Koschei.Besmertnii
Poznat
- Poruka
- 8.488
Ovo je svakako pitanje koje možda muči neke od birača koji su glasali za Tomislava Nikolića i ne veruju da je demokratija zaista volja naroda.
Pošto je predsednik Boris Tadić svoju političku argumentaciju o "boljem životu" građana Srbije (ako uđu u u EU) zasnovao isključivo sa rečima: "ubeđen sam u to" i "duboko verujem u to"), i ja ću svoj sud o predsedničkim izborima 2008. "argumentovati" svojim ubeđenjem i dubokim verovanjem - da su ovi izbori lažirani. A, poslužiću se malo i čistom logikom. Vi procenite.
Da se izbori u demokratiji odavno vešto nameštaju i da je demokratija samo jedna šarena predstava sa balonima i zastavama odavno je poznato onima koji misle svojom glavom u takozvanim "razvijenim demokratijama". Ovde ćete naći spisak nekih linkova koji se bave problemom nameštenog glasanja putem softvera samo u SAD.
Zna se danas i da aktuelni predsednik SAD, Džordž BUŠ, nije dobio prvi predsednički mandat na fer i poštenim izborima, već kompjuterskim nameštanjem elektronskih glasova elektora. Ali, Vrhovni sud SAD (pod kontrolom katoličke crkve) presudio je u korist Buša.
KO ŽELI POLITIČKU FUNKCIJU?
Ali, narod objektivno i ne može da vlada državom. Clay Barham u svom tekstu "Ko dobija moj glas?" piše da u Americi postoje tri vrste ljudi koji se aktiviraju u političkoj partiji: Prvi tip su oni koji pripadaju eliti (bogatašima) i koji veruju da su u svemu izuzetni i stvorni da vladaju drugima koji su obična raja.
Drugi tip su ljudi koji vole da budu uz elitu, uvek i svuda ih slede, glasaju za njih u udvaraju im se kako bi na taj način prevazišli svoje istinske plitke vrednosti i izbegli konfrontaciju sa onima koji su u svemu bolji i kvalitetniji od njih. Bliskost sa elitom je zaštita bez koje ne bi mogli da opstanu. (Narod ih u Srbiji vulgarno zove "dupeuvlake").
Treći tip su ljudi samodovoljni sebi i spremni na borbu sa prvim i drugim tipom jer veruju da samo svojim aktivnim političkim angažmanom nešto mogu promeniti. Oni znaju da prosperitet društva zavisi isključivo od pojedinaca spremnih da društvenom razvituku daju pozitivan doprinos.
Ova podela otprilike važi i za Srbiju (kao i sve ostale zemlje bivše YU), ali treba imati u vidu da ni jedna nema pravu elitu, a to znači autentične bogataše koji su naslednim putem u dužem vremenskom periodu sticali svoje društvana pozicije. U svim postomunističkim zemljama "elita" je stvorena preko noći uz uticaj strane masonerije i kriminalizacijom društva. Narod ih zove "skorojevićima".
Koliko znanja i sposobnosti za vođenje države mogu imati "dupeuvlake" i "skorojevići" pitanje je koje treba da muči sve građane ovih zemalja.
USLOVI ZA "DEMOKRATIJU".
Za nevidljivo vladanje demokratijom u jednoj zemlji globalna oligarhija preko svojih masonskih loža i agenata uticaja treba da obezbedi najmanje tri stvari:
1.Da ima kontrolu nad medijima i telekomunikacijama. Elektronski mediji su preko Zakona o radiodifiziji u Srbiji potpuno stavljeni pod kontrolu stranog faktora (privatnih transnacionalnih korporacija i njihovih zidara i političkih komesara "međunarodne zajednice"). Telefonijom u Srbiji upravljaju softveri stranih privatnih kompanija. Tako je i u drugim zemljama.
