Znači tek kad neko umre pred tobom od gladi, ti ćeš verovati? Strašno žalosno.
Znaš koliko ljudi umre dnevno od zagađenja, pa ne vidiš? Znači ti ne veruješ ni u atome jer ih ne vidiš?
Auuu jbt gde ti ode, mislim da nisi ni shvatio šta sam pisao ovde, upravo sam pisao da nam je generalno standard bulja, da ljudi uglavnom teško žive i da preživljavaju i krpe se kako znaju i umeju i da prehraniti se i obezbediti hranu na stolu nije nimalo lako i da većini ljudi itekako predstavlja problem i ozbiljan izazov.
Sad naravno da ima dosta i socijalno ugroženih, ljudi koji nemaju šta da jedu, koji se hrane po javnim kuhinjama, žickaju za hranu i beše negde oko milion ljudi kod nas živi ispod granice siromaštva (što je čak negde 15-20% stanovništva) što je svakako veoma tužno i alarmantno i ako mene pitaš mislim da sad u 21. veku sa ovim razvojem nauke, tehnologije i svega ostalog mislim da zaista nema potrebe niko da živi u bedi lišen najosnovnijih potrepština ali opet to je neki naš kolektivni poraz i naša kolektivna tragedija (i to je verovatno veća tragedija jednog društva nego tih nesrećnih ljudi koji su se našli u toj situaciji).
Naravno da bi voleo i da bi bio presrećan da mogu da pomognem tim ljudima (ili makar nekima od njih) ali nažalost daleko od toga da i ja radim neki dobro plaćen posao, da sam situiran i u nekoj ne znam kakvoj zavidnoj situaciji i ono maltene teško da i sam sebi mogu da pomognem.
Mislim svestan sam ja toga da ima zaista mnogo socijalno ugroženih i sve je to meni jasno, ali opet ovde ne govorimo o tih milion najugroženijih kao što ne govorimo ne znam o uspešnim programerima, nekim dobrostojećim privatnicima, pripadnicima državnog aparata, krimosima i tih nekih pola miliona, milion ljudi ili koliko već njih koji žive iznad proseka (i koji su verovatno malo i izolovani od stvarnosti) već govorimo o nekom prosečnom, običnom svetu i ljudima kojih ima najviše (i koji čine možda negde 70-75% populacije).
E sad ta većina ljudi kod nas možda doslovno ne gladuju niti umiru od gladi (iako uglavnom imaju manjih ili većih finansijskih poteškoća što se kod nas to već nekako i podrazumeva) već ipak nekako preživljavaju i opstaju i uspevaju da se prehrane, e sad koji je to kvalitet i količina hrane, koliko su ljudi primorani da štede na hrani, koliko njih može normalno da si priušti 3 obroka dnevno i kakav je to kvalitet i način života to je već neka druga priča i neka druga tema.
Inače kad je u pitanju hrana mislim da je najugroženija gradska populacija (pogotovo u Beogradu i velikim gradovima) i mi koji ne uzgajamo nikakvu hranu (niti imamo uslove za to) i koji nemamo više nikog na selu, jer hrana je nikad skuplja i postala je baš ozbiljan luksuz, oni što nešto sami uzgajaju i bar delimično nešto sami uzgoje i proizvedu za sebe i svoje potrebe kao i oni koji još imaju nekog na selu njima je verujem malo lakše ali ljudi koji žive u većim gradovima i koji moraju sve da plaćaju po punoj ceni su ga najebali (a nažalost taj trend skupe hrane se sve više pogoršava).