Da li je Čkalja umro gladan?

Soradze

Elita
Moderator
Poruka
19.970
Nekoliko puta nailazim na tekst koji govori da je Čkalja bio gladan i deprimiran pred kraj života...

“Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske!”

Pred smrt ČKALJA je otvorio dušu, a njegove reči i dalje bole



Foto: Wikipedia/ Stevan Kragujević



Sudbina je htela da se jedan od najvećih komičara bivše Jugoslavije rodi baš 1. aprila, na Dan šale,
a umre 20. oktobra, na Dan oslobođenja Beograda u Drugom svetskom ratu.




Miodrag Petrović Čkalja bio je srpski glumac i jedan od najistaknutijih komičara na teritoriji cele bivše Jugoslavije.

Bio je Jordan u “Servisnoj stanici”, Jare u “Kamiondžijama”, Firga u “Vrućem vetru”, Jovanča Micić u “Putu oko sveta”…
i uvek su tu bile hiljade i hiljade gledalaca koje su se smejale njegovim šalama i gegovima zauvek upisavši ga na listu
najvoljenijih umetnika sa ovih prostora.

Ipak, u moru komičnih uloga često se desi da ljudi zaborave da je reč bila o, pre svega, neverovatno talentovanom glumcu
koji je mogao da iznese svaku rolu – komičnu, kao i tragičnu.

Jedan monolog velikog Čkalje naročito boli Srbiju sve do danas.
Pred kraj života, gledajući kako mu prijatelji jedan po jedan umiru, a kolege ga zaboravljaju, osmeh komičara postao je gorak.

Kada je dobio nagradu za životno delo “Car Konstantin”, u govoru se osvrnuo na svoj život, na siromaštvo u kom provodi
dane, a jedan rečenica naročito boli.


– Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa deci, pa tašti, zatim
producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge
što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mleko ispod tezge, pa mom poštaru koji
mi uvek, na vreme sa zakašnjenjem, donese penziju.
Da nije bilo njih, ne bih bio ovde.
Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske –
rekao je glumac na dodeli 2002.

Miodrag Petrović Čkalja umro je 20. oktobra 2003. godine. Siromašan, ali samo materijalno.

Da li smo svi bili u to vreme veoma siromašni, ili samo Čkalja?





















“Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske!” Pred smrt ČKALJA je otvorio dušu, a njegove reči i dalje bole


Foto: Wikipedia/ Stevan Kragujević


Foto: Wikipedia/ Stevan Kragujević
Sudbina je htela da se jedan od najvećih komičara bivše Jugoslavije rodi baš 1. aprila, na Dan šale, a umre 20. oktobra, na Dan oslobođenja Beograda u Drugom svetskom ratu.

Miodrag Petrović Čkalja bio je srpski glumac i jedan od najistaknutijih komičara na teritoriji cele bivše Jugoslavije.
Bio je Jordan u “Servisnoj stanici”, Jare u “Kamiondžijama”, Firga u “Vrućem vetru”, Jovanča Micić u “Putu oko sveta”… i uvek su tu bile hiljade i hiljade gledalaca koje su se smejale njegovim šalama i gegovima zauvek upisavši ga na listu najvoljenijih umetnika sa ovih prostora.
Ipak, u moru komičnih uloga često se desi da ljudi zaborave da je reč bila o, pre svega, neverovatno talentovanom glumcu koji je mogao da iznese svaku rolu – komičnu, kao i tragičnu.
Ne verujete?! Pogledajte ovaj isečak iz kultne serije “Ljubav na seoski način” i sve će vam biti jasno! Pokušajte da zadržite suze!
<br/>
Još jedan monolog velikog Čkalje boli Srbiju sve do danas. Pred kraj života, gledajući kako mu prijatelji jedan po jedan umiru, a kolege ga zaboravljaju, osmeh komičara postao je gorak.
Kada je dobio nagradu za životno delo “Car Konstantin”, u govoru se osvrnuo na svoj život, na siromaštvo u kom provodi dane, a jedan rečenica naročito boli.


– Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa deci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mleko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvek, na vreme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovde. Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske – rekao je glumac na dodeli 2002.

Miodrag Petrović Čkalja umro je 20. oktobra 2003. godine. Siromašan, ali samo materijalno.
 
Mislim da je Srbija, odgovorna za to da se obogatio ološ a zvezde gladovale. I sad, šta možemo tu?
Koliko znam, svi su oni bili takozvani "slobodni umetnici"... Čak i da su bili daleko od umetnika, to je bio naziv
za sve vrste umetnika koji nigde nisu bili zaposleni, a koji su sami sebi (od tezgi) uplaćivali dažbine za socijalni
i penzioni fond...U tu grupu su spadali slikari, vajari, pisci, glumci, tj. sve vrste umetnika bez zaposlenja...Tako
da su ti "slobodnjaci" imali zdravstvene knjižice, a za penziju su uglavnom uplaćivali sebi minimalno...

Problem je nastao kada su ti isti počeli da primaju bedne, minimalne penzije...
 
Koliko znam, svi su oni bili takozvani "slobodni umetnici"... Čak i da su bili daleko od umetnika, to je bio naziv
za sve vrste umetnika koji nigde nisu bili zaposleni, a koji su sami sebi (od tezgi) uplaćivali dažbine za socijalni
i penzioni fond...U tu grupu su spadali slikari, vajari, pisci, glumci, tj. sve vrste umetnika bez zaposlenja...Tako
da su ti "slobodnjaci" imali zdravstvene knjižice, a za penziju su uglavnom uplaćivali sebi minimalno...

