Dekart - Mislim dakle postojim

oziman

Veoma poznat
Poruka
11.750
Svi su sigurno culi za ono Dekartovo "Mislim dakle postojim". Ali sumnjam da je mnogima osim reci i slova ta izreka pokazala snagu koju nosi u sebi a koja otkriva ceo jedan "nepoznati" svet. Kollumbovo otkrice Amerike ili covekov let na Mesec, samo su zrnca peska u odnosu na svet koji je Dekart otkrio i pokazao celom zapadnom covecanstvu a koje je do tada bilo potpuno uronjeno u realisticki, materijalsticki pogled na svet. Realizam je bio osnova sve teologije, filozofije do tada. Govorilo se o drugim svetovima i tada..tacno, ali ti svetovi bili su samo varijante ovog opazajnog sveta . Raj lici na vrt....pakao na neku uzarenu vatru ali sve su to slike preuzete iz realizima. Nista od toga nema veze sa onim sto je Dekart otkrio i predao u ruke idealistickoj filozofiji.

Stvar je zapravo jasna, potrebno je samo ukazati na nju.

Dekart se jednom u svojim filozofskim kontemplacijama zapitao u sta mozemo biti apsolutno sigurni? Za koje znanje mozemo reci da je apsolutno istinito i da odbacimo svaku mogucnost zablude?
Ako kazemo da su opazaji oko nas apsolutno postojeci i da postoje kao takvi i kada ih ne opazamo, u to ne mozemo biti sigurni! Mozda je zivot san...mozda su stvari, likovi koje opazamo nesto poput likova iz snova i ne postoje kada ih ne opazamo. Znaci, da li ovaj monitor postoji kada ga ne opazam ne mozemo biti sigurni... to nije sigurno znanje.
Naravno, Dekart nije poznavao otkrica idealisticke filozofije, koja su dosla kasnije i koja dokazuju da izvan svesti subjekta ne "mozda" vec apsolutno sigurno nema ovakvog sveta kakvim ga opazamo, Ipak, on je itekako bio svestan problematicnosti toga.

Iduci dalje, dosao je do onog znanja koje se pripisuje Loku (a sto sam ja sa iznenadjenjem jednom primetio) ili do idealnosti sekundarnih kvaliteta.

Ovo je napisao Dekart a ne Lok verovali ili ne:
Iako kad se primaknem ognju osećam toplinu, a kad se još više približim osećam i bol, ipak nema nikakva dokaza koji bi me uverio da se u ognju nalazi štogod slično toplini, ili pak bolu, nego samo to da se u njemu nalazi nešto, pa ma šta to bilo, što u nama izaziva oset topline ili bola;
Dekart u Meditacijama o prvoj filozofiji ... glava 6.

Posto je tako zakljucio da niusta sto saznaje ne moze biti siguran, odjednom je shvatio da ipak postoji nesto u sta moze biti siguran, a to je da razmislja da nije siguran, da postoji, da misli. To je trenutak otkrica "novog sveta"... otkrice duha!

Ali sta je to Dekart otkrio.. sta je taj duh? Pa sledite njegovu metodu. Prosto istrazivanje u sta mozete biti sigurni? Krenite redom:
Da li mogu biti siguran da ovaj monitor postoji kada ga ne opazam? Odgvor.. ne!
Da li mogu biti siguran da osecaji boje, mirisa, ukusa, dodira.. postoje kada ih ne osecam ? Odgovor.. Ne.
Da li mogu biti siguran da ovo sto zovem telo..a sto je sastavljeno od osecaja, takodje postoji kada ga nisam svestan. Odgovor ..NE.

Znaci u nista od ovoga nisam siguran da postoji. ali gde je ono u sta jesam siguran apsolutno. Gde je onaj ko misli?

Eto, na ovaj nacin dosli smo do duha. Dosli smo do necega o cemu svako ima svoj subjektivni apsolutni dozivljaj postojanja , ali koga ne moze opaziti, saznati, osetiti, pokazati na njega. Nista ne moze od toga osim ustvrditi da to apsolutno postoji.
To je taj svet koji je Dekart otkrio. To je predmet istrazivanja idealisticke filozofije. Nesto sto ne mozemo opaziti , spoznati, osetiti ..a sto je JEDINO APSOLUTNO POSTOJECE ZA NAS..... Nas duh.

ps. Tema je Dekart i njegovo otkrice duha nasuprot materiji.
 
Divna tema!
Zapravo,jedino mozemo biti sigurni da nase misli postoje.

