Milan St Protić je tada zastupao prozapadni pravac i smatrao da Srbija mora što pre da popravi odnose sa SAD, dok je Koštunica negovao sporiji, oprezniji i prilično konzervativan pristup. Problem je nastao onog trenutka kada je Protić otvoreno javno govorio da radi "tako kako on misli da treba", bez da se striktno drži linije ministarstva spoljnih poslova, i kada je kritikovao Koštunicu zbog ideološkog talasanja između antikomunizma i nostalgije za starim sistemom. Rezultat, umesto da iskoristi priliku i pusti Protića da radi posao u zemlji gde nam je tada bilo najvažnije da se približimo, Koštunica se uvredio i opozvao ga, čime je politika sujete pobedila državnu strategiju.
A posledice takvog oklevanja i dan-danas živimo: dok se svet menjao, mi smo ostali zaglavljeni u svom geopolitičkom limbu. Umesto da ga je pustio da radi i da se učvrstimo na zapadu kada je to bilo najlakše i najprirodnije, takvo cinculiranje je otvorilo prostor za povratak ruskog uticaja, a time i za povratak autoritarnih modela vlasti. Tako smo iz tranzicije prema modernoj Evropi lagano skliznuli u "Milošević 2.0" varijantu pod novim imenom i marketingom.
Ukratko: Protić je bio čovek koji je gledao napred, Koštunica je gledao unazad, a istorija je, nažalost, pokazala da je povukao kočnicu u trenutku kada je nama trebao pun gas.