Crvenkapa je priča koju su svi čitali, tako da ova diskusija pogodna za sve ljubitelje lepe reči. Ja ne bih o formi same priče, / to će već obaviti neko ko je završio književnost , po mogućstvu svetsku, jer priča je internacionalna/. Meni su interesantni likovi, impresivno osmisljeni sa dubokom psihološkom pozadinom, koju joj ne mogu poreći čak ni dobri poznavaoci klasike.
Elem, ja bih krenula od Crvenkapine mame. Mene zbunjuje i ujedno odusevljava ta samosvesna osoba, koja je svojim vaspitnim metodima prevazišla čak i Slobodnu decu Samerhila. Na samom početku je upoznajemo kao ženu sa zavidnom empatijom . Dirljiva je njena briga prema njenoj majci / u priči prikazanoj kao Crvenkapina baka / . Ona dobro pretpostavlja da gore pomenuta nam baka , bolesna i vezana za krevet, mora nešto da jede. Stoga je pripremila hladnu zakusku koju je spakovala u omanji ranac , ali tu dolazi do njenog prvog konflikta , koji daje posebnu čar njenom daljem postupanju. Naime , da bi se stiglo do bake, trebalo je preći par desetina kilometara, a sve kroz pustinju i prasumu.
Zašto je lik koji je predmet ove sveobuhvatne analize, nazvan Crvenkapina mama , napravio toliku prostornu i svakoliku distancu sa staricom, zar nije bilo jednostavnije da je neguje u svojoj kućici svojoj slobodici? Odgovor može biti dvostruk: ili to nije bila njena majka već majka njenog supruga / u mom kraju se ta vrsta srodstva naziva- svekrva / ili je Mama pre Darvina spoznala teoriju po kojoj samo najači opstaju. U svakom slučaju, Bože hvalim te što nije bila srpskog roda, završila bi u Hagu .
Nadalje čitajući priču bez daha, nailazimo na momenat da Crvenkapa po zadatku mora da odnese hranu svojoj baki . I opet dolazim u moralnu dilemu vezanu za lik i delo već psihološki tretiranog lika majke. Sada je već izvesno da ista mama nije mama sa ovih područja, jer naše mame brinu o svom potomstvu odavde do večnosti i nikad ne bi ni probudile svoje nejače u podne a kamoli poslale na tako rizičan put. Kakva je to samo majka- hrabrost! Ona šalje svoju kćer, sa sve crvenom kapicom na glavi / ta kapa je čisto marketinški potez, logo priče /, da prepešači tričavu desetinu kilometara, kroz već opisanu ambijentalnu celinu prašumskog eko sistema i odnese ručak baki. Tu do punog izražaja dolazi sva veličina i dalekovidost mamacrvenkape. Ona / majka / joj / Crvenkapi / kaže, upozorava je, ne ostavlja je u neznanju- da mora da ide pravo i da pazi , da pazi jako, najače na svetu, jer šuma sem što obiluje vilama i vilenjacima , predstavlja prirodno stanište životinjske vrste canis lupus, u narodu poznatije kao vuk . Kakva je to fenomenalna psihološka strategija majke koja svoje crvenkapasto dete ne edukuje ispraznim pričama, nego je stavlja u neposrednu opasnost- pa ko preživi , pričaće.
Ova moja kritika je malo smandrljana, ali se nadam da ste me razumeli. I nije skroz plagijat, samo sam osnovnu ideju kupila od E. Berna .
Nadam se da će neko preuzeti dalju analizu.
Mi ovde na Forumu bar da kritikujemo umemo.
Elem, ja bih krenula od Crvenkapine mame. Mene zbunjuje i ujedno odusevljava ta samosvesna osoba, koja je svojim vaspitnim metodima prevazišla čak i Slobodnu decu Samerhila. Na samom početku je upoznajemo kao ženu sa zavidnom empatijom . Dirljiva je njena briga prema njenoj majci / u priči prikazanoj kao Crvenkapina baka / . Ona dobro pretpostavlja da gore pomenuta nam baka , bolesna i vezana za krevet, mora nešto da jede. Stoga je pripremila hladnu zakusku koju je spakovala u omanji ranac , ali tu dolazi do njenog prvog konflikta , koji daje posebnu čar njenom daljem postupanju. Naime , da bi se stiglo do bake, trebalo je preći par desetina kilometara, a sve kroz pustinju i prasumu.
Zašto je lik koji je predmet ove sveobuhvatne analize, nazvan Crvenkapina mama , napravio toliku prostornu i svakoliku distancu sa staricom, zar nije bilo jednostavnije da je neguje u svojoj kućici svojoj slobodici? Odgovor može biti dvostruk: ili to nije bila njena majka već majka njenog supruga / u mom kraju se ta vrsta srodstva naziva- svekrva / ili je Mama pre Darvina spoznala teoriju po kojoj samo najači opstaju. U svakom slučaju, Bože hvalim te što nije bila srpskog roda, završila bi u Hagu .
Nadalje čitajući priču bez daha, nailazimo na momenat da Crvenkapa po zadatku mora da odnese hranu svojoj baki . I opet dolazim u moralnu dilemu vezanu za lik i delo već psihološki tretiranog lika majke. Sada je već izvesno da ista mama nije mama sa ovih područja, jer naše mame brinu o svom potomstvu odavde do večnosti i nikad ne bi ni probudile svoje nejače u podne a kamoli poslale na tako rizičan put. Kakva je to samo majka- hrabrost! Ona šalje svoju kćer, sa sve crvenom kapicom na glavi / ta kapa je čisto marketinški potez, logo priče /, da prepešači tričavu desetinu kilometara, kroz već opisanu ambijentalnu celinu prašumskog eko sistema i odnese ručak baki. Tu do punog izražaja dolazi sva veličina i dalekovidost mamacrvenkape. Ona / majka / joj / Crvenkapi / kaže, upozorava je, ne ostavlja je u neznanju- da mora da ide pravo i da pazi , da pazi jako, najače na svetu, jer šuma sem što obiluje vilama i vilenjacima , predstavlja prirodno stanište životinjske vrste canis lupus, u narodu poznatije kao vuk . Kakva je to fenomenalna psihološka strategija majke koja svoje crvenkapasto dete ne edukuje ispraznim pričama, nego je stavlja u neposrednu opasnost- pa ko preživi , pričaće.
Ova moja kritika je malo smandrljana, ali se nadam da ste me razumeli. I nije skroz plagijat, samo sam osnovnu ideju kupila od E. Berna .
Nadam se da će neko preuzeti dalju analizu.
Mi ovde na Forumu bar da kritikujemo umemo.