ih na groblje...ali ,kao što rekoh,sahranama ih ne treba opterećivati,jer šta će oni tamo ...mogu doživjeti samo strah i traumu...pa,i odrasli nerado idu na sahrane...a kamoli djeca...
kad sam imala šest godina,umro mi je djed...roditelji me nisu vodili na sahranu ...i taj događaj mi je ostao u maglovitom sjećanju,tako da ne pamtim ni tugu tada,niti osjećaj straha...to je sve bilo nekako daleko...jednostavno,drugačije izgleda iz dječijeg ugla...prvi strah koji pamtim,a u vezi smrti je...kada je umro jedan čovjek iz komšiluka,koga nismo poznavali...a sestra i ja ostale same u kući, mama i tata negdje bili otišli...a napolju se čuje ona limena muzika i prolazi sprovod...sjećam se da su mi tad minuti bili dugi ko godine i jedva sam čekala da se oni vrate...koji užas i strah u duši djeteta...sledeće što pamtim,a što me je veoma uznemirilo,i možda podstaklo na razmišljanje o smrti,je kad je umrla jedna moja baba iz sela,žena djedovog brata...bio je božić i svi smo bili na okupu u selu,živi i zdravi,a kad smo se tek vratili kući,javiše nam da je umrla...srčani udar...to je za mene bio šok...do tada sam nekako podrazumijevala da moraš biti bolestan dugo,pa umrijeti ili biti star...(a starost je širok pojam za dijete...svi preko dvadeset su stari...) i tad me je dugo bio strah,hoće li neko pozvoniti na vrata,da javi da je neko umro...to je nekako bio ,na neki način i prekid bezbrižnog djetinjstva,i spoznaja da ljudi stvarno umiru i da se više nikada neće vratiti i da se to može desiti bilo kad i bilo kome...
dugo sam se bojala da će umrijeti neko od mojih bližnjih...ne toliko koliko ja sama...i jedini lijek za to je bilo nerazmišljanje o tome i potiskivanje tih misli drugim...i danas dan je tako...racionalnog objašnjenja za smrt nema...
 
Poslednja izmena:
pa jbga kad me koka uhvatila na jedu rijec u postu i tjera da repliciram iznova i iznova..
jos me napala da sam komunista :lol:

nego,
popove na duznosti mirisem taman toliko koliko i hodze, vodje sekti i ostale ljude koji na ovaj ili onaj nacin
nastoje
degradirat mozak do nivoa stada ljudima

nista posebno, jos jedan virus na planeti
 
pa jbga kad me koka uhvatila na jedu rijec u postu i tjera da repliciram iznova i iznova..
jos me napala da sam komunista :lol:

nego,
popove na duznosti mirisem taman toliko koliko i hodze, vodje sekti i ostale ljude koji na ovaj ili onaj nacin
nastoje
degradirat mozak do nivoa stada ljudima

nista posebno, jos jedan virus na planeti

znači,popovi van dužnosti mogu da prođu ? :lol:
 
Мислим да деца уопште не могу да појме смрт, већ њих (и не само њих), највише плаши раздвајање од оних које воле.

Zato ih i ne treba voditi na sahranu u godinama kada će ih potresti zakopavanje u zemlju nekoga ko im je bio jako blizak, već tek kada im je već ranije objašnjen pojam smrti i način sahranjivanja. Sam uzrast deteta je individualna stvar, i bolje je da im prva sahrana ne bude baš sahrana nekog jako bliskog ( koliko je to moguće sprovesti).Meni je umrla baka kada sam imala 5 godina, i bila sam prisutna u kući iz koje se kretalo na sahranu, ali nisu hteli da me vode baš na groblje, jer sam suvše mala, a ja sam ih poslušala, jer su svi bili tužni (tako mi je rekla mama, da budem mirna i da sad nisam ja u prvom planu), ali sam ostala uvređena, jer su mi već objasnili šta se tamo dešava, i smatrala sam da mogu to da podnesem - to je razmišljanje 5-togodišnjeg deteta, eto iz prve ruke, jer se jako dobro sećam svega, ali piranje je da li bi to bilo baš tako kako sam ja zamišljala da su me odveli i da sam gledala drage osobe kako plaču i razne koje nariču na sav glas, jer je to tamo tada bio takav običaj. I do dana današnjeg za mene je smrt odsustvo i rastanak, i nisam u stanju (osim razumom) da prihvatim smrt srcem, kao nešto konačno. Bakinu smrt sam osetila tek kada sam trebala sledeći put da idem na selo i kada sam shvatila da nje neće biti tamo, pa sam se pitala šta ću ja tamo, kad nje nema. Deca ne umeju da artikulišu tugu na način odraslih ljudi.:(
 
Бићеш корисна породици ако покажеш поштовање према стварима које су њима важне. И то је ствар културе.

