Građansko društvo i partijska država
Možemo zapaziti kako su političkim dobošarima i demagozima puna usta 'pravednog građanskog društva'. Istovremeno dok pevaju ode 'pravednom građanskom društvu', dostojnom evropskog zajedništva, prave partijsko-režimske države. Kao i u vreme zlikovca Broza, kao i u vreme autorikrate Miloševića, tako i danas u vreme pseudoreformatora imamo na delu partijsku i partijske države. Građani, koji ne pripada ili ne simpatizira ni jednu partiju, jednostavno ne može doći na čelu bilo koje važnije državne funkcije.
Da li kod nas u Srbiji građanin, nepartijski čovek može postati poslanik u Republičkoj Skupštini? Izborni zakoni i cenzusi praktično omogućuju da samo partijski ljudi i partijske lutke uđu u Skupštinu... Građansko društvo???! Demokratija???!
U skupštini svi partijski ljudi, partijska mažina, kao jedan glasaju. Žalosno jednoumlje, očigledna jadna partijska poslušnost je na delu. Dakle, glasa uvek jedan čovek, šef partije. Ako neki partijski pijun ne glasa po volji 'velikog gazde' samim tim je žigosan i anatemisan.
Kad bi partije postale vlasnici poslaničkih mandata manipulaciono zlo bi bilo uistinu još veće i strašnije.
Kad je tako, kad je na delu samo samovolja jednog čoveka – partijske glave, zašto tolike dangube vise po skupštini (i daju privid demokratije), zašto se zakonski ne reguliše da samo partijske vođe (ili u njihovoj zauzetosti njihovi portparoli) izglasavaju zakone? Tako bi se uštedeo silan novac i vreme. No očigledno partijske mašine i pijavice trebaju pred narodom i medijima davati privid demokratičnosti i dušebrižnosti,... Zaista smo kao državni sistem puno jadni i puno izopačenei,... Žalosno i tragično ...
Možemo zapaziti kako su političkim dobošarima i demagozima puna usta 'pravednog građanskog društva'. Istovremeno dok pevaju ode 'pravednom građanskom društvu', dostojnom evropskog zajedništva, prave partijsko-režimske države. Kao i u vreme zlikovca Broza, kao i u vreme autorikrate Miloševića, tako i danas u vreme pseudoreformatora imamo na delu partijsku i partijske države. Građani, koji ne pripada ili ne simpatizira ni jednu partiju, jednostavno ne može doći na čelu bilo koje važnije državne funkcije.
Da li kod nas u Srbiji građanin, nepartijski čovek može postati poslanik u Republičkoj Skupštini? Izborni zakoni i cenzusi praktično omogućuju da samo partijski ljudi i partijske lutke uđu u Skupštinu... Građansko društvo???! Demokratija???!
U skupštini svi partijski ljudi, partijska mažina, kao jedan glasaju. Žalosno jednoumlje, očigledna jadna partijska poslušnost je na delu. Dakle, glasa uvek jedan čovek, šef partije. Ako neki partijski pijun ne glasa po volji 'velikog gazde' samim tim je žigosan i anatemisan.
Kad bi partije postale vlasnici poslaničkih mandata manipulaciono zlo bi bilo uistinu još veće i strašnije.
Kad je tako, kad je na delu samo samovolja jednog čoveka – partijske glave, zašto tolike dangube vise po skupštini (i daju privid demokratije), zašto se zakonski ne reguliše da samo partijske vođe (ili u njihovoj zauzetosti njihovi portparoli) izglasavaju zakone? Tako bi se uštedeo silan novac i vreme. No očigledno partijske mašine i pijavice trebaju pred narodom i medijima davati privid demokratičnosti i dušebrižnosti,... Zaista smo kao državni sistem puno jadni i puno izopačenei,... Žalosno i tragično ...