"Nase misli" isuvise su nejasan pojam da bi coveku razjasnili sustinu Dekartovog otkrica kojim se ovde bavimo. Zato i iza te izreke ,koja se lako pamti i koja je opste poznata, nema i tog nazovimo ga "otkrovenja duha" koji je doziveo Dekart i koje je pokusao da nam prenese.

Kada kazes "nase misli" iza tog pojma mnogi verovatno zamisljaju sebe ili svoje telo kako misli. :neutral: Drugi mozda zamisljaju neku scenu koju su doziveli i koje se secaju. Neki mozda resvaju u sebi matematicki zadatak ... ili eto "misle". Pod "samo nase misli postoje" znaci podrazumevaju , telo, razne slike, brojeve, opazaje..sve osim onoga sto bi trebalo a to je DUH koji nema nijedan od tih atributa i koji se ne opaza i ne oseca i samim tim on nije ni predmet misljenja. Ovde se ukazuje na samo misljenje , na nesto imanentno... poznato jedino neposrednom iskustvu ali i pored toga..pored sve neopisivosti, nematerjalnosti, neopazljivosti opet je TO za svakog ono NAJREALNIJE u cije postojanje jedino moze biti apsoltno siguran.
Mozda je ceo ovaj opazajni svet oko mene iluzija.Mozda ti kojoj ovo pisem ne postojis .Mozda si ti kreacija mog uma..bas kao lik iz sna. Ja to ne znam!
Ne znam ni da li je ovo moje telo takodje lik iz sna. Kada sanjam takodje imam telo u snu a koje ne postoji.To mozda vazi i za ovo telo "na javi".. ja to ne znam..ne mogu biti siguran. Ali sam u jedno 100% siguran..a to je je da ja ili taj koji nije siguran postoji.. A ko je taj.. Sta je TO? .E tu dolazimo do neposrednog iskustva ili do DUHA kao supstancije.


goranbeograd
мислим значи јесам.
постојање духовности му је већ било познато...

Nije, bas kao sto ni tebi nije jasno ni danas. Jel i ti mislis da je "misliti" isto sto i zamisiljati svoje telo kako misli?

Без Бога ништа , празнина , ма какве мисли биле !!!

E ovo se zove "Deus ex" :)

Steta samo sto je svaka rec pogresna a pretenduje na rešenje pitanja.

Bog, praznina, misli... sve problematican do problematicnog pojma.
 
"Nase misli" isuvise su nejasan pojam da bi coveku razjasnili sustinu Dekartovog otkrica kojim se ovde bavimo. Zato i iza te izreke ,koja se lako pamti i koja je opste poznata, nema i tog nazovimo ga "otkrovenja duha" koji je doziveo Dekart i koje je pokusao da nam prenese.

Kada kazes "nase misli" iza tog pojma mnogi verovatno zamisljaju sebe ili svoje telo kako misli. :neutral: Drugi mozda zamisljaju neku scenu koju su doziveli i koje se secaju. Neki mozda resvaju u sebi matematicki zadatak ... ili eto "misle". Pod "samo nase misli postoje" znaci podrazumevaju , telo, razne slike, brojeve, opazaje..sve osim onoga sto bi trebalo a to je DUH koji nema nijedan od tih atributa i koji se ne opaza i ne oseca i samim tim on nije ni predmet misljenja. Ovde se ukazuje na samo misljenje , na nesto imanentno... poznato jedino neposrednom iskustvu ali i pored toga..pored sve neopisivosti, nematerjalnosti, neopazljivosti opet je TO za svakog ono NAJREALNIJE u cije postojanje jedino moze biti apsoltno siguran.
Mozda je ceo ovaj opazajni svet oko mene iluzija.Mozda ti kojoj ovo pisem ne postojis .Mozda si ti kreacija mog uma..bas kao lik iz sna. Ja to ne znam!
Ne znam ni da li je ovo moje telo takodje lik iz sna. Kada sanjam takodje imam telo u snu a koje ne postoji.To mozda vazi i za ovo telo "na javi".. ja to ne znam..ne mogu biti siguran. Ali sam u jedno 100% siguran..a to je je da ja ili taj koji nije siguran postoji.. A ko je taj.. Sta je TO? .E tu dolazimo do neposrednog iskustva ili do DUHA kao supstancije.


goranbeograd


Nije, bas kao sto ni tebi nije jasno ni danas. Jel i ti mislis da je "misliti" isto sto i zamisiljati svoje telo kako misli?