Kada se ide na sahranu, običaji porodice se moraju poštovati, isto kao i kada se ide u goste ili na venčanje. To je osnovna kultura. Ako su ti običaji baš okrutni (ne znam, možda u nekim divljim krajevima sveta), onda je bolje ne ići na sahranu, nego tamo praviti dodatne teškoće ožalošćenima. Ne znam kako smo došli na ovo, kada je tema u vezi dece, a ima i tema o običajima na sahrani, pa bih predložila, ko hoće o tome, može tamo...
 
Kada se ide na sahranu, običaji porodice se moraju poštovati, isto kao i kada se ide u goste ili na venčanje. To je osnovna kultura.
Naravno! Bez obzira da li se radi o nečemu u šta i sami verujemo i poštujemo ili time izražavamo poštovanje prema pokojniku i porodici. Podjednako je nepristojno i kada vernik negoduje na sahrani ateiste što nije ispoštovan neki verski običaj.
 
o,kako sad to...ja baš vidim izuzetnu strpljivost i toleranciju od strane helen...mene je unsai odavno iznervirala,a helen se ne da...:lol:

Vidim i ja strpljivost, sve ok,ali

Онако како желе они или родбина: најчешће само лимена музика....а пред гробом неко из фирме држи говоранцију о томе како је друг покојник био добар радник и самоуправљач.... (бар тако је било у оно време).

ima još poruka koji ukazuju da je biti ateista...biti komunista...i tako,malo antipatije...
ma nije ni važno.
sorry
 
'ALO BRE, otvorite temu pa se pljujte kol'ko hocete, Hanibal je pitala da li i kako detetu objasniti neke stvari koje ne moze bas svako da shvati, pogotovo ne dete od 6 godina. Kako ste bre ukacili samo da je zanimaju misljenja ateista(i ostalih)? ??????
 
pa da....valjda je i to prirodno....ako i po svojoj deci gledaš...ili ako se setiš kada si bila mala..prve sooze i očaj su bile kad te ostave ispred vrtića........ili kad mama ode na posao....tata izađe...i ona panika...gde su....a kad će da se vrate....ili tako......ali o soorovosti sveta.........danas sam upoznao dečaka i njegovu mamu.........dečak ima 8 godina i nema rooku......život je soorov...tako da...čemu prisoostvovanje sahranama.......kad deca ionako ne kapiraju taj pojam smrti............

Не могу да га појме, али осећају инстинктивно да је у питању нешто јако тужно....
И радост и туга су саствни део живота, па су тако и свадбе и сахране, као и све оно између, за људе. Деца
су мали људи, који уче живот посматрајући одрасле, а сахрана је део учења лекција о животу, односно део
социјализације.
Мислим да је погрешно и лажно, деци нудити причу о животу и свету, као једном великом Дизниленду...
 
Zato ih i ne treba voditi na sahranu u godinama kada će ih potresti zakopavanje u zemlju nekoga ko im je bio jako blizak, već tek kada im je već ranije objašnjen pojam smrti i način sahranjivanja. Sam uzrast deteta je individualna stvar, i bolje je da im prva sahrana ne bude baš sahrana nekog jako bliskog ( koliko je to moguće sprovesti).Meni je umrla baka kada sam imala 5 godina, i bila sam prisutna u kući iz koje se kretalo na sahranu, ali nisu hteli da me vode baš na groblje, jer sam suvše mala, a ja sam ih poslušala, jer su svi bili tužni (tako mi je rekla mama, da budem mirna i da sad nisam ja u prvom planu), ali sam ostala uvređena, jer su mi već objasnili šta se tamo dešava, i smatrala sam da mogu to da podnesem - to je razmišljanje 5-togodišnjeg deteta, eto iz prve ruke, jer se jako dobro sećam svega, ali piranje je da li bi to bilo baš tako kako sam ja zamišljala da su me odveli i da sam gledala drage osobe kako plaču i razne koje nariču na sav glas, jer je to tamo tada bio takav običaj. I do dana današnjeg za mene je smrt odsustvo i rastanak, i nisam u stanju (osim razumom) da prihvatim smrt srcem, kao nešto konačno. Bakinu smrt sam osetila tek kada sam trebala sledeći put da idem na selo i kada sam shvatila da nje neće biti tamo, pa sam se pitala šta ću ja tamo, kad nje nema. Deca ne umeju da artikulišu tugu na način odraslih ljudi.:(

Децу од 5 година ни не треба водити на сахране.... То је прерано.
Ја сам са баком, као сасвим мала, одлазила на гробље, да оставимо цвеће и запалимо свеће и то увек по
неком лепом сунчаном дану. Селе бисмо на клупу крај гроба и тако ту провеле неко време у миру и тишини.
Тако да је за мене, гробље остало место мира и спокоја, на коме се сећамо својих мртвих....
 

Back
Top