Dragan_srbcg
Ističe se
- Poruka
- 2.641
OBJAVLjENI TRANSKRIPTI KOJI DOKAZUJU UČEŠĆE CRNOGORSKIH DRŽAVLjANA U ZLOČINU POČINjENOM NAD SRBIMA U ČAJNIČU
Pljevljaci agenti bosanske Udbe
Iz transkripta razgovora koje je objavio Semir Halilović, sin ratnog komandanta muslimanskih snaga u BiH, pokazuje se da su crnogorski državljani, iz Pljevalja, učestvovali u zločinima nad Srbima u Čajniču. Na osnovu tih transkripta se vidi da su pojedini pljevaljski muslimani pružali logističku podršku i aktivno učestvovali u pokolju srpskih civila 14. februara 1993. godine.
U dokumentima koje je objavio Halilović se precizno navodi naredba kako treba izvesti napad u Čajniče u ranu zoru preko teritorije Crne Gore. Takođe, otkrivaju se i detalji razgovora načelnika sektora Službe državne bezbjednosti Sarajevo Envera Mujesinovića i Fahrudina Radovčića. Halilović kroz dokumenta objašnjava kako su tekle pripreme za napad muslimanskih snaga iz Goražda na teritoriju Opštine Čajniče, kao i ko je bio saučesnik i pomogač pomenutim vojnim formacijama tokom napada, u kome je na zvjerski način ubijeno više desetina srpskih civila. Takođe, on detaljno objašnjava kroz pomenuti razgovor čelnika muslimanske državne bezbjednosti ko su bili saradnici snaga iz pljevaljske Bukovice i kako je uz njihovu pomoć izbjegnut susret sa Vojskom Jugoslavije, a pri tom iskorišćenja teritorija Crne Gore za napad s leđa na nezaštićena srpska sela čajničke opštine.
Halilović u knjizi "Državna tajna" navodi da su muslimanskoj vojsci pomagali kuriri, crnogorski državljani koji su im javljali kretanje pripadnika Vojske Jugoslavije. Oni su muslimanske snage, po dogovoru sa službenicima SDB, prihvatili na teritoriji Crne Gore i odveli ih na bezbjedno mjesto.
Decidno se u transkriptu navodi da napad treba izvesti sa teritorije Bukovice, te da je potrebno obezbijediti ljude koji dobro poznaju taj teren.
U navodima se, međutim, strogo upozorava da treba po svaku cijenu izbjeći sukob sa Vojskom Jugoslavije, kao i da je plan za napad dobro razrađen. Za to su bili zaduženi kuriri Pljevljaci Mamko Bungur i Samir Vranj, koji su obavljali prihvat muslimanskih jedinica na granici noć uoči napada.
Muslimanska Udba u Sarajevu je imala i razrađen plan šta treba činiti poslije napada.
Po okončanju napada, kako se navodi u "Državnoj tajni", neophodno je bilo inscenirati da Vojska Jugoslavije vrši pritisak na Muslimane u Bukovici, kako bi pojedinci od njih bili zaštićeni od bilo kakvog pritiska.
Oni, takođe, navode da u javnosti poslije akcije treba pustiti i vijest da Vojska Jugoslavije vrši pritisak na žitelje Bukovice da se isele, kako bi pojedince zaštitili od odgovornosti za napad.
Napad muslimanskih snaga na sela čajničke opštine Ponikve, Trpinje i Šapići počeli su u ranim časovima 14. februara 1993. godine. Muslimanska vojska je tom prilikom došla iz pravca Goražda na teritoriju Crne Gore, tačnije prostor pljevaljske Bukovice, odakle su uz pomoć Muslimana iz Bukovice napali pomenuta sela s leđa. Tokom tog napada ubijeni su: Dušanka i Željko Mašić, Božo, Stanojka i Trifko Dačević, Miroslav Krnojelac, Duško Katana, Dušan Čokorilo, Darinka Pjević, Vučko i Stevo Kovačević, Dušan i Rajko Pjević, Vukosav Ristanović, Zdravko Vuković, Milan Vujović, Ratko Krezović, Radovan Stanišić, Aleksa Tanasković, Todor Janjić, Mirko Lasica, Mlađen Drakula, Nikola Pljevaljčić i Vladislav Đuković. Pored poginulih, istog dana su zarobljeni Polka i njena šestogodišnja kćerka Ivana Mašić. Polka je četiri mjeseca nakon razmjene zarobljenika preminula od posljedica torture u muslimanskom zatvoru u Goraždu.
