- Poruka
- 111
~ Dan Gospodnji u ranome i poapostolskome hrišćanstvu ~
U Protoevandjelju, Q-tekstu, ukazuje se za dan kada je se Duh Istine i Utehe u obilju izlio na Hristovo Bratstvo okupljeno u Gornjoj odaji Markove kuće u Jerusalimu: "I pošto se okupiše na Gospodnji dan, nakon što sabbat minu, i behu prinosili svetu žrtvu, nedostajahu im Marija i Josip, Isusovi roditelji." (96:14)
I mnogi drugi stavci 'Evandjelja po svetoj Dvanaestorici' pokazuju koji značaj je subota (astralni sabbat) imala u judaizmu a nedelja (solarni sabbat) u ranome hrišćanstvu: 'A pošto se okonša sabbat, te nastupi razdanjivanje, u prvi dan sedmice podje Marija Magdalena Grobu, noseći mirise koje je spremila." (84:1) - "I gle: istoga dana /= u nedelju/ dvojica od ovih /učenika/ idjahu u selo Emaus,..." (85:1) - "Istoga dana, u vreme žrtvovanja u Hramu, pojavi se medju trgovcima stokom i pticama Jedan odeven u belu odeću, blistav kao svetlost,..." (86:1) - "Onoga pak istoga dana uveče, prvoga dana sedmice, kada su bila zatvorena vrata gde se učenici okupiše, zbog straha od Judejaca, dodje Isus i stade na sredinu, ..." (87:1) - " I posle sedam dana opet behu Njegovi učenici u onoj Gornjoj odaji, ..." (88:1) - Učenicima okupljenim u nedeljni dan za žrtvenom trpezom, Gospod Svetlosti daje uredbe za organizovanje života u Zajednici-Carstvu (91:1). - Sedam dana posle Vaznesenja, u nedeljni dan, Duh Obilja se moćno izliva na sveto Bratstvo (95:5, 96:8 ).
Ono što mi danas nazivamo nedelja, dan Gospodnji, u davnini je nazivano 'dan sunca'. - U kabalističkoj ' Knjizi sazdavanja' (Sefer ha-jecirah), nastaloj negde na početku srednjeg veka, iznosi se za Stvoritelja Univezuma: "On učini Slovo Reš /hebr.: rosh = 'glava') vladarem u Gospodarenju; okruni ga; sastavi sa ostalim Slovima i načini iz njega: sunce u svetu, nedelju u sedmici, desno oko u biću muškom i ženskom." (IV, 13) - Orator i filosof Ciceron ukazuje u 'Scipionovom snu' za Sunce da je "predvodnik, gospodar i upravljač ostalih ognjeva, razum sveta i njegov organizator." (cap. IV, v.: Tusculanae disputationes, I, 68 ) - Slično je formulisao i Heraklit iz Efesa: "Sunce kao glavar i stožer periodičnoga okretanja odredjuje i upravlja, pokazuje i proizvodi promene i godišnja vremena, koja sve donose." (frg. 100) - Sunce koje okuplja planete, koje 'miruje' u središtu planetarnog sistema, njegova je glava i stožer poretka. Hrist, Sunce Pobede, Glava je Crkve, i kao takav ima i Svoj dan koji je 'glava' sedmice: nedelju, dan u koji su se pre svega hrišćani okupljali oko Duha Mira.
Hrist, Svetlost Sveta, Sunce Pravednosti, sa Svojim apostolima (koji su predstavljali 12 svetih Zraka), javlja se kao simbol Sunca i 12 sazveždja. Kao što sunce privlači planete, tako i ljudi koji su postali sunčani, Duhom prosvetljeni, privlače i okupljaju ljude koji se bude za Život i čeznu za Istinom, koji zrače Mir i Dobrotu: "... Pravednici će sijati kao sunce u Carstvu Nebeskome." ('Dvanaestorica', 40:7) - Već su neznabožački astrolozi, koji su deterministički povezivali sedam planeta Ptolomejevog Sunčanog sistema sa sedam sedmičnih dana, prvi dan sedmice zvali danom Sunca (lat.: dies Solis, grč.: toy elioy emera).
