Dan neovisnosti (Hrvatska)

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
.-.. .--- ..- -... ---

.-.. .--- ..- -... ---

Elita
Banovan
Poruka
22.671
Dan neovisnosti blagdan je u Hrvatskoj koji se obilježava 8. listopada i neradni je dan. Toga dana 1991. godine Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji.

Ta je značajna odluka Hrvatskog sabora donesena nakon što je prethodnoga dana istekao tromjesečni moratorij na Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Naime, stupanje na snagu ove Odluke odgođeno je tada za tri mjeseca na osnovi Brijunske deklaracije od 7. srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao moratorij na hrvatsku Odluku o samostalnosti, zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Zbog tih okolnosti, te mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna je sjednica svih triju saborskih vijeća održana 8. listopada 1991. godine u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu.
Kliknite za proširenje...

Dakle, danas je u Hrvatskoj praznik.

SVIM hrvatskim građanima i državljanima, čestitam sretan Dan neovisnosti moje i vaše domovine !!!

:vatromet::vatromet::vatromet::vatromet::vatromet::vatromet:
 
Medju najpotresnija italijanska dokumenta o hrvatskom genocidu nad Srbima spada pismo generala Aleksandra Luzana Musoliniju. Evo tog pisma:

"Duče! Moja bezgranična odanost prema Vama mi, nadam se, daje za pravo da, u nečemu, odstupim od strogog vojničkog protokola. Zato i žurim da Vam opišem jedan dogadjaj kojemu sam, unazad tri sedmice, lično prisustvovao.
Obilazeći sreska mesta Stolac, Čapljinu i Ljubinje (izmedju 60 i 130 km severno od Dubrovnika) – saznam od naših obaveštajnih oficira da su Pavelićeve ustaše, prethodnog dana, počinile neki zločin u jednom selu (Prebilovci), i da će, kada se to pročuje, okolni Srbi ponovo da se uznemire.
Nedostaju mi reči da opišem ono što sam tamo zatekao. U velikoj školskoj učionici, zatekao sam zaklanu učiteljicu i 120 njenih učenika! Nijedno dete nije bilo starije od 12 godina! Zločin je neumesna i nevina reč – to je prevazilazilo svako ludilo! Mnogima su odsekli glave i poredjali ih po djačkim klupama. Iz rasporenih utroba ustaše su izvukle creva i, kao novogodišnje vrpce, rastegli ih ispod plafona i ekserima ukucali u zidove! Roj muva i nesnošljiv smrad nisu dozvoljavali da se tu duže zadržimo. Primetio sam načeti džak soli u ćošku i zgranuto ustanovio da su ih klali polako, soleći im vratove! I taman kad smo odlazili, u zadnjoj klupi se začulo dečje krkljanje. Pošaljem dvojicu vojnika da vide šta je. Izneli su jednog djaka, još je bio u životu, disao je sa napola presečenim grkljanom! Svojim kolima odvezem to jadno dete u našu vojnu bolnicu, povratimo ga svesti i od njega saznamo punu istinu o tragediji.
Zločinci su najpre, na smenu, silovali učiteljicu Srpkinju (ime joj je Stana Arnautović) i onda je, pred decom ubili. Silovali su i devojčice od osam godina. Za sve to vreme, pevao je silom dovedeni orkestar cigana i udarao u tambure!
Na večnu sramotu naše, rimske crkve – i jedan božji čovek, jedan župnik, u svemu tome je učestvovao! Dečak koga smo spasili, brzo se oporavio. I čim je rana zarasla, našom nepažnjom pobegao je iz bolnice i otišao u svoje selo, da traži rodbinu. Poslali smo patrolu za njim, ali uzalud; našli su ga na pragu kuće zaklanog! Od hiljadu i nešto duša, u selu više nema nikoga! Istoga dana (to smo otkrili kasnije) kad je izvršen zločin u školi, ustaše su pohvatale još 700 stanovnika sela Prebilovci i sve ih bacili u jamu ili na životinjski način na putu do jame pobili. Spasilo se samo oko 300 muškaraca: jedino je njima uspelo da probiju ustaški obruč oko sela i da pobegnu u planinu! Tih 300 preživelih jače je od najelitnije Pavelićeve divizije. Sve što su imali da izgube, oni su izgubili! Decu, žene, majke, sestre, kuće, imovinu. Čak su i straha od smrti oslobodjeni. Smisao njihovog života je jedino u osveti, u strašnoj osveti njih je, u neku ruku i stid što su preživeli! A takvih sela, kao što su Prebilovci, puna je Hercegovina, Bosna, Lika, Dalmacija.
Pokolji Srba su dostigli takve razmere da su, u tim krajevima, zagadjeni i mnogi vodeni izvori. Iz jednog vrela u Popovom Polju, nedaleko od jame u koju je bačeno 4.000 Srba, izbijala je crvenkasta voda, lično sam se u to uverio! Na savest Italije i naše kulture pašće neizbrisiva mrlja, ako se, dok je vreme, ne distanciramo od ustaša i ne sprečimo da se nama pripiše da podržavamo bezumlje!"
 
Evo ovde bi mogli da se stavljaju svi ustaski zlocini pocevsi od onih iz Drugog Svetskog rata,ali i ranije pa do dana danasnjeg(jer to jos traje).



Zlocini u Medackom Dzepu

U akciji je poginulo ili nestalo 88 Srba - 46 vojnika, šest milicionera i 36 civila, od kojih 26 starijih od 60 godina. Prema podacima Dokumentaciono informacionog centra Veritas, među njima je bilo i 17 žena. Hrvatska strana je po završenoj akciji predala srpskoj strani 52 leša, a pripadnici UNPROFOR-a pronašli su naknadno još 18 leševa.

Hrvatska vojska je 9. septembra 1993. godine iznenada napala podvelebitska sela u okolini Gospića koja su bila već 18 meseci pod zaštitom snaga UN.

U maju 2000. istražioci su pronašli još 11 leševa skrivenih u septičkoj jami u nekadašnjem srpskom delu Gospića, od kojih je šest identifikovano DNK metodom, naveo je "Veritas".

Na spisku nestalih i neidentifikovanih još se nalazi 12 osoba.

Za zločine u Medačkom džepu Haški tribunal podigao je optužnice protiv trojice generala hrvatske vojske - Janka Bobetka, Rahima Ademija i Mirka Norca, koji su se teretili za zločine protiv čovečnosti i kršenja zakona i običaja rata.

Prema optužnici, snage hrvatske vojske su pod njihovom komandom tokom ofanzive na Medački džep "potpuno uništile selo, lišavajući srpsko civilno stanovništvo kuća i domaćinstava".

Do suđenja pred Haškim tribunalom, ipak, nije došlo, pošto je, u septembru 2005. godine, Veće za prosleđivanje toga suda "slučaj Ademi i Norac" prebacilo u nadelžnost hrvatskog pravosuđa, koje je 22. novembra 2006. godine preko nadležnog tužilaštva, podiglo "domaću" optužnicu protiv njih.

Navedenom optužnicom Ademi, "kao visoki oficir HV s činom brigadira i na položaju vršioca dužnosti zapovednika Zbornog podurčja Gospić", a Norac "kao oficir HV s činom pukovnika i na položaju zapovjednika Sektora, odnosno grupe formirane upravo za potrebe operacije 'Džep '93'" terete se da su počinili krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava.

Oni se, naime, terete za dva krivična dela - ratni zločin protiv civilnog stanovništva i krivično delo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

U junu 2007. godine započeo je glavni pretres u ovom predmetu pred Županijskim sudom u Zagrebu, koji je završio 31. maja ove godine usmenim objavljivanjem nepravosnažne presude.

Pisani primerak presude još nije završen, ističu u Veritasu. Za godinu dana, koliko je trajao glavni pretres, saslušano je oko stotinu svedoka i izvedeni su mnogi materijalni dokazi.

Sud je izrečenom presudom utvrdio da su u Medačkom džepu počinjeni ratni zločini nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima, ali je prvooptuženi general Rahim Ademi oslobođen optužbe, dok je Mirko Norac osuđen na sedmogodišnju kaznu zatvora.

Ova presuda zapravo pokazuje da hrvatska država još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti, smatraju u Veritasu i ukazuju da ona s druge strane neće podstaći prognane Srbe da se, nakon 15 godina, počnu vraćati u još uvek potpuno pusta sela Divoselo, Čitluk i Počitelj.

Što se Bobetka tiče, on je do 29. aprila 2003, kada je umro, sve vreme bio u zagrebačkoj bolnici, podsećaju iz Veritasa.

Izvor: B92 09.09.2008
 
Svjedočanstva ratnih zločina u Medačkom džepu
Johannes Tilder


Pisanje nedeljnika "Nacional" 23.10.2002

Iskaz Johannesa Tildera, Nizozemca koji je kao pripadnik HV-a sudjelovao u operaciji Medački džep, predstavlja važan dokazni materijal haaškog tužiteljstva: zarobljeni Tilder je pred televizijskim kamerama RSK ispričao kako su hrvatski vojnici navodno masakrirali srpske civile, a njegov iskaz, tvrde u Haagu, potvrđuju rezultati obdukcije i fotografije ubijenih.

Devetogodišnje prikrivanje ratnih zločina počinjenih u vojno-redarstvenoj oslobodilačkoj operaciji Medački džep dovelo je generale Rahima Ademija i Janka Bobetka pred Haaški sud, a hrvatsku državu u međunarodnu izolaciju pod prijetnjom sankcija. Obojica generala, haaških optuženika, morat će prema zapovjednoj odgovornosti preuzeti na sebe krivnju za zločine za koje se sumnjiče pripadnici 1. bojne 9. gardijske brigade iz Gospića i izvidničko-diverzantska satnija 9. gardijske brigade, odnosno petnaestak časnika i vojnika iz njihovih redova, otkriva Nacional.
Za ubojstva ratnih zarobljenika i civila, razaranje civilnih objekata u selima Čitluk, Počitelj i Divoselo, sumnjiče se pripadnici 9. gardijske brigade Vukovi iz Gospića : poručnik Miroslav Petti, satnik Ivica Jurković, natporučnik Josip Krmpotić, poručnik Antun Stilinović, Ivan Šokec, vodnik Mladen Vrginček, Nikola Poplašen, Boris Dmitrović, Luka Barišić i Safet Sadiku.
Državno odvjetništvo, Protuobavještajna agencija, Vojnosigurnosna agencija i Odjel za ratne zločine MUP-a Republike Hrvatske pred završetkom su istrage oko zločina u Medačkom džepu, a privođenja osumnjičenih očekuje se ovoga tjedna. Među osumnjičenicima za ratne zločine, među ostalima, naći će se i pripadnici izvidničko-diverzantske satnije i 1. bojne 9. gardijske brigade koje teško tereti svjedočenje njihova suborca Johannesa Tildera, dokumentacija Komiteta za ratne zločine Srbije i Crne Gore predana Haaškom sudu sastavljena na temelju Tilderova svjedočenja te knjiga dokumentacijsko-informacijskog centra "Veritas" pod naslovom "Krvavi rujan" u kojoj su fotografije masakra iz Medačkog džepa potvrdile iskaz zarobljenog pripadnika 9. gardijske brigade Johannesa Tildera iz 1994.

Tilder je zarobljen 5. travnja 1994. na području pod kontrolom krajinskih Srba. Mjesec dana nakon zarobljavanja, 9. svibnja, snimljen je njegov iskaz o zločinima u Medačkom džepu pred kamerama krajinske televizije. Tilder je ubijen nekoliko mjeseci poslije pri pokušaju bijega. U svom 50-minutnom iskazu pred kamerama tzv. RTV RSK za počinjene zločine teško je optužio zapovjednika izvidničke satnije Josipa Krmpotića i zapovjednika brigade Mirka Norca, kao i časnike iz zapovjedništva brigade Miška Pettija i Antuna Stilinovića. U prvom dijelu iskaza Tilder pred istražiteljima tzv. Republike Srpske Krajine govori o svom životnom putu, vremenu provedenom u nizozemskoj vojsci i načinu na koji je početkom devedesetih stigao u Hrvatsku.
Tilder je rođen 25. listopada 1963. u mjestu Enkuizen u Nizozemskoj. Završio je Kraljevsku vojnu akademiju u Nizozemskoj i dvije godine specijalne škole za izvidnike diverzante, službovao je u NATO-ovoj bazi Seedorf u Njemačkoj od 1985. do 1990. te je neko vrijeme proveo u Legiji stranaca. Potom se vratio u Nizozemsku i 1991. se preko humanitarne organizacije Hrvatska pomoć javio kao dobrovoljac za Hrvatsku vojsku . U Hrvatsku je stigao 22. studenoga 1991. a primio ga je Jure Martinović u Ministarstvu obrane. Upućen je u Gospić gdje je neko vrijeme bio u Vojnoj policiji, a potom je primljen u djelatni sastav 9. gardijske brigade. U Hrvatskoj vojsci dobio je čin poručnika i bio zapovjednik voda, pa zamjenik zapovjednika izvidničko-diverzantske satnije u 9. gardijskoj brigadi. Neko vrijeme bio je i glavni inspektor za izvidničko-diverzantsku obuku Hhrvatske vojske za operativnu zonu Gospić.
Tilder je u nastavku iskaza ukratko objasnio tijek operacije Medački džep: "Prvoga dana operacije, 9. rujna u ponoć, kao izvidnička satnija morali smo zauzeti položaje kod mosta 300 metara udaljenog od sela Rogića i čekati do 6 sati ujutro topnički udar naših snaga kako bismo nastavili napredovati s ciljem zauzimanja sela. Prva bojna 9. gardijske brigade trebala je zauzeti Čitluk, a moja postrojba očistiti selo Rogiće od srpskih tenkova i oklopnih vozila. Međutim, kad smo se približili, na ulazu u Rogiće vidjeli smo već tenkove s hrvatskim oznakama, a s druge strane ceste i automobil 'lada niva' iz 9. gardijske brigade. Drugoga dana blokirali smo s jedne strane područje Debele glave kod Čitluka i šumu u koju su se skrili srpski civili, dok su s druge specijalci MUP-a civile tjerali prema nama. Tada je ubijeno dosta civila. Zapovjednik 9. gardijske brigade Mirko Norac trećeg je dana zapovjedio Josipu Krmpotiću, mom nadređenom, da se spale sve kuće u Čitluku, a samo dva dana poslije počelo je i miniranje srpskih kuća u Divoselu", ukratko je Tilder prepričavao događaje u kojima je sudjelovao. "Sjećam se da je Norac jednom zapovjedio da se zbog dolaska novinara tijela ubijenih Srba moraju negdje maskirati i sakriti", izjavio je Tilder.

Osobe koje su ispitivale Tildera pitanja su sve više usmjeravala prema njegovim spoznajama o maskrima i zločinima u kojima je sudjelovao i koje je vidio, o čemu je Tilder izjavio: "Prvoga dana akcije bio sam obaviješten da se pored puta nedaleko od kuće Krainovića, gdje se nalazio dio naše postrojbe u Čitluku, nalazi srpski vojnik ranjen u nogu, star oko 50 godina. Zajedno s Miškom Pettijem i Bracom Đenanovićem otišli smo do kuće i zatekli ranjenika. Petti nam je rekao da ga pridržimo. Ja sam ga držao za noge, a Đenanović za ruke, dok mu je Petti najprije nožem izvadio oči, a zatim ga zaklao", iznosi Tilder šokantne detalje operacije i nastavlja: "Blizu tog mjesta drugoga dana naišli smo na još jednog ranjenog srpskog vojnika kojeg smo vezali za noge. Brico Đenanović ranjenika je zavezao za branik automobila i zavezanog ga vukao automobilom do sela Rajčevića. Nakon toga Petti i Đenanović su ranjenika zavezali ispod ruku i objesili ga o drvo da bi ga s udaljenosti 10 metara Petti, Poplašen, Lovrić i Šokec gađali nožem, Šokec ga zaklao nožem, a Lovrić mu odrezao uši kao trofej", završava Tilder taj dramatični iskaz.

Treći zločin koji Tilder opisuje jest silovanje žene pred njezinom djecom i mužem: "Poslije osvajanja sela Čitluk, blizu groblja Rajčevići, ušao sam u jednu kuću, a sa mnom su bili Petti, Kušlan, Stilinović, Dmitrović i Sadiku. U kući smo zatekli muža, ženu i dvoje djece u dobi od 6 do 8 godina. Žena je imala oko 30 godina. Stilinović i Dmitrović uperili su puške u njezina muža dok su djeca plakala. Ženu su skinuli i počeli silovati. Ja sam otišao jer nisam to više mogao gledati, a poslije je Petti, kako sam čuo od Safeta Sadikua, ubio cijelu obitelj. Sjećam se da je Sadiku rekao da mu je žao žene jer je bila lijepa", završava Tilder još jednu morbidnu epizodu zločina hrvatskih vojnika.

Tilder je opisao još nekoliko zločina što su ih počinili njegovi suborci: "Na putu Rogići - Čitluk Toni Stilinović upao je u jednu kuću i vidio policijsku odoru Krajine. U kući se nalazila starica u dobi od 70 godina. Na pitanje gdje joj je sin, starica je rekla da ne zna, a Stilinović je kundakom puške pogodio njezinu glavu. Premda je još bila živa, njegov kolega Mladen Vrginček zapalio je kuću zajedno sa staricom."
Posebno dramatično bilo je svjedočenje Tildera o zločinu koji je nazvao "lov na civile", a dogodio se 11. rujna na području Debele glave kod Čitluka: "Kod sela Rajčevići popodne smo čekali dolazak srpskih civila koje je iz šume kod Debele glave trebala istjerati specijalna policija MUP-a. Kad su civili bili istjerani iz šume i kada su došli na otvoreno, počeli smo pucati po njima. Prema mojim procjenama, ubili smo ih tridesetak. Sa mnom su bili Poplašen, Šokec, Dmitrović, Lovrić, Barišić i Drlek, zatim Đenanović, Petti, Sadiku i Vrginček. Sjećam se da je bilo više žena od muškaraca, uglavnom starijih od 55 godina."
Tilderova su svjedočenja poslužila Komitetu za ratne zločine Jugoslavije u sastavljanju službene dokumentacije s opisom zločina i kvalifikacijom djela, mjestom i vremenom počinjenja te indicijama o egzekutorima zločina u Medačkom džepu. Tilderova svjedočanstva o masakrima potvrđena su i u knjizi "Krvavi rujan", objavljenoj 1994. u Kninu, nekoliko mjeseci nakon operacije Medački džep. U knjizi se navode imena i prezimena 30 ubijenih civila, policajaca i pripadnika Teritorijalne obrane, 41 ubijenog vojnika, 13 nestalih civila i 5 nestalih vojnika koji su poslije pronađeni mrtvi, te šokantne fotografije ubijenih i masakriranih.
Fotografije masakriranih srpskih civila i vojnika objavljene u knjizi "Krvavi rujan" objašnjava nalaz dr. Željka Karana, specijalista sudske medicine, napisan 24. rujna 1993., tjedan dana nakon operacije Medački džep. Pri svakoj obdukciji ubijenih srpskih civila i vojnika u Kninu bili su prisutni i medicinski stručnjaci međunarodnih mirovnih snaga UNPROFOR-a kako bi se izbjegla svaka nevjerodostojnost i lažno prikazivanje činjenica koje bi mogao ponuditi tim Željka Karana.
"Ubijeni su isporučeni u plastičnim vrećama, ubačeni u hladnjače, devet dana nakon napada. S obzirom na položaj tijela u kojem su dovezeni zaključak je da su živi bačeni u vatru. Ne postoji tijelo bez prostrijelne rane iz pješačkog oružja, što upozorava na naknadno ubijanje ranjenika", piše Karan u svom izvješću i nastavlja: "Tri slučaja podsjećaju na klasičan masakr (odsječena butina, glava razbijana tupim predmetom, rane na rukama, naknadni ubodi noža u srce). Identifikacija je od početka bila otežana. Mrtva tijela bila su predana bez odjeće, osobnih stvari i bilo kakvih dokumenata. Poseban problem identificiranja bila su potpuno karbonizirana tijela, a u jednom slučaju i hrpa od samo nekoliko kilograma karboniziranih kostiju. Na izgorjelim leševima bili su uočljivi znaci dospijevanja u plamen za vrijeme života", piše u izvješću obducenta iz Knina.
 
Hrvatski časnik o zločinu u Medačkom džepu
27.09.2007

Ankica BARBIR MLADINOVIĆ
Na suđenju hrvatskim generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, optuženima za ratne zločine u medačkom džepu 1993. godine – novi momenti. Nakon prvih svjedoka sa srpske strane, koji su se jučer pojavili na zagrebačkom Županijskom sudu, danas je o stravičnim zločinima nad civilima prvi put progovorio i svjedok s hrvatske strane, umirovljeni liječnik i pukovnik Hrvatske vojske Marko Jagetić. Hrvatski je časnik, uz ostalo, potvrdio i jučerašnji iskaz Srbina Steve Jovića da su mu hrvatski vojnici mučili ženu i živu je nabili na kolac.


