Skafander
Poznat
- Poruka
- 8.867
Ljudi, moram da podelim nešto što me izjeda i da pitam iskreno:
Znam da život može biti lep, da se može uživati u svakom trenutku, ali svesnost o prolaznosti je prokletstvo. Sve što volimo, svi koje volimo, sve što gradimo – nestaje. I pitam se: čemu onda stvarati nove živote? Ako bih pitao nekog nerođenog da li želi da se rodi, iskreno – rekao bi ne. Niko ne bira da se rodi, niko ne pita da li želi da uđe u svet apsurda, patnje i smrti.
Ljudi su instinktivno uplašeni od smrti, egoistični su, žele da žive jer žele da jedu, da se zabavljaju, da dominiraju ili uživaju – primitivni instinkt. Ja volim život i "uživam" u svom, ali da sam se pitao da li da se rodim, ne bih želeo da postojim. Čak i kad bi život bio lep i kratak, znajući da će sve nestati, čini mi se glupim da ga stvaram za nekog drugog.
Ne bih mogao da im obezbedim lagodan život – morali bi da rade, da se snalaze u svetu koji je izopačen, egoističan, pun mržnje, ratova i nepravde. Ne želim „internet decu“ koja će biti pod uticajem društva koje je deformisano, ne želim da se borim, svađam i patim tokom njihovog puberteta, posebno ovde u Srbiji, gde je sve još teže.
Ako bih ih stvorio samo zbog svoje želje za ljubavlju, bio bih egoista i neodgovoran. I opet, čak i kad ne mogu da stvorim decu, osećam tugu – želim da doživim tu vrstu ljubavi i bliskosti koju deca donose. I strahujem stalno, jer znam da bi svet uništio ili deformisao njihov život.
I sada dolazim do kraja – ne smeta mi smrt, ali bih voleo da ostavim trag u postojanju, ne ljudima, nego uopšte. Želim da moja svest ili delo imaju težinu, da nisu beznačajni, ali sve što znam govori da je sve prolazno i besmisleno, čak i planete i zvezde. Trag ne mora biti večan, ali tražim apsolut, nešto što ne može da se poništi.
Pa pitam vas:
- Da li je stvaranje novog života opravdano u svetu apsurda, patnje i prolaznosti?
- Da li bi bilo etički da neko stvara decu zbog svoje želje za ljubavlju, kad ne može da im pruži sigurnost, moral i smisao?
- Postoji li način da čovek ostavi stvaran, neuništiv trag u postojanju, i šta bi to realno značilo?
Ne tražim olake odgovore, ne tražim utehu u „živeti i uživati“. Tražim brutalnu istinu: šta je ispravno, a šta je samo egoistični instinkt?
Dodatak:
Praviti decu znači preneti im apsurd, patnju i prolaznost bez njihovog izbora.
To bi, u mojoj logici, bilo svesno nametanje patnje → gotovo sadistički čin.
Preventivno ne stvaranje novih života = najdoslednija i etički „čista“ odluka.
Moj život može biti lep dok traje, ali apsurd i prolaznost čine ga problematičnim.
Produžavanje ili stvaranje novih života u apsurdnom svetu je neozbiljno, nezrelo i etički problematično.
Moja logika je dosledna: uživaj u trenutnom iskustvu, ali ne nameći apsurd i patnju novim svestima.
Ako je život apsurdan, prolazan, pun patnje i smrtan, da li je Bog koji je sve to „dizajnirao“ dobar ili loš?
Praviti decu u svetu gde je život apsurdan, prolazan i proklet saznanjem o smrti, mogao bi se smatrati oblikom sadizma — jer im automatski prenosiš patnju i apsurd, bez njihovog pristanka.
Stoga je sistem života inherentno glup ili nepromišljen.
„Život je glupo osmišljen“ — znači: postoji potencijal lepote i smisla, ali konačnost, apsurd i patnja čine da ceo sistem funkcioniše nelogično ili nepravedno.
Neozbiljno:
Produžavanje života iz instinkta ili straha od smrti, bez razmišljanja o apsurdu i konačnosti, znači da se samo trpi postojanje, a ne da se ono analizira i razume.
Nezrelo:
Zrelost bi, po mojoj logici, značila priznavanje apsurda i konačnosti, i donošenje odluka koje su u skladu s tim.
Produžavanje života „samo da bi se živelo“ ignoriše ovu svest i postavlja život izvan logike, instinktivno, kao da nema granica.
Sve što se dešava nema krajnjeg smisla, pa čak ni lep trenutak ne menja ništa — čemu onda uopšte taj trenutak?
Ako sve nestaje i ne ostaje u memoriji, čemu uopšte sve ovo iskustvo? Koja je korist za mene?
Ako je problem konačnost, onda stvaranje novog života uvodi novu svest koja je automatski „prokleta“ — saznanjem o smrtnosti.
To je suština moje filozofije: bolje je ne stvarati, da ne prenosiš teret.
To nije pesimizam, nego dosledna logika svesti o prolaznosti.
Ako sve nestaje na kraju, onda ni najlepši život ne opravdava to — bolje da ga nema.
Kad već postojim — mogu da volim život.
Ali da sam pre toga imao izbor — ne bih ga izabrao, jer je kratak i završava se.
Da li se život isplati?