Naziv 'dan sunca' za prvi sedmični dan, dan posvećen prvome nebeskome telu - Suncu, sačuvan je u nekim evropskim jezicima: Sunday (engleski), Sonntag (nemački), Sondag (švedski),... Kod Helena i Rimljana ime za nedelju 'dan Gospodnji' (grč.: emera Kyrion/Kyriake; lat.: dies Dominica) je potisnulo uobičajni naziv 'dan Sunca'. - I prorok Jovan nedelju naziva Gospodnjim danom: "Ispunjen Duhom u dan Gospodnji /te Kyriake emera/, čuh glas iza sebe, ..." ('Otkrivenje'. 1:10) - Nedelja se naziva 'dan Gospodnji', zato što je to dan u koji je Gospod Svetlosti vaskrsao, uveo Carstvo Mira, zato što je to dan kada je Gospod prosvetlio zemaljsku tamu i otpočeo preobraženje materije u njen iskonski modalitet. Dok svet u vreme Isusovog raspeća pokriva tama ("Svetlost sveta se sakri od očiju naših, ..." - 'Dvanaestorica', 82:29), pri vaskrsnuću Gospoda koji je pobedio svet, Gospoda Mitre u novoj inkarnaciji, pravedničke duše bivaju moćno obasjane Suncem Ljubavi (cp.: 86:8 ).
Latinski crkveni pisac Ambrosius (oko 340.-397.), u svojim 'Govorima' iznosi: 'Dan Gospodnji je dostojanstven i svečan zato što je Spasitelj u ovaj dan, slično suncu koje izlazi, raspršivši tamu Hada zasijao svetlošću vaskrsenja; i zato se ovaj dan od sinova sveta/veka zove dan Sunca, jer ga obasjava Hristos, Sunce Pravednosti koje se radja." (61) - Dok je silazak sunca simbol umiranja, njegov izlazak je simbol budjenja i vaskrsavanja, ustajanja u Duhu i Duhom: "Iz tmine se uspinje sunce i silazi opet u tminu." ('Dvanaestorica', 37:6) - Kao što se sunce podiže iz tame noći (grč.: anatellio = 'podizati se, sijati'), tako se i revnosna duša snagom Duha podiže (e anastasis = 'ustajanje, vaskrsavanje') iz tame greha, iz groba sebičnosti i slepila, iz zemaljskog praha - vezanosti za prolaznost.
Duh Mira, Gospodar sabbata, Hrist Pobednik, odredjuje da se prevashodno u dan vaskrsa (grč.: anastasimos emera) Njegovi sledbenici svečano okupljaju: "A kad se Moji učenici okupe na sabbat, uveče, ili ujutro prvoga dana sedmice, neka svako prinese jednu desetinu, ili desetinu od desetine svoga prihoda, kojim ga je Bog unapredio, i položi je u riznicu, za izdržavanje Crkve, službi, i njenih poslova." (94:9). - Pošto je po jevrejskom računanju vremena dan trajao od večere do večere, to i ovaj verz pokazuje da su se prvi hrišćani svečano okupljali prevashodno u nedelju. Večernji sastanak bi im bio u čast Hristove Žrtve, jutarnji u čast Njegovog Vaskrsenja. Pseudo-Atanasije iznosi: "...Veoma je svrhovito odredjeno nama da se dan Njegova Vaskrsa počne s večerom, a okonča u svetlosti; jer ne bi ni malo dolikovalo da se dan Hrista, istinitog Svetilnika, počinje sa svetlošću, a okončava u tami." (Quaest. ad Antioch., P. g. XXVIII, 631)
A u 90 pravilu Trulskog sabora (692.god.) iznosi se i sledeće: "... Smatrajući noć posle subote pretečom vaskrsenja našega Spasitelja, od tada duhovno započinjemo pesme, i prenosimo praznik iz mraka u svetlost."