„Točno je da je supruga ovog gospodina koji je tu bio jučer bila nabijena na kolac. Ja sam to vidio.“

Liječnik i umirovljeni pukovnik hrvatske vojske Marko Jagetić sudjelovao je s ekipom liječnika vojnog saniteta Glavnog stožera Hrvatske vojske od 11. do 16. rujna 1993. godine na asanaciji terena nakon vojne akcije Medački džep, a glavni zadatak im je bio prikupiti 52 mrtva tijela za razmjenu sa srpskom stranom. Nesretna žena Steve Jovića, prema njegovim riječima, nije mogla u razmjenu jer je bila previše izmasakrirana:

„Načelnik saniteta Glavnog stožera je strogo zabranio da u tih 52 ide bilo koje tijelo na kojem se vide tragovi mučenja ili masakriranja. Mogla su ići samo tijela s čistim ranama.“

Jagetić je naveo da je naredbu o prikupljaju 52 tijela dobio od tadašnjeg načelnika saniteta Glavnog stožera dr Kornelija Brkića, uz prijetnju da će, ako ih na vrijeme ne prikupi, i njega likvidirati. General Rahim Ademi mu je odredio vojnike za ispomoć. Kazao je još da je dr Brkić prisiljavao patologe da izjave kako su ozlijede na tijelu nastale u neposrednoj borbi, što se iz rana, kaže Jagetić, nije moglo zaključiti.

Ukupno su prikupili više od 70 leševa kod Debele Glave, Bilajskog Novog, Divosela, u blizini Počitelja i Čitluka. Osobno je pregledao više od 50 tijela, uglavnom sredovječnih muškaraca i žena. Tvrdi da nitko nije imao oružje, osim jedne bombe u džepu jednog muškarca, za koju vjeruje da ju je netko podmetnuo, a samo su dva u leša, prema njegovom svjedočenju, bila u vojničkoj uniformi i jedna žena u JNA vjetrovki:

„Svi su bili u civilu, i to u onim radničkim, seljačkim odijelima.“

Jagetić je dalje kazao da su sva tijela zbog vrućine stravično zaudarala i iz njih su izlazili crvi. Trpali su ih u kamion sa žutom ceradom i natpisom „Lero“, te vozili u magazine u selu Jasikovac. Sa njih je skinuta odjeća i spaljena, a 52 leša u boljem stanju su oprana i pripremljena za razmjenu, ostali su bagerom zatrpani ispod ruševina sela Obradović kraj Gospića ili bačeni u septičke jame. Imao je dojam da je Ministarstvu obrane bilo važno da se svi leševi uklone iz zone u koju je ulazio UNPROFOR:

„Kad je sve bilo gotovo, gospodin Brkić je iz mog ureda nazvao pokojnog gospodina generala Bobetka i javio mu da je zadaća izvršena.“

Jagetić navodi da su se na većini tijela vidjele i rane od noža, a hrvatski vojnici su mu sami pričali kako su navodno nekog četničkog vojvodu dva sata rezuckali. Dvije žene su žive spaljene u kući, a vidio je i dva sredovječna muškarca užetom i lancem obješena o drvo. Godinu dana nakon toga, slučajno je upitao jednog hrvatskog vojnika da li sjeća tih obješenih ljudi:

„On mi je rekao: ,Pa, gospodine pukovniče, kako se ne sjećam, ispod njih smo pekli janjca‘.“

Umirovljeni pukovnik Marko Jagetić živi u Rijeci, porijeklom je iz Ivanca u hrvatskom Zagorju. Do pada vojarne u Gospiću bio je načelnik saniteta tamošnje JNA, a onda se priključio Hrvatskoj vojsci.