E ovo se zove "Deus ex" :)

Steta samo sto je svaka rec pogresna a pretenduje na rešenje pitanja.

Bog, praznina, misli... sve problematican do problematicnog pojma.

незнам како се замишља, приметио сам да никако да се освестиш...
 
Ili je covek samo prosto predstavio neko razmisljanje o sadasnjem trenutku, na nacin koji je njemu bio razumljiv, a ostavio drugima da se zbunjuju njime. (Mislim na Dekarta. (I to ne nekog koji mozda ima taj nick, nego onog oridjinale :mrgreen: )).
Za mene je to prvenstveno neko razmisljanje tipa "ne znam 'de sam bio, niti kuda idem, ali sam makar prilicno siguran da sam tu" (prilicno stoji samo zato sto je to prisutvo trenutku vestina koja se razvija).
 
"mislim dakle postojim" ova hipoteza je tacna, samo sto Dekart je samo nesto naslucivao sto se ove teme tice
vise o ovoj temi pise L. Ron Hubbard u knjizi Osnove Misli
ako nekog bas zanima moze nabaviti knjigu

ja je imam na kompjuteru, samo ne znam dal smem da dam link za skidanje
 
"mislim dakle postojim" ova hipoteza je tacna, samo sto Dekart je samo nesto naslucivao sto se ove teme tice
vise o ovoj temi pise L. Ron Hubbard u knjizi Osnove Misli
ako nekog bas zanima moze nabaviti knjigu

Zar da propusti Dekarta u korist nekog tumača filozofije ? Da preskoci izvor žive vode? Ne! Onog ko zanima filozofija neka potrazi izvoriste znanja. Pre svih ostalih one tekstove koji su prvi iznikli iz kontemplacije filozofa.... U tome vazi isto ono pravilo koje vazi i u umetnosti.
Skice koje umetnik naslika u trenutku inspiracije najmocnija su umetnicka dela jer su najbliza samoj insipiraciji ,nadahnucu koje se ne javlja cesto i koje je izvoriste umeninckih dela.. kao i velikih filozofskih otkrica.
Skice velikih majstora često jače deluju nego njihove dovršene slike, čemu, naravno, doprinosi i to da su skice izvedene jednim potezom u trenutku kad su i zamišljene, dok završena slika, budući da inspiracija ne može trajati sve do njenog završetka, nastaje u neprekidnom naporu, pomoću mudrog razmišljanja i postojane premeditacije. -
citat Sopenhauer
.

Sto se tice Dekarta njegove "SKICE" nisu poznata dela "Meditacije o prvoj filozofiji" , niti "Pravila za usmeravanje duha" vec jedan mali nedovrseni spis od dvadesetak stranica u kome je na nacin dijaloga Dekart izneo to filozofsko otkrice duha na najasniji nacin a koje je dalo temelj idealistickoj filozofiji.

Koga zanima radi se o delu : "Istrazivanje istine prirodnim svetlom uma".
 
Kao sto rekoh, Dekart je postavio temelj idealistickoj filozofiji time sto je ukazao na svojevrsno neposredno iskustvo ili na neopazljiv, nesaznatljiv duh a koji je ipak za svakog ono jedino apsolutno postojece.
Ali to je samo temelj. To je samo prvi korak, i ne mozemo ocekivati da kontemplacijom nad time dozivmo isti filozofski uvid koji nam moze pruziti kasnija Barklijeva filozofija ili korelativnst subjekta i objekta, a koja defintivno dokazuje idealnu prirodu opazajnog sveta. O "Mislim, dakle postojim" treba razmisiljati na povrsini... ne napustajuci realizam koga ta kontemplacija ne dodiruje.

Covek koji ima halucinacije ili je u hipnozi... ili sanja... videce oko sebe razne opazaje koji ce za njega biti potpuno realni.. ali koji to zapravo nisu.
Isto tako, ne mozemo biti sigurni da mi isto ne haluciniramo , ili sanjamo ili nesto slicno. To ne mozemo znati, ali mozemo 100% znati da ja koji sumnjam i koji mislim postojim.. ma sta to "JA" bilo, jer pod tim nema nicega sto poznajemo ...to je stvar neposrednog iskustva. Da li uopste ima opazajnog sveta? Dekart u to nije ulazio, niti se usudjivao da poput Barklija ospori samo postojanje sveta kao takvog.....objektivnog.