Kao carski namesnik, prokonzul u maloazijskoj Bitiniji, Gaj Plinije Mladji u jednom svom pismu iz 112.god. naznačuje i sledeće caru Trajanu (98.-117) za miroljubive hrišćane: "... Imali su običaj da se odredjenoga dana /= u nedelju/ pre zore skupe, da pevaju zajedno pesmu u čast Hrista kao Boga, i da se zakletvama /= zavetima/ medjusobno obavezuju ne samo da neće činiti zločine, nego ni kradje, ni preljubu, da neće izneveriti datu reč, da neće utajiti ono što im je ostavljeno na čuvanje." (Epistulae, lib. X, ep. 96)
U Protoevandjelju, Q-tekstu, ukazuje se za dan kada je se Duh Istine i Utehe u obilju izlio na Hristovo Bratstvo okupljeno u Gornjoj odaji Markove kuće u Jerusalimu: "I pošto se okupiše na Gospodnji dan, nakon što sabbat minu, i behu prinosili svetu žrtvu, nedostajahu im Marija i Josip, Isusovi roditelji." (96:14)
I mnogi drugi stavci 'Evandjelja po svetoj Dvanaestorici' pokazuju koji značaj je subota (astralni sabbat) imala u judaizmu a nedelja (solarni sabbat) u ranome hrišćanstvu: 'A pošto se okonša sabbat, te nastupi razdanjivanje, u prvi dan sedmice podje Marija Magdalena Grobu, noseći mirise koje je spremila." (84:1) - "I gle: istoga dana /= u nedelju/ dvojica od ovih /učenika/ idjahu u selo Emaus,..." (85:1) - "Istoga dana, u vreme žrtvovanja u Hramu, pojavi se medju trgovcima stokom i pticama Jedan odeven u belu odeću, blistav kao svetlost,..." (86:1) - "Onoga pak istoga dana uveče, prvoga dana sedmice, kada su bila zatvorena vrata gde se učenici okupiše, zbog straha od Judejaca, dodje Isus i stade na sredinu, ..." (87:1) - " I posle sedam dana opet behu Njegovi učenici u onoj Gornjoj odaji, ..." (88:1) - Učenicima okupljenim u nedeljni dan za žrtvenom trpezom, Gospod Svetlosti daje uredbe za organizovanje života u Zajednici-Carstvu (91:1). - Sedam dana posle Vaznesenja, u nedeljni dan, Duh Obilja se moćno izliva na sveto Bratstvo (95:5, 96:8 ).
Ono što mi danas nazivamo nedelja, dan Gospodnji, u davnini je nazivano 'dan sunca'. - U kabalističkoj ' Knjizi sazdavanja' (Sefer ha-jecirah), nastaloj negde na početku srednjeg veka, iznosi se za Stvoritelja Univezuma: "On učini Slovo Reš /hebr.: rosh = 'glava') vladarem u Gospodarenju; okruni ga; sastavi sa ostalim Slovima i načini iz njega: sunce u svetu, nedelju u sedmici, desno oko u biću muškom i ženskom." (IV, 13) - Orator i filosof Ciceron ukazuje u 'Scipionovom snu' za Sunce da je "predvodnik, gospodar i upravljač ostalih ognjeva, razum sveta i njegov organizator." (cap. IV, v.: Tusculanae disputationes, I, 68 ) - Slično je formulisao i Heraklit iz Efesa: "Sunce kao glavar i stožer periodičnoga okretanja odredjuje i upravlja, pokazuje i proizvodi promene i godišnja vremena, koja sve donose." (frg. 100) - Sunce koje okuplja planete, koje 'miruje' u središtu planetarnog sistema, njegova je glava i stožer poretka. Hrist, Sunce Pobede, Glava je Crkve, i kao takav ima i Svoj dan koji je 'glava' sedmice: nedelju, dan u koji su se pre svega hrišćani okupljali oko Duha Mira.
Hrist, Svetlost Sveta, Sunce Pravednosti, sa Svojim apostolima (koji su predstavljali 12 svetih Zraka), javlja se kao simbol Sunca i 12 sazveždja. Kao što sunce privlači planete, tako i ljudi koji su postali sunčani, Duhom prosvetljeni, privlače i okupljaju ljude koji se bude za Život i čeznu za Istinom, koji zrače Mir i Dobrotu: "... Pravednici će sijati kao sunce u Carstvu Nebeskome." ('Dvanaestorica', 40:7) - Već su neznabožački astrolozi, koji su deterministički povezivali sedam planeta Ptolomejevog Sunčanog sistema sa sedam sedmičnih dana, prvi dan sedmice zvali danom Sunca (lat.: dies Solis, grč.: toy elioy emera).