U današnjem je svjedočenju u procesu protiv generala Norca i Ademija kazao kako je njegov dojam da je operacijom Medački Džep rukovodio i zapovijedao admiral Davor Domazet Lošo, jer ga je u Operativnom centru u Gospiću 9. rujna 1993. godine osobno čuo da izdaje zapovijedi:

„Sjedio sam dva metra od njega, držao je telefon u ruci i zapovijedao artiljerijskom vatrom po kojim ciljevima će ići.“

Norac je zapovijedao artiljerijskom vatrom?

„Ne, gospodin admiral Domazet.“

Na Jagetićevo svjedočenje reagirao je optuženi general Mirko Norac i nazvao ga tendencioznim i nevjerodostojnim. Kazao je da su se srpski vojnici presvlačili u civile i da nije točno da su skoro svi ubijeni Srbi bili civili.
 
a ovaj covek je definitivno kralj ovih prostora

Sa riječi na djela: Dan neovisnosti u Hrvatskoj
Mesić nije položio vijenac na Tuđmanov grob
Hina
thumbnail.php


Photo: BETA/AP /Laurent Cipriani

U povodu Dana neovisnosti, predsjednik Mesić je položio vijence na Mirogoju kod Zida boli, Središnjeg križa te na grobnicu Narodnih heroja. Tuđmanov grob je zaobišao.

U povodu Dana neovisnosti Republike Hrvatske, 8. listopada, predsjednik Republike Stjepan Mesić, predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić i predsjednica Vlade RH Jadranka Kosor s izaslanstvima i predstavnicima udruga proisteklim iz Domovinskog rata položili su vijence i zapalili svijeće na zagrebačkom groblju Mirogoju u spomen na poginule branitelje i civilne žrtve rata.

Predsjednik Stjepan Mesić položio je vijence kod spomenika Glas hrvatske žrtve-Zid boli, na grob Narodnih heroja i kod Središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.

Predsjednik Sabora Luka Bebić, na čelu saborskog izaslanstva u kojemu su bili Vladimir Šeks i Ivan Jarnjak, položio je vijence i zapalio svijeće kod spomenika Glas hrvatske žrtve-Zid boli, kod Središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i na grob prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana.

Predsjednica Vlade RH Jadranka Kosor s vladinim je izaslanstvom u kojemu su bili ministri Tomislav Ivić, Branko Vukelić i Darko Milinović te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, položili su vijence i zapalili svijeće kod spomenika Glas hrvatske žrtve-Zid boli, kod Središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te na grob dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika.

Vijence su položili i zapalili svijeće i izaslanstva Oružanih snaga RH i Ravnateljstva policije.

Izaslanstvo Predsjednika Republike položilo je vijenac na Zajedničku grobnicu za neidentificirane žrtve iz Domovinskog rata na Krematoriju. Izaslanstvo Hrvatskog sabora položilo je vijence na Oltaru Domovine na Medvedgradu i na Zajedničku grobnicu za neidentificirane žrtve iz Domovinskog rata na Krematoriju.

Izaslanstvo grada Zagreba, u kojemu su bili gradonačelnik Milan Bandić, predsjednik Gradske skupštine Boris Šprem i zamjenica gradonačelnika Jelena Pavičić Vukičević položili su vijence i zapalili svijeće kod spomenika Glas hrvatske žrtve-Zid boli, kod Središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i na grob prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana na Mirogoju te na zajedničku grobnicu za neidentificirane žrtve iz Domovinskog rata na Krematoriju.

Izaslanstvo Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), u kojemu su bili potpredsjednik HDZ-a Božidar Kalmeta, članica Predsjedništva Marina Matulović Dropulić i glavni tajnik stranke Branko Bačić položilo je vijence i zapalilo svijeće kod spomenika Glas hrvatske žrtve-Zid boli, kod Središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i na grob prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana na Mirogoju te na Oltar Domovine na Medvedgradu.
Kliknite za proširenje...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Slične teme

MOST6
Mediji: Hrvatska nabavlja nove tenkove, favorit nemački Panter
2 3
Odgovora
71
Pregleda
1.382
Dobro situirani gospodin
Dobro situirani gospodin
Sensei
Хрватска је увређена због изјаве Мађарске о "непоузданости"
2
Odgovora
30
Pregleda
800
MOST6
MOST6
Mej bregami
Hrvatska kupuje od SAD višecevne raketne bacače HIMARS
4 5 6
Odgovora
141
Pregleda
3.648
MOST6
MOST6

Back
Top