On je na osnovu ovoga dosao do podele na duh i telo pri cemu imamo telo, a imamo i duh. Dok je istina zapravo da nema podele na duh i telo.. vec na volju i predstavu..a telo je samo objektivacija volje a volja je opet objektivacija "stvari po sebi" koja je transcendentna.

To su kao sto vidite poceci a ne kvintesencija idealisticke filozofije.
 
OZIMANE
Kollumbovo otkrice Amerike ili covekov let na Mesec, samo su zrnca peska u odnosu na svet koji je Dekart otkrio i pokazao celom zapadnom covecanstvu a koje je do tada bilo potpuno uronjeno u realisticki, materijalsticki pogled na svet.
Dekartovo razmišljanje je neosporno i nije hipoteza kako je neko ovde naveo već apsolutna istina. I to jedina apsoluna istina.
Ali da bi smo funkcionisali u ovome subjektivitetu koji zapaža predstavu života, sanja ili šta god već i to naziva realnošću moramo prihvatiti tu subjektivnu realnost ili kvazirealnost ako ti je tako lakše. Pa s toga ne bih poredio babe i žabe, to jest otkrića u okviru realnog sveta sa otkrićima u okviru razumnog i logičkog sveta.
Postoji nešto što realni svet, ili ovaj naš san realnosti čini relativno čvrstim, a to je kauzalitet. Koji do sada nije osporen u ovome svetu subjektivne realnosti ukoliko se ne radi o poremećenim mentalnim funkcijama. I baš kada otkrijemo da se kauzalnost gubi, prvo se zapitamo da li je sa nama sve u redu. Ali se mora reći da kauzalnost u osnovi svega (ne ove subjektivne realnosti) mora da postoji, bez obzira da li razumemo tu kauzalnost ili ne.
Zapravo, ono što sam hteo reći je da je nužnost našeg opstanka u ovome subjektivitetu iliti realnosti, prihvatanje te realnosti ili sna (kako god).

Zaključak:
Lepo je razumeti idealizam, ali se mora prihvatiti realnost. I ne mislim da je idealizam suprotstavljen realnosti već je objašnjava i stavlja na pravo mesto. Kakve će koristi od toga biti pokazaće budućnost, o kojoj ne znamo ništa. Ako strogo pogledamo mi ni o sadašnjosti ne znamo ništa, ali to je druga tema.
Takođe se moraju razgraničiti pojmovi koji se upotrebljavaju u realnosti radi lakšeg sporazumevanja (gde se stalno nešto podrazumeva) od čisto filozofskih pojmova.
A filozofija ima zadatak da se bavi i realnošću, pa je nešto u toj sferi ostalo u okviru filozofije a za nešto su se formirale specifične naučne discipline.
Na kraju, u osnovu svog umnog bavljenja jeste filozofija.
 
Poslednja izmena:
Нема познатије изреке у филозофији од ове Декартове "Мислим дакле постојим" и она то свакако заслужује али је друга ствар што се она олако узима и погрешно схвата, па многи када је чују а који су заробљни у материјализам ето одмах замишљају себе тј. своје тело, како мисли и онда "контемплирају"над том сликом.

Мислити није слика човека који мисли...


mislilac.jpg


Тако нечега нема напољу. Мишљење није предмет ..оно није ствар материјализма већ непосредног искуства

Управо је и то величина Декартовог отрића који је после хиљада година заробљености западног човека у материјализму открио истом нови свет.. и тај свет је једино доступан непосредном искуству који се не може опазити, видети, мислити ...а за кога, што је најинтересантије, ЈЕДИНО можемо устврдити да апсолутно постоји.

Па шта је то опет ће питати неко?

Ништа што можеш показати или видети, осетити..доживети. НИШТА!

А опет то је једино за шта свако за себе може рећи попут Декарта да једино апсолутно постоји .
 
Mislim dakle postojim, to se secam kada je profesor objasnjavao, da to nije zakljucak (mislim dakle postojim, nego veza misljenja i postojanja). Inace Dekart je bio na nasim prostorima u Petrovaradinu.
Da si živ i zdrav,kod nas u Pezosu,gore na Tvrđavi nastala i praktično važnija teorija "ludog Marićevog zeta"... Da ne pominjem imena potekla odavde jer očigledno ova vulkanska stenčuga generiše neke energije koje i na kolektivne gene mutogeno deluju ili slično...Kako bilo u onoj likovnoj koloniji gore fantastične slike i instalacije nastaju...I sam sam moju najluđu priču tamo osmislio...Veselje od Gibraltara Dunavskog...
Trebalo bi sve ministre šutnuti gore kod Buturovića (Bate Kan-Kana) na mesec dana-ako se ne bi opametili-bar ne bi smetali...:zcepanje::rotf:
 
Uvek sam se pitao, da "oni" koji su "samo" drugaciji od nas, kad misle da su Napoleon...da li to stvarno misle?
Da li su zbog toga srecni ili pate?
To sto neko nesto misli ne znaci i da to postoji...
Evidentno je da je dekart postojao, i da je mislio....
Covek sa amputiranom nogom misli (ima osecaj) da ga ona boli,
dakle, misli da ona postoji....

