Imam posao na nadnicu, za minimalac, ali
Rekao bih da svako od nas misli i veruje da je njegova muka i poteškoća najveća od poteškoća i problema drugih ljudi.
Da li je stvarno tako?
Ni slučajno. Kada bi neko išao kroz život bez ikakvih problema onda bi tek on badava živeo život, od takvog života on sam ne bi imao nikakve velčike koristi. Kažem on a mislima na Njega, Dušu, jer smo Mi, Duša, prava i jedina svest u čoveku i Mi, Duša, dolazimo ovde da bismo duhovno napredovali baš ovde na ovom poligonu za sticanje iskustava.
Mnogi imaju od uslova koje mi nemamo, ali mnogi imaju i probleme koje mi nemamo.
Inače strah je suštinski nepotreban jer će život uvek otvoriti neka vrata kroz koja možemo proći i naći se na drugačijem polju životnih iskustava. Ne znači polju sa boljim uslovima već na polju sa drugačijim izazovima.
Najveći broj ljudi kada se okrene unazad ne poželi naći se u uslovima koje je proživeo iako drugi oko te osobe veruju da je prolazio zavidne periode.
Ipak, ja bih najradije pre odlaska na spavanje zamislio da pored mene sedi sami Bog i nastojao bih potpuno otvoreno razgovarati sa NJIM kao sa svojim prijateljem koji tačno zna, čak i mnogo bolje od mene, zašto prolazim to što prolazim i kako sam sebe doveo u tu situaciju. Jer sigurno je da svako od nas to učini sa samim sobom. Jednostavno mi MORAMO proći iskustva koja smo uzrokovalo pa sviđalo se to nama ili ne. Neko je prolazio užase a neko tek sada ide kroz njih dok će drugi tek sresti one njihove koje su uzrokovali.
Jedini je problem da li smo lično spremni suočiti se sa činjenicom da smo mi sami sve to uzrokovali. Ako jesmo spremni onda će nam život biti lakši nadalje jer nemamo koga optuživati.
Jedan moj kolega je imao komšinicu koja je prolazila jako teška životna iskustva. Nije imao prava da bilo šta menjha u njen život alči je bio radoznao da vidi šta je to što je ona činila u ranijim životima a što je sada nju dovelo u tkavu situaciju.
U toku noći, dok je njegovo telo spavalo, otišao je do Kauzalnog sveta i pogledao njen život u kojem je zaradila sadašnja iskustva. Video je da je tada bila plemićka sa velikom i bogatom kućom. Imala je poslugu sa svojim suprugom ali su imali često okupljanja za zabave, proslave i gozbe pa i još toga. Ona bi za to vreme, da bi se opustila znala uputiti se u podrumske prostorije i poseti tamo zatvorenuke koje su držali. Tada bi tražila od čuvara zatvorenika da ih malo muče na spravama za mučenje. U tome je očigledno bilo, uživala.
Da li smo mi u svojim prilikama bili bolji? Voleo bih da mogu reći da jesmo bili bolji.
Ipak, danas smo najbolje od svega onoga što smo ikada bili pa makar da smo bili carevi ili kraljevi. Danas je naša svest sigurno na stupnju koji je iznad bilo koje minule svesti. Napredovali smo.
Kada saznamo ne bude ništa promenjeno ali shvatimo da smo se svesno sreli sa onim ko je uzrokovao sadašnja iskustva kroz koja prolazimo.
Rekao bih da mi nemamo drugog izbora nego da stegnemo zube i prihvatimo svoj život i nosimo se sa njim kao da je carski.
Koja je razlika između života onog ko je danas na bilo kojoj društvenoj poziciji ako je on to stekao nedozvoljenim načinom? Ako je oduzeo to od onih kojima je to neophodno za preživljavanje.
Posle svega nije teško shvatiti zašto su pravi duhovni velikani srećni izadovoljni u kolibi kao da su u palati dok su oni koji jesu u palati ali su u humanoj svesti pa se osećaju kao da su u kolibi.
Ah, mi ljudi!