Da li gubitak oca utiče na nas?

Gubitak roditelja utiče na sve nas. Posebno boli gubitak roditelja u ranoj mladosti.

Moj otac je preminuo davne 1993.godine. Tog meseca kada je preminuo napunila sam 21 godinu.

Tata je imao 50 godina kada je preminuo. Njegov odlazak je ostavio trag u meni, u mojoj duši.

Osećala sam ogromnu prazninu, bespomoćnost, tugu kada je preminuo.

Dugo posle njegove smrti nisam mogla da se nasmejem, a od tada više nisam bila ni opuštena kao pre.

Imala sam dve platonske ljubavi, prijateljstva..Ti ljudi su bili stariji. Nisam sa njima bila u pravoj emotivnoj vezi.

Njihova nežnost i toplina značila su mi mnogo. Oni su predstavljali očinsku figuru, oca koga sam izgubila.

I emotivni partneri su bili stariji od mene, nekoliko godina.

Tatin odlazak je veoma uticao na mene.

Živim sa majkom i strašno se brinem kada se ona ne oseća dobro. Imam strah da ću je izgubiti.

Ne znam kakva iskustva imaju drugi..ovo je moje iskustvo.

****

Nekada su roditelji živi ali ne žive sa nama jer su razvedeni, ili su napustili porodicu.

Taj gubitak, pored gubitka roditelja zauvek, takođe utiče na nas.

Kada su deca mala, misle da su ona kriva za razvod svojih roditelja. U pubertetu su deca buntovna, posebno kada ne žive sa oba roditelja.

@verka1995 Kako na tebe utiče gubitak oca?
 
Pozdrav. Da li gubitak oca, recimo kad vam je 18 godina,ili kad ste još u ranim godinama života, utječe na naš odabir partnera, cijeli život možda nešto tražimo..i na općenito naš psihološki profil. Koliko zapravo to utječe?
Zasigurno utice- medjutim koliko i kako utice zavisi od mnogo drugih faktora, nije isto ako je otac premiuo kada je osoba imala 18 ili 5 godina, takodje zavisi od odnosa s ocem i odnosa izmedju roditelja, licnosti deteta itd…Tako sa nema nekog oravila kako ce se to ispoljiti i koliko ce se ispoljiti- generalno ako je osoba vec uveliko formirala licnost onda ce efekat verovatno biti manji nego ako se desilo u ranijem dobu.
 
Pozdrav. Da li gubitak oca, recimo kad vam je 18 godina,ili kad ste još u ranim godinama života, utječe na naš odabir partnera, cijeli život možda nešto tražimo..i na općenito naš psihološki profil. Koliko zapravo to utječe?
Mislim da zavisi od stadijuma u kome smo bili pre gubitka. Suštinski što smo celovitije izgrađeni kao ličnosti + prihvatili smo ideju da će naši roditelji eventualno umreti pre nas, to je manja šansa da će ovaj gubitak na nas uticati.
Takođe prethodni odnos sa roditeljem, a i sam momenat/način gubitka tj. ono pre njega može da ostavi neke specifične mentalne ožiljke na nas.
Vezano za izbor partnera kontam da naše prethodno iskustvo utiče na to, sam gubitak moguće manje utiče osim ako nije bio baš traumatičan.
 
Takođe prethodni odnos sa roditeljem, a i sam momenat/način gubitka tj. ono pre njega može da ostavi neke specifične mentalne ožiljke na nas.
Vezano za izbor partnera kontam da naše prethodno iskustvo utiče na to
Osim odnosa s roditeljom- vazan je i odnos izmedju roditelja posto od roditelja sticemo prva znanja o svemu i na osnovu toga procenjujemo stvari (tj stvaramo referentni okvir)- i ako je odnos izmedju roditelja bio disfunkcionalan onda to povecava sansu da ce osoba iz disfunkcionalne porodice imati problema u vezi, zatim zavisi i odnos izmedju roditelja samog mentalnog sklopa osobe i niz drugih faktora koji mogu uticati na ovaj ili nacin,
generalno vrlo tesko i preopsirno pitanje i profesionalni psiholog ili psihijatar bi proveo sate pokusavajuci da nadje uzrok problema/ jer u realnosti ono sto se cini ocigledan problem cesto nije uzrocni problem- a ako se tretira pogresna dijagnoza- onda je to uglavnom gubljenje vremena.
 
