Marko BL
Iskusan
- Poruka
- 6.940
Izvolite upoznati se sa jednim izuzetno interesantnim člankom iz sarajevskog DNEVNOG AVAZA, koji je njihova najčitanija novina i koji je svakodnovno u službi blaćenja RS i satanizacije njenih građana koji imaju drugačiju viziju BiH nego oni u Sarajevu. I koji se svojski trudio predstaviti dogovor Dodik - Ešton kao kapitulaciju RS i Dodika....
ALI da li je baš sve tako? Čini se, da su i oni odlučili definitivno pogledati istini u oči, i javno progovoriti o nekim stvarima koji su do sada bar u tim novinama bili tabu tema:
Ako ovih dana u svojstvu novinara koji pokriva zapadni Balkan nazovete američki State Department, kako bi ste osigurali nastavak (follow up) priče i tumačenje kontradiktornih tvrdnji Milorada Dodika, kako "referendum u RS-u nije ukinut", i o toj verziji upitate nešto zvaničnike u Ministarstvu vanjskih poslova SAD, očekuje vas vrlo šturi odgovor.
Uputit će vas na dvije kratke izjave sa susreta državne tajnice Hilari Klinton (Hillary Clinton) sa visokom predstavnicom EU Ketrin Ešton (Catherine Ashton). U tim izjavama se one, poslije redanja doista gorućih svjetskih problema, redom pobrojavši Siriju, Libiju, Iran i Bliski istok, pa Bjelorusiju - tek ovlaš dotiču BiH.
Referendum nisu ni pomenuli. To pitanje, kao da je lagano isparilo sa dnevnog reda, i mnogi, kao da su upravo zbog toga - napokon odahnuli.
Zbunjujuća retorika
Za one koje znaju slušati filigranski odmjerene riječi na ovako visokim državnim susretima, to je alarm, kako BiH - ne samo da nema medju prioriteima u Washingtonu, na šta analitičari odavno upozoravaju, već i da se o Bosni govori bez ikave inicijative ili posebne preduzimljivosti.
Mogao bi to, rekli bi dežurni skeptici, ali i svi oni umorni od bosanskog čekanja - nažalost biti znak, da bi, bez obzira na sve nade u Sarajevu, politička agonija u BiH mogla još potrajati. Sve bi se naravno moglo doživjeti i da - “čaša nije napola prazna, već je napola puna”, kako to Amerikanci čest vole spomenuti, ali takva retorika, poput one o "mrkvi i štapu", odavno je isprazna za bosanske (ne)prilike.
“Izrazila sam svoju zabrinutost zbog političkog ćorsokaka u BiH”, rekla je državna tajnica Klinton u prilikom susreta sa Eštonovom, upotrebljavajući upravo pravu riječ (“deadlock”). Izrazila je i zabrinutost, da bi se Daytonski mirovni sporazum u BiH mogao podkopati, a time i stabilnost zemlje.
Zato je i podcrtala punu podršku visokom predstavniku Incku (Inzko), dodajući kako Amerika želi vidjeti - da ljudi u BiH realiziraju svoje želje za efektivnom vladom i potrebnim reformama, radi evropske budućnosti zemlje. Iako je, s tim riječima, Klintonova ostala na fonu konzistentne američke podrške bh.kontinuitetu u garantovanim državnim okvirima, dotična je potpora suviše dejtonska.
I dalje - SAMO dejtonska podrška BiH
A na političkoj razini, to je ono što plaši; iako su u dejtonsku BiH ugradjene i sigurnosna i razvojna komponenta, jer u zemlji je još uvjek EUFOR, a i USAID (Američka agencija za razvoj) – zemlja je stigla do razine, da je upućeni akademski analitičari, koji za BiH priželjkuju euroatlanski put – sa lakoćom proglašavaju “antidržavom”. Bilo bi čini se bolje kad bi ta američka podrška, upravo zbog propusta u Daytonu – konačno postala bosanska.
Iako zaslužuju – skoro pa divljenje, kako bez prijetnji, i bez upotrebe sile, što je još donedavna bio glavni jezik koji razumiju balkanski akteri Amerika i Evropa uspjevaju “natjerati” one, koji bi Bosnu najradije rasturili, da izgovore, kako je za njih BiH neupitna, ne treba se zavaravati: Oni koji ne vjeruju u BiH, sasvim konkretno u Banjoj Luci i Beogradu, bez obzira na politički korektnu retoriku, s kojom su se kamuflirali - kao u partiji pokera, čekaju kad će neko u Washingtonu trepnuti.
Tu je svakako i još jedan ogroman nedostatak: Međunarodna zajednica naime, još nije uspjela osigurati potpuno prihvatanje bh.države uz pretpostavku - da OHR, Amerika i Evropa jednog dana trebaju biti samo promatrači, a ne aktivni učesnici u bh.političkom procesu. No, toga su zasigurno svjesni u Briselu i Washingtonu; otuda odlučne javne reakcije uz istovjetni glas, uz samo malo (ne)očekivane diplomatske disonancije. Ali, mnogi postavljaju pitanje: Šta se priča iza zatvoreni vrata?
Historijski promašaj
Kad Ketrin Ešton u Washingtonu kaže, kako je “predsjedniku Dodiku” sasvim jasno stavila do znanja da je Daytonski sporazum “tu da ostane”, onda bi već neko trebao da joj kaže, kako bi bilo bolje da je u Banja Luci rekla: Bosna je tu da ostane! Izostanak te retorike od strane ministrice vanjskih poslova EU mogla bi zapravo biti povijesni propust. Ali, na sreću - to se još da popraviti.
Ovako, ti pogrešni signali izazivaju pogrešne reakcije u BiH: domaći epigone, žureći da dokažu lojalnost prema globalnim centrima moći – papagajski ponavljaju, kako je “dobro što je Dodik izabrao Dejtonski sporazum”!
Naravno, niko se ne usuđuje primjetiti, kako Dodik (ponovo) nije izabrao Bosnu! Da je Eštonovu primio i s njom se rukova bez zastave BiH!? Njemu su i dalje puna usta entitetske “državnosti”, dok mu, ruku na srce, podilaze mnogi koji ga u Banjoj Luci, i poput Eštonove – tretiraju ga kao "predsjednika države". Jer, u politici - vrag je uvijek bio u detaljima.
Veliki je propust što ni Ketrin Ešton nije zatražila da Dodik vrati zastavu države BiH ispred zgrade u kojij su se sastali, već je sa njim sve dogovorila na ispod dvije zastave RS i jedne EU; tako to izgleda na emotivnoj razini, jer ljudi smo od krvi i mesa. Nekome se stalno podilazi, a neko se stalno vrijeđa.
Povjerenje bez pokrića
Takva ponižavanja, građane BiH od Daytona na ovamo, stalno podsjećaju, da jedni u Evropi žive u pomenutoj “antidržavi”. U Sarajevu zato imaju pravo reći, kako je šef manjeg bh. entiteta i ovaj put dobio sve što je želio, jer je ponovo bio bahat. I kao nekad Milošević – igrao na maksimalističke ciljeve, da bi ostvario one "realne" – u produženoj dejtonskoj partiji pokera.
Očito, to što je baronesa Ešton u Washingtonu rekla, kako postoji “očekivanje da će on (Milorad Dodik – op.a.) igrati svoju punu ulogu kao političar u toj zemlji (BiH) pomažući da se pokuša i krene naprijed za zemlju kao cjelinu”, za njega – još uvijek glavnog igrača u RS-u, znači - kako slobodno može izjaviti kako “referendum nije ukinut”. Dodik to sebi može dozvoliti, unatoč činjenici da se oko referenduma digla sva američka i evropska buka.
No, upravo iz Washingtona, Dodiku su (kako je on to shvatio) - evo stigli dodatno "ohrabrujući" signali, uistinu - kako sankcija neće biti. Ovoga časa sankcije se nakon Gadafiju i Libiji spremaju za Asada i Siriju. Dodik doista ne puca tenkovima po vlastitom narodu, ali sad znamo, da se svojevremeno - nije protivio Martićevom granatiranju Zagreba. Ova ironija je naravno samo jedan od pomenutih vražijih političkih detalja.
Pasivno Sarajevo
Zapravo, za one koji istinski žele BiH kao svoju evropsku domovinu, ili na nju polažu pravo kao svoju pravno neizbrisivu otadžbinu – ova najnovija, ujedinjena američko-evropska podrška mora se iskoristiti kao dodatno pozitivan ambijent za preuzimanje političkog procesa u svoje ruke: Ali Sarajevo je i dalje pasivno. I zbunjeno, i frustrirano! Iscrpljuju ga političke marginalije koje odvlače energiju i pažnju od istinskih životnih problema.
Nažalost, o tim nevažnim stvarima raspravlja se i dalje bez kulture političkog dijaloga - isklučivo i sa strašću svojestvenoj političkim primitivcima.
Upravo suprotno - na dnevnom bi redu stalno treba držati - značajne političke teme: poput brisanja famoznog člana 17. – Zakona, koji bi 1. januara 2013, mogao osujetiti pravo na povratak prognanih i izbjeglih, njih preko million i tristo hiljada državljana BiH.
Sa njihovim novim zemljama prebivalištima – njihova domovina nema ratificiran sporazum o dvojnom državljanstvu. I tome dodati sva ostala – najvažnija, ozbiljna životna pitanja, a ne iscrpljivati se, treba li ili ne - ocjenjivati vjeronauku u bh. školama!? Zato od Dodika treba očekivati još akcije oko referenduma.
ALI da li je baš sve tako? Čini se, da su i oni odlučili definitivno pogledati istini u oči, i javno progovoriti o nekim stvarima koji su do sada bar u tim novinama bili tabu tema:
Ako ovih dana u svojstvu novinara koji pokriva zapadni Balkan nazovete američki State Department, kako bi ste osigurali nastavak (follow up) priče i tumačenje kontradiktornih tvrdnji Milorada Dodika, kako "referendum u RS-u nije ukinut", i o toj verziji upitate nešto zvaničnike u Ministarstvu vanjskih poslova SAD, očekuje vas vrlo šturi odgovor.
Uputit će vas na dvije kratke izjave sa susreta državne tajnice Hilari Klinton (Hillary Clinton) sa visokom predstavnicom EU Ketrin Ešton (Catherine Ashton). U tim izjavama se one, poslije redanja doista gorućih svjetskih problema, redom pobrojavši Siriju, Libiju, Iran i Bliski istok, pa Bjelorusiju - tek ovlaš dotiču BiH.
Referendum nisu ni pomenuli. To pitanje, kao da je lagano isparilo sa dnevnog reda, i mnogi, kao da su upravo zbog toga - napokon odahnuli.
Zbunjujuća retorika
Za one koje znaju slušati filigranski odmjerene riječi na ovako visokim državnim susretima, to je alarm, kako BiH - ne samo da nema medju prioriteima u Washingtonu, na šta analitičari odavno upozoravaju, već i da se o Bosni govori bez ikave inicijative ili posebne preduzimljivosti.
Mogao bi to, rekli bi dežurni skeptici, ali i svi oni umorni od bosanskog čekanja - nažalost biti znak, da bi, bez obzira na sve nade u Sarajevu, politička agonija u BiH mogla još potrajati. Sve bi se naravno moglo doživjeti i da - “čaša nije napola prazna, već je napola puna”, kako to Amerikanci čest vole spomenuti, ali takva retorika, poput one o "mrkvi i štapu", odavno je isprazna za bosanske (ne)prilike.
“Izrazila sam svoju zabrinutost zbog političkog ćorsokaka u BiH”, rekla je državna tajnica Klinton u prilikom susreta sa Eštonovom, upotrebljavajući upravo pravu riječ (“deadlock”). Izrazila je i zabrinutost, da bi se Daytonski mirovni sporazum u BiH mogao podkopati, a time i stabilnost zemlje.
Zato je i podcrtala punu podršku visokom predstavniku Incku (Inzko), dodajući kako Amerika želi vidjeti - da ljudi u BiH realiziraju svoje želje za efektivnom vladom i potrebnim reformama, radi evropske budućnosti zemlje. Iako je, s tim riječima, Klintonova ostala na fonu konzistentne američke podrške bh.kontinuitetu u garantovanim državnim okvirima, dotična je potpora suviše dejtonska.
I dalje - SAMO dejtonska podrška BiH
A na političkoj razini, to je ono što plaši; iako su u dejtonsku BiH ugradjene i sigurnosna i razvojna komponenta, jer u zemlji je još uvjek EUFOR, a i USAID (Američka agencija za razvoj) – zemlja je stigla do razine, da je upućeni akademski analitičari, koji za BiH priželjkuju euroatlanski put – sa lakoćom proglašavaju “antidržavom”. Bilo bi čini se bolje kad bi ta američka podrška, upravo zbog propusta u Daytonu – konačno postala bosanska.
Iako zaslužuju – skoro pa divljenje, kako bez prijetnji, i bez upotrebe sile, što je još donedavna bio glavni jezik koji razumiju balkanski akteri Amerika i Evropa uspjevaju “natjerati” one, koji bi Bosnu najradije rasturili, da izgovore, kako je za njih BiH neupitna, ne treba se zavaravati: Oni koji ne vjeruju u BiH, sasvim konkretno u Banjoj Luci i Beogradu, bez obzira na politički korektnu retoriku, s kojom su se kamuflirali - kao u partiji pokera, čekaju kad će neko u Washingtonu trepnuti.
Tu je svakako i još jedan ogroman nedostatak: Međunarodna zajednica naime, još nije uspjela osigurati potpuno prihvatanje bh.države uz pretpostavku - da OHR, Amerika i Evropa jednog dana trebaju biti samo promatrači, a ne aktivni učesnici u bh.političkom procesu. No, toga su zasigurno svjesni u Briselu i Washingtonu; otuda odlučne javne reakcije uz istovjetni glas, uz samo malo (ne)očekivane diplomatske disonancije. Ali, mnogi postavljaju pitanje: Šta se priča iza zatvoreni vrata?
Historijski promašaj
Kad Ketrin Ešton u Washingtonu kaže, kako je “predsjedniku Dodiku” sasvim jasno stavila do znanja da je Daytonski sporazum “tu da ostane”, onda bi već neko trebao da joj kaže, kako bi bilo bolje da je u Banja Luci rekla: Bosna je tu da ostane! Izostanak te retorike od strane ministrice vanjskih poslova EU mogla bi zapravo biti povijesni propust. Ali, na sreću - to se još da popraviti.
Ovako, ti pogrešni signali izazivaju pogrešne reakcije u BiH: domaći epigone, žureći da dokažu lojalnost prema globalnim centrima moći – papagajski ponavljaju, kako je “dobro što je Dodik izabrao Dejtonski sporazum”!
Naravno, niko se ne usuđuje primjetiti, kako Dodik (ponovo) nije izabrao Bosnu! Da je Eštonovu primio i s njom se rukova bez zastave BiH!? Njemu su i dalje puna usta entitetske “državnosti”, dok mu, ruku na srce, podilaze mnogi koji ga u Banjoj Luci, i poput Eštonove – tretiraju ga kao "predsjednika države". Jer, u politici - vrag je uvijek bio u detaljima.
Veliki je propust što ni Ketrin Ešton nije zatražila da Dodik vrati zastavu države BiH ispred zgrade u kojij su se sastali, već je sa njim sve dogovorila na ispod dvije zastave RS i jedne EU; tako to izgleda na emotivnoj razini, jer ljudi smo od krvi i mesa. Nekome se stalno podilazi, a neko se stalno vrijeđa.
Povjerenje bez pokrića
Takva ponižavanja, građane BiH od Daytona na ovamo, stalno podsjećaju, da jedni u Evropi žive u pomenutoj “antidržavi”. U Sarajevu zato imaju pravo reći, kako je šef manjeg bh. entiteta i ovaj put dobio sve što je želio, jer je ponovo bio bahat. I kao nekad Milošević – igrao na maksimalističke ciljeve, da bi ostvario one "realne" – u produženoj dejtonskoj partiji pokera.
Očito, to što je baronesa Ešton u Washingtonu rekla, kako postoji “očekivanje da će on (Milorad Dodik – op.a.) igrati svoju punu ulogu kao političar u toj zemlji (BiH) pomažući da se pokuša i krene naprijed za zemlju kao cjelinu”, za njega – još uvijek glavnog igrača u RS-u, znači - kako slobodno može izjaviti kako “referendum nije ukinut”. Dodik to sebi može dozvoliti, unatoč činjenici da se oko referenduma digla sva američka i evropska buka.
No, upravo iz Washingtona, Dodiku su (kako je on to shvatio) - evo stigli dodatno "ohrabrujući" signali, uistinu - kako sankcija neće biti. Ovoga časa sankcije se nakon Gadafiju i Libiji spremaju za Asada i Siriju. Dodik doista ne puca tenkovima po vlastitom narodu, ali sad znamo, da se svojevremeno - nije protivio Martićevom granatiranju Zagreba. Ova ironija je naravno samo jedan od pomenutih vražijih političkih detalja.
Pasivno Sarajevo
Zapravo, za one koji istinski žele BiH kao svoju evropsku domovinu, ili na nju polažu pravo kao svoju pravno neizbrisivu otadžbinu – ova najnovija, ujedinjena američko-evropska podrška mora se iskoristiti kao dodatno pozitivan ambijent za preuzimanje političkog procesa u svoje ruke: Ali Sarajevo je i dalje pasivno. I zbunjeno, i frustrirano! Iscrpljuju ga političke marginalije koje odvlače energiju i pažnju od istinskih životnih problema.
Nažalost, o tim nevažnim stvarima raspravlja se i dalje bez kulture političkog dijaloga - isklučivo i sa strašću svojestvenoj političkim primitivcima.
Upravo suprotno - na dnevnom bi redu stalno treba držati - značajne političke teme: poput brisanja famoznog člana 17. – Zakona, koji bi 1. januara 2013, mogao osujetiti pravo na povratak prognanih i izbjeglih, njih preko million i tristo hiljada državljana BiH.
Sa njihovim novim zemljama prebivalištima – njihova domovina nema ratificiran sporazum o dvojnom državljanstvu. I tome dodati sva ostala – najvažnija, ozbiljna životna pitanja, a ne iscrpljivati se, treba li ili ne - ocjenjivati vjeronauku u bh. školama!? Zato od Dodika treba očekivati još akcije oko referenduma.
Poslednja izmena:
