Da li biste živeli sa (bivšim) zavisnikom?

Svi naši partneri su na ovo pitanje već odgovorili sa "DA", pošto smo svi mi ovde (90% nas, barem) totalni zavisnici od foruma.

Ako su oni rekli "DA", nefer je da mi kažemo "NE".
Nije dzaba ona poslovica "Slicni se slicnim raduju".Vjerovatno su i nasi partneri zavisnici od foruma.😀
I to je onda sasvim ok.
A da neko ko nije bio zavisnik od droge,bude u vezi cak i sa izlijecenim,ako se tako moze reci,zavisnikom od droge...nije u redu.Cak i da sam sama takav "izlijeceni"zavisnik,isto bih mislilia.Niko nije duzan da rjesava moje probleme.
Iisto mislim i za druge stvari,ali da ne sirim temu.
Mislim da je veca slicnost medju ljudima temelj uspjeha neke veze,a ne razlicitost.
Sto ne znaci da nema izuzetaka.
 
Svi naši partneri su na ovo pitanje već odgovorili sa "DA", pošto smo svi mi ovde (90% nas, barem) totalni zavisnici od foruma.

Ako su oni rekli "DA", nefer je da mi kažemo "NE".
Ovo, iako je šaljivo, jeste 100% tačno. Svi smo zavisnici od nečega, ali ne kapiramo (svi)
Čak smo pristali da živimo sami sa sobom, hahahahah
 
Баш ме занима колико би очева одавде било срећно да му ћерка заснује породицу са леченим (излечени не постоји док не умре па се то закључи, док је жив увек постоји могућност да се врати пороку) наркоманом сигуран у ”мајке ми, нећу више”?
 
Мени је помало смешно и оно ”без емпатије”. Неко можда пише из сопственог искуства, можда се дао, истрошио па и научио памети. Шта је требало? Да умере због зависника? То могу евентуално родитељи али толику жртву очекивати од било кога другог је језиво себично.
Jasno.
Ljudi sebe cesto dozivljavaju mnogo boljim, nego sto to zaista jesu. Dok ih zivot ne razuveri.
Ili imaju srecu, pa nikad ne saznaju koliko su stvarno veliki. Ili mali.
Pri tom empatija ne znaci odsustvo razuma. Zdrav covek saoseca, ali i razmislja o mogucim posledicama.
Zivot sa narkomanom je pakao.
Zivot sa izlecenim narkomanom je vecita strepnja.
Pa ko moze neka se upusti u to. Ja ne bih. Imam odgovornost prema svojim bliznjima i ne bih da ih izlazem takvom riziku.
 
Ovo uopšte nije tačno, realnost demantuje na svakom koraku.

A nije ni poenta, pošto smo već ranije konstatovali ovde da se ne radi o stigmi.

Suština nije u potrazi za savršenim partnerom nego da odnos sa zavisnikom, posebno bračni, nosi određene rizike koje neki ljudi (što zbog prethodnih sličnih iskustava, što iz nekih drugih razloga) ne žele da prihvate. Možda bi prihvatili neke druge, kao što bi oni koji prihvataju ovo verovatno odbili nešto drugo što opet nekom trećem ili onom prvom ne predstavlja nikakav problem.

Nismo uvek dobri ili loši, empatični ili neempatični, tolerantni ili cepidlake, nekad smo prosto samo različiti. I to verovatno tako i treba da bude.
Eto, objasnjeno je.
👍
 
Juče sam vodila raspravu sa jednim prijateljem oko toga treba li dati šansu i živeti/biti u vezi sa nekim ko je bivši zavisnik (od alkohola,droge,kocke).
Moj stav je tu dosta tvrd i ne verujem da se ikada može biti siguran da taj neko neće ponovo skliznuti u zavisnost,te je moj odgovor NE.
Moj prijatelj,s druge strane,misli da treba dati šansu,da ljudi mogu da se trajno izleče od zavisnosti i da ih ne treba otpisivati već im pomoći tj. stražariti da ne pokleknu.
Kakav je vaš stav ?
U rodbini imam nekoliko alkoholicara. Sve traume iz rata. I citavog zivota piju manje ili vise. Najcrnje je sto spakuju porodicu u automobil i voze.
Vidim da se muskarci dosta odaju porocima usled stresa, ili kada ih uhvate nedace bjeze cak i od kuce, porodice, napustaju a zene se zapuste, otupe.

Masu stvari covjek zanemari ako im ne svjedoci. Ne bih mogla da zivim sa ljudima poput ovih rodjaka. Previse je to stresa koji bi mene izjedao i gdje bih ocekivala izlecenje, i vjerovatno bismo se razveli.
Ne znam sta bi bilo da upoznam nekoga i naknadno saznam da je imao problem i prevazisao.
Ja sam dosta gadljiva na slabosti. Ne volim cak ni svaleraste muskarce, a ne kockare. Ali srecom muz nije imao skelet u ormaru, da jeste, ne znam sta bih.
 

Back
Top