Da li je covjek po prirodi dobar ili zao, pitanje je od esencijalne vaznosti?
Humanisticka psihologija smatra da je covjek po prirodi dobar.
Ovako se o tome izrazio Carl Rogers:
“Ja sam ne smatram, iako sam svjestan svega destruktivnog sto sam dozivio, kao napr. okrutnosti i mnoga druga zla u svijetu, kao ratne zlocine i prijetnje, do besmislenih nasilja na ulici, da je sve to zlo dio ljudske prirode.
Ako uzmemo u obzir, da je humanisticka psihologija znanost koja se bavi dusevnim stanjima, bez duse, onda se stvarno pitam, sto je tu jos od znanosti ostalo?
Psiholoski monizam je misljenja, da je duh dio materije. Behavioristi misle, da je duh epifenomen fizikalnih procesa u CNS-u. Drugacije receno, osobnost i misljenje nisu nista drugo, doli epifenomeni procesa u mozgu. Po ovom je ocevidno, da se nijekanjem supranarturalnih, nadnaravnih entiteta, iskljucivo spustamo na prirodu, a samim tim bi svi humanisti morali biti behavioristi, sto nije slucaj u realnom zivotu. Behavioristi nedopustaju slobodu individue i osobnosti, nego su mislenja, da smo mi ljudi fizikalno determinirani.
Zasto je ovdje vidljiva nekonsekventnost ateistickog sekularnog humanizma? Pa iz jednog jednostavnog razloga: behaviorizam ubija duh-dusu i svodi ljude na obicne automate, ili zombije.
Psiholozi sekularnog humanizma zastupaju trecu silu, jer odbacuju i behaviorizam i Freudijanizam i psihoanalizu.
I dok krscanstvo uci, da je svaki covjek gresnik i da je covjecanstvo palo iz prvotnog stanja u grijeh, ateisticki humanisti uce, da je covjek po prirodi dobar.
A. Maslow pise: “Koliko je meni poznato, mi ne posjedujemo nikakve unutrasnje instinkte prema zlu”. On je misljenja, da su dobri impulsi kod ljudi pokvareni kroz kulturnu spoznaju i iskustvo, jer ih nismo u stanju naci kod ljudi u njihovom prvotnom stanju, te time svu odgovornost prenosi sa pojedinca na drustvo. Mnogi se ne slazu sa ovom tvrdnjom, jer su misljenja, da se time cijelu kulturu smatra kao neprijateljskim cimbenikom u zivotu, a to je neprihvatljivo.
Maslow titulira covjeka koji je uspio otkriti dobro u svojoj unutrasnjoj domeni kao jednog od onih, koji su se samoostvarili u zivotu. Sto mu to pak znaci, to ne objasnjava nigdje.
Sve je ovo lijepo nema sta, ali je iz aspekta znanosti ipak narazumljivo, buduci da mi danas raspolazemo mnogim podatcima iz fiziologije, biokemije i neurobiologije i preko njjih o mnogim bolestima, pa ipak mi znamo jako malo, zasto ljudi mrze, zasto ne mogu voljeti, zasto pate od osjecaja krivnje i zasto ih uhvati strah kad naprave nesto lose. Posebno nam je neobjasnjivo, zasto se medjusobno mrzimo i ubijamo?
I tako oni i dalje konstruiraju znanost po svojoj mjeri i prilagodjavaju covjeka istoj, a religiju zele unistiti ili bar potisnuti u zatvorene prostore.
Facit: humanisti su misljenja:
-covjek je po prirodi dobar i tako sposoban za perfekciju.
-drustvo i njegove institucije su odgovorne za zlo u ljudima.
-covjek je sposoban prodrijeti u svoju sustinu i u njoj naci svoju dobru srz.
U cijeloj argumentaciji sekularnih humanista o prirodnom dobrom covjeku, evidentna je kontradikcija. Ako je covjek po prirodi dobar, kako onda moze drustvo biti toliko zlo?
Sto ovoj nauci suprostavlja krscanstvo kao religija, jer krscanstvo je daleko vise od psihologije?
