da li je mudro da normalna osoba uđe u romansu sa psihički poremećenom osobom ili iz toga ništa dobro ne može proizići po normalnu osobu?
ukoliko ste normalna osoba(nemate psihičke poremećaje, poremećaj ličnosti itd), da li se klonite psihički poremećenih u smislu romanse?
ukoliko ste poremećeni, da li su i normalni vaša ciljna grupa?
mišljenja sam da je potrebno otvoriti dejting app za poremećene kako bi lakše našli srodnu dušu ili šta već traže.
Nije mudro, ali navešću primjer jedne moje prijateljice koja je u vezi već 10 god sa osobom koja ima granični poremećaj ličnosti. Ide priča.
Dakle kada ga je tek upoznala nije znala za njegovu dijagnozu. Isprva se to nije ništa ispoljavalo, veza bila krasna da bi nakom nekog vremena isplivali prvi simptomi. Nervoza, depresivni momenti, sve oko nekih banalnih stvari. Svađe takođe i isprva ona tome nije pridavala neki veliki značaj jer bi izgladili stvari. Ali onda je krenulo sve više to njegovo svađalačko ponašanje, često i bez ikakvog povoda na koje bi ona naravno popizdila. Kada bi se smirio ponašao bi se kao da ništa se nije dogodilo-sve normalno. Ona je pokušala sa njim i da se vraća na njegovo urlanje, ružne riječi koje joj je tad izgovorio, a on bi se kleo da to on nije (bože sačuvaj) nikad izgovorio. Ona je naravno mislila da on nju za*ebava, pogotovu što na poslu nije ispoljavao nikakve simptome (čak i u danima kriza) i važio je za omiljenog kolegu i dobrog radnika. To je izluđivalo ali i dalo na znanje da on čak i u svojoj teškoj fazi bi uspjevao da se iskontroliše i da je tačno znao gdje smije a gdje ne i kome da ispušta ventil. Dakle, bio je u neku ruku i manipulator, a ona nije htjela više da bude njegova žrtva. Snimila ga je tokom neke svađe, pokazalu mu snimak, više ništa nije mogao da joj negira i ispričao joj je za bolest.
Dalje...prekidali bi, mirili se nebrojeno puta. Nije on nikada bio fizički nasilan prema njoj, znao bi da udara pesnicama u zid, izluđivao je povišenim tonovima, ružnim rječima, besmislenim svađama, nebuloznim idejama i planovima koje je mjenjao iz sata u sat. U smiraju on pola od toga nije mogao ni da se sjeti da se izdešavalo, ali je imao tu svjesnost da je opasnost po sebe i druge. Konsultovala se sa ljekarima, čitala po forumima priče osoba sa takvim i sličnim dijagnozama da bi ga bolje shvatala.-jednom rječju uhvatila se u koštac sa tim njegovim stanjem. Kada nije imao te epizode, on je bio jedno divno stvorenje i to joj je bio razlog da se bori za njega. Smjenivali su se tako 5 godina periodi tog nenormalnog i normalnog ponašanja. Mučno je bilo što ona nije imala nikakve naznake koliko će koji da traje, a on uz to još nije htio ni lijekove da pije, jer ga umrtvljuju.
Koristila bi te periode normalnosti za razgovore sa njime, njegovim postupcima, da dopre do uzroka. U trenucima tih njegovih stanja ona bi se kontrolisala i nije dozvoljavala da je uvuče u svađe i besmislene višesatne rasprave. Kod njega se pokazalo najefikasnijim da se u takvim trenucima od njega skloni, ali i da se vrati za koji sat i da mu da na znanje da je za njega tu. Sve kreće od nekih trauma a njegova je najvjerovatnije bila što ga je majka napustila dok je bio dijete a napustila ga je kasnije i žena. Elem kako je vrijeme odmicalo ti njegovi ispadi i epizode su bili sve rjeđi i uspio je da sastavi godinu dana " u cugu" bez ijednog ekscesa. Od tad do danas je evo već 5-tu godinu uzastopno potpuno normalan. E sad, da li je posve izliječen-ko to zna? Uglavnom njena upornost, ljubav je uspjela da ga vrate u normalan život, gdje on sam i medicina nisu mogli.
Drugarici sam bila moralna i emotivna podrška u borbi sa tom njegovom bolešću, ali ja lično ne bih se mogla upustiti u vezu sa takvom osobom. Jer crpi jako mnogo energije, iziskuje mnogo pribranosti, strpljenja, hladnokrvnosti, pri tome nema nikakvih garancija za pozitivan ishod a ja za to kapaciteta nemam.
