Ne znam kako borba i strah za golu egzistenciju mogu da budu lepi, nemas da platis kiriju ili ratu za kredit dobijes sut i na ulicu, na velikoj vecini poslova mozes lako da dobijes otkaz, mobing je uobicajen na svim poslovima i nema zastite od toga, izvrsitelji te cekaju kao krokodili da im padnes, uglavnom sve sto je lose dolazi samo od sebe a za lepo se treba krvnicki izboriti i to cesto neuspesno, em nesigurnost, em nedostatak slobode, em nepravde.
za većinu nas koji nisu porasli na srebrnoj kašičici život je upravo takav kakvim si ga opisao i zajedno smo u tome.
počevši od učesnika ove teme do globalnog stanja, generalno.
većina živi na rate, jede na čekove, presipa iz šupljeg u prazno, svima nam je neko bolestan, neko pokojan, neko nas vara, laže, potkrada, iskorišćava, itd.
ali najveći luksuz od svega je stati.
hate to break it to you, ali ceo život je borba.
i mora da se ustane svaki put kada se padne. nekad to uradimo sami, nekada dobijemo ruku pomoći, nekada se o tu istu i opečemo.
za svaku od gorenavedenih situacija u kojoj niko nije usamljen je jedina opcija da se menja sada sve što se može i da se pravi plan za prvu priliku da se i ovo ostalo menja na bolje.
makar polako, pa i sporo, makar peške, samo da je bitno da se mrda.
na primer:
prijateljica mi je jedne zime upala u ledenu reku, jedva izašla iz nje, sela na obalu i telo je počelo naglo da se uspavljuje od promrzlina.
pantalone su joj bile bukvalno sleđene uz noge.
morala je, kako-tako, da se natera da hoda, i to kroz duboke smetove.
zavukla se u šumu gde nijedno vozilo ne bi moglo da priđe.
rešila je da se izvuče uz ogromne psiho-fizičke napore.
i evo je sada da tome priča uz kafu u toplom.
i ne smeje se tome, i dalje se seća osećaja da će bukvalno umreti ako sama nešto ne preduzme, svojim telom koje se uprlo protiv nje svim zakonima priode.
a tu ne bi bila da se predala.
ljudi moji, nema predaje. jednostavno -
nema.
nekada treba da zasučemo rukave a nekada, nažalost, i da nam neko možda zvekne šamar.
samo je bitno probuditi se.