Tim povodom u nekoliko navrata je zahtijevano od bivšeg vrhovnog državnog tužioca da preduzme mjere kako bi se ispitalo učešće crnogorskih državljana u ovom zločinu. Ona je pred kraj svog mandata saopštila kako će tužilaštvo reagovati ukoliko bude bilo kakvih dokaza u vezi sa tim, kao i ukoliko to bude zahtijevalo tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Vrhovno tužilaštvo BiH se bavilo istragom o zločinu u Čajniču, a saslušano je i nekoliko svjedoka. Međutim, do danas niko nije procesuiran zbog tih nedjela.
Takođe, i predsjednik Nove srpske demokratije Andrija Mandić je u crnogorskoj skupštini, na sjednici kojoj je prisustvovala i Vesna Medenica, dostavio brojne dokaze o zločinima koje su crnogorski državljani počinili u Čajniču nad srpskim civilima.
Mandić je tom prilikom poslanicima i vrhovnom državnom tužiocu dostavio video materijale na kojima se jasno vidi na koji način su mučeni i ubijani srpski civili u Čajniču, kao i svjedočenja preživjelih.
B.Je.-M.V.R.-D.Ž.
Transkript razgovora
U knjizi "Državna tajna" je objavljen dokument sa transkriptom razgovora između dvojice načelnika sarajevske SDB, koji dogovaraju pokolj Srba u Čajniču.
Enver: - ...Kako to izvesti kada je crnogorska granica dobro čuvana od pripadnika Vojske Jugoslavije?
Fahrudin: - Postoje kuriri na crnogorskoj teritoriji koji nas obavještavaju o kretanju Vojske Jugoslavije.
Enver: - Znači napad treba izvesti sa teritorije Bukovice, a da li postoje ljudi koji poznaju teren - navodi se u traskriptima razgovora muslimanskih starješina državne bezbjednosti Mujesinovića i Radovčića.
U navodima traskripta se upozorava da treba, po svaku cijenu, izbjeći sukob sa Vojskom Jugoslavije kao i da je plan za napad dobro razrađen.
Fahrudin: - Pa već sam ti rekao, kuriri Mamko Bungur i Samir Vranj će prihvatiti naše jedinice na granici i sprovesti ih na bezbjedno mjesto noć uoči napada.
Enver: - Trebalo bi kontaktirati Rizvanovića, njegov otac Šaban je naš čovjek za vezu.
Fahrudin: - Već sam to učinio, jedna će grupa 13.2.1993. biti smještena kod Rizvanovića. Nju će voditi Mujko Dedović. Svi oni su upoznati sa akcijom - navodi se u razgovoru pomenutih lica i dodaje da je po okončanju napada neophodno inscenirati da Vojska Jugoslavije vrši pritisak na Muslimane u Bukovici kako bi pojedinci od njih bili zaštićeni od bilo kakvog pritiska.
Enver: - U javnosti poslije akcije treba, takođe, pustiti i vijest da Vojska Jugoslavije vrši pritisak na žitelje Bukovice da se isele, kako bi pojedince zaštitili od odgovornosti za napad.
Fahrudin: - To je takođe u planu, na tome je insistirao i Rizvanović, jer je njegov otac Šaban poznat u tome kraju.
Enver: - Sa čitavim udruženjem Sandžaklija i svim građanima.
Fahrudin: - Imamo mi imena svih pripadnika Vojske Jugoslavije i policije na tom rejonu, pa ćemo smisliti dobru priču za javnost.
Enver: - Dobro, onda poselami naše.
Fahrudin: - Selam i tebi... - navodi se u razgovoru Envera Mujesinovića i Fahrudina Radovčića.
Krivične prijave protiv 38 lica
Zbog zločina nad civilnim stanovništvom 27. februara 1993. godine u Čajniču tamošnji centar bezbjednosti je izdao potjernicu za 38 Pljevljaka. Potjernica je nekoliko dana kasnije dostavljena i pljevaljskom centru bezbjednosti, ali do danas na tom planu ništa nije učinjeno.
Sva optužena lica za zločine nad srpskim življem u selima koja pripadaju čajničkoj opštini su rodom iz pljevaljskog sela Bukovice, koje se nalazi na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom. Mještani Bukovice su rijetko, sem zbog administrativnih obaveza, dolazili u SO Pljevlja. Nakon osnovne škole uglavnom su dalje školovanje nastavljali u desetak kilometara udaljenom Čajniču ili Goraždu, pa čak i u Sarajevu, gdje su se i zapošljavali.
Po nezvaničnim informacijama koje smo dobili iz CB-a Pljevlja, većina osumnjičenih je napustila Pljevlja prije nekoliko godina, dok neki više nijesu među živima.
