Dalmacija 900. i neke g. n.e. nema celibata, vernici se mogu razvesti, srpski velikaši na crkvenom saboru

[Gedeon]

Danas je svima jasno da je jedan od velikih problema Katoličke crkve obaveza celibata za dijacezanske sveštenike (sveštenici na parohijama). Dosta kat. sveštenika napušta službu - žene, a i veliki su problemi sa pedofilijom među sveštenstvom. Vernicima Katolička crkva zabranjuje drugi brak, tj. razvod. Evo kako je to nekada izgledalo u prošlosti.

 

[Gedeon]

ZAKLJUČCI CRKVENOG SABORA U SPLITU G. 925.

Šišić, Priručnik, str. 217-220.

Kad su spomenuti biskupi [1] tamo stigli, prođoše kroz dalmatinske gradove i sastadoše se s hrvatskim i srpskim [2] velikašima, pa kad su u Splitu sakupili biskupe i starješine, održaše vrlo svečan sabor. Oslanjajući se na Božju pomoć, zaključiše ovdje, da se imaju obdržavati slijedeći zaključci:

I. Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: "Gdje bude tijelo, tu će se skupljati orlovi."

II. U svim crkvama, za koje se otprije zna da su u njima stolovali biskupi, a sada ima dovoljno svećenstva i naroda unutar granica takve biskupije, neka se postavi biskup; jer prema kanonskim propisima nije slobodno postavljati biskupe u malim gradovima ili selima, da biskupsko ime ne gubi ugled. Nadalje neka onaj, koji još nema biskupije, primi ispražnjenu biskupiju po odluci metropolite i uz suglasnost ostalih biskupa.

III. Budući da se granice određene od otaca nipošto ne smiju pomicati, neka se svaki biskup drži određenih mu granica i neka nikako ne zadire u područje tuđe biskupije. Samo u vlastitoj biskupiji pripada mu pravo da krsti, posvećuje crkve ili zaređuje svećenike i da kao nadležni biskup podjeljuje (vjernicima) krizmu.

IV. Posjedi crkava, koje su u čast svetaca dali darovatelji za svoje grijehe, neka se nipošto ne daju u vlasnost svjetovnjacima, jer ono, što je jedamput posvećeno Bogu, ne smije više biti podvrgnuto ljudskoj vlasnosti.

V. Ako su koje crkve ili posjedi ispravom vjernika pod prijetnjom izopćenja predani glavnoj crkvi blaženoga Petra apostola, nipošto joj se ne smiju oduzimati, jer se i darovatelj i ono, što je darovano, nalaze pod zaštitom Kristova ključara Petra.

VI. Ako dopuštenjem Božje providnosti u narodnoj buni bude ubijen vladar zemlje, budući da ono, što počine mnogi,

[1] Papinski poslanici, Ivan - biskup u Ankoni i Leon - biskup u mjestu Preneste.
[2] Odnosi se na Zahumljane pratioce kneza Mihajla Viševića, koji kao - gospodar područja stonske biskupije -
sudjeluje na saboru.

 

[Gedeon]

Nastavak:
ostaje nekažnjeno, moraju oni, koji su svijesni krivnje, zbog tog zlodjela davati milostinju za njegovu dušu. Ako je pak sagradio kakvu crkvu ili oslobodio robove, moraju to braniti, a njegovu ženu ili djecu dobrostivo zaštićivati.

VII. Ako koji pakosnik, zadahnut đavolskim duhom, po vlastitom naumu, kao Juda, ubije svoga gospodara, neka kao prognanik čini pokoru s kamenom obješenim o vrat i opasan željeznim obručem.

VIII. Što se tiče dubrovačkog i kotorskog biskupa, kojih je stolica, kako se pouzdano zna, samo jedna, neka tu biskupiju između sebe pravedno podijele tako, da, ako jedan od pastira te crkve umre, drugi biskup upravlja njegovom crkvom, dok ne bude posvećen novi biskup.

IX. Što se tiče biskupa Licinija [3], neka bude zadovoljan i neka ostane u biskupiji, za koju je posvećen. Ako pak taj Licinije ne ostane zakonito svojoj biskupiji kao njen baštinik nego kao došljak i stranac dođe u svoju prijašnju biskupiju i htjedne radije tu boraviti, neka ostane, ali kao svećenik.

Nadalje neka nitko ne služi misu u biskupskoj ili župnoj crkvi, dok je njezin biskup ne posveti po kanonskim propisima. Ako to odsada koji drznik bude protiv navedene odredbe u njoj vršio, neka se isključi iz našeg kolegija.

X. Neka se koji biskup naše pokrajine ne usudi promaknuti na bilo koji stepen ikoga, koji upotrebljava slavenski jezik, da služi Bogu bilo kao svjetovni svećenik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti, da služi misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica svećenika; samo po odobrenju rimskog pape može mu dopustiti, da vrši svećeničku službu.

