Nije imala vlasti nad svojim gnevom, nervozom, suzama, čak ni rečima. Odjednom bi pobesnela na ljude, kao maločas na Lusi, ili bi briznula u plač, ili bi je iznenada uhvatila zaslepljujuća panika. Često se trzala u strahu shvatajući da se uopšte ne seća šta je malopre radila ili govorila.
Onda su snovi prestali biti samo snovi.
Odjednom je aveti počela viđati sasvim budna, usred dana i sobe pune ljudi. Sedela bi pored vatre, sa šoljom u rukama, i odjednom krajem oka uhvatila nešto vrlo čudno. Iznenada bi temperatura pala za nekoliko stepeni, ili bi joj hladan vetar prošao kroz kosu i očešao obraz. Shvatila bi da gleda u Megan koja spretno razmešta šolje i sendviče po niskom stolu, i za njenim leđima, u mračnom ćošku, nepogrešivi odsjaj snežnobele haljine. Samo bi stajala tamo, nepomična, i iako joj nije uspevala videti ono modrobelo, mrtvo lice; znala je da zuri u nju. Prvi put kad se to dogodilo, Teodora se skoro ugušila šokom: videla je Bel, tamo u tom ćošku, a bio je dan i nije spavala. Učinilo joj se da joj je sav razum pomućen, da zaista počinje da ludi. Noćne more, ma koliko grozne, bile su jedno. Ali ovo što joj se upravo događalo, to nije mogla objasniti nikako do ludilom. Zgrabila je Megan za ruku, ukopavši joj nokte u meso, tako da je Irkinja jeknula i zaplašeno je pogledala. Jedva uspevajući čuti sopstvene reči usled krvi koja joj je bubnjala u ušima, dahnula je:
-Isuse, Megan!.. Vidiš li? Vidiš li je?!
Megan je ispustila salvetu i ona se, poput cveta, rasprostrla po podu. Upitala je, zapanjena:
-Ali koga?...
-Reci mi da je vidiš! Reci mi da nisam luda! Eno je tamo u ćošku, gleda ovamo!
Megan se hitro osvrnula. Pogledala je pravo u nemu, nepomičnu Bel; koja je stajala opuštenih ruku i lica neraspoznatljivog u senci; tako da joj se samo haljina mutno belasala.
-Ali o kome pričaš, Teodora?..
-Bel! Zar je ne vidiš, o gospode, pa to je Bel!
Međutim, Megan nije mogla videti Bel.
Niko nije mogao videti njene otelotvorene noćne more. Niko, do nje, ne bi primetio kad bi soba odjednom postala hladna i mračna i ispunila se smradom truleži i memle. Niko, do nje, nije mogao budnim očima videti prikaze.
Sad više nije bilo olakšanja za nju. Nije imalo svrhe upinjati se da ne zaspi, jer joj java nije garantovala bezbednost pred morama.
Njen je život, stoga, počeo nalikovati jednoj neprekinutoj noćnoj mori, kao da stalno hoda nekim svojim užasnim snom. Više uopšte nije znala kad će šta u danu ugledati ili osetiti, iza kojih vrata u kući vreba strava, šta je u onom ćošku...
Sve je više verovala da zaista ludi.
U onim kratkim trenucima odmora i pune svesti, bila je uplašena do kostiju. Plašila se sopstvene senke kad zatitra na zidu, svakog iznenadnog šuma ili glasa. Iz kog je razloga ona ljuta na Lusi ili bilo koga drugoga?
Vil je u pravu. Njoj zaista treba nadzor svakog momenta u danu. Rekla je:
-Vile, da li sam luda?
On čučne pred nju.
-Naravno da nisi luda, devojčice, o čemu pričaš?
-On će me naterati da poludim.
-On neće učiniti ništa slično. Budi hrabra, curice. Sve će ovo proći.
-Kad?..
Vil ništa ne odgovori i ona ga pogleda.
Nije podizao oči ka njoj. Učini joj se da ne želi da sretne njen pogled, i od tog se umalo rasplakala. Nije plakala već danima. Verovala je da je sve suze sveta isplakala još na samom početku Užasa, ali sad joj prizor Vilovih zlatnožutih, spuštenih trepavica natera vruće suze na oči.
