Da li čovjek može biti sam svoj rob?

Mi smo uvek taoci sebe samih, osim onda kada nas neko fizički ne zatoči, onda je to druga stvar. Ali sva naša činjenja polaze od naših misli, a odmah nakon toga i dela. Ograničavanjem sebe na ovaj ili onaj način postajemo robovi. Niče je o ovim stvarima lepo govorio u delu "Tako je govorio Zaratustra". Niče-ov koncept nadčoveka
 
Mi smo uvek taoci sebe samih, osim onda kada nas neko fizički ne zatoči, onda je to druga stvar. Ali sva naša činjenja polaze od naših misli, a odmah nakon toga i dela. Ograničavanjem sebe na ovaj ili onaj način postajemo robovi. Niče je o ovim stvarima lepo govorio u delu "Tako je govorio Zaratustra". Niče-ov koncept nadčoveka
Ako nas još zatoče onda ispade da smo dupli taoci..
nego, sa druge strane, možda je neko npr. zatočen, ali ne osjeća se tako, npr. neko rodjen i ko živi u Sjevernoj Koreji, za drugi ne zna, da li je on taoc onda ili zatočenik, rob, iako ne zna, tj. nije svjestan iz svoje perspektive, a mi ga npr. vidimo kao taoca i neslobodnog, ili je odrednica samo subjetkivni doživljaj, jer ako se on osjeća slobodan, je li slobodan iako iz naše perspektive to nije?
 
Gok god svetom, umesto Istine i znanja, bude vladalo neznanje i glzpost, sa značenjem uzroka svih mogućih ljudskih patnji, svi ljudi sveta će da budu robovi tog svog neznaja i gluposti. Čak i oni koji svetim vladaju.
Ljubo ali šta je istina i znanje? Navodiš nešto čime se ne može ovladati u apsolutnom smislu, iako smatraš nešto za istinu i znanje, sve je to ograničeno za jedno ljudsko biće. Iako ovladamo nekim znanjem i istinom, mnogo je više znanja i istine razasute koju ne možemo uhvatiti, odnosno može se reći da smo mi osudjeni na neznanje svojim ograničenjima.
 
Ljubo ali šta je istina i znanje?
To je Zakon postojanja.
Navodiš nešto čime se ne može ovladati u apsolutnom smislu, iako smatraš nešto za istinu i znanje, sve je to ograničeno za jedno ljudsko biće.
Svako ljudsko biće, starije od 10 godina, prosećne inteligencije, može proveriti i razumeti Zakon postojanja, pod uslovom da se tome posveti.
Iako ovladamo nekim znanjem i istinom, mnogo je više znanja i istine razasute koju ne možemo uhvatiti, odnosno može se reći da smo mi osudjeni na neznanje svojim ograničenjima.
Nismo mi ničim ograničeni, već samo tražimo istinu i znanje tamo gde toga nema. Najvažnija stvar prilikom traženja znanja i istine, jeste, odgovoriti na tri osnovna egzistencijalna pitanja ŠTA postoji, KAKO i ZAŠTO.

Odgovor na prvo pitanje Šta postoji, glasi: JA.

Ako neko želi da sazna Konačnu i Večitu Istinu o postojanju stvarnosti, neka mi postavlja pitanja, a ja ču da dajem odgovore, počevši od ttvrdnje da postoji samo "JA", sve dok pitalac ne uspe da proveri i razume da je odgovor ispravan. Pa posle možemo da krenemo i sa pitanjima "kako2 i "zašto" i sa davanjem ispravnih, tj. proverljivij i razumljivih odgovora.
 
Ako nas još zatoče onda ispade da smo dupli taoci..
nego, sa druge strane, možda je neko npr. zatočen, ali ne osjeća se tako, npr. neko rodjen i ko živi u Sjevernoj Koreji, za drugi ne zna, da li je on taoc onda ili zatočenik, rob, iako ne zna, tj. nije svjestan iz svoje perspektive, a mi ga npr. vidimo kao taoca i neslobodnog, ili je odrednica samo subjetkivni doživljaj, jer ako se on osjeća slobodan, je li slobodan iako iz naše perspektive to nije?
Mislim da je sloboda vrlo subjektivan pojam, bez obzira na limite kojima neko moze biti izlozen. Covek se i u zatvoru moze osecati slobodnim ako njemu ne smeta situacija u kojoj je.
Nasa misljenja o njegovoj slobodi ne menjaju njegovu unutrasnju realnost koja je, zapravo, najbitnija.
 
Mislim da je sloboda vrlo subjektivan pojam, bez obzira na limite kojima neko moze biti izlozen. Covek se i u zatvoru moze osecati slobodnim ako njemu ne smeta situacija u kojoj je.
Nasa misljenja o njegovoj slobodi ne menjaju njegovu unutrasnju realnost koja je, zapravo, najbitnija.
Ali potencijalni problem se može desiti ako bi taj neko ko smatra da je slobodan, a u zatvoru je, dobije želju da nešto uradi van zatvora, onda on shvata da nije slobodan. E sad, on je do malo pre bio slobodan u svom umu, i onda je odjednom postao neslobodan pod uticajem želje i odsustvom mogućnosti.
Da li ga je onda sosptvena želja učinila neslobodnim?
 
Ali potencijalni problem se može desiti ako bi taj neko ko smatra da je slobodan, a u zatvoru je, dobije želju da nešto uradi van zatvora, onda on shvata da nije slobodan. E sad, on je do malo pre bio slobodan u svom umu, i onda je odjednom postao neslobodan pod uticajem želje i odsustvom mogućnosti.
Da li ga je onda sosptvena želja učinila neslobodnim?
To je isto kao i sa depresijom. Covek je depresivan jer odbija da ucini bilo sta da promeni to. Do njega je. Stanje duha je promenljivo jer zavisi od misli, pa tako i percepcija slobode.
 
Šta konkretno smatraš pod zabludom,
Pogresna predstava o necemu i pogresno rasudjivanje su zabluda.
i ključno pitanje je ako radnje proizašle iz zablude prijaju počiniocu da li ga opet čine robom?
sledujuci svoje zablude covek moze imati osecaj da se je ostvario tj. da ga niko nije ometao.
Da li zabuda isključuje osjećaj slobode ili ne?
osecaj slobode bi bio kad te drugi ili nesto ne ometa u cinjenju i misljenju.

ako zabludelog ometas u njegovom naumu on ce naravno imati osecaj da mu uskracujes slobodu.

da bi se sledujuci svoje misli covek istnski ostvario potreban uslov su valjana predstava o necemu i valjano rasudjivanje.
 
To je isto kao i sa depresijom. Covek je depresivan jer odbija da ucini bilo sta da promeni to. Do njega je. Stanje duha je promenljivo jer zavisi od misli, pa tako i percepcija slobode.
Problem kod depresije može biti spoznaja neke istine, koja će učiniti nekog depresivnim, odnosno pogled i doživljaj u odnosu na spoljni činjenični faktor koji je nepromjenjiv, neka velika tragedija npr. i sl. posle koje prosto nema povratka, tj. čovjek je nemoćan da uspostavi bilo kakvu kontrolu nad tim da ga to ne čini depresivnim, što se donekle može zaključiti opet kao sopstveno ropstvo, patnja, depresija.
 
Problem kod depresije može biti spoznaja neke istine, koja će učiniti nekog depresivnim, odnosno pogled i doživljaj u odnosu na spoljni činjenični faktor koji je nepromjenjiv, neka velika tragedija npr. i sl. posle koje prosto nema povratka, tj. čovjek je nemoćan da uspostavi bilo kakvu kontrolu nad tim da ga to ne čini depresivnim, što se donekle može zaključiti opet kao sopstveno ropstvo, patnja, depresija.
Stoicizam je lek. I Epiktet je bio rob :P
 

Back
Top