Da li imate potrebu da analizirate ljude?

Ova tema ima dosta potencijala- nor koje tehnike koristite kad analizirate?
Pa zavisi od toga koga analiziram ...
Uglavnom to kod mene izgleda tako što ću upoznati nekoga, provesti neko vreme sa tom osobom pa ću formirati neko intuitivno mišljenje - nešto kao skicu te osobe u svojoj glavi, na koji način razmišlja, šta bi uradila u toj i toj situaciji i sl.
Pa onda kako vreme prolazi i kako pričamo/delujemo poredim da li sam bio u pravu i šta mi je promaklo.
Kakve informacije koristite i sta vam one znace?
Sve koje mogu da zapamtim?
Pa ima tu i jedna specifičnost koju sam provalio još davno, tipa kada pričam sa nekim obraćam pažnju na stvari koje mi osoba ne pominje a o kojima se generalno češće priča - tipa odnosi sa drugim ljudima, zajedničkim poznanicima i sl.
Nekada i na osnovu onoga što mi ljudi ne pomenu mogu neko sliku njih da kreiram u glavi.
 
Obrisao sam par poruka koje su skretale, gotovo uvek se to zavrsi o izlivima negativnih emocija prema komsijama, kolegama s posla itd.
Ova tema ima dosta potencijala- nor koje tehnike koristite kad analizirate?
Kakve informacije koristite i sta vam one znace?
Ove komunikacije su cist odgovor na postavljenu temu i nista nije van nje.Sigurno je da ce skoro svako drugacije reagovati na te stvari
 
Tema je, po običaju, autorska.
Da li imate potrebu da analizirate ljude?
I da li to radite pažljivo, obzirno ili ih gurate u kalupe ( torove ), ne udubljujući se previše?

Znam, svako od nas to pomalo radi, na osnovu ponašanja i izjava formiramo mišljenje o nekome. To je normalno. Međutim, pokušavajući da steknemo tu sliku, dešava li vam se da donosite zaključke, koji često bivaju pogrešni?

Jeste li se nekada pokajali za preuranjeni utisak, vođeni predrasudama i lošim iskustvom?
Na prvu loptu utisak koji steknem najčešće se ispostavi da je to,to.
Verujem svojoj intuiciji kada donosim sud o ljudima, ne kažem da je nepogrešiva ali to se dešavalo veoma retko.
Inače svi analiziramo druge ljude,nekoga više nekoga manje u zavisnosti ko nam je koliko bitan.
 
Tema je, po običaju, autorska.
Da li imate potrebu da analizirate ljude?
I da li to radite pažljivo, obzirno ili ih gurate u kalupe ( torove ), ne udubljujući se previše?

Znam, svako od nas to pomalo radi, na osnovu ponašanja i izjava formiramo mišljenje o nekome. To je normalno. Međutim, pokušavajući da steknemo tu sliku, dešava li vam se da donosite zaključke, koji često bivaju pogrešni?

Jeste li se nekada pokajali za preuranjeni utisak, vođeni predrasudama i lošim iskustvom?
Имам.
Зато сам уписала трансакциону анализу као вид психотерапије.
Пре свега због личног освешћивања и бољег рада на себи.

Иначе, врло сам интуитивна и јако добро осећам вибрације које људи одашиљају.
Некад дар, некад оптерећење.
 
Oseti se to u osobi jer imamo svoje instikte,energije koje se blokiraju ,,ima los i dobar ,,bilo i bice od kad je sveta i veka ..
Ne analiziram mrzi me,samo se povucem i izbegavam takve osobe...
Uglavnom se i ja oslanjam na instikt, mada zna i on da omane.
Analiza mi je ( ukoliko nam to nije posao ) pomalo neprijatna, naročito ukoliko je očigledna.
Kao što napisah u uvodnom postu, mišljenje stičemo, razgovorom, posmatranjem, slušanjem neke osobe. Ali prirodno, vremenom. Gadno je kada neko oseti da je " pod lupom ".
 
Izjava psihijatra:
Biti psihijatar ne znači da mogu da čitam misli. Obično je potrebno sat vremena formalnog intervjua za procenu pre nego što počnem da stičem osećaj o nečijoj ličnosti. Često je potrebno više od jedne sesije. Iako je tačno da ljudi, ne samo psihijatri, mogu da uhvate tragove o ličnosti već na početku razgovora, psihijatri teže tačnosti, a ne brzini. Trenutna, improvizovana psihijatrijska dijagnoza ili formulacija slučaja puna je nesigurnosti i grešaka jer se zasniva na nedovoljno podataka. Kao profesionalci, obučeni smo da ne donosimo ishitrene zaključke, i to s dobrim razlogom: jer naše mišljenje treba da ima težinu. Ako promišljeni stavovi psihijatara treba da znače više od intuicije neobučenih osoba, moramo se uzdržati od davanja polovičnih, "koktel" procena. Ježim se kada čujem kolegu kako iznosi mišljenje o političaru ili poznatoj ličnosti koju poznaje samo preko medija. Detaljna studija nekoga ko nije lično intervjuisan, npr. psihoistorija, može biti opravdana; improvizovano mišljenje obavijeno psihološkim žargonom nije.

"Analizirati svakoga koga sretnemo" je bukvalno nemoguće, i to bi bila ogromna distrakcija od svakodnevnog života.

https://www.psychologytoday.com/gb/...iatry/201109/do-you-analyze-everyone-you-meet
 
Uglavnom se i ja oslanjam na instikt, mada zna i on da omane.
Analiza mi je ( ukoliko nam to nije posao ) pomalo neprijatna, naročito ukoliko je očigledna.
Kao što napisah u uvodnom postu, mišljenje stičemo, razgovorom, posmatranjem, slušanjem neke osobe. Ali prirodno, vremenom. Gadno je kada neko oseti da je " pod lupom ".
Sve je ebeno u zivotu,i sve nosi odredjeni rizik kad su ljudi u pitanju.Nemoguce je ne nastradati al je bitno biti oprezan,nekad malo odigrati i neku igru ne bi li smo skapirali s,kim imamo posla ko ima zivaca za tako nesto .
Zivimo u jako izopaceno doba,svud vlada interes,nema stida nema srama nema ljudskosti,postovanja a ni razumevanja niko za nikog pa nam opstanak zavisi od toga koliko smo sposobni da se zastitimo od nepriajtnosti a vrlo cesto i stete kako emocionalne tako i finansijske .
I zato moramo da analiziramo da se zastitimo.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Немам преурањени утисак, имам неки утисак, али увек остављам отворено. Самим тим се и не покајем. Остављам простор за изненађење. Пажљиво анализирам, размишљам, то ми је увек занимљиво. Наравно за особе које ме на неки начин дотакну и које су око мене.
 
Tema je, po običaju, autorska.
Da li imate potrebu da analizirate ljude?
I da li to radite pažljivo, obzirno ili ih gurate u kalupe ( torove ), ne udubljujući se previše?

Znam, svako od nas to pomalo radi, na osnovu ponašanja i izjava formiramo mišljenje o nekome. To je normalno. Međutim, pokušavajući da steknemo tu sliku, dešava li vam se da donosite zaključke, koji često bivaju pogrešni?

Jeste li se nekada pokajali za preuranjeni utisak, vođeni predrasudama i lošim iskustvom?

Ne. Uopšte se ne zamlaćujem time. Kada ljude upoznajem, uvek gledam neku njihovu dobru stranu zbog koje bih trebao da imam pozitivno mišljenje o njima i tu se zaustavljam.
 
Мислим да су жене склоније то да раде него мушкарци. Ја једино ако треба да се зближим са неким али иначе овако не.
U proseku- analiziraju i jedni i drugi, mada imaju drugaciji pristup i zene imaju nesto bolju bolju intuiciju kad se radi o analiziranju ljudi.
 
ne bih to nazvao potrebom vec cisto obazrivoscu,
Da li imate potrebu da analizirate ljude?
I da li to radite pažljivo, obzirno ili ih gurate u kalupe ( torove ), ne udubljujući se previše?

