- Poruka
- 81
rad napisao egz:dia..vit, 2014, 11 mjesec (želim da zaštitim autorska prava, bar i na ovaj jadan način, bolje nego nikako, zato sam ovo napisao)
KOJU ĆU ŠIROKO PRIHVAĆENU "ČINJENICU" NEGIRATI OVOM TEMOM?
- veza sadržaja ovog podnaslova sa temom depersonalizacijom postaje jasna poslije -
Široko je rasprostranjeno u neuronaukama mišljenje da smo mi zakonima svijeta koji nije duhovan stvoreni načini reagovanja na ono što imamo i može da nam bude u pamćenju, ali i da nas pamćenja, odnosno - mi sami sebe putem njih, ali ipak pasivno (mehaničkim dejstvom njih na nas), mogu promijeniti, tako da postanemo drugačiji načini reagovanja na svijet oko sebe - što se smatra osnovnom nekih psihoterapija. Postoje psihoterapije gdje terapeut dokazuje da čovjek pravi glupost, ovaj to shvata i prestaje da je pravi, ali onda iskrsne u repertoaru njegovih gluposti uvjek neka nova, po pravilu, za koju terapeut te vrste, po pravilu, misli da može biti sve, samo ne proizvod toga što je on htio da ga čisto putem hladnog objašnjavanja toga da je glupost zaista glupost promijeni u zdaviju ličnost. To su, danas jako popularni, "Kognitnovno (obično kao i još nekakvi osim čisto kognitivno) opredijeljeni terapeuti", a prevod je (zaista gorohotno smiješno) "Saznajno opredijeljeni tereapeuti", a pretpostavka obožavalaca i pristalica je bukvalno ovo: da su oni "specijalna jedinica za mudrost".
ŠTA JE DEPERSONALIZACIJA?
Složena stvar, ali za temu je bitno da je i ovo: radimo stvari koje mislimo da su stvarno pametne i da bi ih radili i inače, i imamo takve misli, želje, sve je isto, ali ne osjećamo da mi to radimo, mislimo i želimo, nego da nešto (mozak?) upravlja nama. "Želim, ali kao da moram, mada bi najvjerovatnije želio i da ne moram, ali imam osjećaj da moram". Dakle, čovjek se tada osjeća onako kako bi, po principima prvog podnaslova teme, ako su tačni, i bilo nimalo čudno da se osjeća - automatom, programom. Depersonalizacija se može sastojati i u samo ovome, bez drugih čuda koje je obično prate. (Citiraću kasnije iz jedne psihijatrijske klasifikacije koja je u upotrebi.)
ALI NEMAMO SVI DEPERSONALIZACIJU, ZAŠTO, KADA BI PO PRINCIPIMA IZ PRVOG PODNASLOVA TREBALO DA JE ILI IMA SVAKO, ILI NIKO?
Zato što postoje i trenuci kada imamo, i trenuci kada možemo a da nemamo dušu.
SPECIJALNO ZA ONE KOJI NE PRIZNAJU OVO IZ ČETVRTOG PODNASLOVA, JER SU UBIJEĐENI DA JE ČOVJEK ŽIVOTINJA, ILI PORIJEKLOM OD ŽIVOTINJA: NEGACIJA
Ovdje se u naučnu priču opravdano uključuje filzofofska misao kojom vas demantujem: postoji činjnica da bi bilo besmisleno da ima svijest nešto što samo jede i "vodi ljubav" (daleko bilo da je to vođenje ljubavi) na nekreativan način (osim u slučaju opnoašanja ljudi, što rade majmuni u zoološkim vrtovima) samo onda kada mu dođe vrijeme u kome je programirano da radi to, a druži se sa drugima u cilju nalaženja najpunijeg kontejnera hranom, i ne može da kroz priču "otvori dušu" "prijatelju", dok je, morate priznati, za čovjeka, ako ne potpuno, ono sigurno pomalo i smisleno da bar nekad ima svijest. Zbog toga je teško vjerovatno da čovjek vodi porijeklo od nečega principijelno različitog, bez obzira oće li biti dokazano da krava može nastati od žabe, ili ne znam već što se tamo piše u tim knjigama. Međutim, to što čovjek svijest ima baš uvjek kada je sposoban da se odnosi prema sebi, svijetu i drugima (kada ne spava), a terorijom da "nismo bili svjesni što radimo" nije dokazano da u toku tih radnji nismo imali neku, sada zaboravljenu, svijest, znači da je i to što je tad ima besmisleno, osim u slučaju da ima dušu. Čitalać će reći: a reci više na što misliš kad kažeš "duša". Na slobodu izbora.
SPECIJALNO ZA ONE KOJI MISLE DA ČOVJEK IMA SAMO TJELESNA INTERESOVANJA, MADA NEKAD GLUMI "DUHOVNJAKA": NEGACIJA
Od svih ideja koje su nevezane za tjelesno (religije, misticizmi, sektašenja, ekstaze, "da li sam grešan") ne postoji ta prema kojoj je čak i najveći nevjerovalac u dušu ravnodušan, i o kojoj ne želi da kaže mišljenje, ako misli da se radi od nemogućem, onda bar mišljenje o tome što bi i kako bi bilo kada bi to bilo moguće. Neko iz publike, zamišljam, dobacuje: "on te priče izvaljuje da bi bio interesantan damama". A zašto su damama interesantne te teme, pitao bih ga, jer, i u slučaju da dama oće tu vrstu razgovora da bi iz tih "nestvarnih i simboličnih lupetanja o bajkama" zaključila kakav je u seksu, priča o tome kako je Šiva (bješe li ona?)istovremeno boginja i života i smrti ne govori njoj ništa o tome, jer on u seksualnom stavu ne može biti istovremeno i sadista i mazohista, osim ako pristane da ga ona pravi budalom, jer "ajde da se bičujemo" ne postoji, a "bičuj me Stojane" postoji, i nešto tipa "draga, ja ti stope ljubim, ako želiš, biću vjeran dok mi žbunje kaže da me varaš s drugim".
KOJU ĆU ŠIROKO PRIHVAĆENU "ČINJENICU" NEGIRATI OVOM TEMOM?
- veza sadržaja ovog podnaslova sa temom depersonalizacijom postaje jasna poslije -
Široko je rasprostranjeno u neuronaukama mišljenje da smo mi zakonima svijeta koji nije duhovan stvoreni načini reagovanja na ono što imamo i može da nam bude u pamćenju, ali i da nas pamćenja, odnosno - mi sami sebe putem njih, ali ipak pasivno (mehaničkim dejstvom njih na nas), mogu promijeniti, tako da postanemo drugačiji načini reagovanja na svijet oko sebe - što se smatra osnovnom nekih psihoterapija. Postoje psihoterapije gdje terapeut dokazuje da čovjek pravi glupost, ovaj to shvata i prestaje da je pravi, ali onda iskrsne u repertoaru njegovih gluposti uvjek neka nova, po pravilu, za koju terapeut te vrste, po pravilu, misli da može biti sve, samo ne proizvod toga što je on htio da ga čisto putem hladnog objašnjavanja toga da je glupost zaista glupost promijeni u zdaviju ličnost. To su, danas jako popularni, "Kognitnovno (obično kao i još nekakvi osim čisto kognitivno) opredijeljeni terapeuti", a prevod je (zaista gorohotno smiješno) "Saznajno opredijeljeni tereapeuti", a pretpostavka obožavalaca i pristalica je bukvalno ovo: da su oni "specijalna jedinica za mudrost".
ŠTA JE DEPERSONALIZACIJA?