Krscanstvo vjeruje u postojanje Boga i sve nadnaravne entitete, dakle, vjeruje da je covjek tijelo i duh, koji cine njegovu osobu, sa komponentama svijesti, razuma i volje. Dakle, krscanstvo zastupa dualnu ontologiju i smatra da duh nije epifenomen CNS-a. Znanstveno potvdna argumentacija, jer iako mi znamo da se skoro svakih 7- godina mijenjamo kao bioloski sustavi, nas identitet ostaje isti koji je bio i prije.
Ako bi nasa svijest bila iskljucivo epifenomen CNS-a, onda ne vidim mogucnosti za kontinuiranost svijesti. A glede nase memorije mozemo takodjer utvrditi, da nije odnos 1: 1 u relaciji mozdane stanice i informacija koju opozivamo.
Mi krscani znamo, da je covjek po istocnom grijehu postao zao. Zato je uzrok svim psihickim problemima diskrepancija izmedju nasih zelja kako bi zadovoljili nase nagone na stetu nasih bliznjih i Boga, i nase savjesti, kako korektiva nasih radnji. Pojam krivnje je iskljucivo u krscanstvu prezentan i rijesen. Da postoji, u to nema sumnje. Uvjerite se i sami, ako nekad uvrijedite svoje najblize ili prijatelje, kako vam je poslije zao, da ste to ucinili. Krscani znaju, da psiholoska krivnja trazi i odgovornost pred Bogom. Ako jedan covjek bude slomljen na ovoj psiholoskoj bazi, onda je on i vise nego zbunjen, jer u svojoj unutrasnjosti osjeca krivnju, a moderna psihologija mu sugerira, da se radi o umisljenim osjecajima, medjutim, on se nije nikad u stanju rijesiti ovih osjecaja krivnje, jer posjeduje stvarno moralno osjecanje i svijest o tome stvarnom moralnom ponasanju u svojoj savjesti.
Uvjeravanja o nepostojanju krivnje ne urode nikad plodom, jer covjek zna da je pogrijesio i da snosi krivnju za svoja nedjela.
Fundamentalno naginjanje pale ljudske prirode jest, da se sto dalje udalji od Boga, kada grijesi. Dakle, svi psihicki bolesnici imaju svoje dusevne probleme.
Zato se covjek nikada ne osjeca dobro, dok ne sredi svoje stanje i odnos prema Bogu. Osobno motralno ponasanje je dio nase svijesti preko nase savjesti.
Priznavanje grijeha i krivnje je kljuc u terapiranju psihickih bolesnika i njihovih patnja koje nisu uzrokovane bioloskim bolestima. Priznavanje grijeha i odpustenje ili oprostenje grijeha preko Isusa KRISTA; kao sto stoji u prvoj Ivanovoj poslanici 1, 9, izmirenje sa Bogom u drugoj poslanici Sv. Pavla Korincanima 5, 17-21; kao i ozdravljenje preko Duha Svetoga u prvoj Solunjanima 5, 23 ; i Hebrejima 12, 1-11; predstavlja bazu za ponovni pocetak bez krivnje.
Ako nekom nije jasno zasto Bog ponekad dopusta zlo i patnju, onda mu se moze odgovoriti, da su putevi Bozji neistrazivi, buduci da neki ljudi preko tih kusnji dolaze blize Bogu, postaju bolji ljudi. U sekularnom humanizmu patnja nema smisla, docim je u krscanstvi dijametralno oprecna situacija, jer i Isus Krist je patio na krizu i umro, kako bi nas svojim uskrsnucem treci dan, spasio od vjecne propasti.
Pozitivna psiholoska higijena implicira krscanski pogled na svijet, gdje je covjek po svojoj prirodi gresan i uvjek i iz nova stoji pred izborom kao i Adam i Eva: ili vjerujem Bogu ili zmiji, sotoni, trece opcije nema.
Krscanstvo je “religio vera”. Covjek je gresno bice od svog pocetka, do toga zakljucka sam ja sam dosao, a TI?
