Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Saboru 2. svibnja 1843
Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, Presvetli Velmože! Slavni stališi i redovi!
Kao što
svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, (kako ja mislim) ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvarstno nauče. Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo Zaisto će on bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni, koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje domorodacah i tudjinah.
Z
nam ja, da mi kako smo ovde sakupljeni s veće strani naš jezik dobro neznamo, i da se u celoj našoj domovini osobe obadvojeg spola, koje u svom maternjim jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, lahko na parste prebrojiti bi mogle; a šta je tomu uzrok nego to: da ga mi u javnom životu i poslovih nigde neupotrebljavamo, i š njim se samo tako zabavljamo, kao gizdavi gospodar svojim plaćenim slugom.
Još nezna veća strana naroda našega, kakova je to višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti, to samo on iskreno ćutiti može, koj je duže vremena medju tudjemi narodi u tudjih daržavah stanovati i živiti morao. Mi naš jezik
čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik;
u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju!!!
Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.
Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu.
Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sene, koja nam grozi; nemojmo se bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konštituciu našu i municipalna prava naša izgubiti, ona će time samo bolje ustanoviti i utvarditi se; nesvadjajmo se u domovini našoj kao bratja radi jedne stvari, koja nam svim jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratski ono do zadnje kaplje karvi, što je naše; samo tako možemo u Harvatskoj i Slavonskoj ostati Harvati i Slavonci, a u svetu slobodni, nezavisni narod. Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo:
ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo surovii i siromašnii "Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!"
https://www.sabor.hr/hr/o-saboru/po...govor-ivana-kukuljevica-sakcinskog-u-saboru-2