Tako je Džemo Bavčić jedno vrijeme primao vojnu invalidsku penziju, a umro je u Turskoj 1994. godine. Šefko Osmanagić bio je pripadnik federalne vojske Bosne i Hercegovine i poginuo je tokom ratnih sukoba.
Džafer i Samir Bungur trenutno žive u Goraždu. Samir je prije nekoliko godina, zajedno sa nekoliko službenika Fonda za humanitarno pravo, istraživao otmicu nekoliko Muslimana iz Bukovice, koja se dogodila 1993. godine. Ešref Bungur nije u bliskoj rodbinskoj vezi sa Džaferom i Samirom, a prije rata radio je kao poštar u Čajniču. Poslije rata kratko je boravio u Pljevljima, a potom je otišao za Tursku. Sada živi i radi u Njemačkoj. Braća Suad i Jusuf Moćević su živjeli u Čajniču, a u Bukovici imaju porodično imanje. Braća Moćević bili su pripadnici "zelenih beretki".
Svjedočenja
Mještanin sela Bukovice Miloš Milinković, jedan od svjedoka zločina, ispričao je ranije da je u pokolju srpskog stanovništva na području sela opštine Čajniča učestvovalo 38 Muslimana njegovih komšija, koje je, kako kaže, predvodio Salem Tahirović, rezervni major bivše JNA iz bukovičkog zaseoka Cerjanca.
- Njima je oružje dopremao sa teritorije pljevaljske opštine Hamed Stovrag, zvani Hamče. Početkom ove godine trojica sa spiska za kojima je izdata potjernica pokušala su da dođu u Pljevlja. Međutim, iako ih je policija zaustavila i imala podatak da je za njima raspisana potjernica zbog ratnih zločina, oni nijesu uhapšeni, već vraćeni. To je bilo na Metaljci, a pouzdano znam da veliki broj ratnih zločinaca sa potjernice dolazi i glasa u Pljevljima kao da se ništa nije dogodilo – tvrdio je Milinković.
On je istakao da su pojedini Muslimani iz sela Bukovica već prvi dan nakon prelaska granice ubili bračni par Rajka i Darinku Pijević.
- Očevici tvrde da su zločinci, nakon što su ga zaklali, trinaestogodišnjem Željku Mašiću izvadili zube i pravili niske po njegovom tijelu. Ubadali su ga noževima po grudima, a izvađene zube zabijali u tijelo. Tripku Dačeviću ostao je nož u vratu i kada je naišao njegov sin Nebojša rekao mu je: "Zakla me Bungur". Polku Mašić su silovali pored njene sedmogodišnje kćerke skoro do besvjesti. Ona je samo ćutala, jer su joj prijetili da će silovati i kćerku. Ubrzo nakon razmjene zarobljenika Polka je umrla.
http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Drustvo&datum=2009-10-15&clanak=204789
Pljevljaci agenti bosanske Udbe
Iz transkripta razgovora koje je objavio Semir Halilović, sin ratnog komandanta muslimanskih snaga u BiH, pokazuje se da su crnogorski državljani, iz Pljevalja, učestvovali u zločinima nad Srbima u Čajniču. Na osnovu tih transkripta se vidi da su pojedini pljevaljski muslimani pružali logističku podršku i aktivno učestvovali u pokolju srpskih civila 14. februara 1993. godine.
U dokumentima koje je objavio Halilović se precizno navodi naredba kako treba izvesti napad u Čajniče u ranu zoru preko teritorije Crne Gore. Takođe, otkrivaju se i detalji razgovora načelnika sektora Službe državne bezbjednosti Sarajevo Envera Mujesinovića i Fahrudina Radovčića. Halilović kroz dokumenta objašnjava kako su tekle pripreme za napad muslimanskih snaga iz Goražda na teritoriju Opštine Čajniče, kao i ko je bio saučesnik i pomogač pomenutim vojnim formacijama tokom napada, u kome je na zvjerski način ubijeno više desetina srpskih civila. Takođe, on detaljno objašnjava kroz pomenuti razgovor čelnika muslimanske državne bezbjednosti ko su bili saradnici snaga iz pljevaljske Bukovice i kako je uz njihovu pomoć izbjegnut susret sa Vojskom Jugoslavije, a pri tom iskorišćenja teritorija Crne Gore za napad s leđa na nezaštićena srpska sela čajničke opštine.
Halilović u knjizi "Državna tajna" navodi da su muslimanskoj vojsci pomagali kuriri, crnogorski državljani koji su im javljali kretanje pripadnika Vojske Jugoslavije. Oni su muslimanske snage, po dogovoru sa službenicima SDB, prihvatili na teritoriji Crne Gore i odveli ih na bezbjedno mjesto.