Zgrabila ga je za ramena.
-Odgovori mi, proklet bio! Zašto nećeš da me pogledaš? Zašto me nisi pogledao već danima? Gledaj me, Vile Bojde! Kad će ovo da prestane?
On se ne otrže iz njenog stiska. Par je trenutaka samo ćutao, nepomičan. Onda je rekao čudnim glasom:
-Ne mogu da te gledam, Teodora. Ako te pogledam, bojim se da ću otići i ubiti ga.
Ona zausti, ali se onda ugrize za jezik. Rekla je:
-Kako sam umorna. Kako bih samo htela da spavam, da spavam i da se više nikad ne probudim. Ostavi me, Vile. Izađi napolje.
Ali on ne ustade. Još uvek nije podizao pogled kad je rekao:
-Mrziš li me, devojčice?
Glas mu je bio bezličan. U tom glasu nije bilo emocija, ničega, ali je ona svejedno s čudnom sigurnošću znala kako on nikad ništa strašnije u svom životu nije izgovorio.
Rekla mu je:
-Ne mrzim te, Vile. Ja znam da ćeš ti to zaustaviti. Oprosti mi što sam uplašena i malodušna...
-Prekini, molim te. Ne izvinjavaj se ti meni.
Još više je sagnuo glavu.
-Ništa ti se od ovoga ne bi dogodilo da nije mene. Da si ostala u Londonu, da nikad nisi došla ovamo... Danas bi bila sigurna. Sretna.
-Sretna?
Uspela je iz sebe iscediti malo oporog smeha.
-Vile. Ja nisam znala značenje te reči dok nisam došla ovamo i srela tebe.
On je za jedan neuhvatljiv delić trena pogleda, a onda opet spusti pogled. Ona mu prisloni dlan uz obraz, i malo se strese od kontakta s njegovom kožom. Glas joj je bio trpak.
-Ne volim o tome da pričam. Nikad ti i nisam pričala. Jedan od razloga što te toliko poštujem, Vile Bojde... Jeste što me nikad nisi terao da pričam. Ali od moje petnaeste godine naovamo...
Stresla se.
-Naprosto mi se čini da mi je već malo previše. Rat i izbeglištvo, i sve. Mislim da mi je bilo dosta s.ranja u životu. Zbog toga sam ovako gnevna sada. Kad sam srela tebe, mislila sam da sam, najzad, dočekala da budem sretna. A onda...
Ponovo se stresla.
-Ali to nema veze s tobom. Ne mogu kriviti tebe za nešto što mi nisi smerao ni učinio.
-Teodora...
Ona odjednom pomisli: to ne smem čuti. Šta god on sad hteo reći, ja to ne smem da čujem.
Jer, reči su Moć. Izgovorene, one se ne mogu povući nazad. Kad Vil to bude rekao, bogovi će ga čuti, i kad tad se pozvati na njegove reči. I na nju, kao svedoka. Zato ona ne sme čuti.
-Nemoj, oh, ne!.. Znam šta hoćeš reći!.. Ali ako sad to kažeš, onda moraš i da učiniš!..
-Ja ću to i učiniti, Teodora.
-Nećeš, do vraga! Ti nisi on, i nisi kao on!.. Ti to nikad ne bi, niti bi mogao učiniti!..
Činilo joj se da je to najveći strah koji, zapravo, proživljava. To je u stvari ono čega se najviše plaši. Da bi Vil to mogao učiniti.
-Obećaj mi! Hoću da mi obećaš da nikada...
-Ne.
-Ali moraš! Zar si ti poludeo? Ne smeš to da uradiš! Ti ćeš učiniti da ovo zlo prestane, ali ne na taj način! Obečaj mi da...
-Oprosti, devojčice. Ne mogu.
Konačno je podigao glavu, pogledao je pravo u zenice. I ona shvati zašto, zapravo, celo vreme od nje krije oči.
Bile su strašne.
Rekao je, mrtvim glasom:
-Ne traži da ti obećavam ono u čemu nemam izbora.
-Ali imaš ga!..
-Ne više.
Beatris je došla baš onaj dan kad je Teodora, budeći se iz sna, čula glasove uz svoj krevet.
Već je danima bila sasvim slaba. Megan i tetka Keti su koristile sve moguće smicalice ne bi li je prevarile da uzme malo hrane. Međutim, ona uopšte nije imala apetita. Odgovarajući na Meganinu opasku kako je postala gotovo prozirna i kako bi je vetar verovatno oduvao ako bi izašla; Teodora se, vrlo slaba i iscrpljena, pokušala našaliti:
-Misliš li da ću najzad imati bokove kao ti, draga?..
Čak i u bunilu u kojem je ležala bila je svesna da kilogrami spadaju s nje. Često joj je šumilo u ušima i neprestano je imala vrtoglavice. Ali, ma koliko Megan dobro kuvala, njoj se sva hrana gadila. Počela se žaliti: ali šta mi to kuvaš, prokleta da si? Ja to ne mogu jesti!.. Megan i tetka Keti su je ubeđivale da joj ne spremaju ništa do najobičnije irske kuhinje. Megan je na kraju izgubila živce i otišla po Vila. Rekla mu je:
-Ona neće ništa da jede!..
Teodora joj mrzovoljno odbrusi, okrenuta leđima u krevetu:
-Zvučiš kao moja prokleta majka, Megan. Hoćeš li me izlupati?
Megan je gunđala nešto, ali joj Vil onda reče da ode i Teodora se najzad obazre. Počela se brecati:
-Šta mi stavljate u hranu, dođavola? Zar me ne kljukate dovoljno tim vašim travama i praškovima, zar mi još morate gaditi i hranu?
Gotovo je s mržnjom gledala poslužavnik koji je Megan donela u sobu. U zadnje je vreme, proporcionalno sa slabošću, u njoj počela da raste i paranoja. Pokušavala je reći sebi da u hrani nema ničega, a čak i ako ima, svakako je tamo stavljeno da bi joj pomoglo. Međutim, nije se mogla naterati da je i pojede.
Bila je na izmaku snaga. Počinjala je da mrzi sve što joj se svalilo na pleća i sve na bilo koji način s tim povezano. Počinjala je da mrzi Megan, tetku Keti, sve ostale, čak i Vila. Oni žele kontrolu nad njom. Vil želi da je ima u svojoj vlasti. A njoj je poput života trebala vlast nad samom sobom.
Istorija njenog odnosa s Vilom nije je pripremila na nešto ovakvo. Vil svoje znanje i sposobnosti nikad nije koristio da utiče na nju drugačije do da spreči kakvu idiotsku gripu. Ali sad više nije umela razlučiti suštinsku razliku između Vilove sposobnosti i volje. Počinjala je da veruje da je neizbežno da joj naudi jer je to - u stanju.
Počinjala je da se plaši svega za šta je Vil sposoban.
Rekla mu je, baš taj dan:
-Ti si opasan čovek, Vile, i svi ste vi opasni. Vi odete i smešate svoje čajeve i terate me da ih pijem. Nismo se tako pogodili ti i ja, Vile Bojde, nikad mi nisi rekao da ćete svoje znanje primenjivati na meni! Neću više da jedem tu hranu! Ne znam šta u njoj ima!
On ju je gledao odgore.
Čudan neki Vil, pomislila bi, da je imala iole živaca i volje. Stajao je tamo i odgore je, s visine, posmatrao; i ona u jednom trenu shvati da u životu nije videla nikog nadmenijeg ni opasnijeg.
Čak ni Ajdana.
Stresla se, a on tad reče:
-Teodora, u hrani nema ničega.
-Prazne priče! Misliš da ću ti poverovati tako nešto? Naravno da u hrani ima nešto! Mogu da nanjušim da...
-U stvari, ne možeš. To je samo u tvojoj glavi.
-Kako to da znam? Kako više da razlikujem šta je stvarno a šta u mojoj j.ebenoj glavi?
-Moraš da veruješ meni.
Ona to oćuti. Bilo joj je zlo i počeo je boleti stomak. Celo vreme dok je Vil govorio, videla je pomeranje senke u uglu, a kad je zaćutao, u sobi se čulo nejasno, tiho zapevanje... U grozi, ona se uhvati dlanovima za glavu koja je gorela.
-Reci joj da ide, Vile, oteraj je!..
Tek je pre nekog vremena rekla Vilu za Bel. Dokle se god još kretala po kući i imala iole snage i kontrole nad sobom, ona je prećutkivala Bel. Ali sad je Bel bila samo kap u moru svega ostalog. Morala je tražiti Vilu da joj olakša barem taj teret.
Čvrsto zatvorenih očiju i ušiju, nije videla ni čula šta je uradio, i uspela se naterati da pogleda tek kad je osetila njegovu ruku na ramenu. Oči joj poleteše u tamni ugao. Ničeg nije bilo.
On joj reče:
-Zašto mi pre nisi govorila za Bel? Megan kaže da je već danima viđaš.
-Oh, nisam mogla... Ne za Bel...
-Teodora.
Brisao joj je suze s lica.
-To nije moja majka, curice. To je puka obmana koju te Ajdan prisiljava da vidiš.
-Viđala sam je i pre..
-To je bilo drugo. Moraš mi reći, Teodora. Ne mogu ti pomoći ako mi pomoć ne tražiš.
-Ali, Vile, ako si u stanju oterati prikaze, zašto se onda uvek ponovo vraćaju?.. Zašto ih ne možeš oterati zasvagda?..
-Ja sam učinio da Bel ode onda kad je dolazila ona. Ali ne mogu zaustaviti Ajdanove obmane dokle te god on ima u svojoj vlasti. Jedino što uopšte mogu, to je da ti trenutno olakšam.
Ona je zaćutala. Ustajući, Vil joj reče:
-Sad ćeš da jedeš, zar ne? Sve i da u toj hrani nečeg ima.. Ti ćeš je pojesti. Moraš da jedeš, Teodora, i o tome više neću raspravljati ponovo.
Glas mu je bio hladan. Ona nastavi da ćuti.
Onda su snovi prestali biti samo snovi.
Odjednom je aveti počela viđati sasvim budna, usred dana i sobe pune ljudi. Sedela bi pored vatre, sa šoljom u rukama, i odjednom krajem oka uhvatila nešto vrlo čudno. Iznenada bi temperatura pala za nekoliko stepeni, ili bi joj hladan vetar prošao kroz kosu i očešao obraz. Shvatila bi da gleda u Megan koja spretno razmešta šolje i sendviče po niskom stolu, i za njenim leđima, u mračnom ćošku, nepogrešivi odsjaj snežnobele haljine. Samo bi stajala tamo, nepomična, i iako joj nije uspevala videti ono modrobelo, mrtvo lice; znala je da zuri u nju. Prvi put kad se to dogodilo, Teodora se skoro ugušila šokom: videla je Bel, tamo u tom ćošku, a bio je dan i nije spavala. Učinilo joj se da joj je sav razum pomućen, da zaista počinje da ludi. Noćne more, ma koliko grozne, bile su jedno. Ali ovo što joj se upravo događalo, to nije mogla objasniti nikako do ludilom. Zgrabila je Megan za ruku, ukopavši joj nokte u meso, tako da je Irkinja jeknula i zaplašeno je pogledala. Jedva uspevajući čuti sopstvene reči usled krvi koja joj je bubnjala u ušima, dahnula je:
-Isuse, Megan!.. Vidiš li? Vidiš li je?!
Megan je ispustila salvetu i ona se, poput cveta, rasprostrla po podu. Upitala je, zapanjena:
-Ali koga?...
-Reci mi da je vidiš! Reci mi da nisam luda! Eno je tamo u ćošku, gleda ovamo!
Megan se hitro osvrnula. Pogledala je pravo u nemu, nepomičnu Bel; koja je stajala opuštenih ruku i lica neraspoznatljivog u senci; tako da joj se samo haljina mutno belasala.
-Ali o kome pričaš, Teodora?..
-Bel! Zar je ne vidiš, o gospode, pa to je Bel!
Međutim, Megan nije mogla videti Bel.
Niko nije mogao videti njene otelotvorene noćne more. Niko, do nje, ne bi primetio kad bi soba odjednom postala hladna i mračna i ispunila se smradom truleži i memle. Niko, do nje, nije mogao budnim očima videti prikaze.
Sad više nije bilo olakšanja za nju. Nije imalo svrhe upinjati se da ne zaspi, jer joj java nije garantovala bezbednost pred morama.
Njen je život, stoga, počeo nalikovati jednoj neprekinutoj noćnoj mori, kao da stalno hoda nekim svojim užasnim snom. Više uopšte nije znala kad će šta u danu ugledati ili osetiti, iza kojih vrata u kući vreba strava, šta je u onom ćošku...
Sve je više verovala da zaista ludi.
U onim kratkim trenucima odmora i pune svesti, bila je uplašena do kostiju. Plašila se sopstvene senke kad zatitra na zidu, svakog iznenadnog šuma ili glasa. Iz kog je razloga ona ljuta na Lusi ili bilo koga drugoga?
Vil je u pravu. Njoj zaista treba nadzor svakog momenta u danu. Rekla je:
-Vile, da li sam luda?
On čučne pred nju.
-Naravno da nisi luda, devojčice, o čemu pričaš?
-On će me naterati da poludim.
-On neće učiniti ništa slično. Budi hrabra, curice. Sve će ovo proći.
-Kad?..
Vil ništa ne odgovori i ona ga pogleda.
Nije podizao oči ka njoj. Učini joj se da ne želi da sretne njen pogled, i od tog se umalo rasplakala. Nije plakala već danima. Verovala je da je sve suze sveta isplakala još na samom početku Užasa, ali sad joj prizor Vilovih zlatnožutih, spuštenih trepavica natera vruće suze na oči.
Zgrabila ga je za ramena.
-Odgovori mi, proklet bio! Zašto nećeš da me pogledaš? Zašto me nisi pogledao već danima? Gledaj me, Vile Bojde! Kad će ovo da prestane?
On se ne otrže iz njenog stiska. Par je trenutaka samo ćutao, nepomičan. Onda je rekao čudnim glasom:
-Ne mogu da te gledam, Teodora. Ako te pogledam, bojim se da ću otići i ubiti ga.
Ona zausti, ali se onda ugrize za jezik. Rekla je:
-Kako sam umorna. Kako bih samo htela da spavam, da spavam i da se više nikad ne probudim. Ostavi me, Vile. Izađi napolje.
Ali on ne ustade. Još uvek nije podizao pogled kad je rekao:
-Mrziš li me, devojčice?
Glas mu je bio bezličan. U tom glasu nije bilo emocija, ničega, ali je ona svejedno s čudnom sigurnošću znala kako on nikad ništa strašnije u svom životu nije izgovorio.
Rekla mu je:
-Ne mrzim te, Vile. Ja znam da ćeš ti to zaustaviti. Oprosti mi što sam uplašena i malodušna...
-Prekini, molim te. Ne izvinjavaj se ti meni.
Još više je sagnuo glavu.
-Ništa ti se od ovoga ne bi dogodilo da nije mene. Da si ostala u Londonu, da nikad nisi došla ovamo... Danas bi bila sigurna. Sretna.
-Sretna?
Uspela je iz sebe iscediti malo oporog smeha.
-Vile. Ja nisam znala značenje te reči dok nisam došla ovamo i srela tebe.
On je za jedan neuhvatljiv delić trena pogleda, a onda opet spusti pogled. Ona mu prisloni dlan uz obraz, i malo se strese od kontakta s njegovom kožom. Glas joj je bio trpak.
-Ne volim o tome da pričam. Nikad ti i nisam pričala. Jedan od razloga što te toliko poštujem, Vile Bojde... Jeste što me nikad nisi terao da pričam. Ali od moje petnaeste godine naovamo...
Stresla se.
-Naprosto mi se čini da mi je već malo previše. Rat i izbeglištvo, i sve. Mislim da mi je bilo dosta s.ranja u životu. Zbog toga sam ovako gnevna sada. Kad sam srela tebe, mislila sam da sam, najzad, dočekala da budem sretna. A onda...
Ponovo se stresla.
-Ali to nema veze s tobom. Ne mogu kriviti tebe za nešto što mi nisi smerao ni učinio.
-Teodora...
Ona odjednom pomisli: to ne smem čuti. Šta god on sad hteo reći, ja to ne smem da čujem.
Jer, reči su Moć. Izgovorene, one se ne mogu povući nazad. Kad Vil to bude rekao, bogovi će ga čuti, i kad tad se pozvati na njegove reči. I na nju, kao svedoka. Zato ona ne sme čuti.
-Nemoj, oh, ne!.. Znam šta hoćeš reći!.. Ali ako sad to kažeš, onda moraš i da učiniš!..
-Ja ću to i učiniti, Teodora.
-Nećeš, do vraga! Ti nisi on, i nisi kao on!.. Ti to nikad ne bi, niti bi mogao učiniti!..
Činilo joj se da je to najveći strah koji, zapravo, proživljava. To je u stvari ono čega se najviše plaši. Da bi Vil to mogao učiniti.
-Obećaj mi! Hoću da mi obećaš da nikada...
-Ne.
-Ali moraš! Zar si ti poludeo? Ne smeš to da uradiš! Ti ćeš učiniti da ovo zlo prestane, ali ne na taj način! Obečaj mi da...
-Oprosti, devojčice. Ne mogu.
Konačno je podigao glavu, pogledao je pravo u zenice. I ona shvati zašto, zapravo, celo vreme od nje krije oči.
Bile su strašne.
Rekao je, mrtvim glasom:
-Ne traži da ti obećavam ono u čemu nemam izbora.
-Ali imaš ga!..
-Ne više.
Beatris je došla baš onaj dan kad je Teodora, budeći se iz sna, čula glasove uz svoj krevet.
Već je danima bila sasvim slaba. Megan i tetka Keti su koristile sve moguće smicalice ne bi li je prevarile da uzme malo hrane. Međutim, ona uopšte nije imala apetita. Odgovarajući na Meganinu opasku kako je postala gotovo prozirna i kako bi je vetar verovatno oduvao ako bi izašla; Teodora se, vrlo slaba i iscrpljena, pokušala našaliti:
-Misliš li da ću najzad imati bokove kao ti, draga?..
Čak i u bunilu u kojem je ležala bila je svesna da kilogrami spadaju s nje. Često joj je šumilo u ušima i neprestano je imala vrtoglavice. Ali, ma koliko Megan dobro kuvala, njoj se sva hrana gadila. Počela se žaliti: ali šta mi to kuvaš, prokleta da si? Ja to ne mogu jesti!.. Megan i tetka Keti su je ubeđivale da joj ne spremaju ništa do najobičnije irske kuhinje. Megan je na kraju izgubila živce i otišla po Vila. Rekla mu je:
-Ona neće ništa da jede!..
Teodora joj mrzovoljno odbrusi, okrenuta leđima u krevetu:
-Zvučiš kao moja prokleta majka, Megan. Hoćeš li me izlupati?
Megan je gunđala nešto, ali joj Vil onda reče da ode i Teodora se najzad obazre. Počela se brecati:
-Šta mi stavljate u hranu, dođavola? Zar me ne kljukate dovoljno tim vašim travama i praškovima, zar mi još morate gaditi i hranu?
Gotovo je s mržnjom gledala poslužavnik koji je Megan donela u sobu. U zadnje je vreme, proporcionalno sa slabošću, u njoj počela da raste i paranoja. Pokušavala je reći sebi da u hrani nema ničega, a čak i ako ima, svakako je tamo stavljeno da bi joj pomoglo. Međutim, nije se mogla naterati da je i pojede.
Bila je na izmaku snaga. Počinjala je da mrzi sve što joj se svalilo na pleća i sve na bilo koji način s tim povezano. Počinjala je da mrzi Megan, tetku Keti, sve ostale, čak i Vila. Oni žele kontrolu nad njom. Vil želi da je ima u svojoj vlasti. A njoj je poput života trebala vlast nad samom sobom.
Istorija njenog odnosa s Vilom nije je pripremila na nešto ovakvo. Vil svoje znanje i sposobnosti nikad nije koristio da utiče na nju drugačije do da spreči kakvu idiotsku gripu. Ali sad više nije umela razlučiti suštinsku razliku između Vilove sposobnosti i volje. Počinjala je da veruje da je neizbežno da joj naudi jer je to - u stanju.
Počinjala je da se plaši svega za šta je Vil sposoban.
Rekla mu je, baš taj dan:
-Ti si opasan čovek, Vile, i svi ste vi opasni. Vi odete i smešate svoje čajeve i terate me da ih pijem. Nismo se tako pogodili ti i ja, Vile Bojde, nikad mi nisi rekao da ćete svoje znanje primenjivati na meni! Neću više da jedem tu hranu! Ne znam šta u njoj ima!
On ju je gledao odgore.
Čudan neki Vil, pomislila bi, da je imala iole živaca i volje. Stajao je tamo i odgore je, s visine, posmatrao; i ona u jednom trenu shvati da u životu nije videla nikog nadmenijeg ni opasnijeg.
Čak ni Ajdana.
Stresla se, a on tad reče:
-Teodora, u hrani nema ničega.
-Prazne priče! Misliš da ću ti poverovati tako nešto? Naravno da u hrani ima nešto! Mogu da nanjušim da...
-U stvari, ne možeš. To je samo u tvojoj glavi.
-Kako to da znam? Kako više da razlikujem šta je stvarno a šta u mojoj j.ebenoj glavi?
-Moraš da veruješ meni.
Ona to oćuti. Bilo joj je zlo i počeo je boleti stomak. Celo vreme dok je Vil govorio, videla je pomeranje senke u uglu, a kad je zaćutao, u sobi se čulo nejasno, tiho zapevanje... U grozi, ona se uhvati dlanovima za glavu koja je gorela.
-Reci joj da ide, Vile, oteraj je!..
Tek je pre nekog vremena rekla Vilu za Bel. Dokle se god još kretala po kući i imala iole snage i kontrole nad sobom, ona je prećutkivala Bel. Ali sad je Bel bila samo kap u moru svega ostalog. Morala je tražiti Vilu da joj olakša barem taj teret.
Čvrsto zatvorenih očiju i ušiju, nije videla ni čula šta je uradio, i uspela se naterati da pogleda tek kad je osetila njegovu ruku na ramenu. Oči joj poleteše u tamni ugao. Ničeg nije bilo.
On joj reče:
-Zašto mi pre nisi govorila za Bel? Megan kaže da je već danima viđaš.
-Oh, nisam mogla... Ne za Bel...
-Teodora.
Brisao joj je suze s lica.
-To nije moja majka, curice. To je puka obmana koju te Ajdan prisiljava da vidiš.
-Viđala sam je i pre..
-To je bilo drugo. Moraš mi reći, Teodora. Ne mogu ti pomoći ako mi pomoć ne tražiš.
-Ali, Vile, ako si u stanju oterati prikaze, zašto se onda uvek ponovo vraćaju?.. Zašto ih ne možeš oterati zasvagda?..
-Ja sam učinio da Bel ode onda kad je dolazila ona. Ali ne mogu zaustaviti Ajdanove obmane dokle te god on ima u svojoj vlasti. Jedino što uopšte mogu, to je da ti trenutno olakšam.
Ona je zaćutala. Ustajući, Vil joj reče:
-Sad ćeš da jedeš, zar ne? Sve i da u toj hrani nečeg ima.. Ti ćeš je pojesti. Moraš da jedeš, Teodora, i o tome više neću raspravljati ponovo.
Glas mu je bio hladan. Ona nastavi da ćuti.