Naziv 'dan sunca' za prvi sedmični dan, dan posvećen prvome nebeskome telu - Suncu, sačuvan je u nekim evropskim jezicima: Sunday (engleski), Sonntag (nemački), Sondag (švedski),... Kod Helena i Rimljana ime za nedelju 'dan Gospodnji' (grč.: emera Kyrion/Kyriake; lat.: dies Dominica) je potisnulo uobičajni naziv 'dan Sunca'. - I prorok Jovan nedelju naziva Gospodnjim danom: "Ispunjen Duhom u dan Gospodnji /te Kyriake emera/, čuh glas iza sebe, ..." ('Otkrivenje'. 1:10) - Nedelja se naziva 'dan Gospodnji', zato što je to dan u koji je Gospod Svetlosti vaskrsao, uveo Carstvo Mira, zato što je to dan kada je Gospod prosvetlio zemaljsku tamu i otpočeo preobraženje materije u njen iskonski modalitet. Dok svet u vreme Isusovog raspeća pokriva tama ("Svetlost sveta se sakri od očiju naših, ..." - 'Dvanaestorica', 82:29), pri vaskrsnuću Gospoda koji je pobedio svet, Gospoda Mitre u novoj inkarnaciji, pravedničke duše bivaju moćno obasjane Suncem Ljubavi (cp.: 86:8 ).
Latinski crkveni pisac Ambrosius (oko 340.-397.), u svojim 'Govorima' iznosi: 'Dan Gospodnji je dostojanstven i svečan zato što je Spasitelj u ovaj dan, slično suncu koje izlazi, raspršivši tamu Hada zasijao svetlošću vaskrsenja; i zato se ovaj dan od sinova sveta/veka zove dan Sunca, jer ga obasjava Hristos, Sunce Pravednosti koje se radja." (61) - Dok je silazak sunca simbol umiranja, njegov izlazak je simbol budjenja i vaskrsavanja, ustajanja u Duhu i Duhom: "Iz tmine se uspinje sunce i silazi opet u tminu." ('Dvanaestorica', 37:6) - Kao što se sunce podiže iz tame noći (grč.: anatellio = 'podizati se, sijati'), tako se i revnosna duša snagom Duha podiže (e anastasis = 'ustajanje, vaskrsavanje') iz tame greha, iz groba sebičnosti i slepila, iz zemaljskog praha - vezanosti za prolaznost.
Duh Mira, Gospodar sabbata, Hrist Pobednik, odredjuje da se prevashodno u dan vaskrsa (grč.: anastasimos emera) Njegovi sledbenici svečano okupljaju: "A kad se Moji učenici okupe na sabbat, uveče, ili ujutro prvoga dana sedmice, neka svako prinese jednu desetinu, ili desetinu od desetine svoga prihoda, kojim ga je Bog unapredio, i položi je u riznicu, za izdržavanje Crkve, službi, i njenih poslova." (94:9). - Pošto je po jevrejskom računanju vremena dan trajao od večere do večere, to i ovaj verz pokazuje da su se prvi hrišćani svečano okupljali prevashodno u nedelju. Večernji sastanak bi im bio u čast Hristove Žrtve, jutarnji u čast Njegovog Vaskrsenja. Pseudo-Atanasije iznosi: "...Veoma je svrhovito odredjeno nama da se dan Njegova Vaskrsa počne s večerom, a okonča u svetlosti; jer ne bi ni malo dolikovalo da se dan Hrista, istinitog Svetilnika, počinje sa svetlošću, a okončava u tami." (Quaest. ad Antioch., P. g. XXVIII, 631)
A u 90 pravilu Trulskog sabora (692.god.) iznosi se i sledeće: "... Smatrajući noć posle subote pretečom vaskrsenja našega Spasitelja, od tada duhovno započinjemo pesme, i prenosimo praznik iz mraka u svetlost."
Kao carski namesnik, prokonzul u maloazijskoj Bitiniji, Gaj Plinije Mladji u jednom svom pismu iz 112.god. naznačuje i sledeće caru Trajanu (98.-117) za miroljubive hrišćane: "... Imali su običaj da se odredjenoga dana /= u nedelju/ pre zore skupe, da pevaju zajedno pesmu u čast Hrista kao Boga, i da se zakletvama /= zavetima/ medjusobno obavezuju ne samo da neće činiti zločine, nego ni kradje, ni preljubu, da neće izneveriti datu reč, da neće utajiti ono što im je ostavljeno na čuvanje." (Epistulae, lib. X, ep. 96)
