Da li je eutanazija legitiman izbor ako je svako pusten da se snalazi

bezimeni1

Aktivan član
Poruka
1.422
Mislim da je eutanazija legitimna stvar u slucaju teske, neizlecive bolesti, trpljenja bolova i bez ikakve nade za poboljsanje stanja. Ali da li je legitiman izbor i ako je neko drustveno totalno osakacen, recimo, nema gde da zivi, smrzava se, nema sta da jede, mora da trpi mobing samo da bi ziveo, mora da trpi nepravde, da trpi nedostatak dostojanstva i slobode, nema nikakvo drustvo, ne zna sta ce biti sutra, ako je ostavljen na golu borbu za egzistenciju, neki nikako ne zele da tako zive a nemaju kud, da li je opravdano u takvom slucaju traziti eutanaziju i ako nije zasto nije?
 
Ako je covek ostao bez rada mozga,a ostalo je u funkciji,treba svaka porodica da se odrekne tih masina,koje rade i disu umesto njega i iskljuce aparate.Opet ako postoji iole mogucnosti da se prezivi,treba cekati.Inace za beskucnike,oni mogu sami odluciti sta ce sa sobom,ali vecina voli da zivi,pa ma koliko nizak standard imao.Ne treba mi koji imamo da ih podcenjujemo i maltretiramo,vec ih prepustiti njihovoj muci,ili pomoci u hrani i odeci ako mozemo.
 
Ako je covek ostao bez rada mozga,a ostalo je u funkciji,treba svaka porodica da se odrekne tih masina,koje rade i disu umesto njega i iskljuce aparate.Opet ako postoji iole mogucnosti da se prezivi,treba cekati.Inace za beskucnike,oni mogu sami odluciti sta ce sa sobom,ali vecina voli da zivi,pa ma koliko nizak standard imao.Ne treba mi koji imamo da ih podcenjujemo i maltretiramo,vec ih prepustiti njihovoj muci,ili pomoci u hrani i odeci ako mozemo.
Beskucnici su u jako losoj situaciji i trebali bi da imaju izbor da ne zive ako ne zele, ja npr. zivim sa roditeljima, nemam nista svoje, tako da sam u slicnoj situaciji i nemam pravnog osnova da zivim u kuci roditelja niti mogu da imam ikakvo drustvo zbog njih, posto mi se ne svidja sistem jer je nepravedan, treba da imam pravo na to da vise ne zivim jer je zivot neodrziv, necu da se smrzavam na ulici i da razmisljam da li cu se smrznuti, izgladneti ili ce me neko napasti, treba da imamo prava na eutanaziju, mora jak razlog da postoji da bi se to odbilo, posto smo prepusteni sami sebi onda na to treba da imamo pravo.
 
Beskucnici su u jako losoj situaciji i trebali bi da imaju izbor da ne zive ako ne zele, ja npr. zivim sa roditeljima, nemam nista svoje, tako da sam u slicnoj situaciji i nemam pravnog osnova da zivim u kuci roditelja niti mogu da imam ikakvo drustvo zbog njih, posto mi se ne svidja sistem jer je nepravedan, treba da imam pravo na to da vise ne zivim jer je zivot neodrziv, necu da se smrzavam na ulici i da razmisljam da li cu se smrznuti, izgladneti ili ce me neko napasti, treba da imamo prava na eutanaziju, mora jak razlog da postoji da bi se to odbilo, posto smo prepusteni sami sebi onda na to treba da imamo pravo.
To je tezak korak,ali postoji mogucnost.Ako si punoletan treba ti advokat i da to sa njim dogovoris,da ako dodje do takvog slucaja urade eutanaziju nad tobom.Mada ne vidim razlog.Borba za zivot je nesto najlepse sto covek posle porodice moze da ima.ne mozemo svi sedeti kod kuce i primati dobru platu i provoditi se.Treba nesto i doprineti drustvu i porodici.Gledas mnogo mracno na svoju buducnost.
 