Dakle, rece zet tastu koji se slucajno zvao Anstajn : "Sve je relativno moj Anstajne."
To vec neko nagovesti.
 
Poslednja izmena:
Mislim, dakle MISLIM da postojim. To je Dekart trebao reći.

Grešiš dečko grešiš. Svest o tome da misliš dokazuje postojanje.
Bilo kakvo zapažanje dokazuje naše postojanje. A pošto svako zapažanje postaje sastavni deo naših mentalnih procesa to je dokaz našeg postojanja. To je ujedno i uslov i definicija postojanja.
Oziman je otišao malo predalekao u kritici ljudskog mišljenja polazeći od onoga sa čime se uglavnom sreće, pa ulazi u generalizaciju i podcenjivanje.
A da je Dekartova izreka stub filozofskog razumevanja je neosporno. Neoboriv stub. Sem ako ne promenimo definiciju postojanja u nešto drugo.
I jedna napomena za Dekartovu izreku. Sporno je da li Dekartova izreka važi i obrnuto. To jest - ne mislim, dakle ne postojim. Ovo se ne može površno ni potvrditi ni osporiti već se mora definisati.
I još jedna napomena - Ja ne mogu da ne postojim (užas od istine, ili je to nekome uteha). Ovo do nekle može biti odgovor. Ali svaki pojam mora biti definisan. Neke definicije pojmova se kose sa strogo filozofskim razmišljanjem iz praktičnih razloga, ali se onda mora biti svestan da se izlazi iz opsega čiste filozofije.
Ovo korišćenje pojmova suprotno od filozofskih stavova je neibežno i filozofi moraju to shvatiti i prihvatiti jer ljudi inače ne bi mogli jednostavno da komuniciraju.
Problem je što ta jednostavna vanfilozofska komunikacija se toliko ukoreni u čoveku da je shvata bukvalno, neosporno i prkosi zdravom razumu ne želeći da shvate da su istine u komunikaciji sa takvim pojmovima samo uslovne jer u njima ima dosta doga neizrečenog što se podrazumeva. A često se dešava da svako podrazumeva ono što on hoće i otuda puno dvosmislenosti i višesmislenosti u običnom govoru, pa i puno nerazumevanja i pogrešnog tumačenja onog drugog (pa onda svađa, batina, provociranja, demagogije, ubistava, ratova). I to sve zato što ljudi ne umeju da komuniciraju (hebo im pas mater).
Ali, ovo je već druga tema.

Dakle, grešiti je ljudski - ali je osećaj božanski. Možda ovo ne pripada ovde, ali verujte mi da je tako. A posle se kajte, važno da vam je bilo super.
Pa hebeš život ako nema onoga "SUPER" (makar na kratko). Samo nemo da se vatate heroina jer će kajanje i muka biti veća od zadovoljstva.
Grešite tako da kajanje ne usere previše ono zadovoljstvo. Mislim, hebeš ga ako je bilans negativan.
 
Grešiš dečko grešiš. Svest o tome da misliš dokazuje postojanje.
Bilo kakvo zapažanje dokazuje naše postojanje. A pošto svako zapažanje postaje sastavni deo naših mentalnih procesa to je dokaz našeg postojanja. To je ujedno i uslov i definicija postojanja.

Sve što ti pokušavaš da objasniš jeste pokušaj Bića Svjesnosti da dokaže svoje postojanje. I da, za čudo, kada se Biće identifikuje sa Svjesnošću a ne SVIJESTI o Sebi ono tad zna da ono MISLI.

Zašto Svjesnost MISLI a Svijest JESTE?