Složena stvar, ali za temu je bitno da je i ovo: radimo stvari koje mislimo da su stvarno pametne i da bi ih radili i inače, i imamo takve misli, želje, sve je isto, ali ne osjećamo da mi to radimo, mislimo i želimo, nego da nešto (mozak?) upravlja nama. "Želim, ali kao da moram, mada bi najvjerovatnije želio i da ne moram, ali imam osjećaj da moram". Dakle, čovjek se tada osjeća onako kako bi, po principima prvog podnaslova teme, ako su tačni, i bilo nimalo čudno da se osjeća - automatom, programom. Depersonalizacija se može sastojati i u samo ovome, bez drugih čuda koje je obično prate. (Citiraću kasnije iz jedne psihijatrijske klasifikacije koja je u upotrebi.)
ALI NEMAMO SVI DEPERSONALIZACIJU, ZAŠTO, KADA BI PO PRINCIPIMA IZ PRVOG PODNASLOVA TREBALO DA JE ILI IMA SVAKO, ILI NIKO?
Zato što postoje i trenuci kada imamo, i trenuci kada možemo a da nemamo dušu.
SPECIJALNO ZA ONE KOJI NE PRIZNAJU OVO IZ ČETVRTOG PODNASLOVA, JER SU UBIJEĐENI DA JE ČOVJEK ŽIVOTINJA, ILI PORIJEKLOM OD ŽIVOTINJA: NEGACIJA
Ovdje se u naučnu priču opravdano uključuje filzofofska misao kojom vas demantujem: postoji činjnica da bi bilo besmisleno da ima svijest nešto što samo jede i "vodi ljubav" (daleko bilo da je to vođenje ljubavi) na nekreativan način (osim u slučaju opnoašanja ljudi, što rade majmuni u zoološkim vrtovima) samo onda kada mu dođe vrijeme u kome je programirano da radi to, a druži se sa drugima u cilju nalaženja najpunijeg kontejnera hranom, i ne može da kroz priču "otvori dušu" "prijatelju", dok je, morate priznati, za čovjeka, ako ne potpuno, ono sigurno pomalo i smisleno da bar nekad ima svijest. Zbog toga je teško vjerovatno da čovjek vodi porijeklo od nečega principijelno različitog, bez obzira oće li biti dokazano da krava može nastati od žabe, ili ne znam već što se tamo piše u tim knjigama. Međutim, to što čovjek svijest ima baš uvjek kada je sposoban da se odnosi prema sebi, svijetu i drugima (kada ne spava), a terorijom da "nismo bili svjesni što radimo" nije dokazano da u toku tih radnji nismo imali neku, sada zaboravljenu, svijest, znači da je i to što je tad ima besmisleno, osim u slučaju da ima dušu. Čitalać će reći: a reci više na što misliš kad kažeš "duša". Na slobodu izbora.
SPECIJALNO ZA ONE KOJI MISLE DA ČOVJEK IMA SAMO TJELESNA INTERESOVANJA, MADA NEKAD GLUMI "DUHOVNJAKA": NEGACIJA
Od svih ideja koje su nevezane za tjelesno (religije, misticizmi, sektašenja, ekstaze, "da li sam grešan") ne postoji ta prema kojoj je čak i najveći nevjerovalac u dušu ravnodušan, i o kojoj ne želi da kaže mišljenje, ako misli da se radi od nemogućem, onda bar mišljenje o tome što bi i kako bi bilo kada bi to bilo moguće. Neko iz publike, zamišljam, dobacuje: "on te priče izvaljuje da bi bio interesantan damama". A zašto su damama interesantne te teme, pitao bih ga, jer, i u slučaju da dama oće tu vrstu razgovora da bi iz tih "nestvarnih i simboličnih lupetanja o bajkama" zaključila kakav je u seksu, priča o tome kako je Šiva (bješe li ona?)istovremeno boginja i života i smrti ne govori njoj ništa o tome, jer on u seksualnom stavu ne može biti istovremeno i sadista i mazohista, osim ako pristane da ga ona pravi budalom, jer "ajde da se bičujemo" ne postoji, a "bičuj me Stojane" postoji, i nešto tipa "draga, ja ti stope ljubim, ako želiš, biću vjeran dok mi žbunje kaže da me varaš s drugim".