Mislim da je eutanazija legitimna stvar u slucaju teske, neizlecive bolesti, trpljenja bolova i bez ikakve nade za poboljsanje stanja. Ali da li je legitiman izbor i ako je neko drustveno totalno osakacen, recimo, nema gde da zivi, smrzava se, nema sta da jede, mora da trpi mobing samo da bi ziveo, mora da trpi nepravde, da trpi nedostatak dostojanstva i slobode, nema nikakvo drustvo, ne zna sta ce biti sutra, ako je ostavljen na golu borbu za egzistenciju, neki nikako ne zele da tako zive a nemaju kud, da li je opravdano u takvom slucaju traziti eutanaziju i ako nije zasto nije?
Za pokusaj samoubistva sledi zatvaranje u ludnicu...
 
To je tezak korak,ali postoji mogucnost.Ako si punoletan treba ti advokat i da to sa njim dogovoris,da ako dodje do takvog slucaja urade eutanaziju nad tobom.Mada ne vidim razlog.Borba za zivot je nesto najlepse sto covek posle porodice moze da ima.ne mozemo svi sedeti kod kuce i primati dobru platu i provoditi se.Treba nesto i doprineti drustvu i porodici.Gledas mnogo mracno na svoju buducnost.
Ne znam kako borba i strah za golu egzistenciju mogu da budu lepi, nemas da platis kiriju ili ratu za kredit dobijes sut i na ulicu, na velikoj vecini poslova mozes lako da dobijes otkaz, mobing je uobicajen na svim poslovima i nema zastite od toga, izvrsitelji te cekaju kao krokodili da im padnes, uglavnom sve sto je lose dolazi samo od sebe a za lepo se treba krvnicki izboriti i to cesto neuspesno, em nesigurnost, em nedostatak slobode, em nepravde.
 
Ne znam kako borba i strah za golu egzistenciju mogu da budu lepi, nemas da platis kiriju ili ratu za kredit dobijes sut i na ulicu, na velikoj vecini poslova mozes lako da dobijes otkaz, mobing je uobicajen na svim poslovima i nema zastite od toga, izvrsitelji te cekaju kao krokodili da im padnes, uglavnom sve sto je lose dolazi samo od sebe a za lepo se treba krvnicki izboriti i to cesto neuspesno, em nesigurnost, em nedostatak slobode, em nepravde.
Sta ti mislis da je samo tebi tako,pa mnogi mladi prolaze kroz razne jade od zivota, pa se bore za bolje sutra.
 
Beskucnici su u jako losoj situaciji i trebali bi da imaju izbor da ne zive ako ne zele, ja npr. zivim sa roditeljima, nemam nista svoje, tako da sam u slicnoj situaciji i nemam pravnog osnova da zivim u kuci roditelja niti mogu da imam ikakvo drustvo zbog njih, posto mi se ne svidja sistem jer je nepravedan, treba da imam pravo na to da vise ne zivim jer je zivot neodrziv, necu da se smrzavam na ulici i da razmisljam da li cu se smrznuti, izgladneti ili ce me neko napasti, treba da imamo prava na eutanaziju, mora jak razlog da postoji da bi se to odbilo, posto smo prepusteni sami sebi onda na to treba da imamo pravo.
popravi zivot nemoj da ga prekines

kako?

zaposli se , nadji stan , uvek se moze nesto uraditi
 
eutanazija treba da bude legitiman izbor ali kao konačna odluka donet nakon konsultacija sa stručnim licima, u slučaju bolesti, kada život prestane da to bude i nema više realne nade sa aspekta medicine.

eutanazija ne treba da bude legitiman izbor ako su životni uslovi teški. tu treba da reaguje društvo. ne ovo naše trulobananasto nego zrelo, odgovorno. ta opcija bi opasno napunila šaržer masovne zloupotrebe njene, kakvu je za sada poznajemo, humane namene.
 
Ne znam kako borba i strah za golu egzistenciju mogu da budu lepi, nemas da platis kiriju ili ratu za kredit dobijes sut i na ulicu, na velikoj vecini poslova mozes lako da dobijes otkaz, mobing je uobicajen na svim poslovima i nema zastite od toga, izvrsitelji te cekaju kao krokodili da im padnes, uglavnom sve sto je lose dolazi samo od sebe a za lepo se treba krvnicki izboriti i to cesto neuspesno, em nesigurnost, em nedostatak slobode, em nepravde.
za većinu nas koji nisu porasli na srebrnoj kašičici život je upravo takav kakvim si ga opisao i zajedno smo u tome.
počevši od učesnika ove teme do globalnog stanja, generalno.