Decidno se u transkriptu navodi da napad treba izvesti sa teritorije Bukovice, te da je potrebno obezbijediti ljude koji dobro poznaju taj teren.
U navodima se, međutim, strogo upozorava da treba po svaku cijenu izbjeći sukob sa Vojskom Jugoslavije, kao i da je plan za napad dobro razrađen. Za to su bili zaduženi kuriri Pljevljaci Mamko Bungur i Samir Vranj, koji su obavljali prihvat muslimanskih jedinica na granici noć uoči napada.
Muslimanska Udba u Sarajevu je imala i razrađen plan šta treba činiti poslije napada.
Po okončanju napada, kako se navodi u "Državnoj tajni", neophodno je bilo inscenirati da Vojska Jugoslavije vrši pritisak na Muslimane u Bukovici, kako bi pojedinci od njih bili zaštićeni od bilo kakvog pritiska.
Oni, takođe, navode da u javnosti poslije akcije treba pustiti i vijest da Vojska Jugoslavije vrši pritisak na žitelje Bukovice da se isele, kako bi pojedince zaštitili od odgovornosti za napad.
Napad muslimanskih snaga na sela čajničke opštine Ponikve, Trpinje i Šapići počeli su u ranim časovima 14. februara 1993. godine. Muslimanska vojska je tom prilikom došla iz pravca Goražda na teritoriju Crne Gore, tačnije prostor pljevaljske Bukovice, odakle su uz pomoć Muslimana iz Bukovice napali pomenuta sela s leđa. Tokom tog napada ubijeni su: Dušanka i Željko Mašić, Božo, Stanojka i Trifko Dačević, Miroslav Krnojelac, Duško Katana, Dušan Čokorilo, Darinka Pjević, Vučko i Stevo Kovačević, Dušan i Rajko Pjević, Vukosav Ristanović, Zdravko Vuković, Milan Vujović, Ratko Krezović, Radovan Stanišić, Aleksa Tanasković, Todor Janjić, Mirko Lasica, Mlađen Drakula, Nikola Pljevaljčić i Vladislav Đuković. Pored poginulih, istog dana su zarobljeni Polka i njena šestogodišnja kćerka Ivana Mašić. Polka je četiri mjeseca nakon razmjene zarobljenika preminula od posljedica torture u muslimanskom zatvoru u Goraždu.
Tim povodom u nekoliko navrata je zahtijevano od bivšeg vrhovnog državnog tužioca da preduzme mjere kako bi se ispitalo učešće crnogorskih državljana u ovom zločinu. Ona je pred kraj svog mandata saopštila kako će tužilaštvo reagovati ukoliko bude bilo kakvih dokaza u vezi sa tim, kao i ukoliko to bude zahtijevalo tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Vrhovno tužilaštvo BiH se bavilo istragom o zločinu u Čajniču, a saslušano je i nekoliko svjedoka. Međutim, do danas niko nije procesuiran zbog tih nedjela.
Takođe, i predsjednik Nove srpske demokratije Andrija Mandić je u crnogorskoj skupštini, na sjednici kojoj je prisustvovala i Vesna Medenica, dostavio brojne dokaze o zločinima koje su crnogorski državljani počinili u Čajniču nad srpskim civilima.
Mandić je tom prilikom poslanicima i vrhovnom državnom tužiocu dostavio video materijale na kojima se jasno vidi na koji način su mučeni i ubijani srpski civili u Čajniču, kao i svjedočenja preživjelih.
B.Je.-M.V.R.-D.Ž.
Transkript razgovora
U knjizi "Državna tajna" je objavljen dokument sa transkriptom razgovora između dvojice načelnika sarajevske SDB, koji dogovaraju pokolj Srba u Čajniču.
Enver: - ...Kako to izvesti kada je crnogorska granica dobro čuvana od pripadnika Vojske Jugoslavije?
Fahrudin: - Postoje kuriri na crnogorskoj teritoriji koji nas obavještavaju o kretanju Vojske Jugoslavije.
Enver: - Znači napad treba izvesti sa teritorije Bukovice, a da li postoje ljudi koji poznaju teren - navodi se u traskriptima razgovora muslimanskih starješina državne bezbjednosti Mujesinovića i Radovčića.
U navodima traskripta se upozorava da treba, po svaku cijenu, izbjeći sukob sa Vojskom Jugoslavije kao i da je plan za napad dobro razrađen.
Fahrudin: - Pa već sam ti rekao, kuriri Mamko Bungur i Samir Vranj će prihvatiti naše jedinice na granici i sprovesti ih na bezbjedno mjesto noć uoči napada.
Enver: - