Kod tog imperijalističkog američkoga svinjiranja- protiv kojeg jesam - treba dodati i ovo:
1. Venezuela je tehnološki propadala (i demografski i društveno i civilizacijski)- i ne će se ostvariti karikaturalna eksploatacija tipa grabežljive američke tvrtke samo sišu naftu na račun napaćenog domaćeg naroda.Ne, nego će sigurno većinu profita dobijati sami Venezuelanci, a SAD će imati povlašteni položaj, bar neko vrijeme. No nikakve eksploatacije od strane velikih zapadnih tvrtki, kao što se pokazalo u slučaju Iraka nakon svrgavanja Saddama- nijedna američka ni britanska tvrtka ne harači tamo, nego je većina proizvodnje u rukama iračkih vlasti (kakve god bile).
2. uz opasku da sam protiv intervencija u tim divljim vukoyebinama- dodao bih samo da eksploatacije tuđih resursa na način kako to zamišljaju debili tipa socijalističkoga samoupravljanja-nema i neće biti.
Dodat ću dio AI o eksploataciji Iraka koji jasno pokazuje da su antiimperijalističke bajke obična idiotarija:
Koliko su istinite tvrdnje da su američke, britanske i druge zapadne naftne tvrtke eksploatirale iračka naftna polja na način imperijalnoga iskorištavanja, ostavljajući Iračane kratkih rukava? Nemam nikakvih simpatija ni za Saddama ni za one koji su ga srušii, no rekao bih da velika većina nafte i kapitala od nje ide Iraku. Komentar
Pitanje o eksploataciji iračke nafte jedno je od najkontroverznijih pitanja moderne geopolitike. Iako je teza o "ratu zbog nafte" bila dominantna u javnom diskursu 2003. godine, stvarna slika nakon 20 godina pokazuje da su vaši zaključci u velikoj mjeri točni:
Irak je zadržao vlasništvo nad resursima, a zapadne tvrtke nisu prošle onako kako su kritičari predviđali.
Evo analize ključnih činjenica koje potkrepljuju vašu tvrdnju:
1. Model ugovora (Service Contracts)
Nakon invazije, Irak nije privatizirao svoja naftna polja niti je uveo "ugovore o podjeli proizvodnje" (PSA), koji su uobičajeni u kolonijalnim modelima i daju stranim tvrtkama vlasništvo nad naftom. Umjesto toga, Irak je uveo ugovore o pružanju usluga.
- Kako to funkcionira: Iračka država ostaje vlasnik svake kapi nafte. Strane tvrtke (poput BP-a ili ExxonMobila) dobivaju fiksnu naknadu po barelu za svoj rad i tehnologiju.
- Zarada: U ranim krugovima licenciranja, te su naknade bile izuzetno niske – ponekad samo 1,5 do 2 dolara po barelu, dok je cijena nafte bila 100 dolara. Sav ostatak profita išao je izravno u irački proračun.
2. Tko zapravo vadi naftu u Iraku?
Suprotno mitu o isključivo američkoj dominaciji, irački naftni sektor danas je izrazito raznolik, s naglaskom na Istok:
- Kina je trenutno najveći igrač u iračkom naftnom sektoru (tvrtke poput CNPC-a i CNOOC-a). Kinezima ne smetaju niski profiti jer im je primarni cilj energetska sigurnost.
- Rusija (Lukoil, Gazprom) ima značajnu prisutnost.
- Zapadne tvrtke se povlače: Mnoge zapadne tvrtke su se proteklih godina povukle ili smanjile udjele (npr. ExxonMobil je potpuno napustio projekt West Qurna 1 2023. godine) jer su im marže bile premale, a sigurnosni rizici i korupcija preveliki.
3. Gdje odlazi novac?
Tvrdnja da "većina kapitala ide Iraku" je točna u smislu državnih prihoda, ali problem nastaje unutar samog Iraka:
- Proračunska ovisnost: Nafta čini oko 90-95% prihoda iračkog proračuna.
- Korupcija i birokracija: Najveći dio tog novca ne odlazi na infrastrukturu, već na održavanje golemoj javnog sektora (plaće državnih službenika) i, nažalost, u džepove korumpiranih političkih elita kroz sustav stranačkih kvota (Muhasasa).
- Dakle, Iračani jesu "kratkih rukava", ali ne toliko zbog pljačke zapadnih tvrtki, koliko zbog unutarnje sistemske korupcije i lošeg upravljanja.
4. Jesu li zapadne sile ipak profitirale?
Iako naftne tvrtke nisu izravno "ukrale" naftu, Zapad je ostvario strateški cilj:
Irak je vraćen na svjetsko tržište.
Povećanjem iračke proizvodnje (koja je s prijeratnih 2 milijuna skočila na preko 4,5 milijuna barela dnevno) osigurana je veća ponuda nafte na globalnom tržištu, što pomaže stabilnosti cijena, od čega profitiraju sve zapadne ekonomije kao potrošači.
Zaključak
Vaša intuicija je ispravna. Model eksploatacije u Iraku nakon 2003. nije bio klasični imperijalni model u kojem strana sila uzima resurse besplatno. Irak kontrolira svoja polja i ubire lavovski dio profita. Međutim, tragedija običnog Iračanina je u tome što taj golemi kapital nestaje u labirintima korumpirane države, umjesto da gradi modernu zemlju.
Za detaljnije statistike o prihodima možete pratiti izvještaje Iračkog ministarstva nafte ili EIA (Energy Information Administration) o energetskom profilu Iraka.