većina živi na rate, jede na čekove, presipa iz šupljeg u prazno, svima nam je neko bolestan, neko pokojan, neko nas vara, laže, potkrada, iskorišćava, itd.

ali najveći luksuz od svega je stati.

hate to break it to you, ali ceo život je borba.

i mora da se ustane svaki put kada se padne. nekad to uradimo sami, nekada dobijemo ruku pomoći, nekada se o tu istu i opečemo.

za svaku od gorenavedenih situacija u kojoj niko nije usamljen je jedina opcija da se menja sada sve što se može i da se pravi plan za prvu priliku da se i ovo ostalo menja na bolje.

makar polako, pa i sporo, makar peške, samo da je bitno da se mrda.

na primer:
prijateljica mi je jedne zime upala u ledenu reku, jedva izašla iz nje, sela na obalu i telo je počelo naglo da se uspavljuje od promrzlina.
pantalone su joj bile bukvalno sleđene uz noge.
morala je, kako-tako, da se natera da hoda, i to kroz duboke smetove.
zavukla se u šumu gde nijedno vozilo ne bi moglo da priđe.

rešila je da se izvuče uz ogromne psiho-fizičke napore.

i evo je sada da tome priča uz kafu u toplom.
i ne smeje se tome, i dalje se seća osećaja da će bukvalno umreti ako sama nešto ne preduzme, svojim telom koje se uprlo protiv nje svim zakonima priode.
a tu ne bi bila da se predala.

ljudi moji, nema predaje. jednostavno - nema.

nekada treba da zasučemo rukave a nekada, nažalost, i da nam neko možda zvekne šamar.
samo je bitno probuditi se.
 
Mislim da je eutanazija legitimna stvar u slucaju teske, neizlecive bolesti, trpljenja bolova i bez ikakve nade za poboljsanje stanja. Ali da li je legitiman izbor i ako je neko drustveno totalno osakacen, recimo, nema gde da zivi, smrzava se, nema sta da jede, mora da trpi mobing samo da bi ziveo, mora da trpi nepravde, da trpi nedostatak dostojanstva i slobode, nema nikakvo drustvo, ne zna sta ce biti sutra, ako je ostavljen na golu borbu za egzistenciju, neki nikako ne zele da tako zive a nemaju kud, da li je opravdano u takvom slucaju traziti eutanaziju i ako nije zasto nije?
Nije li bolje i jednostavnije da se malo dublje informišemo o samoj svrsi, smislu i cilju naših života kako bi nam mnogo toga bilo jasnije. Bez spoznaje pravog razloga postojanja života u nižim svetovima teško je shvatiti i samog sebe kada uletimo u tešku priliku. Koliko puta tokom života čovek zna reći da je bolje da umre a ne da živi takvim načinom?
Da ne dužim;
Čemu služi Zakon Uzroka i Posledica (poznat i pod drugim nazivima, kao Kako poseješ tako i žanješ, Zakon zub za zub ili Zakon Karme)?