Humanisticka psihologija smatra da je covjek po prirodi dobar.
Ovako se o tome izrazio Carl Rogers:
“Ja sam ne smatram, iako sam svjestan svega destruktivnog sto sam dozivio, kao napr. okrutnosti i mnoga druga zla u svijetu, kao ratne zlocine i prijetnje, do besmislenih nasilja na ulici, da je sve to zlo dio ljudske prirode.
Ako uzmemo u obzir, da je humanisticka psihologija znanost koja se bavi dusevnim stanjima, bez duse, onda se stvarno pitam, sto je tu jos od znanosti ostalo?
Psiholoski monizam je misljenja, da je duh dio materije. Behavioristi misle, da je duh epifenomen fizikalnih procesa u CNS-u. Drugacije receno, osobnost i misljenje nisu nista drugo, doli epifenomeni procesa u mozgu. Po ovom je ocevidno, da se nijekanjem supranarturalnih, nadnaravnih entiteta, iskljucivo spustamo na prirodu, a samim tim bi svi humanisti morali biti behavioristi, sto nije slucaj u realnom zivotu. Behavioristi nedopustaju slobodu individue i osobnosti, nego su mislenja, da smo mi ljudi fizikalno determinirani.
Zasto je ovdje vidljiva nekonsekventnost ateistickog sekularnog humanizma? Pa iz jednog jednostavnog razloga: behaviorizam ubija duh-dusu i svodi ljude na obicne automate, ili zombije.
Psiholozi sekularnog humanizma zastupaju trecu silu, jer odbacuju i behaviorizam i Freudijanizam i psihoanalizu.
I dok krscanstvo uci, da je svaki covjek gresnik i da je covjecanstvo palo iz prvotnog stanja u grijeh, ateisticki humanisti uce, da je covjek po prirodi dobar.
A. Maslow pise: “Koliko je meni poznato, mi ne posjedujemo nikakve unutrasnje instinkte prema zlu”. On je misljenja, da su dobri impulsi kod ljudi pokvareni kroz kulturnu spoznaju i iskustvo, jer ih nismo u stanju naci kod ljudi u njihovom prvotnom stanju, te time svu odgovornost prenosi sa pojedinca na drustvo. Mnogi se ne slazu sa ovom tvrdnjom, jer su misljenja, da se time cijelu kulturu smatra kao neprijateljskim cimbenikom u zivotu, a to je neprihvatljivo.
Maslow titulira covjeka koji je uspio otkriti dobro u svojoj unutrasnjoj domeni kao jednog od onih, koji su se samoostvarili u zivotu. Sto mu to pak znaci, to ne objasnjava nigdje.
Sve je ovo lijepo nema sta, ali je iz aspekta znanosti ipak narazumljivo, buduci da mi danas raspolazemo mnogim podatcima iz fiziologije, biokemije i neurobiologije i preko njjih o mnogim bolestima, pa ipak mi znamo jako malo, zasto ljudi mrze, zasto ne mogu voljeti, zasto pate od osjecaja krivnje i zasto ih uhvati strah kad naprave nesto lose. Posebno nam je neobjasnjivo, zasto se medjusobno mrzimo i ubijamo?
I tako oni i dalje konstruiraju znanost po svojoj mjeri i prilagodjavaju covjeka istoj, a religiju zele unistiti ili bar potisnuti u zatvorene prostore.
Facit: humanisti su misljenja:
-covjek je po prirodi dobar i tako sposoban za perfekciju.
-drustvo i njegove institucije su odgovorne za zlo u ljudima.
-covjek je sposoban prodrijeti u svoju sustinu i u njoj naci svoju dobru srz.
U cijeloj argumentaciji sekularnih humanista o prirodnom dobrom covjeku, evidentna je kontradikcija. Ako je covjek po prirodi dobar, kako onda moze drustvo biti toliko zlo?
Sto ovoj nauci suprostavlja krscanstvo kao religija, jer krscanstvo je daleko vise od psihologije?
