Sad sam u nekoj sličnoj "kombinaciji"... ali pošto je aktuelna ne bih o tome
Imala sam kada sam bila u 20tim jednu takvu "vezu" koja je otpočela tako što je on mene jurio, dakle nije baš da sam mu se bila nakačila, nisam to htela. No, nekako sam "poklekla"

, zaista je bio zaljubljen u mene, i pošto je bio dobar sex, bio je i stariji 15 god od mene, bolji od svih mojih vršnjaka sa kojima sam do tada bila, nisam nikako mogla da se odlepim. Uz sva prekidanja, drame, trajalo je skoro 5 godina i posle svega sam bila slomljena. Nisam htela da napusti ženu i bude sa mnom. Čak me je posle i upoznao sa svojom ženom. Samo prosto nisam imala snage da odem. Do jednog momenta. Od tada su moja vrata bila zaključana.
Loše je to bilo po mene.. Sa jedne strane možda nikada ne bih toliko uživala u sexu da nisam bila sa njim, jer je to u nekom smislu bio vrhunac, a sa druge sam baš bila emotivno propala. Kada je žena mlada očekuje pažnju, nežnost, zajedničko vreme... Biti ta ipak druga koja iako te on "voli", tj više želi, i postoji zaljubljenost, uvek dovodi do emotivne iscrpljenosti, jer to nije zdravo, nije dobro.
A sada... Nemam nikakvu potrebu za velikom pažnjom. I ne gledam na to više isto. Brak je više neka socijalna kategorija za mnoge (govoim o onima koji "varaju"), posebno kada su već jako dugo u braku, a zbog dece nisu hteli da se raziđu. A ja lično ne, pre bih se razvela nego bila u nekom paralelnom odnosu.