Svjesnost je stvorena KRETANJEM informacija kroz Raz-UM. Stoga, svako kretanje predstavlja jedan ODNOS koji se pamti u memoriji Raz-UMA. Kao posledica memorije, iz Raz-Uma izrasta iluzija postojanja jednog Iskustva kao cjeline te zato, čovjek recimo, kada misli o sebi kao postojećoj cjelini, misli o onome što je njegovom sredstvu za razmišljanje, Raz-Umu, dostupno. Čovjek vidi sebe kao skup svih proživljenih odnosa. Raz-članjivanjem, dakle anliziranjem memorije i stvaranja zaključaka i 'novih' mogućnosti iz nje (memorije), nastaje proces koji čovjeka čini ubijeđenim u njegovu postojanost. Taj proces je proces Raz-mišljanja. Međutim, stvarna priroda i uloga MISLI u procesu projekcije predstave života nije da stvara 'novo' iz starog, već jeste da bude prevod informacije vibracije inicijalnog ODNOSA dva Znanja o Sebi. Misao biva postojeća tek u Raz-Umu, dakle kao taj PREVOD. Izvan Raz-Uma postoji vibracija stvorena UMOM koja je posledica Izbora inicijalne Namjere ili Duše. Duša...NIJE MISAO. prevedena vibracija Duše postaje jedna MISAO koja se dalje koristi kao sirovina koja ulazi u mehanizam čula i biva dalje prevedena u svoju čulnu vrijednost. Dakle, misao je već zakašnjeli prevod vibracije 'Stvari po Sebi', stvorenja-ODNOSA (duše), dok je predstava projekcija koja kasni dalje iza same misli. Zato i nije moguće doživjeti jedno sada u vremenu jer iskustvo doživljavamo kao proces, kao tranzit informacije (kao misli u Raz-UMu) od ili iz budućnosti, preko sadašnjosti, u prošlost. Ako bi smo uspjeli svoj Raz-Um da koncentrišemo samo na jedan ODNOS, dakle na 'Stavar po Sebi' mogli bi smo doživjeti to stvorenje onakvo kakvo jeste, samo za Sebe po Sebi. To je nemoguće doživjeti Raz-umom jer Raz-Um, kao što rekoh, služi da prosleđuje informaciju te vibracije (odnosa) i da je čulima projektuje u njenu čulnu vrijednost. Odatle i dolazi konfuzija kojoj je i sam Dekart očigledno podlegao.

MIslim, dakle postojim...je istina samo onog dijela procesa kreacije, Svjesnosti, koji MISLI, dakle Bića u Raz-Umu. Izvan Raz-Uma NEMA MISLI, te stoga, ni ova istina ne važi.

'Stvar po Sebi' se može doživjeti vibracijom, intuitivnim Znanjem, dok je sam apsolut ili SVIJET o Sebi postojanju izvan domena mišljenja i izvan domena vibracije. Apsolut je totalno NE-KRETANJE. Apsolut JESTE.
 
Poslednja izmena:
Нема познатије изреке у филозофији од ове Декартове "Мислим дакле постојим" и она то свакако заслужује али је друга ствар што се она олако узима и погрешно схвата, па многи када је чују а који су заробљни у материјализам ето одмах замишљају себе тј. своје тело, како мисли и онда "контемплирају"над том сликом.

Мислити није слика човека који мисли...


mislilac.jpg


Тако нечега нема напољу. Мишљење није предмет ..оно није ствар материјализма већ непосредног искуства

Управо је и то величина Декартовог отрића који је после хиљада година заробљености западног човека у материјализму открио истом нови свет.. и тај свет је једино доступан непосредном искуству који се не може опазити, видети, мислити ...а за кога, што је најинтересантије, ЈЕДИНО можемо устврдити да апсолутно постоји.

Па шта је то опет ће питати неко?

Ништа што можеш показати или видети, осетити..доживети. НИШТА!

А опет то је једино за шта свако за себе може рећи попут Декарта да једино апсолутно постоји .
Meni se stalno nameće misao da si ti, u stvari, oziman.
 