Svaki uzrok koji krene od nas bilo mislima, rečima ili delom zadužuje nas odgovarajućim posledicama. Šta ovo znači? Jednostavno da sve ono što uzrokujemo doći će nama da to isto iskusimo. Nevolja je što većina u ovom podneblju odbija prihvatiti postojanje reinkarnacije pa susret sa teškim životnim situacijama zovu sudbinom bez da shvate da je takav način života, takva težina ili takva bolest nama došla kao posledica našim delima koja nisu bila u skladu sa Zakonom Ljubavi.
Otuda, ako mi nekome prekrastimo život zato što je dobio priliku da iskusi ono što je činio ranije pitanje je kako će taj neko kao Duša, napredovati duhovno ako ga sprečimo da iskusi posledicu svojih uzroka. Treba znati da mi kao Duša, krenemo u novi život radosni da ćemo dobiti priliku da odradimo svoja ranija teška i bolna dela po živote drugih ljudi. Tom odradom učimo da nikada više ne činimo drugima ono šti nije prijatno i za nas same. Eutanazijom mi smo nekome oduzeli duhovnu lekciju i zaustavili njegov progres pa smo time sami zaradili negativnost koju smo učinili, jer, svojim delima kao i rečima i mislima trebamo delovati tako da se neko brže uzdiže duhovno a to je da brže ekspandira svoju svest.
Da ne idem do detalja možeš i sam malo uključiti svoje razmišljanje i pitaš sebe; Kako ja u humanoj svesti mogu presuđivati i dionositi odluke ako je sami Bog dozvolio da neko pored mene ili ja prolazimo kroz bolna i teška iskustva? Znči li to da ja svojom svešću više i bolje znam nego što zna Onaj koji je kreirao i nas i svetove u kojima mi obitavamo da bismo jednoga dana dosegli ili realizovali upravo onu svest u kojoj je i ON sam?
Zapitaj se i ovo!
Hoće li naše ozakonjavanje eutanazije drugima omogućiti da ubijaju svoje neprijatelje ili one ljude koji im se ne žele povinovati ili one čijeg se imetka žele dokopati?
Okrenimo se sada oko sebe i vidimo kako je lako ovladati tom svetinom koja je inertna i odbila je naučiti da razmišlja kada je dozvolila da joj život postane takav dozvolivši da mali broj drugih, samoodabranih, gaze sve i svakog i satiru život. Da li je stvarno teže pomoći nekome iz ljubavi ili mu oduzeti život? Izgleda dfa je mnogo teže pružiti nekome ruku i ispoljiti u sebi božanske kvalitete koje pre ili kasnije moramo naučiti i biti upravo takvi ako želimo ostvariti ili realizovati svoj najviši cilj življenja.
Ako bismo zavirili u svoje živote koji su iza nas videli bismo da ih je bilo svih vrsta, onih lepih, prijatnih i izobiljnih ali i onih kada nam se kičma povijala do zemlje od bola i patnje. Pitanje je koji su od tih života nas više i bolje naučili da pokazujemo ljubav i samilost prema životu u celini, oni lagani i bezbrižni ili oni sa patnjom i bolom proživljeni? Kada kažem nas mislim na nas Duše a ne na našu budnu svest koja i nije svest već je samo program koji čće uvek reagovati tako da izbegne bol i patnju....
 
