Nije Kosovo 1999. već bilo nepovratno izgubljeno i nije sve posle bilo samo formalnost. Zapadu tamo nisu trebali Albanci kao Albanci, zabole njih ko je na nekoj teritoriji, nego partner koji će biti čvrsto vezan za njihov bezbednosni kišobran. Da je Srbija tada, posle 5. oktobra, pokazala jasan zaokret ka zapadu i spremnost da postane deo njihovog sistema vrednosti i bezbednosti, sasvim drugačiji ishod bi bio. Albanci su dobili prednost samo zato što su bili spremniji da igraju po zapadnim pravilima. Srbija nije znala šta hoće, između "hoćemo u EU" i "ali da se ne zamerimo Rusiji", i to je ono što nas je zakopalo.
Zapad u tom trenutku nije imao ništa protiv toga da Kosovo ostane u okviru Srbije, ali Srbije kao kredibilnog i stabilnog partnera, integrisanog u NATO i EU. Pošto to nismo bili, zapad je izabrao onoga ko je bio spreman da bude lojalan. To je suština. Kosovo nije izgubljeno zato što je Amerika tako odlučila, nego zato što Srbija nije imala hrabrosti da preseče i stane tamo gde joj je realno mesto. Da smo tada napravili jasan geopolitički izbor, ne bismo danas raspravljali o "izgubljenom Kosovu", nego o tome koliko napredujemo kao normalna evropska država. Ovako smo izabrali lebdenje između Istoka i Zapada i izgubili i jedno i drugo. Pa smo na kraju dobili q u vidu korupcije i Vučića.