Poslednja izmena:
Grešiš dečko grešiš. Svest o tome da misliš dokazuje postojanje.
Bilo kakvo zapažanje dokazuje naše postojanje. A pošto svako zapažanje postaje sastavni deo naših mentalnih procesa to je dokaz našeg postojanja. To je ujedno i uslov i definicija postojanja.
Oziman je otišao malo predalekao u kritici ljudskog mišljenja polazeći od onoga sa čime se uglavnom sreće, pa ulazi u generalizaciju i podcenjivanje.
A da je Dekartova izreka stub filozofskog razumevanja je neosporno. Neoboriv stub. Sem ako ne promenimo definiciju postojanja u nešto drugo.
I jedna napomena za Dekartovu izreku. Sporno je da li Dekartova izreka važi i obrnuto. To jest - ne mislim, dakle ne postojim. Ovo se ne može površno ni potvrditi ni osporiti već se mora definisati.
I još jedna napomena - Ja ne mogu da ne postojim (užas od istine, ili je to nekome uteha). Ovo do nekle može biti odgovor. Ali svaki pojam mora biti definisan. Neke definicije pojmova se kose sa strogo filozofskim razmišljanjem iz praktičnih razloga, ali se onda mora biti svestan da se izlazi iz opsega čiste filozofije.
Ovo korišćenje pojmova suprotno od filozofskih stavova je neibežno i filozofi moraju to shvatiti i prihvatiti jer ljudi inače ne bi mogli jednostavno da komuniciraju.
Problem je što ta jednostavna vanfilozofska komunikacija se toliko ukoreni u čoveku da je shvata bukvalno, neosporno i prkosi zdravom razumu ne želeći da shvate da su istine u komunikaciji sa takvim pojmovima samo uslovne jer u njima ima dosta doga neizrečenog što se podrazumeva. A često se dešava da svako podrazumeva ono što on hoće i otuda puno dvosmislenosti i višesmislenosti u običnom govoru, pa i puno nerazumevanja i pogrešnog tumačenja onog drugog (pa onda svađa, batina, provociranja, demagogije, ubistava, ratova). I to sve zato što ljudi ne umeju da komuniciraju (hebo im pas mater).
Ali, ovo je već druga tema.

Dakle, grešiti je ljudski - ali je osećaj božanski. Možda ovo ne pripada ovde, ali verujte mi da je tako. A posle se kajte, važno da vam je bilo super.
Pa hebeš život ako nema onoga "SUPER" (makar na kratko). Samo nemo da se vatate heroina jer će kajanje i muka biti veća od zadovoljstva.
Grešite tako da kajanje ne usere previše ono zadovoljstvo. Mislim, hebeš ga ako je bilans negativan.
Ama,sasvim si lepo apsolvirao probleme s komunikacijom! Da si primenio na ljudski fenomen smišljanja fil.doktrina-došao bi i do opštevažećeg PRAVILA svojstvenog ljudima da nalaze utehu za svoje nemoći u bilo čemu čak i u lažnim konstrukcijama reči...Legende,bajke,romani,fantazije,religije,ideologije,idolopoklonstva...su lažni sadržaji kojima se ćesto i masovno ljudi priklanjaju BEŽEĆI OD TVRDOKORNE I NEPRILAGODLJIVE STVARNOSTI! On koji jeste je to što kaže samo filozofski,a ne STVARNO...Takođe i Oziman...A ja sam STVARNO Covi iako se drukčije zovem...:)
 
Ama,sasvim si lepo apsolvirao probleme s komunikacijom! Da si primenio na ljudski fenomen smišljanja fil.doktrina-došao bi i do opštevažećeg PRAVILA svojstvenog ljudima da nalaze utehu za svoje nemoći u bilo čemu čak i u lažnim konstrukcijama reči...Legende,bajke,romani,fantazije,religije,ideologije,idolopoklonstva...su lažni sadržaji kojima se ćesto i masovno ljudi priklanjaju BEŽEĆI OD TVRDOKORNE I NEPRILAGODLJIVE STVARNOSTI! On koji jeste je to što kaže samo filozofski,a ne STVARNO...Takođe i Oziman...A ja sam STVARNO Covi iako se drukčije zovem...:)
A, jesi li ti siguran da si u pravu??? Ti si možda i Buda...
 
Ama,sasvim si lepo apsolvirao probleme s komunikacijom! Da si primenio na ljudski fenomen smišljanja fil.doktrina-došao bi i do opštevažećeg PRAVILA svojstvenog ljudima da nalaze utehu za svoje nemoći u bilo čemu čak i u lažnim konstrukcijama reči...Legende,bajke,romani,fantazije,religije,ideologije,idolopoklonstva...su lažni sadržaji kojima se ćesto i masovno ljudi priklanjaju BEŽEĆI OD TVRDOKORNE I NEPRILAGODLJIVE STVARNOSTI! On koji jeste je to što kaže samo filozofski,a ne STVARNO...Takođe i Oziman...A ja sam STVARNO Covi iako se drukčije zovem...:)

Coviax,

opet se postavljaš kao 'OBJEKTIVAN' iznad drugih... Opet sudiš.

A znaš li ko sudi?

