Nevjerovatno je koliko neka od tih malih naizgled nevinih dječijih bića
ponekad u sebi mogu nositi surovosti i zla. Sjećam se da smo bili na
času likovnog, mogli smo biti peti-šesti razred. Likovno nam je predavao
nastavnik Miladin koji je u naš mali grad došao čak iz Srbije, a sudeći
po njegovom specifičnom akcentu, vrlo moguće negdje sa juga, pa nam
se učinilo da bi bilo zgodno da mu damo neki nadimak koji bi odgovarao
temperamentu južnjaka – Miladinče. Tog dana naš zadatak je bio da
crtamo cijelu figuru čovjeka, pa je nastavnik Miladinče, svojim tamnim
očima neko vrijeme kružio pogledom po razredu, da bi mu se na kraju
pogled zaustavio na djevojčici koja je sjedila zajedno sa mnom
i rekao joj da ode do table i stane ispred nje kao model koji ćemo
mi ostali crtati. Djevojčica se neko vrijeme vrpoljila i snebivala u klupi, pa
tek nakon što je nastavnik Miladin ponovio da ustane, sa nekim grčem
na licu otišla do table, zaustavila se ispred nje i okrenula prema nama.
Pred tablom je stajala skoro cijeli čas, a mi smo za to vrijeme imali
slobodu da odšetamo do nje kako bi bolje vidjeli neki detalj za slučaj da ga
iz svoje klupe nismo mogli dovoljno dobro uočiti pa nacrtati. Pred sami
kraj časa kad su naši crteži bili završeni, nastavanik Miladin joj je
rekao da se vrati u klupu, a nama ostalima da slobodno prošetamo
od klupe do klupe i vidimo radove naših drugara. Nedugo potom, našoj
klupi prišao je plavokosi dječak koji je sjedio u posljednjoj klupi noseći
u rukama svoj crtež. Spustio ga je na sto izmedju nas dvije, uperio prst
prema jednom detalju na crtežu i obratio se djevojčici rekavši naglas
kako je nacrtao čak i to. Pogledavši malo bolje, spazih da pokazuje na
njenu desnu cipelu koja je sa jedne strane bila odlijepljena. I dok je on
držao prst na puknutoj cipeli i zlurado se cerio, djevojčicino lice je oblilo
rumenilo, a oči su joj se napunile teškim dječijim suzama.
Riada
ponekad u sebi mogu nositi surovosti i zla. Sjećam se da smo bili na
času likovnog, mogli smo biti peti-šesti razred. Likovno nam je predavao
nastavnik Miladin koji je u naš mali grad došao čak iz Srbije, a sudeći
po njegovom specifičnom akcentu, vrlo moguće negdje sa juga, pa nam
se učinilo da bi bilo zgodno da mu damo neki nadimak koji bi odgovarao
temperamentu južnjaka – Miladinče. Tog dana naš zadatak je bio da
crtamo cijelu figuru čovjeka, pa je nastavnik Miladinče, svojim tamnim
očima neko vrijeme kružio pogledom po razredu, da bi mu se na kraju
pogled zaustavio na djevojčici koja je sjedila zajedno sa mnom
i rekao joj da ode do table i stane ispred nje kao model koji ćemo
mi ostali crtati. Djevojčica se neko vrijeme vrpoljila i snebivala u klupi, pa
tek nakon što je nastavnik Miladin ponovio da ustane, sa nekim grčem
na licu otišla do table, zaustavila se ispred nje i okrenula prema nama.
Pred tablom je stajala skoro cijeli čas, a mi smo za to vrijeme imali
slobodu da odšetamo do nje kako bi bolje vidjeli neki detalj za slučaj da ga
iz svoje klupe nismo mogli dovoljno dobro uočiti pa nacrtati. Pred sami
kraj časa kad su naši crteži bili završeni, nastavanik Miladin joj je
rekao da se vrati u klupu, a nama ostalima da slobodno prošetamo
od klupe do klupe i vidimo radove naših drugara. Nedugo potom, našoj
klupi prišao je plavokosi dječak koji je sjedio u posljednjoj klupi noseći
u rukama svoj crtež. Spustio ga je na sto izmedju nas dvije, uperio prst
prema jednom detalju na crtežu i obratio se djevojčici rekavši naglas
kako je nacrtao čak i to. Pogledavši malo bolje, spazih da pokazuje na
njenu desnu cipelu koja je sa jedne strane bila odlijepljena. I dok je on
držao prst na puknutoj cipeli i zlurado se cerio, djevojčicino lice je oblilo
rumenilo, a oči su joj se napunile teškim dječijim suzama.
Riada
Poslednja izmena:
