Da probam nešto novo, a ne ispovjedne stvari koje su ionako subjektivne.
Ljudi (ne) čitaju iz 100 razloga. I beletristiku, i nefikciju, i stripove ...
Velik dio ovisi o kulturi. Npr. Arapi ne čitaju. Pogleda li se UNESCov index prijevoda od 1980. do 2020., vidi se da je na hrvatski prevedeno oko 20.000 naslova, a na srpski oko 23.000. Na arapski je prevedeno manje po apsolutnom broju od tih malih zemalja. A arapski govori od 350-400 milijuna.
Psihologija odrastanja je došla do toga da oko 40-50% psiho profila "genetski" (ne mislim doslovno, nego psiho-fiziološki), oko 40% je tzv. šira okolina (to se zove "ne-dijeljeno iskustvo"- ukratko, u kakvom društvu, kulturi i ambijentu odrastaš), dok je utjecaj porodice i obiteljskoga odgoja nevelik: 10- 15% (v. Steven Pinker Blank slate/Prazna ploča/Tabula rasa).
Dakle, potencijalni čitatelji su određeni njima samima i širom kulturom.
Očito je da i obrazovane Arape modelira njihova kultura u velikoj mjeri, a ona je- dovoljan ti je Kuran i ne razmišljaj ni propituj. Zašto bi te zanimalo kako drugi ljudi misle i doživljavaju?
Pojedinci i pripisuju neuspjeh Arapskog proljeća i tom- obrazovaniji su bili fokusirani na prirodne znanosti i inženjerstvo (medicina, elektrotehnika...) a sve društveno su ostavili muslimanskoj indoktrinaciji medresa. Nisu razvili potencijal kritičkog mišljenja ni propitivanja, ni imaginaciju ni kritičnost.
Najbrojnija kultura, kineska, ima svoje specifičnosti.
Kinezi ne haju baš za religiju, nego za probitak i uspjeh. Statistički gledano, tamo ima mali broj-postotno- zainteresiranih za imaginaciju, obogaćenje "duše", zanimanje za "širi svijet",... Fokusiraš se na uspjeh, radiš kao žuti mrav i najvažnije je da ostvariš status, uspjeh, bogatstvo ... Oni koji nisu takvi su iznimke. Moj jedan prijatelj, Kinez, rekao mi je jednom kako ga je slušanje Mozarta preporodilo, humaniziralo. Nije čitanje, no pokazuje da je za razvoj psihe važno i drugo, a ne samo inteligencija i fokus, dril i orijentacija na (materijalni) uspjeh.
Što se tiče europskih kultura, one istočnije imaju veći diskurs na čitanje- npr. Češka, a posebno Poljska, a također Francuska. Kod Engleza je dosta klasno- npr. aristokracija slabo čita. Njihova kraljevska kuća koliko znam, više se bavila konjskim trkama i sličnim stvarima.
Iz osobnih iskustava..
Znam obitelji gdje ima puno knjiga i čita se, a djeca- sad već 15-25 g- ništa, ne zanima ih. Ako ih što zanima, to su max filmovi, a i društvene mreže. Koliko god roditelji navlačili na čitanje.
Zatim- škola. Lektira je uvelike dosadna. Dosta odbija.
Promjena kulture. Nije sad isto kao pred 30 ili više godine. Društvene silnice su takve.
Zadovoljstvo. "Reading bliss". Dobar dio ljudi je takav da tog nema. U gimnaziji u SFRJ jedan moj kolega se "hvalio" da je zadnja knjiga koju je pročitao bila "Družba Pere Kvržice", a gutao je Sportske i znao napamet rezultate klubova iz 3. lige. Čitanje mu je bilo dosadno i naporno i ništa ga nije zanimalo.
Kapacitet. Ima dosta ljudi koji čitaju, ali ono što im je zabavno. A to je uglavnom trivijalna literatura- no što se može, takvi su. Za tzv. klasike nemaju kapacitet. Čitaju što ih zabavlja, "što će biti.." (page turner). Npr. jedan Amerikanac mi je rekao da se nije mogao odvojiti od Crichtonova "Jurskog parka".
I na koncu- društveni utjecaj. Nerijetko ljudi čitaju jer su čuli da je nešto poznato, pa da se hvastaju u društvu da su pročitali i tim steknu neki ugled. Onda su face.
Dakle -
ima bezbroj razloga za (ne)čitanje.
Volim da čitam i čitam svakodnevno.