Onaj koji je NE-Svjestan Sebe. :)

No da preskočimo taj dio, to prepucavanje...Šta Ti uistinu znaš o stvarnosti? Po tvojim pisanjima, stvarnost je u materijalnom svijetu...zato nikada nećeš moći sagledati Istinu o jednom doživljaju ili događaju. I jedno i drugo su uistinu doživljaji Bića, jedan je ostvaren direktno preko Subjekta a drugi indirektno, kada Biće preko Subjekta doživljava realnost 'objekata'.

Šta bi to bila 'tvrdokorna i neprilagodljiva stvarnost'?
Znaš li ti uopšte kako stvarnost nastaje? Ako znaš (ovo je forum 'filozofija') objasni, ali prestani da bjesniš sa svojim negodovanjima i 'pobijanjima' Znanja drugoga bez ikakvih argumenata. Stvarnost, ukoliko se doživljava kroz Subjekat, je subjektivna (a kako sam ja upućen u stvarnost..Ti-Coviax, jesi Subjekat).To znači da je Biće KOJE JESMO identifikovano sa Subjektom svog Iskustva te da kao takvo CENTRIRA svoju koncentraciju na realnost gledanu iz pozicije tog Subjekta. Centriranjem koncentracije, pažnje, interesovanja, Sebe, unutar Subjekta Biće kreira Svjesnost o Sebi-Subjektu kao i o svijetu koji taj Subjekat doživljava 'objektivnim'. Svaki odnos koji Biće doživljava kao Subjekat viđen je tad kao odnos SPOLJAŠNJEG, objektivnog svijeta prema tom Subjektu. U takvom odnosu sva ostala Znanja o Sebi služe Subjektu kao objekti u odnosu na koje taj Subjekat jedino i može biti to što jeste: Subjekat. Bivajući centrirano u Subjektu Biće stvara PERCEPCIJU svijeta oko Sebe-Subjekta te ne vidi stvarnu sliku postajanja jednog momenta. Ne vidi je jer svaki doživljaj mu predstavlja jedan odnos tog Subjekta sa različitim objektima. Ta relacija Subjekta sa objektima stvara utisak 'STVARNOG' stanja svijeta.

Međutim, izađimo iz Subjekta za momenat...šta je ostalo od 'Subjektivne STVARNOSTI'? Objektivna stvarnost???

NE, naravno NE.
Ne postoji 'objektivna' stvarnost. Objektivna stvarnost je pokušaj Subjekta da uveliča ispravnost svojih stvorenih teorija o stvarnosti postojanja prenoseći 'tobož' širinu svog posmatranja sa Subjekta na cjelinu objekata, uključujući u tu cjelinu sada i Sebe. Ali to je nemoguće učiniti. To je uistinu ILUZIJA objektiviteta u pravom smislu riječi. Iluzija je jer jedan Subjekat uvijek ostaje Subjekat, te i njegova stvarnost ma kako formulisana i 'široka' ostaje SUBJEKTIVNA.

Postoji li onda 'STVARNOST' koja je dosledna Istini koju Biće za Sebe projektuje?

DA. Ta stvarnost je stvarnost Bića KOJE JESTE, stvarnost posmatrača projekcije. Da bi tu stvarnost bilo moguće ostvariti, Biće mora da bude Svjesno SEBE. Kada kažem Sebe, ne mislim na Sebe-Subjekat, niti na Sebe-objekte, već mislim na SEBE-onog KOJI JESAM. Biće dakle, mora da 'vidi' svoju sopstvenu poziciju, poziciju Sebe-Centra Svjesnosti u odnosu na projekciju Subjekta i objekata u sklopu jedne dimenzije.


Za to je potrebno Znanje o Sebi koje svako od nas koji se doživljavamo kao Subjekti moramo da dosegnemo. To je ono što prosvjetljenjem čovjek može da spozna. Postoje mnogi nivoi prosvjetljenja a onaj ultimatni je SPOJ sa apsolutom. U tom spoju Biće se identifikuje sa svojim istinskim JA, sa suštinom, sa Izvorom svih postojećih Iskustava, sa svim istinama o Sebi. To bi trebalo da bude usmjerenje obrazovanja svakog čovjeka; dostizanje Znanja o Sebi kao postojanju, kao suštini. Odatle, svijet bi poprimio sasvim drugačije obličje...a zašto?

Zato što je 'materijalni' svijet jednog pojedinca uistinu projekcija njegove PERCEPCIJE.
 
Poslednja izmena:

Back
Top