I ja imam takav neki utisak. Kod nas je sve to vrlo neozbiljno, prenaglašeno, bez stvarnog uporišta... ako neko želi da vidi šta je pravi verski fanatizam u pravoslavlju, bez kompromisa, treba da čita dela arhimandrita Rafaila Kareljina. Ja iskreno ne poznajem nikoga u Srbiji ko je takav kao on. Uvek je to neki polu-pozeraj medju vernicima, ili neka mešavina modernizma sa pravoslavljem... a žene su uvek prikrivene feministkinje, spremne da ujedaju ako im staneš na žulj, a ovamo su kao crkvene, trpeljive, smirene, ne znam kakve... idu na crkvene manifestacije i kače to po fejsbuku, instagramu, uz neke poze, to sam lično video. Druga stvar, kod Srba je vera često najobičnije sujeverje. Znači nisi skroz u tome nego eto, znaš neka pravila pa ih se držiš jer se mora, imaš neke ideje, pretpostavke, ali nisi proučio to, nisi duboko, sasvim, bez ostatka u tome. Mislim i ja sam takav, zbog psihičkih bolesti i dijagnoza koje imam se trudim da malo više udjem u problematiku, ali je kod nas sve to vrlo razjedinjeno, proizvoljno...
Ja inače ne volim pravljenje kompromisa u idejama, osim ako se ne boriš za neku vlast pa moraš. To mogu da razumem. Ali ovde kod nas se ljudi više bave tračevima vezanim za crkvena lica nego religijom, verom, proučavanjem bitnih stvari. A o životu da ne govorimo, ako su strogi vernici obično su mračnjaci i nacionalistički konzervativci, a ne iskreni hrišćani, vole gusle kao Miroljub Petrović. Šta da se radi. Ne treba nikome suditi, ali da smeta-smeta.