Da li vreme leči rane?

Јесте. Време не лечи, али удаљавање од трауме, бола даје могућност нашем унутрашњем хилеру да компресује бол и ублажи га. Прави простор да убудуће функционишемо нормално.
Мени је битно да сам заузета, окупирана и гурам дан по дан док бол не умине, стиша се довољно.
 
Јесте. Време не лечи, али удаљавање од трауме, бола даје могућност нашем унутрашњем хилеру да компресује бол и ублажи га. Прави простор да убудуће функционишемо нормално.
Мени је битно да сам заузета, окупирана и гурам дан по дан док бол не умине, стиша се довољно.
Da li ti se dešavalo da se nekada bol vrati, tipa posle dužih perioda neaktivnosti?
 
Наравно. Али то је само тренутак. Живот иде даље.
Jedan moj nekadašnji ortak je govorio da život teče dalje, ali da nas i ne čeka. Te je greh stajati u mestu i osvrtati se za stvarima koje su iza nas.
On je zapravo prošao dosta toga lošeg u životu, no delovao je da ne mari za tim stvarima.
Šta znam koliko smo uopšte u stanju da obradimo i odvojimo se od nekih stvari koje su nam poput rana?
 
Šta znam koliko smo uopšte u stanju da obradimo i odvojimo se od nekih stvari koje su nam poput rana?
Буквално је индивидуално. Свако од нас је другачијег склопа. Ми што идемо даље, не кукамо, не оболевамо исто имамо ране, само смо (ваљда) јачег састава па се успешније боримо са ранама, неки оболе, неки остану заробљени тугом и болом.
Нема јединствене формуле.
 
Kako u kojim slucajevima, nekad da nekad ne. Vreme nekad pomogne da sagledas traumu na pravi nacin, i onda ona ostane kao oziljak. Ali ako bezis od traume ili problema, moze da prodje koliko god hoces vremena, dzabe....dok se ne suocis, nema dalje.
Mada nekada ima i situacija kada ljudi potonu još dublje tj. da se stvari još više zakomplikuju po sebe?
 
Проток времена умањује осећања и добра и лоша.
Гледала сам на нету неко предавање на ту тему.
Испуњење највеће жеље и огромна срећа због тога је само један кратак период тог интензитета, онда се она стишава, кад се привикнете престаје тај осећај среће.
Слично је са тугом. Нормално је да временом опада интензитет, али остаје рана која повремено заболи.
 
Da li ste nekada osetili da je vreme zaista ublažilo neku bol?
Većinu možda, ali to su one sitne pizdarijice.
Postoje li rane koje nikada ne prolaze, bez obzira na protok vremena?
Vjerujem da postoje.
Nadam se da postoji neki interregnum između smrti i reinkarnacije.
 
Проток времена умањује осећања и добра и лоша.
Гледала сам на нету неко предавање на ту тему.
Испуњење највеће жеље и огромна срећа због тога је само један кратак период тог интензитета, онда се она стишава, кад се привикнете престаје тај осећај среће.
Слично је са тугом. Нормално је да временом опада интензитет, али остаје рана која повремено заболи.
Zato ne treba kupovari Ferari....koliko god da ga zelis, smori te posle nedelju dana :)
 
Vreme može samo da zaleči rane. Rane se, tokom vremena, pretvore u ožiljke koji bole do kraja života.

Svi smo mi individualni i svako leči svoje rane onako kako može i kako zna.

Neko postane radoholičar, neko drugi pati javno, neko treći plače samo kada je sam.

Ja pišem, doduše trenutno ne često..ali samo pisanje pomaže.

Rane sam tako zalečila, tačnije pretvorila ih u ožiljke.
 
Da li ste nekada osetili da je vreme zaista ublažilo neku bol?
Postoje li rane koje nikada ne prolaze, bez obzira na protok vremena?
Šta vam je više pomoglo oko neke boli vreme ili konkretne akcije?
Bol ostaje isti, ali učim vremenom da me ne parališe kao na početku, već da je vredan i funkcionalan deo mene. Nedeljiv je od mene, zauvek moj krst, i svaki novi ožiljak akumulira veličinu i težinu... Ali, ne bi bilo ni fer da mi život bude bez bola kad sam već ovakav stvor.
 
Vreme leči itekako, čim prođe neko vreme, ti prestaneš da postojiš i bol nestane. Ako vas tako nešto teši kao mene. Neću zauvek da patim. Zato me raduje. Inače sam bio u apoteci i pitao da li imaju vreme, a oni: koje vreme, pa sam ja rekao: pa ono vreme koje leči sve. :)
 
Poslednja izmena od moderatora:

Back
Top