2. Da preko lokalne državne bezbednosti kontroliše sve kandidate i manje ili više diskretno orkestrira njihovim kampanjama. U DEMOKRATIJI NE MOŽE SVAKO DA SE KANDIDUJE, već samo onaj ko dobije ogroman novac da finansira kampanju. Ustavno zagarantovano pravo svakog građana "da bude biran" tako postoji samo na papiru. Čik nađite nekoliko miliona evra. Do ovog novca mogu doći samo PROVERENI IGRAČI.
3. Da kontroliše biračke spiskove i sistem obrade podataka preko svojih agencija i prilagođenih softvera.
Kontrola biračkih spiskova sprovedena je radom nevladine organizacije bez koje su izbori neprihvatljivi za "demokratski svet". To je u Srbiji CeSID (Centar za slobodne izbore i demokratiju). Naravno sve u ovom nazivu je laž uključujući i matematičku poruku koju šalje logo Centra.
MOŽE LI SE NAMESTITI REZULTAT?
"Ćorave kutije" danas su zamenili kompjuteri, pa tako možemo logično pretpostaviti da je kompjuterska obrada podataka idealno mesto da se rezultat lažira.
Najvažnija stvar je kontrola softvera. Samo onaj ko ga je napravio ima izvorni kod programa (source code) , a to znači da ima potpunu kontrolu nad njegovim radom i da JEDINI ZNA kako program funkcioniše i šta sve u njemu postoji.
Šta možete uraditi sa programom?
Uzmimo najprostiju varijantu: možete tako naštimovati procesiranje određenih podataka koji se tiču izlaznosti na izbore. Na primer naštimujete da se do procenta izlaznosti dolazi nekim malim "kelnerskim računom" po principu 4.7 x 32.6 = 155.30 (umesto 153.22). Sa ovom "malom greškom" koju možete vezati za pojedine cifre ili pojedine kombinacije cifara u određenom procesu, prilikom rada sa velikim brojevima prilično ćete promeniti rezultat, zar ne?
Ko da nađe grešku u obilju unosa cifara kao što su rezultati izlaznosti ili glasanja? Što veči broj glasača izađe, "greška" može biti veća, a i način njenog otklanjanja teži. Ako je 2+3= 5,2 pa to pomnožite sa 1260 i izvučete 47 % imate sasvim solidno odstupanje koje je teško otkriti. Tim pre što će teško ko i posumnjati da nešto nije u redu sa kompjuterom, jer ljudi veruju u nepogrešivost mašine.
Koliko je ovakvih matematičkih kombinacija koje bi pravile "grešku" moguće ubaciti u softver za obradu podataka ili još bolje u operativni sistem u kome će se program za obradu podataka odvijati? Kada se ova "greška" aktivira, a kada ne, takođe se može programirati u samom operativnom sistemu. Vi znate da svaki program ima svoj broj (licencu) što znači da operativni sistem može lako da ih razlikuje. Takođe znate da ono što se od softvera daje u komercijalnu upotrebu predstavlja samo vrh "ledenog brega" sistema koji je pravljen i razrađivan za potreba vojske i tajnih službi. Dakle, ono što mi znamo o našem softveru samo je parče velike slagalice koja se tajnim kodovima vezuje za svoju maticu.
Oni koji su vičniji matematici od mene, sigurno su imnogo maštovitiji pa mogu nači i mnogo bolje metode računajnja sa "greškom".
Jedini problem je ukoliko ste idealista i apsolutno verujete da moćne korporacije koje proizvode ove programe tu ne bi sebi dozvolile takvu grešku. Ali, čije interse treba da brani kandidat izabran na "demokratskim " izborima do interes upravo te transnacionalne korporacije koja želi aposlutnu kontrolu nad svim državama u kojima ostvaruje svoj biznis? Ko finansira kampanju kandidata, ko je platio "plišanu revoluciju" da bi ON (do juče niko i ništa) došao do pozicije da bude politički faktor? Naravno, ista globalna oligarhija koja ima source code operativnog sistema koji vi svakodnevno koristite i koji je zahvaljujući lakomislenom premijeru Zoranu Đinđiću ušao u sve državne institucije Srbije.
Pošto je predsednik Boris Tadić svoju političku argumentaciju o "boljem životu" građana Srbije (ako uđu u u EU) zasnovao isključivo sa rečima: "ubeđen sam u to" i "duboko verujem u to"), i ja ću svoj sud o predsedničkim izborima 2008. "argumentovati" svojim ubeđenjem i dubokim verovanjem - da su ovi izbori lažirani. A, poslužiću se malo i čistom logikom. Vi procenite.
Da se izbori u demokratiji odavno vešto nameštaju i da je demokratija samo jedna šarena predstava sa balonima i zastavama odavno je poznato onima koji misle svojom glavom u takozvanim "razvijenim demokratijama". Ovde ćete naći spisak nekih linkova koji se bave problemom nameštenog glasanja putem softvera samo u SAD.
Zna se danas i da aktuelni predsednik SAD, Džordž BUŠ, nije dobio prvi predsednički mandat na fer i poštenim izborima, već kompjuterskim nameštanjem elektronskih glasova elektora. Ali, Vrhovni sud SAD (pod kontrolom katoličke crkve) presudio je u korist Buša.
KO ŽELI POLITIČKU FUNKCIJU?
Ali, narod objektivno i ne može da vlada državom. Clay Barham u svom tekstu "Ko dobija moj glas?" piše da u Americi postoje tri vrste ljudi koji se aktiviraju u političkoj partiji: Prvi tip su oni koji pripadaju eliti (bogatašima) i koji veruju da su u svemu izuzetni i stvorni da vladaju drugima koji su obična raja.
Drugi tip su ljudi koji vole da budu uz elitu, uvek i svuda ih slede, glasaju za njih u udvaraju im se kako bi na taj način prevazišli svoje istinske plitke vrednosti i izbegli konfrontaciju sa onima koji su u svemu bolji i kvalitetniji od njih. Bliskost sa elitom je zaštita bez koje ne bi mogli da opstanu. (Narod ih u Srbiji vulgarno zove "dupeuvlake").
Treći tip su ljudi samodovoljni sebi i spremni na borbu sa prvim i drugim tipom jer veruju da samo svojim aktivnim političkim angažmanom nešto mogu promeniti. Oni znaju da prosperitet društva zavisi isključivo od pojedinaca spremnih da društvenom razvituku daju pozitivan doprinos.
Ova podela otprilike važi i za Srbiju (kao i sve ostale zemlje bivše YU), ali treba imati u vidu da ni jedna nema pravu elitu, a to znači autentične bogataše koji su naslednim putem u dužem vremenskom periodu sticali svoje društvana pozicije. U svim postomunističkim zemljama "elita" je stvorena preko noći uz uticaj strane masonerije i kriminalizacijom društva. Narod ih zove "skorojevićima".
Koliko znanja i sposobnosti za vođenje države mogu imati "dupeuvlake" i "skorojevići" pitanje je koje treba da muči sve građane ovih zemalja.
USLOVI ZA "DEMOKRATIJU".
Za nevidljivo vladanje demokratijom u jednoj zemlji globalna oligarhija preko svojih masonskih loža i agenata uticaja treba da obezbedi najmanje tri stvari:
1.Da ima kontrolu nad medijima i telekomunikacijama. Elektronski mediji su preko Zakona o radiodifiziji u Srbiji potpuno stavljeni pod kontrolu stranog faktora (privatnih transnacionalnih korporacija i njihovih zidara i političkih komesara "međunarodne zajednice"). Telefonijom u Srbiji upravljaju softveri stranih privatnih kompanija. Tako je i u drugim zemljama.
2. Da preko lokalne državne bezbednosti kontroliše sve kandidate i manje ili više diskretno orkestrira njihovim kampanjama. U DEMOKRATIJI NE MOŽE SVAKO DA SE KANDIDUJE, već samo onaj ko dobije ogroman novac da finansira kampanju. Ustavno zagarantovano pravo svakog građana "da bude biran" tako postoji samo na papiru. Čik nađite nekoliko miliona evra. Do ovog novca mogu doći samo PROVERENI IGRAČI.
3. Da kontroliše biračke spiskove i sistem obrade podataka preko svojih agencija i prilagođenih softvera.
Kontrola biračkih spiskova sprovedena je radom nevladine organizacije bez koje su izbori neprihvatljivi za "demokratski svet". To je u Srbiji CeSID (Centar za slobodne izbore i demokratiju). Naravno sve u ovom nazivu je laž uključujući i matematičku poruku koju šalje logo Centra.
MOŽE LI SE NAMESTITI REZULTAT?
"Ćorave kutije" danas su zamenili kompjuteri, pa tako možemo logično pretpostaviti da je kompjuterska obrada podataka idealno mesto da se rezultat lažira.
Najvažnija stvar je kontrola softvera. Samo onaj ko ga je napravio ima izvorni kod programa (source code) , a to znači da ima potpunu kontrolu nad njegovim radom i da JEDINI ZNA kako program funkcioniše i šta sve u njemu postoji.
Šta možete uraditi sa programom?
Uzmimo najprostiju varijantu: možete tako naštimovati procesiranje određenih podataka koji se tiču izlaznosti na izbore. Na primer naštimujete da se do procenta izlaznosti dolazi nekim malim "kelnerskim računom" po principu 4.7 x 32.6 = 155.30 (umesto 153.22). Sa ovom "malom greškom" koju možete vezati za pojedine cifre ili pojedine kombinacije cifara u određenom procesu, prilikom rada sa velikim brojevima prilično ćete promeniti rezultat, zar ne?
Ko da nađe grešku u obilju unosa cifara kao što su rezultati izlaznosti ili glasanja? Što veči broj glasača izađe, "greška" može biti veća, a i način njenog otklanjanja teži. Ako je 2+3= 5,2 pa to pomnožite sa 1260 i izvučete 47 % imate sasvim solidno odstupanje koje je teško otkriti. Tim pre što će teško ko i posumnjati da nešto nije u redu sa kompjuterom, jer ljudi veruju u nepogrešivost mašine.
Koliko je ovakvih matematičkih kombinacija koje bi pravile "grešku" moguće ubaciti u softver za obradu podataka ili još bolje u operativni sistem u kome će se program za obradu podataka odvijati? Kada se ova "greška" aktivira, a kada ne, takođe se može programirati u samom operativnom sistemu. Vi znate da svaki program ima svoj broj (licencu) što znači da operativni sistem može lako da ih razlikuje. Takođe znate da ono što se od softvera daje u komercijalnu upotrebu predstavlja samo vrh "ledenog brega" sistema koji je pravljen i razrađivan za potreba vojske i tajnih službi. Dakle, ono što mi znamo o našem softveru samo je parče velike slagalice koja se tajnim kodovima vezuje za svoju maticu.
Oni koji su vičniji matematici od mene, sigurno su imnogo maštovitiji pa mogu nači i mnogo bolje metode računajnja sa "greškom".
Jedini problem je ukoliko ste idealista i apsolutno verujete da moćne korporacije koje proizvode ove programe tu ne bi sebi dozvolile takvu grešku. Ali, čije interse treba da brani kandidat izabran na "demokratskim " izborima do interes upravo te transnacionalne korporacije koja želi aposlutnu kontrolu nad svim državama u kojima ostvaruje svoj biznis? Ko finansira kampanju kandidata, ko je platio "plišanu revoluciju" da bi ON (do juče niko i ništa) došao do pozicije da bude politički faktor? Naravno, ista globalna oligarhija koja ima source code operativnog sistema koji vi svakodnevno koristite i koji je zahvaljujući lakomislenom premijeru Zoranu Đinđiću ušao u sve državne institucije Srbije.