Imam posao na nadnicu, za minimalac, ali imam i tu prednost da sam slobodan a kako taj posao niko nece da radi donekle uvek imam i mesta na tom poslu ali i bez obzira na to, ako bih ostao bez ovog posla mislim da nikad vise ne bih znao da nadjem drugi posao, nadam se da cu moci godinama da radim tako, nisam uopste zadovoljan zbog gadnih ljudi i zbog toga sto imam sefove ali nijednim poslom ne bih bio zadovoljan sve dok ne radim za samog sebe gde sam sam svoj gazda, ja se ni u jedan kolektiv ne uklapam (osim kad popijem) i moram da budem sto vise nezavisan ali za to nemam puno mogucnosti. Imam socijalnu fobiju i depresiju, ranije su mislili da imam neku vrstu autizma ali izgleda da to ipak nemam, tako da, male sanse su mi za bilo kakav uspeh u zivotu jer za sve treba imati neki odnos sa ljudima, ako neko zeli da me uvuce u patnju najbolji nacin za to je da me natera na timski rad. Esktremno sam stedljiv ali i mesecima jako malo radim jer nisam ok i propali su mi neki planovi, ranije sam radio punom parom i imao sam neke planove ali me je korona ukanalila, zatvaranja i nemogucnost rada i ustrajanja u tom svom planu, plan mi je bio da za nekoliko godina uspem da kupim neku malu kucicu/vikendicu na selu u okolini BG ali sve je u medjuvremenu podivljalo od cena i od toga sam odustao. Placanje stana mi nece stvoriti mogucnost da pravim zurke svaki drugi dan niti da budem sa devojkama kako god da okrenem, nije mi vise ni do toga zbog posla kojim sam nezadovoljan i pozicije u drustvu i zakasnio sam na sve to, a imao bih veliki namet koji je jako rizican i na tome ne mogu da ustedim, nema ni nekih maleckih nekvalitetnih ponuda od par m2 kao sto ima u Hong-Kongu, ja ionako vec placam doprinose za penziju da bih je imao u starosti, sta ako ostanem bez posla, na tudjem sam a ne na svom, kad cu pored svih tih nameta uspeti da steknem nesto svoje, nikad. Prosle godine zamalo da prvi put udjem u vezu ali toliko sam bio sj*ban zbog posla i egzistencije da sam tu priliku zbog toga na neki nacin oterao, tako da za vezu vise nisam a jako mi je krivo sto svega nije bilo ranije iako sam to jako puno zeleo. Ranije je bilo daleko lakse, u ovim godinama moram da budem ostvaren, sto nisam. Razmisljam o kamp-prikolici i 1 aru zemlje (ako 1 ar uopste ima negde u ponudi), za to bih mozda kroz neko vreme i mogao da ustedim, i radije bih na to pristao nego da placanje stana, ali da li uopste vredi tako, ne razumem se ni oko nekih detalja. Daleko bolje bih funkcionisao da mogu da pijem i kod kuce i na poslu, tad nema ni nezadovoljstva ni tenzije. Sve je to posledica sto se nisam uopste iziveo, nikad se nisam uklapao nigde, u srednjoj skoli sam samo bio primoran da gledam kako drugi flertuju u m-z odnosima a ja kao i uvek odj*ban i negde gde ne pripadam, ne pijem zbog roditelja koji to ne dozvoljavaju, na zurke sam mozda otisao 2-3 puta u zivotu a uopste nemam mogucnosti da pozivam druge i da steknem popularnost na osnovu toga i to mi je san da svaki drugi dan pravim lude zurke, nevin sam u 30 godina i vise i ne zelim to da menjam jer ne bih nasao nijednu ko je isto tako neizivljena, svi imaju vise drustvenog zivota i bolje poslove od mene a ne zelim ni ista ozbiljno, jedini moj drustveni zivot je delimicno internet (jedino s kim uzivo uopste razmenim pokoju rec je majka) i obozavam da spavam jer tada sanjam svasta zanimljivo i na neki nacin tu prozivim neki svoj drustveni zivot (danas sam sanjao neku ljubaznu komsinicu/devojku :D), zadnjih dana spavam po 12 sati i ako ista bar se nasanjam i na taj nacin nesto prozivim. Meni bi u norveskom zatvoru bio lepsi zivot nego ovde na slobodi, nista i ne gubim, jedino sto sam ogromni zavisnik od interneta koji mi je sve u zivotu.
 
