Ima i tih, onomastičkih segmenata, ali ključnije je ovde bilo tradicionalno mišljenje da su Hrvati na ovim prostorima bili pre Srba. To je dosta dugo bilo uvaženo mišljenje, stajalo je i u udžbenicima iz istorije tj. u istorijama srpskog naroda XIX veka, dosta dugo sve dok mislim negde posle Drugog svetskog rata ključnije ukazano da je reč o nešto više spekulaciji. To oslanjalo na (percipirano) izvornu vrednost 29. poglavlja DAI, koje bi trebalo da autentičnije prenese seobu Hrvata na Balkan (odnosno nastanak Hrvata na slovenskom jugu). A tradicija o seobi Srba, smatralo se, u ogromnoj je meri samo kopija hrvatske tj. nastala na bazi nje.
Dugo se smatralo da jesu prvo Hrvati došli, pa onda za njima Srbi. Gregoar je na temelju tih tendencija i vezano za bugarsku teoriju, pokušao to da objasni kroz ovaj vid, tako što bi Hrvati postojali prvo, pa tek onda nastupila etnogeneza Srba kod jednog dela hrvatske populacije (na zapadnom Balkanu i u Poglavlju) oslanjajući se i na vest da su Srbi dobili ime kao robovi.
@Mrkalj @Сребрена
Ne mislim uopšte na onomastiku nego na sam jezik. Srbi i Hrvati su u većini morali da govore veoma sličnim dijalektima pre dolaska, inače bi im se jezici danas razlikovali npr kao srpski i slovenački. Sa druge strane, kajkavci i čakavci nisu ni u prapostojbini baš nikako mogli da govore previše sličnim dijalektima opšteslovenskog jer ne bi bilo tolikih razlika kao što ih ima sada.
Srbi a i (Sloveni) uopšte nisu dobili ime “kao robovi”, u pitanju je endonim a ne egzonim, Naziv Sloveni dolazi od “slovo” - reč, oni sa kojima je moguće sporazumevanje, uporedi sa “Nemci” za Germane, a Srbi dolazi od praslovenskog korena “srb”, porodica, srodstvo, dakle saplemenici.
Ovo što iznosiš ovde je 100% nacional romantizam, toga je kod Rimljana i Grka bilo odvajkada, nacija uopšte nije “nastala” posle Francuske Revolucije kako bi neki želeli, “Civis romanus sum” i preziranje “varvara” je mnogo starije, a nacija znači identifikaciju sa državnom organizacijom, a ne plemenom ili etnosom. Svaki grčki Polis je bio politička nacija u modernom smislu, šta god neki želeli da veruju.
To što se piše ekavicom uopšte ne znači da ne može da se bude i prikriveni
hrvatski nacionalista i da se ovde pokreću teme sa namerom da se provocira, to znamo baš svi.
https://en.m.wikipedia.org/wiki/Names_of_the_Serbs_and_Serbia
The ethnonym (Serbs/Srbi) is mentioned in the Middle Ages as Cervetiis (Servetiis), gentis (S)urbiorum, Suurbi, Sorabi, Soraborum, Sorabos, Surpe, Sorabici, Sorabiet, Sarbin, Swrbjn, Servians, Sorbi, Sirbia, Sribia, Zirbia, Zribia, Suurbelant, Surbia, Serbulia (or Sorbulia), among others.
[1][2] There exist two prevailing theories on the origin of the ethnonym *Sŕbъ (plur. *Sŕby), one from a
Proto-Slavic language and another from an
Iranian-Sarmatian language.
[1][3] Other derivations like from Old
Indic sarbh- ('fight, cut, kill'), sero ('make up, constitute'), and
Greek: siro (σιρω, 'repeat') are considered unreliable.
[4]
The most prominent theory considers it of Proto-Slavic origin. According to
Hanna Popowska-Taborska [
bg;
pl], who also argued native Slavic provenance of the ethnonym,
[5]the theory advances a conclusion that the ethnonym has a meaning of a family kinship or alliance, and it is argued by
Pavel Jozef Šafárik,
Josef Perwolf [
cs;
ru;
se;
uk],
Aleksander Brückner,
Franz Miklosich,
Jan Otrębski,
Heinz Schuster-Šewc,
Grigory Andreyevich Ilyinsky [
no;
ru;
uk],
J. J. Mikkola,
Max Vasmer,
Franciszek Sławski [
bg;
pl;
ru] among others.
[6]