Krscanstvo vjeruje u postojanje Boga i sve nadnaravne entitete, dakle, vjeruje da je covjek tijelo i duh, koji cine njegovu osobu, sa komponentama svijesti, razuma i volje. Dakle, krscanstvo zastupa dualnu ontologiju i smatra da duh nije epifenomen CNS-a. Znanstveno potvdna argumentacija, jer iako mi znamo da se skoro svakih 7- godina mijenjamo kao bioloski sustavi, nas identitet ostaje isti koji je bio i prije.
Ako bi nasa svijest bila iskljucivo epifenomen CNS-a, onda ne vidim mogucnosti za kontinuiranost svijesti. A glede nase memorije mozemo takodjer utvrditi, da nije odnos 1: 1 u relaciji mozdane stanice i informacija koju opozivamo.
Mi krscani znamo, da je covjek po istocnom grijehu postao zao. Zato je uzrok svim psihickim problemima diskrepancija izmedju nasih zelja kako bi zadovoljili nase nagone na stetu nasih bliznjih i Boga, i nase savjesti, kako korektiva nasih radnji. Pojam krivnje je iskljucivo u krscanstvu prezentan i rijesen. Da postoji, u to nema sumnje. Uvjerite se i sami, ako nekad uvrijedite svoje najblize ili prijatelje, kako vam je poslije zao, da ste to ucinili. Krscani znaju, da psiholoska krivnja trazi i odgovornost pred Bogom. Ako jedan covjek bude slomljen na ovoj psiholoskoj bazi, onda je on i vise nego zbunjen, jer u svojoj unutrasnjosti osjeca krivnju, a moderna psihologija mu sugerira, da se radi o umisljenim osjecajima, medjutim, on se nije nikad u stanju rijesiti ovih osjecaja krivnje, jer posjeduje stvarno moralno osjecanje i svijest o tome stvarnom moralnom ponasanju u svojoj savjesti.
Uvjeravanja o nepostojanju krivnje ne urode nikad plodom, jer covjek zna da je pogrijesio i da snosi krivnju za svoja nedjela.
Fundamentalno naginjanje pale ljudske prirode jest, da se sto dalje udalji od Boga, kada grijesi. Dakle, svi psihicki bolesnici imaju svoje dusevne probleme.
Zato se covjek nikada ne osjeca dobro, dok ne sredi svoje stanje i odnos prema Bogu. Osobno motralno ponasanje je dio nase svijesti preko nase savjesti.
Priznavanje grijeha i krivnje je kljuc u terapiranju psihickih bolesnika i njihovih patnja koje nisu uzrokovane bioloskim bolestima. Priznavanje grijeha i odpustenje ili oprostenje grijeha preko Isusa KRISTA; kao sto stoji u prvoj Ivanovoj poslanici 1, 9, izmirenje sa Bogom u drugoj poslanici Sv. Pavla Korincanima 5, 17-21; kao i ozdravljenje preko Duha Svetoga u prvoj Solunjanima 5, 23 ; i Hebrejima 12, 1-11; predstavlja bazu za ponovni pocetak bez krivnje.
Ako nekom nije jasno zasto Bog ponekad dopusta zlo i patnju, onda mu se moze odgovoriti, da su putevi Bozji neistrazivi, buduci da neki ljudi preko tih kusnji dolaze blize Bogu, postaju bolji ljudi. U sekularnom humanizmu patnja nema smisla, docim je u krscanstvi dijametralno oprecna situacija, jer i Isus Krist je patio na krizu i umro, kako bi nas svojim uskrsnucem treci dan, spasio od vjecne propasti.
Pozitivna psiholoska higijena implicira krscanski pogled na svijet, gdje je covjek po svojoj prirodi gresan i uvjek i iz nova stoji pred izborom kao i Adam i Eva: ili vjerujem Bogu ili zmiji, sotoni, trece opcije nema.
Krscanstvo je “religio vera”. Covjek je gresno bice od svog pocetka, do toga zakljucka sam ja sam dosao, a TI?