Ako je covek ostao bez rada mozga,a ostalo je u funkciji,treba svaka porodica da se odrekne tih masina,koje rade i disu umesto njega i iskljuce aparate.Opet ako postoji iole mogucnosti da se prezivi,treba cekati.Inace za beskucnike,oni mogu sami odluciti sta ce sa sobom,ali vecina voli da zivi,pa ma koliko nizak standard imao.Ne treba mi koji imamo da ih podcenjujemo i maltretiramo,vec ih prepustiti njihovoj muci,ili pomoci u hrani i odeci ako mozemo.
pre ce hteti da zivi beskucnik nego ovaj sto ima sve..
 
koliko se secam moze u svajcarskoj (za slucajeve tesko obolelih) svajcarska nije potpisnica povelje o ljudskim pravima
na umirucim se najvise zaradjuje sto da ne zive sto duze? mi smo udaljeni pola planete od toga da budemo humano drustvo.
u americi su najhumaniji. Svi sto nemaju krov nad glavom ni leba da jedu, spavaju i vuku se parkovima i trotoarima, u americi se taki ubijaju.
Sto da se ljudi muce u bedi i siromastvu.
 
Imam posao na nadnicu, za minimalac, ali imam i tu prednost da sam slobodan a kako taj posao niko nece da radi donekle uvek imam i mesta na tom poslu ali i bez obzira na to, ako bih ostao bez ovog posla mislim da nikad vise ne bih znao da nadjem drugi posao, nadam se da cu moci godinama da radim tako, nisam uopste zadovoljan zbog gadnih ljudi i zbog toga sto imam sefove ali nijednim poslom ne bih bio zadovoljan sve dok ne radim za samog sebe gde sam sam svoj gazda, ja se ni u jedan kolektiv ne uklapam (osim kad popijem) i moram da budem sto vise nezavisan ali za to nemam puno mogucnosti. Imam socijalnu fobiju i depresiju, ranije su mislili da imam neku vrstu autizma ali izgleda da to ipak nemam, tako da, male sanse su mi za bilo kakav uspeh u zivotu jer za sve treba imati neki odnos sa ljudima, ako neko zeli da me uvuce u patnju najbolji nacin za to je da me natera na timski rad. Esktremno sam stedljiv ali i mesecima jako malo radim jer nisam ok i propali su mi neki planovi, ranije sam radio punom parom i imao sam neke planove ali me je korona ukanalila, zatvaranja i nemogucnost rada i ustrajanja u tom svom planu, plan mi je bio da za nekoliko godina uspem da kupim neku malu kucicu/vikendicu na selu u okolini BG ali sve je u medjuvremenu podivljalo od cena i od toga sam odustao. Placanje stana mi nece stvoriti mogucnost da pravim zurke svaki drugi dan niti da budem sa devojkama kako god da okrenem, nije mi vise ni do toga zbog posla kojim sam nezadovoljan i pozicije u drustvu i zakasnio sam na sve to, a imao bih veliki namet koji je jako rizican i na tome ne mogu da ustedim, nema ni nekih maleckih nekvalitetnih ponuda od par m2 kao sto ima u Hong-Kongu, ja ionako vec placam doprinose za penziju da bih je imao u starosti, sta ako ostanem bez posla, na tudjem sam a ne na svom, kad cu pored svih tih nameta uspeti da steknem nesto svoje, nikad. Prosle godine zamalo da prvi put udjem u vezu ali toliko sam bio sj*ban zbog posla i egzistencije da sam tu priliku zbog toga na neki nacin oterao, tako da za vezu vise nisam a jako mi je krivo sto svega nije bilo ranije iako sam to jako puno zeleo. Ranije je bilo daleko lakse, u ovim godinama moram da budem ostvaren, sto nisam. Razmisljam o kamp-prikolici i 1 aru zemlje (ako 1 ar uopste ima negde u ponudi), za to bih mozda kroz neko vreme i mogao da ustedim, i radije bih na to pristao nego da placanje stana, ali da li uopste vredi tako, ne razumem se ni oko nekih detalja. Daleko bolje bih funkcionisao da mogu da pijem i kod kuce i na poslu, tad nema ni nezadovoljstva ni tenzije. Sve je to posledica sto se nisam uopste iziveo, nikad se nisam uklapao nigde, u srednjoj skoli sam samo bio primoran da gledam kako drugi flertuju u m-z odnosima a ja kao i uvek odj*ban i negde gde ne pripadam, ne pijem zbog roditelja koji to ne dozvoljavaju, na zurke sam mozda otisao 2-3 puta u zivotu a uopste nemam mogucnosti da pozivam druge i da steknem popularnost na osnovu toga i to mi je san da svaki drugi dan pravim lude zurke, nevin sam u 30 godina i vise i ne zelim to da menjam jer ne bih nasao nijednu ko je isto tako neizivljena, svi imaju vise drustvenog zivota i bolje poslove od mene a ne zelim ni ista ozbiljno, jedini moj drustveni zivot je delimicno internet (jedino s kim uzivo uopste razmenim pokoju rec je majka) i obozavam da spavam jer tada sanjam svasta zanimljivo i na neki nacin tu prozivim neki svoj drustveni zivot (danas sam sanjao neku ljubaznu komsinicu/devojku :D), zadnjih dana spavam po 12 sati i ako ista bar se nasanjam i na taj nacin nesto prozivim. Meni bi u norveskom zatvoru bio lepsi zivot nego ovde na slobodi, nista i ne gubim, jedino sto sam ogromni zavisnik od interneta koji mi je sve u zivotu.
Neverujem dati nema nade samosi gadno zapeo umonotoniji irutini. Svise ponekad nađžemou slepoj ulici gde nema izlaza nije danema samotreba dase vratimo malo unazad gdesu putovi otvoreni svividimo različito onoštati vidiš kad pogledaš usebe jeste čovek koije nigdeu životui rob jednerutineiz koe nema izlaza onoštaja vidim je vredan mladi čovek koi volesvoj mir i iđže prema nekom cilju nemojodustati samo štedi idalje toleriše budale naposlu onite uče strpljenju idočiče kuča moždai palača
 

Back
Top