Da li je ovovremena patološka mržnja i luđačka histerija čoporativnog Zapada već opisana u Carnus-ovoj "Kugi" i Samaragovom "Eseju o slepilu"

KPCTAHK

Poznat
Poruka
9.802
Da li je ovovremena patološka mržnja i luđačka histerija čoporativnog Zapada već opisana u Carnus-ovoj "Kugi" i Samaragovom "Eseju o slepilu" ?
-------------------------------------------------------------
Šta biva kada patološka mržnja i luđačka histerija čopora pomrači um?
------------------------------------------------------------
~ autorska tema ~

Ovovremena patološka mržnja i luđačka histerija čoporativnog Zapada je nešto već viđeno u Carnusovoj »Kugi« i Samaragovom „Esej o slepilu“. To su ista lica i naličja jednog zla, ljudskog, svakolikog, (moralnog, intelektualnog, kulturnog, prirodnog ...) pada kada duša od zla u nama strada i kada se od izroda upogani i majka priroda. Nije to apokalipsa, nije strašni sud, tako može da razmišlja samo onaj ko je žestoko lud, ali jeste prirodna opomena, produkt zlih ljudi i teških vremena, da se mora živetu u skladu sa prirodom, inače nam na ovom predivnom planetu mesta nema. Da li će i ovovremenu patološku mržnju i luđačku histeriju čoporativnog Zapada da pobedi moral, pamet i kultura života, ili će toj patološkoj mržnji i histeriji krvoločnog čopoara pripomići razvrat, ludilo i nekultura da nas crni đavo, sve đutrure, bre, odnese u pako pravo, a to će da bude najveća i poslednja ljudska sramota, ostaje nam da se vidi, a normalan čovek svog tog bezumlja mora bi da se stidi... Da, to nije nikakva tajna, mene ovovremena patološka mržnja i luđačka histerija čoporativnog Zapada podseća na on već viđeno u Carnusovoj »Kugi« i Samaragov „Esej o slepilu“, te je to razlog da ovom prilikom pokušam da vam prepričam, da ne čitate ništa to već znam, Samaragov „Esej o slepilu“ kako bi svi počeli normalno razmišljati ...
------------------------------------------------------------------

José Saramago, portugalski pisac, nobelovac, stvorio je viziju apokalipse svojim Esejem o slepilu. Esej o slepilu je tačan popis neimenovane metropole u kojoj izbija misteriozna epidemija „belog slepila“, koja trenutno zaražava svakoga ko joj pređe put. Čovek, koji čeka zeleno svetlo u automobilu pred semaforima, odjednom u panici otkriva da više ništa ne vidi. Prolaznik koji ga prati kući, supruga koja ga taksijem vodi sutradan kod oftalmologa, taksista, lekar i pacijenti koji su se u to vreme našli u čekaonici svi trenutno oslepe. Kako se bolest brzo širi, vlasti uspaničeni i kukavičlukom zadojeni stavljaju bolesnike u napuštenu mentalnu bolnicu, a oko nje postavljaju naoružane vojnike koji pucaju na svakog ko se pokuša osloboditi. Lekar oftalmolog i njegova supruga, koja nije slepa, ali žele da ostanu sa suprugom, takođe su u karanteni. Sve više i više pacijenata dolazi u karantin. Žive u skučenim prostorima, njihov odgoj, karakteri, moralne kvalitete dolaze do izražaja. Oni su opljačkani svake privatnosti, spavaju na podu, nema higijene. Kad postanu gladni, pošto nema dovoljno hrane, pretvaraju se u borbene životinje, u dehumanizaciju sebe. Počinju životinjska silovanja i svirepa zverska ubijanja. Lekarova supruga kaže svom suprugu slepcu:

"Kada bi mogao videti ono što ja vidim poželeo bi da budeš slep.«

»Kraljevstvo slepih ljudi koje će se uskoro pretvoriti u kraljevstvo slepih životinja« - kaže pisac.

Krše se ne samo društvene, već i moralne norme: u borbi za opstanak šaka nasilnih slepih ljudi se naoruža, odseče pacijentima pristup sanducima sa hranom ostavljenim u dvorištu i zahtevaju novac i dragocenosti, a kasnije i seksualne usluge žena.

Roman me je oduševio originalnošću ideje, jezika i stila. Potresla me poruka. Roman je - kao i svako stvarno umetničko delo - moguće čitati na različitim nivoima, pre svega je simboličan. Slepolo kao metafora. Da li smo slepi ili "slepi"?

Kratak odlomak:

"Ne mislim da smo slepi, mislim da smo slepi, Slepi ljudi koji vide, Slepi ljudi koji uprkos viđenju ne mogu videti. /… /

Mentalno slepilo nas vodi u propast. Koliko dugo ćemo gledati kako se zlo događa u našem bliskom i dalekom okruženju, a da ga zaista ne želimo videti? Da li će svet biti osuđen totalno uništenje pre nego što previdimo ispunjenje tog proročanstva Josea Saramage?

»Esej o slepilu ”je priča o moralnom padu čovečanstva. Prispodoba o žrtvama zaraznog slepila mogla bi se uporediti sa Carnusovom "Kugom" - ali Saramagov prikaz krize moralnih vrednosti modernog sveta potpuno je sveobuhvatan i originalan. Povratak čoveka na nivo slepih nagona, poput gladi, neobuzdane seksualne želje, gladnosti prema moći, podseća nas na to koliko krhka struktura ljudske prirode može biti uništena gubitkom samo jednog čula. U čoveku koji odbija da vidi ono šta posmatra odmah se budi životinja koja više ne poznaje slobodu drugog…

Da li je to umetnički opis i ovovremene patološka mržnje i luđačka histerija krvoločnog čoporativnog Zapada
ostavljam vašoj savesti da tome donese konačan sud …

Krstan Đ. Kovjenić

ESEJ O SLEPOTI.jpg
 
Poslednja izmena:
Danski pisac i pesnik Hans Christian Andersen (1805 – 1875) je na početku svoje bajke »Snežna kraljica« (Sneedronningen, 1845) napisao da je zlobni škrat, tačnije sam vrag, nekog dana, kada je bio slabe volje, napravio ogledalo,

»… koje je imalo to svojstvo da je dobro i lepo što se je u njemu zrcalilo stegnuo skoro u ništa, a to što nije ništa valjalo i bilo je ružno je još izrazitije bolo u oči i šepurilo se. Najlepši predeli su bili u tom zrcalu kao kuvan španać, najbolji ljudi su bili mrzovoljni, zli, ili su stajali na glavama bez trupa. Obraze su imali tako iznakažene da se nisu mogli prepoznati i ako je neko imao, jednu samu, sunčevu pegu u tom ogledalu se je ta pega razlivala preko nosa i usta i nakazila celo lice« (Andersen, 1975, 5).

Sve dobro je bilo unakaženo i ta nakazna ružnoća, kakvu su ljudi videli u tom svom zrcalu, bila je istinita. Zrcalo se je u tom svom grohotnom i grotesknom smehu streslo, ljudima ispalo iz ruku, palo na zemlju i razbilo se i bilione sitnih komadića. Razbijeni stakleni komadići su se ljudima zarili u oči, dušu i srce.

»I posle su ljudi videli sve pogrešno, ili su imali oči samo za to što je slabo kod neke stvari« (Andersen, 1975, 6)

Onim kojima su se delići stakla zaboli u srce su srca postala hladna, kao sante najhladnijeg sibirskog leda…
 

Back
Top