I pored toga što mu, kako sam kaže, nije bio cilj da ospori božansku nadahnutost ovog spisa, Dionisije je u mnogome doprineo produbljivanju sumnji u
kanoničnost Otkrivenja, naročito na Istoku. Pisac prve crkvene istorije Evsevije Kesarijski (265-339), glavni izvor za ranohrišćanski period, posvetio je u ovom svom delu čitavo jedno poglavlje pitanju Koje su knjige priznate kao reč Božja, a koje nisu. On hrišćanske spise deli u tri grupe - opštepriznate (grč. homologoumena), sumnjive u autentičnosti i apostolskom poreklu (grč. amphiballomena, nolpha) i lažne (grč. pseude). Po Evseviju, u lažne (podmetnute) knjige spadaju Dela Pavlova, Pastir, Otkrivenje Petrovo, Didahi, Jevrejsko jevanđelje, "i najposle, ako hoćete Jovanovo Otkrivenje, za koje rekoh da ga nekoji primaju kao doista od Jovana, a nekoji odbacuju".
26 Otkrivenje Jovanovo episkop Kesarijski navodi i u spisku opšteprihvaćenih knjiga "najposle, ako se svidi (ili: ako se nade za ispravno)". Zapravo, protivnik hilijazma Evsevije Kesarijski prihvata kao ispravno Dionisijevo gledište, o postojanju dva Jovana. Kraj hilijastičkim težnjama došao je posle konstantinovskog preokreta i pobede hrišćanstva. Pa i nakon toga, neko vreme se izbegavalo tumačenje, pa čak i prepisivanje Otkrivenja Jovanovog.
27 Kiril Jerusalimski i Grigorije Nazijanski nisu svrstavali Otkrivenje u novozavetne spise, Jovan Zlatousti i Teodorit Kirski ga nikada nisu upotrebljavali.
28 Nema ga ni u starom jermenskom i sirskom prevodu Novog zaveta, te jedino nedostaje na
spisku kanonskih knjiga u 60. pravilu laodikijskog sabora iz 360. godine. I pored toga što je, kako je vec rečeno, Atanasije Aleksandrijski prvi izneo potpun
kanon Novog zaveta, njega je na Istoku konačno potvrdio tek Peto-šesti (Trulski) vaseljenski sabor
692. godine. Posle ovog sabora bilo je još samo pojedinačnih sumnji u Otkrivenje Jovanovo (npr. patrijarh Fotije u IX veku).
29 Današnji istraživači najvećim delom prihvataju mišljenje Dionisija Aleksandrijskog da Otkrivenje, Jevandenje po Jovanu,
Prvu, ali i Drugu i Treću Jovanovu poslanicu, nije mogla napisati ista osoba, barem ne u njihovoj sadašnjoj formi. Svakako, postoje lingvistička i doktrinarna poklapanja izmedu Otkrivenja i četvrtog jevanđelja, pa se stoga mogu svi jovanovski spisi grupisati u jednu zbirku (corpus johanneum). U najmanju ruku se može reći da ti spisi odišu jovanovskim duhom, da su nastali u sredini gde je apostol delovao i da su prožeti njegovim učenjem. I Otkrivenje i Jevanđelje po Jovanu rado koriste alegoriju i simboliku, te upotrebljavaju iste slike o živoj vodi, pastiru, jagnjetu, mani. Imaju iste karakteristične teme - svedočenje i reč. Oba spisa navode reči iz knjige proroka Zaharije 12,10: "
Gledaće onoga koga su proboli".
30 Treba, međutim, još jednom istaći da u Otkrivenju nema ključnih reči jevanđelja i
poslanica kao što su svetlo(st), tama, istina, ljubav. U Otkrivenju ne postoji nauka o Svetom Duhu, koja je u svom najrazvijenijem obliku sadržana u zaključnim govorima četvrtog jevanđelja. Najznačajnija je razlika u shvatanju eshatologije, ili bar razlika u iznošenju eshatološkog ucenja. U Otkrivenju postoji živa anticipacija Hristovog povratka. Ovde je Sin Čovečiji proslavljeni Hristos, koji ce doći da uništi zle, a Antihrist je politička, zemaljska sila koja se suprotstavlja uspostavljanju carstva Božjeg. Prema jevandelju i poslanicama Hristos prebiva u srcima svojih vernika, koji su se vec odvojili od onih koji ne prihvataju promisao božanskog spasenja. Antihristi su prema
Prvoj Jovanovoj poslanici vec prisutni, ali u liku jeretičkih učitelja koji šire lažnu nauku.
31 Međutim, možda filološka analiza daje jasniju sliku stvari. Grčki kini (koine) dijalekt Otkrivenja se očito razlikuje od jezika četvrtog jevanđelja. Ne samo da nosi izrazitije semitsko obeležje, već se znatno razlikuje od stila ostalih jovanovskih spisa, đesto odstupajući od gramatičkih normi. Ova odstupanja su prevelika da bi smo ih mogli objasniti razlikom između književnih vrsta (apokalipsa - jevanđelje - poslanica).
32 Konačno, treba ukazati na to da je pisac Otkrivenja svestan razlike između apostola i proroka (18,20), te da sebe svrstava u kategoriju proroka (22,9) i ne prisvaja sebi naziv apostola (up. 21,14)