XI. Neka biskup Hrvata zna, da je, kao i svi mi, podložan našoj metropolitanskoj crkvi.

XII. Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske dijeceze unutar granica naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka nijedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve ili svećenike. Ipak, tko god za potrebe svoje duše pristupi k nama i zamoli, da u našim sjedištima bude zaređen ili krsten ili da dobije potvrdu, neka mu svaki biskup po čitavoj pokrajini to pruži bez ustručavanja. Uostalom, neka oni zajedno sa svojim biskupom odgovaraju Bogu za sve ono, u čemu zbog njih bude trpjela nauka kršćanske vjere. Naša je savjest pred Bogom bogom čista.

[3] Biskup u Kotoru ili Dubrovniku.

 

[Gedeon]

Nastavak:

XIII. Neka u crkvi, na području koje je ubijen svećenik, nitko ne služi misu, prije nego sam ubojica ili narod ne dade zadovoljštinu, kako se učini prikladnim tamošnjem biskupu.

Neka svećenici ne uništavaju crkvene stvari. Jednom preuzeta crkva neka se ne napušta bez razloga. Bude li koji drukčije radio, neka bude izopćen, dok ne naknadi što je upropastio, i dok crkva ne dobije natrag svoje.

XIV. Vlastite žene neka se ubuduće ne otpuštaju nego jedino zbog preljuba. Ako je pak tko već otpustio svoju ženu, neka tako ostane.

Neka gospodari daju na nauke one svoje robove, koji god žele da postanu svećenici. Gospodari neka robove oštro kore ne kao strance, nego kao svoje, a robovi neka ih rado slušaju.

XV. Ako svećenik ne živi suzdržljivo sa ženom, koju je prvu imao, neka radi suzdržljivosti ne stanuje s njome. Oženi li se pak s drugom, neka bude izopćen.

+++

Ovo sam poslikao mobilnim telefonom i pretvorio u tekst iz knjige: Historijska čitanka za hrvatsku povijest I - do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj god. 1848., uredio prof. dr. Jaroslav Šidak, Školska knjiga, Zagreb 1952, str. 17-19.

 

[Gedeon]

Ovo je značajan istorijski izvor koji pokazuje kako su sveštenicima počeli nametati celibat. Ako je sveštenik bio oženjen morao da živi "suzdržljivo sa ženom, koju je prvu imao, neka radi suzdržljivosti ne stanuje s njome."
+++
To pokazuje da je celibat koji nameće papa sveštenstvu istorijski dosta kasno uvedeno. Mirjani (svetovnjaci) su se mogli razvesti. A tu je značajan podatak o suzbijanju slovenskog jezika u liturgiji. A možemo videti i da Hrvatska nije bila na području čitave Dalmacije. Pominju se i srpski velikaši na saboru.
+++
U knjizi je pisano Bog, Božje sa malim početnim slovom. Komunistička omalovažavanja. Ispravio sam na veliko.

 

[Gedeon]

Iako je ovo stvar istorije, stvar je i duhovnosti koja se danas nameće a koja je nekada očito bila drugačija. Godine 1060. godine je opet održan crkveni sabor u Splitu. Iz njegovih zaključaka je vidljivo da su mitropolita morali "jednodušno" izabrati episkopi sufragani, sveštenstvo i narod grada u kojem stoluje. I kod nas pravoslavnih se danas odstupa od drevnog načina izbora episkopa gde je učestvovalo i sveštenstvo zajedno sa narodom. Sabor episkopa postavlja, zapravo nameće, episkopa za neku eparhiju, čime se stvara samovlasna episkopska kasta i tako otuđuje od vernog naroda.
Opet Vatikan suzbija slovenski jezik u liturgiji i drugim službama zabranom rukopolaganja Slovena koji nisu naučili latinski. Zanimljiva je i odredba kojom se naređuje da sveštenstvo ne sme imati puštenu bradu i dugu kosu.
U navedenim krajevima izgleda da su se rođaci međusobno ženili što je izazivalo zabrinutost.

 

[Gedeon]

ZAKLJUČCI CRKVENOG SABORA U SPLITU G. 1060.

Isprava pape Aleksandra lI., kojom potvrđuje zaključke sabora (poslije 1. listopada 1061). Šišić, Priručnik, str. 236-238.

Aleksandar kralju i biskupima dalmatinskim​

Dajemo na znanje, da je sve zaključke, koje su naša poštovana braća, naime naš pobočni biskup Majnard i vaš nadbiskup Ivan, donijeli u Splitu i u drugim gradovima, naš prethodnik prethodnik blažene uspomene Nikola potvrdio apostolskom vlašću i uz prijetnju crkvenog prokletstva na rimskom sinodu, gdje su oni bili redom iznošeni. Izvršujući njegovu odredbu i potvrđujući same zaključke, uvrštavamo neke od njih u ovo svoje pismo.

