Da li ste razmišljali da možda nikada nećete ni biti sa tom nekom realnom ili zamišljenom osobom,tj. partnerom, "svojom drugom polovinom" ? Da li ste razmišljali da vam možda nije "dato" da doživite tu neku ljubav i partnerstvo koje smatrate idealnim i koje očekujete u nekoj budućnosti ?
Šta mislite o izreci " svaka krpa nađe zakrpu" ? Da li je to samo utešna poruka koja neko vreme olakšava to što ste sami,projektujući ostvarenje negde u budućnost, ili neke krpe zapravo i treba da ostanu nezakrpljene ?
Partner nece nikada biti idealan, jer je sklon promenama, isto kao i ti.Prihvati da se ljudi menjaju.
Izbor životnoga partnera na mnogo načina kompliciraniji je od izbora zanimanja ili posla. Osnovni problem jest u činjenici kako ima mnogo ljudi s kojima nikako ne bismo želeli zajedno živeti, kao što ima mnogo onih (iako se svakome od nas to čini manje verovatno), koji nikako ne bi želeli živeti s nama.Ima, dakako, i odredjeni broj ljudi s kojima bismo želeli zajedno provesti život, ali ih s jedne strane, ne možemo uvijek sresti, a s druge strane, čak kad ih i upoznamo, možda mi baš nismo njihov prvi izbor.
To, drugim rečima rečeno, znači kako je odabir partnera često pitanje trenutka u kojemu smo se našli na odredjenome mestu, raspoloženja u kojemu smo toga časa bili, okolnosti u kojima smo se nalazili, a možda i same činjenice kako je netko odabrao nas, a ne baš mi njega.Zaljubljenost se, kao što je opste poznato, dogadja iz nama nepoznatih razloga, koje doduše kasnije nastojimo pronaći, objasniti sebi i drugima, uveriti se
kako su to baš oni pravi. Banalna je istina kako nas ljubav čini slepima, često i nerazumnima, a u svakomu slučaju nesposobnima za pravu procenu kakvoće našega partnera. Privlačnost,hemija, strast, što god to bilo, u stanju zaljubljenosti nismo sposobni za neke racionalne procene. Ali pre nego što se odlučimo za trajnu vezu ili brak, trebali bismo sami sebi ipak postaviti nekoliko pitanja
Što mi se kod njega/nje najviše sviđa ?
A što najmanje?
Koje su njegove/njezine dobre osobine, a koje one manje dobre?
Kakvi su njegovi/njezini interesi ?
A pogled na svet?
Razlikuju li se naši sistemi vrednosti?
Želi li on/ona decu ili ne?
Ima li nekih osobina koje bih želio/želela da naslede naša deca?
Ima li nekih osobina koje nikako ne bih želio /želela videti kod naše dece?
Hoće li s vremenom sve više sličiti na svoju majku/oca?
Bi li bilo lepo ostariti s njim/njom?
Postavljanje takvih i sličnih pitanja iznimno je važno jer bi mladi ljudi (pa i oni stariji koji to još nisu naučili), trebali znati kako je jedno od iluzija u koju svi verujemo u stanju zaljubljenosti da ćemo svojom ljubavlju, odanošću, vernošću, strpljenjem ili možda prigovorima, kritikama, upozoravanjima kod voljene osobe promeniti ono što nam se ne sviđa ili što nam smeta. Ali to se, u pravilu, ne događa. Događa se, doduše, da se u skladnome odnosu partneri dalje razvijaju u istome smeru ili da se približavaju područjima na kojima su na početku bili različiti (na primer, razvijaju zajedničke interese, sličan pogled na svet), ali češće to se ne događa, već se razlike koje su se u početku, npr. u sistemu vrednosti ili pogledu na svet, činile malima s vremenom povećavaju pa se partnerima čini kako se sve više razlikuju. Pokušaji menjanja, osobito na bilo koji način nasilnoga, izazivaju otpor, što drugim rečima znači kako biste pri donošenju odluke da s nekim uđete u brak trebali zanemariti zamisli poput: "Već ću ja to srediti ili promeniti." To posebnp vredi za osobine ličnosti koje su do dobi u kojoj možemo ući u brak već mahom "sazrele". Tako, npr., neuredna osoba neće postati urednom, štedljiva se neće preobraziti u rastrošnu, osoba koja uvek kasni, kasnit će i dalje i tako redom.