Pozdrav. Da li gubitak oca, recimo kad vam je 18 godina,ili kad ste još u ranim godinama života, utječe na naš odabir partnera, cijeli život možda nešto tražimo..i na općenito naš psihološki profil. Koliko zapravo to utječe?
Ne znam kako utiče gubitak oca, jer je moj otac još uvek živ, ali sam imala potrebu da napišem nešto na ovu temu.
Figura oca i majke su najbitnije figure za formiranje deteta u odraslu osobu.
Ja nisam imala mnogo sreće sa ocem, a onda ni sa majkom koja je celog života bila u njegovoj senci. Kroz moje detinjstvo i odrastanje sam proživela i fizičko maltretiranje (psihičko naravno) od oca. Vratio bi se nervozan s posla i ja sam ni kriva ni dužna bila tu da ispolji sve svoje frustracije. Majka je ćutala, celog života se povlačivši pred njim. Baba i deda su mi bili neka podrška, koliko su mogli da utiču na njegovo ponašanje.
Imam sestru nad kojom se iz nekog razloga nije tako ponašao.
Kasnije sam imala problema sa govorom, pre i kroz pubertet. Prolazila razne terapije (krišom od njega me vodila tetka).
Kasnije mi se direktno mešao u odabir škole (upisala sam ono što je on hteo, jer je škola bila u mestu u kom živimo).
Kad sam rešila da se udam, zaljubila se, moj odabir ponovo nije bio u redu-on je bio siromašan, iz siromašne porodice, a on je smatrao da treba da se udam za neku “bolju priliku”… kasnije mi se mešao u brak, čak me i otvoreno nagovarao da napustim supruga, …
Sticajem još nesrećnih okolnosti ostala sam i bez posla tako da sam jedan period i finansijski zavisila od njega. Osoba koja je uživala da me “drži u šaci” celog života.
Sa skoro pedeset godina mojih, danas, a njegovih više od sedamdeset i dalje pokušava da podriva moj brak, moju porodicu.
Otpustila sam ovo iz mene. Jednostavno je izašlo.
 
Česta situacija.
Meni se dešavalo da ljudi pogrešno protumače moje reakcije i ponašanje. Ne reagujem na očekivani način.
Verovatno i sama pogresno tumacis tvoje reakcije i ponasanje- zato sto ljudi neciji nose masku- vec ih nose stotine koje ne samo da drugima prikrivaju istinu- vec ih samim sebi,
zapravo sakrivati istinu od sebe je bitnije nego od drugih.
Niko ne visi druge- ali narocito sebe onakve kakvi zaista jesu.
 
Možda je to samo odbijanje da prihvatimo istinu.
Podsvesno. Želeli bismo da smo bolji ali negde u sebi smo znamo kakvi smo.
To je ta maska.
Ljudi imaju strah da uđu u sebe. Jer bi otkrili mnogo toga, šta je bezbolnije ignorisati.
Nedavno sam odlucio da pogledam filmove A. Tarkovskog; za sad sam video 3- s jedne strane pomalo dosadni filmovi, s druge strane su izuzetno kvalitetni i iznenadjujuce je koliko Tarkovski razume ljudski psihu i neke od njenih mehanizama- npr u Solarisu izmedju ostalog pokazuje kako je “emotivna istina” jaca i bitnija od logike, i da je prihvatanje iluzija laksi ili jednostavniji nacin da se prevazidju neki problemi,
generalno uglavnom umesto uzroka problema mi trazimo opravdanje (iako nama deluje obrnuto).
 
Nedavno sam odlucio da pogledam filmove A. Tarkovskog; za sad sam video 3- s jedne strane pomalo dosadni filmovi, s druge strane su izuzetno kvalitetni i iznenadjujuce je koliko Tarkovski razume ljudski psihu i neke od njenih mehanizama- npr u Solarisu izmedju ostalog pokazuje kako je “emotivna istina” jaca i bitnija od logike, i da je prihvatanje iluzija laksi ili jednostavniji nacin da se prevazidju neki problemi,
generalno uglavnom umesto uzroka problema mi trazimo opravdanje (iako nama deluje obrnuto).
Ljudi su skloni samoobmanjivanju.
I vrlo su subjektivni.

Odbrambeni mehanizam. Svako pronalazi svoj način.
 

Back
Top