Da li ste se nekad astralno projektovali?

Reći ću za prvi put, što bi se moglo reći da je to, ali...nema dokaza da je to, samo moje iskustvo.
Bilo je pre bombardovanja 99...koliko pre bem li ga, znam da se nije desilo samo, razboleo sam se, sam odlazak do wc-a bio težak za telo, legam u krevet valjda sam zaspao, gubim se, odjednom budim se mrak u sobi, pretpostavljam svi spavaju...ja izleteo naglo na gore...kao katapult i vidim planetu, konkretno evropu u mraku i sa svetlima, pretpostavljam ta svetla su osvetljenja, šta može drugo biti...nije trajalo dugo, malo sam gledao levo desno, nemam šta posebno ni videti, svetla nad evropom...čujem glas vrati se...naglo ja dole bez svog nahodjenja, nadjem se da žmurim...otvorim oči, mrak u sobi, svi spavaju...
 
jedan pise da je odleteo i mnogo dalje od planete... izgleda se brzo putuje ako je to stvarno
Nema brzine za um...samo stvar ličnog ograničenja u glavi, koje lično stvaraš.
U tom momentu, ja sam bio vezan za zemlju...sve van toga bi stvorilo paniku u mom umu, tom logikom, nisam bio spreman za više, jer ne bih prihvatio.
A sve što ne prihvatiš, tamo ne možeš ni da se nalaziš, kad su ta putovanja u pitanju.
 
Svaki put kad zaspis, astralno se projektujes, stvar je samo u tome, da li mozes ili ne da kontrolises snove.
Nije projekcija san, desava se i u najbudnijem stanju:
1702250417937.png
 
Jednog sna se dobro sećam iz detinjstva, ako se ,,astralna projekcija" odnosi na san. Padam sa neba prema zemlji dugo vremena, i samo pre nego da udarim u zemlju naglo probudim se iz kreveca i cimnem se. Hladan znoj me bio oblio od tog sna.

Сви имају тај сан, како падају.

Овде је тема нешто сасвим друго.

Има баш пуно сведочења људи који су имали оваква искуства. И сва искуства су, углавном слична.
 
Сви имају тај сан, како падају.

Овде је тема нешто сасвим друго.

Има баш пуно сведочења људи који су имали оваква искуства. И сва искуства су, углавном слична.
Jednom tada kada sam bio mali sam to sanjao i nikad više. Baš, baš retko sanjam i kada se to desi kroz maglu se sećam sna i istog dana ga zaboravim. Osim tog sna niti jednog drugog se ne sećam.
 
Jednom tada kada sam bio mali sam to sanjao i nikad više. Baš, baš retko sanjam i kada se to desi kroz maglu se sećam sna i istog dana ga zaboravim. Osim tog sna niti jednog drugog se ne sećam.

И ја сам то сањао кад сам био дете. Не сећам се да сам у одраслом добу то сањао, али је то чест сан. Има и у сановнику објашњење зашто се сања тај сан у коме се пада.

Нпр. такође имамо и онај сан да смо голи у јавности и да нам је јако непријатно због тога.

Међутим, овим се удаљавамо од теме.



О тој астралној пројекцији се обично прича у ситуацијама клиничке смрти (па је често тумачење да се душа одваја од тела).

Ово ме подсећа и на ситуације где су људи јако близу смрти, па им цео живот прође кроз главу само у пар секунди.
 
Сви имају тај сан, како падају.

Овде је тема нешто сасвим друго.

Има баш пуно сведочења људи који су имали оваква искуства. И сва искуства су, углавном слична.
Svi imaju i vantelesne ekskurzije.
Neki ih se sećaju i nauče da ih kontrolišu
Neki ih zovu san.
Uglavnom postoje entiteti koji su zaduženi da paze na nas.
Postoje i oni od kojih nas paze
 
Sad kad razmišljam o ovome, prvi ovakav san sam imala kad sam skoro nasilno odvojena od svoje majke sa nepunih 6 godina.
U novoj sobi sam spavala sama u velikom krevetu. Nije bilo hladno, ali sam osećala da mi je mnogo hladno. Prva noć u novom mestu prebivališta je bila jedna za večito pamćenje jer sam utonula u san o tome kako plivam u tamno mastiljavoj vodi po noći. Dete tog uzrasta nije imalo kapacitet da zamisli takvu scenu. Plus, nisam još naučila da plivam. Tu mi je bilo jasno da sam u nekom drugom svetu, da sam uvučena u nešto čemu ne znam ime.
Plivala sam i plivala, voda mi nije mogla ništa, ali mi je bilo sve vreme veoma hladno.
U toj skoro crnoj vodi sam nazirala da se oko mene kreće nešto živo što sam viđala sa sličicama čokoladice "Životinjsko carstvo"-aligatori ili krokodili.
Bilo me je strah, ali sam primetila da me uopšte ne konstatuju. U krokodilskom svetu sam prošla kao jedna od njih? :zcepanje:
I ne znam šta je posle bilo, ali sam se probudila manje-više sluđena. Nikad ne zaboravljam te takve snove. Mogu ih pretvoriti u novele?
 
Plus, moram reći da ni taj prvi put, a ni svaki sledeći-nisam osećala da mogu umreti.
Ni sa blizu 6 godina, ni danas. Svaki put sam pronašla neki način da preživim, čak i u ekstremno opasnim situacijama, u tim mojim snovima, mada mi je češće lepo i drago.
To mi govori da imam jednu nepogasivu i neodoljivu želju za životom-ovim i sad, kako god da je moj život tekao do ovde, ali tajne koje ti snovi drže...
Da li je ludost ako mislim da te tajne postaju deo mene čak i ako ih ne percipiram odmah?
 
Sad kad razmišljam o ovome, prvi ovakav san sam imala kad sam skoro nasilno odvojena od svoje majke sa nepunih 6 godina.
U novoj sobi sam spavala sama u velikom krevetu. Nije bilo hladno, ali sam osećala da mi je mnogo hladno. Prva noć u novom mestu prebivališta je bila jedna za večito pamćenje jer sam utonula u san o tome kako plivam u tamno mastiljavoj vodi po noći. Dete tog uzrasta nije imalo kapacitet da zamisli takvu scenu. Plus, nisam još naučila da plivam. Tu mi je bilo jasno da sam u nekom drugom svetu, da sam uvučena u nešto čemu ne znam ime.
Plivala sam i plivala, voda mi nije mogla ništa, ali mi je bilo sve vreme veoma hladno.
U toj skoro crnoj vodi sam nazirala da se oko mene kreće nešto živo što sam viđala sa sličicama čokoladice "Životinjsko carstvo"-aligatori ili krokodili.
Bilo me je strah, ali sam primetila da me uopšte ne konstatuju. U krokodilskom svetu sam prošla kao jedna od njih? :zcepanje:
I ne znam šta je posle bilo, ali sam se probudila manje-više sluđena. Nikad ne zaboravljam te takve snove. Mogu ih pretvoriti u novele?
To se zove lucidni snovi i nekad može da bude upravo i posledica stresa.
 
To se zove lucidni snovi i nekad može da bude upravo i posledica stresa.
Posledica stresa itekako. Jer čija misao ili svest u komforu traži išta drugo, ili nevezano bolje...ne nadje se bolje, ali drugo sigurno.
Kad si uljuljkan u dobro, um ili svest je uvek tu, zašto, um je zadovoljna, zašto bi išla ka nečemu što mu ne treba, ili generalno traži bolje.
Stres forsira da traga "drugo", po generijalizaciji bolje /što da li će naći) ali drugo, i um se odvaja zbog radi drugog, po mogućstvu boljeg.
Kad osoba padne u nesvest zbog velikog bola, to um traži izlaz, ako ništa drugo, ugasiće se da bol stane.
 

Back
Top