Znam, svako od nas to pomalo radi, na osnovu ponašanja i izjava formiramo mišljenje o nekome. To je normalno. Međutim, pokušavajući da steknemo tu sliku, dešava li vam se da donosite zaključke, koji često bivaju pogrešni?

Jeste li se nekada pokajali za preuranjeni utisak, vođeni predrasudama i lošim iskustvom?
-potrebu kao nagon, ne, ali to radim iz predostrožnosti, volim da znam sa kim imam posla, sta mogu da ocekujem, i izmedju ostalog po tome gledam kako i sam da se postavim, vodim konverzaciju itd
Ne guram nikog u kalup, otvorenog uma, po osecaju i iskustvu

- pa da, naravno da gresim, ali iz gresaka se uci

- pokajao, ne pada mi sad nista na pamet u 2 sata ujutru, ali sigurno
 
Izjava psihijatra:
Biti psihijatar ne znači da mogu da čitam misli. Obično je potrebno sat vremena formalnog intervjua za procenu pre nego što počnem da stičem osećaj o nečijoj ličnosti. Često je potrebno više od jedne sesije. Iako je tačno da ljudi, ne samo psihijatri, mogu da uhvate tragove o ličnosti već na početku razgovora, psihijatri teže tačnosti, a ne brzini. Trenutna, improvizovana psihijatrijska dijagnoza ili formulacija slučaja puna je nesigurnosti i grešaka jer se zasniva na nedovoljno podataka. Kao profesionalci, obučeni smo da ne donosimo ishitrene zaključke, i to s dobrim razlogom: jer naše mišljenje treba da ima težinu. Ako promišljeni stavovi psihijatara treba da znače više od intuicije neobučenih osoba, moramo se uzdržati od davanja polovičnih, "koktel" procena. Ježim se kada čujem kolegu kako iznosi mišljenje o političaru ili poznatoj ličnosti koju poznaje samo preko medija. Detaljna studija nekoga ko nije lično intervjuisan, npr. psihoistorija, može biti opravdana; improvizovano mišljenje obavijeno psihološkim žargonom nije.

"Analizirati svakoga koga sretnemo" je bukvalno nemoguće, i to bi bila ogromna distrakcija od svakodnevnog života.

https://www.psychologytoday.com/gb/...iatry/201109/do-you-analyze-everyone-you-meet
da, ali ono oslonis se na intuiciju.
Ima dobra knjiga, ne mogu da se setim kako se uove, davno sam je citao, o govoru tela, sitnim stvari koje dosta govore o osobi
 
Tema je, po običaju, autorska.
Da li imate potrebu da analizirate ljude?
I da li to radite pažljivo, obzirno ili ih gurate u kalupe ( torove ), ne udubljujući se previše?

Znam, svako od nas to pomalo radi, na osnovu ponašanja i izjava formiramo mišljenje o nekome. To je normalno. Međutim, pokušavajući da steknemo tu sliku, dešava li vam se da donosite zaključke, koji često bivaju pogrešni?

Jeste li se nekada pokajali za preuranjeni utisak, vođeni predrasudama i lošim iskustvom?
Prije sam to pazljivo radio ,sad to ide automatski ,ne razmisljam o tome.
 
Obrisao sam par poruka koje su skretale, gotovo uvek se to zavrsi o izlivima negativnih emocija prema komsijama, kolegama s posla itd.
Ova tema ima dosta potencijala- nor koje tehnike koristite kad analizirate?
Kakve informacije koristite i sta vam one znace?
Gledam u oci, oci puno govore, zatim drzanje tj govor tijela, da li te osoba gleda u oci ili izbjegava direktan pogled,koliko je zainteresovana u druge osobe tj da li prica samo o sebi ,da li se hvali itd itd.
 

Back
Top