Problem je nastao kada su ti isti počeli da primaju bedne, minimalne penzije...
Usud propasti SFRJ. Ceo taj koncept se raspao sa raspadom SFRJ. No svakako da vlasti
nisu smele to da dozvole. No opet ja sam uplacivao dobre pare za penziono i socijalno
pa ocekujem dobru penziju.
 
Ne bi se baš reklo da je umro u bedi, ali nije ni vodio ni luksuzan život, daleko od toga. Većina tih slobodnih umetnika uplaćuje minimalnu osnovu, produkt toga je niska penzija. Većina velikih glumaca je živela dobro čak i devedesetih, nisu oni koji su raskalašno trošili dok su bili na vrhuncu. Među njima je i veliki Čkalja, koga je tadašnji DOS obilato koristio na protestima. Iz tog perioda se i stvorila ta mantra da je umro u sirotinji.
 
Verovatno je istina negde između. Negde sam pročitao da je njegova unuka rekla da nije baš umro u siromaštvu. Imao je, ali nedovoljno, kao i većina nas tih nesrećnih godina.
93. nisu postojali prihodi od drzave, sve dok avram nije proglasio 1-1 dinar marka. Onda je jos i moglo nekako jer su cene bile jako male.
Recimo bolje, nego danas sa ovim cenama.
 
Verovatno je istina negde između. Negde sam pročitao da je njegova unuka rekla da nije baš umro u siromaštvu. Imao je, ali nedovoljno, kao i većina nas tih nesrećnih godina.
Mislim da je zaradio bar 100 puta više od svih nas...

E, sad... jednog momenta je izašao iz "mode"...
Ne vidim zašto Srbija treba da se stidi...
Ne ronim suzice...
 
Verovatno je istina negde između. Negde sam pročitao da je njegova unuka rekla da nije baš umro u siromaštvu. Imao je, ali nedovoljno, kao i većina nas tih nesrećnih godina.
A ja sam negde čitala da njegov sin u intervjuu govori identično ovom tekstu... Maltene je okrivljavao Srbiju što je zaboravila Čkalju... i što je dopustila da Čkalja živi u siromaštvu...
 
93. nisu postojali prihodi od drzave, sve dok avram nije proglasio 1-1 dinar marka. Onda je jos i moglo nekako jer su cene bile jako male.
Recimo bolje, nego danas sa ovim cenama.

Bravo za podsećanje, te 1993.godine je jedini period kada se živelo normalno u eri devedesetih. Znam da sam lagano mogao da celo veče budem u gradu i da to nešto posebno ne osetim po džepu. Vrlo kratko je to trajalo.
Što se tiče prihoda glumaca, Čkalja je za nastavak Kamiondžija 1983.godine dobio za to vreme veliku svotu od 25 000 DEM za 13 epizoda, dok je ,primera radi Paja Vujisić dobio skoro 3 puta veću svotu. Ucenjivao je produkciju, uslove su dogovarali pojedinačno. Kada je Čkalja saznao koliko je manje plaćen, popizdeo je. I onako se nisu ni ranije podnosili.

E, sad, što više imaš više i trošiš. Jedan poznati pozorišni reditelj koga dobro poznajem neke 1998. godine mi kaže da se angažovao oko prikupljanje pomoći za Miru Stupicu. Ja ga pitam, dal je moguće da je to potrebno. On mi kaže da ima penziju koja nije bila niska, u odnosu na nekog radnika sa punim radnim stažom. ( kao recimo sada 70, 80 hiljada). Ja ga pitam, pa zar ne može sa tim da živi, a on mi objasni da se ona kreće u takvim krugovima da je to za nju jako malo, da ona ide po prijemima , na razna kulturna dešavanja u Beogradu, objasni mi da se za takva mesta mora imati adekvatna nova garderoba i slično. Ostao sam bez teksta.
 
A ja sam negde čitala da njegov sin u intervjuu govori identično ovom tekstu... Maltene je okrivljavao Srbiju što je zaboravila Čkalju... i što je dopustila da Čkalja živi u siromaštvu...
Njegov sin Čedomir nije bio talentovan glumac i živeo je u senci čuvenog oca. Moraš uzeti u obzir da je on bio politički angažovan protiv Miloševićevog režima, pa je i to bio jedan od načina da ocrni taj period.
 
Nailazio sam tada po nivinama na clanke,koji su objavljivali da je bio i umro u velikoj nemastini.Njegov sin nije mogao da pomogne ni sebi,jer je i on imao sve sporedne uloge koje su malo placene.Nije samo Ckalja tako prosao poprilican broj glumaca je otisao u nemastini.
Da, dosta je glumaca umrlo siromašno, ali javnost malo o tome zna, jer se nisu žalili javno. Recimo, najveći epizodista našeg glumišta Predrag Milinković (batler Sofronije iz Srećnih ljudi), je umro bukvalno gladan i zaboravljen od svih. Umro je sa 45 kilograma, kost i koža.
 
Ne verujem da je umro gladan mada nije nemoguće.Moj utisak o karakteru pokojnog Čkalje nije najbolji.Sećam se da je negde 1991 javno govorio o nekoj vrsti zavere ili nepoštovanja prema njemu povodom neprijema njegove unuke na Akademiju Dramskih Umetnosti (sad vidim da je posle primljena i diplomirala 1997).I kasnije se žalio na svoj status u društvu.Mislim da se u svakom slučaju žestoko precenjivao ako nije bilo i nekog psihičkog poremećaja.
 
Poslednja izmena:
Njegov sin Čedomir nije bio talentovan glumac i živeo je u senci čuvenog oca. Moraš uzeti u obzir da je on bio politički angažovan protiv Miloševićevog režima, pa je i to bio jedan od načina da ocrni taj period.
Он је политички ангажован против српског народа. Не одступа.
 

Back
Top