Ako dakle odsada netko bude posvećen za nadbiskupa splitske stolice, a da prethodno nije bio jednodušno izabran od svih njenih biskupa sufragana te svećenstva i naroda toga grada i zatim svečano posvećen po kanonskom obredu u prisutnosti svih tih sufragana, osim ako je slučajno kome od njih nemoguće da prisustvuje zbog teške bolesti, neka taj kao otimač i oni koji su ga posvetili, budu lišeni svoje časti. Njegovi zagovaratelji ili podstrekači takvog posvećenja neka budu izopćeni, a njihova dobra neka se predadu crkvi, ako su pripadnici klera, a ako su svjetovnjaci, onda državnoj blagajni. To isto neka vrijedi i za biskupe, koji u bilo kojem gradu nečijom preuzetnošću budu posvećeni protiv svetih kanona. Ako nadalje koji od biskupa posvete nekoga za biskupa bez ličnog ili pismenog pristanka svoje braće i bez dopuštenja ili zapovijedi svog nadbiskupa, onaj, koji bude tako posvećen, i oni, koji su ga posvetili, neka budu svrgnuti. Drzne li se pak podjeljivati crkvene stepene u drugo vrijeme, a ne na kvatre i za vrijeme služenja mise, ili zaređivati pripadnika druge biskupije bez pristanka onoga, kome pripada pravo promicanja ili zadržavati kod sebe nekoga i družiti se s njime, premda zna, da je toga izopćio netko od njegove braće, neka se smatra, da je sam protiv sebe izrekao osudu.

(Nadalje) Ako bi odsada koji biskup, svećenik ili đakon uzeo ženu ili već uzetu zadržao, neka izgubi svoj crkveni stepen dok se ne pokori, neka ne ostane u zboru onih, koji pjevaju u crkvi, i neka ne prima nikakav dio crkvenih prihoda.

(Nadalje) Ako bi odsada koji od pripadnika klera njegovao bradu ili dugu kosu, neka mu se uskrati pristup u crkvu, i neka svaki takav bude podvrgnut kanonskoj kazni prema svom stepenu.

(Nadalje) Ako, dalje, koji prior ili svjetovnjak bilo kojeg uglednog položaja ili bilo kojeg staleža uhvati i udari biskupa ili ga kakvim nasiljem otjera iz njegova sjedišta, neka začetnici i pomagači tolikog zločina - osim, ako je taj biskup kanonski osuđen - budu udareni crkvenom kletvom, a njihova dobra neka se zauvijek predadu njegovoj crkvi. Drzne li se pak tako postupati prema svećeniku ili bilo kojem pripadniku klera nižeg stepena, bit će podvrgnut kanonskoj pokori i lišen svoje službe. Ako bude tvrdokoran, neka bude izopćen.

 

[Gedeon]

Nastavak:
Nadalje. Na svaki način zabranjujemo pod prijetnjom izopćenja, da se Slaveni promiču na svete redove, ako nisu naučili latinski, i da se pripadnik klera, kojega god stepena bio, odsada podvrgava svjetovnom podložništvu ili svjetovnim daćama

Nadalje. Osjećajući u svom srcu žalost zbog opasnosti za vaše duše uslijed zlog običaja sklapanja braka među srodnicima, koji među vama postoji, mi - jer se nikako ne usuđujemo udovoljiti vašoj želji i molbi, da ostanete u braku svi, koji ste god u srodstvu četvrtog koljena - iako ne zbog vaše želje, a ono ipak radi vašeg spasenja mnogo odstupamo od strogosti pravde u vašoj potrebi, pa ne postavljamo pravilo, nego dajemo savjet, ali tako, da taj savjet nikada ne posluži potomcima kao primjer, za kojim bi se povodili. U tome naime ne dopuštamo dobro, koje hoćemo, nego zlo, koje nećemo, u nadi, da će to imati dobre posljedice. Neka se naime svi, koji su god u srodstvu četvrtog koljena, uopće rastave, pa ako ne mogu ili ne će da žive čisto, neka sklope zakonit brak, ali istom tada, kada dobiju dopuštenje. Koji su u petom koljenu, ako mogu i hoće živjeti čisto, neka ostanu u braku, ali uz trapljenje. Ne mogu li se odijeliti jedno od drugoga, neka se zakonito vjenčaju. Ako pak ne budu htjeli poslušati, neka budu udaljeni od crkve i pričesti, sve dok se ne pokore.

Historijska čitanka za hrvatsku povijest I - do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj god. 1848., uredio prof. dr. Jaroslav Šidak, Školska knjiga, Zagreb 1952, str. 19-21.

 

[Gedeon]

Ovo je jako značajno, iz iste knjige:

Str. 111.

46. SEOBA SRBA NA ŽUMBERAK G. 1538.

Ferdinand I. podjeljuje privilegij doseljenim Srbima [1]

R. Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine I, Zagreb 1884., str. 5-6.

Ferdinand, po milosti Božjoj uvijek uzvišeni kralj rimski i kralj Njemačke, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije it. d. kralj i t. d. Ovom ispravom dajemo na znanje i saopćavamo svima, kojima se upućuje, da nam je naš voljeni plemić Nikola Jurišić, baron Kiseka, naš generalni kapetan, javio, kako su neki srpski ili raški kapetani i vojvode odlučili da dođu zajedno s ljudima i licima, koja se nalaze pod njihovom vojvodskom časti, da nam služe i da stalno, odano i s nepokolebljivom vjernošću ostanu i ustraju u našoj službi. Stoga mi želimo, da te srpske ili raške kapetane i vojvode, njihove ljude i lica ili pomenute njihove pripadnike izdašno nagradimo nekim milostivim poklonom kraljevske blagonaklonosti i darežljivosti. Da bi oni mogli sve to još jače da potvrde djelom, mi im zbog njihove pobožne namjere i stava prema nama i kršćanskoj zajednici dajemo, poklanjamo, ustupamo, podjeljujemo i obećajemo dolje iznesenu povlasticu s oslobađanjem od izvjesnih obaveza, izvjesna prava kao i slobodu, koju, po našem mišljenju, treba obećati, dati, pokloniti i ustupiti, s ovim sadržajem: Kad sami srpski ili raški kapetani i vojvode, ljudi i naprijed spomenuta lica, koja su njihovi podanici i pripadnici, budu dali vjeru, da će nam nepokolebljivo služiti, svaka porodica, koja bude stanovala u jednoj kući, pod jednim krovom i na jednom imanju, mora, može i smije u roku od 20 godina bez prekida slobodno

[1] U latinski pisanoj ispravi upotrebljavaju se dosljedno imena: Serviani seu (ili) Rasciani.
[2] Glavni komandant.

Str. 112.

živjeti na našem području, u mjestu, koje joj spomenuti generalni kapetan bude odredio, bez ikakvog plaćanja poreza i bilo kakve zakupnine, obrađivati zemljo ili je dati na obradu, primati sav plod i prihod s te zemlje, bez ikakve zapreke ili protivljenja. Zatim ćemo narediti, da se svakom kapetanu i vojvodi ovih Srba ili Rašana, koji pod svojim vodstvom ili upravom bude imao 200 ljudi, svake godine dade, isplati i izbroji plaća u novcu od 50 rajnskih forinti, dokle se god bude dobro i vjerno držao i nama služio. Osim toga: štogod oni iz ruku nevjernika i stalnih neprijatelja kršćanske vjere, Turaka, dobiju u svoju vlast i zaplijene, sve ima pripasti samim tim Rašanima izuzevši gradova, trgovišta, utvrđenih gradova, kula, kapetana i istaknutih ličnosti, što sve zadržavamo, da time sami raspolažemo. Uz ovo se pak dodaje i uvjet: ako budu primali od nas plaću i ako nešto otmu samim nevjernicima, dok su pod takvom našom plačom, dužni su, pored pomenutog ograničenja, da doznače i predaju našem blagajniku i trećinu takve dobiti ili plijena, jer se ne ćemo odricati dobiti ni novca, koji nam se od te trećine ustupi. Mi smo štaviše spremni, da ponovo, kad se pojavi potreba, podijelimo neku povlasticu ili je izmijenimo u prilog i korist samih Srba i Rašana, kao da otkupimo zarobljenike, ako tko od njih padne u ruke ili u vlast neprijatelja, ili da nagradimo i naročitu blagodat ukažemo onima, koji se povrh ostalih istaknu nekim izvanrednim i pohvalnim pothvatom za kršćansku zajednicu protiv njezinih stalnih neprijatelja, i kad se doista uvjerimo, da spomenuti vojvode, njihovi ljudi i pripadnici rade za naše dobro i dobro cjelokupne kršćanske zajednice, i kad pokažu, kako zaslužuju da uživaju ne samo ovu jednu povlasticu, koja im je podijeljena, nego da bi im se mogla pokazati i veća blagonaklonost i milost i od naše strane i od strane cijelog kršćanstva. Obavezujemo se i obećajemo, da ćemo se ove naše povlastice čvrsto držati, a zahtijevamo i naređujemo, da se nje svi drže. Ovo potvrđujemo svojeručnim potpisom.

U našem gradu Linzu, 5. dana mjeseca septembra, godine Gospodnje 1538, naših kraljevina 8., a drugih 12. godine. [3]

[3] Ferdinand Habsburški postao je 1829. kralj njemački i rimski, a 1526./7. češki, ugarski i hrvatski.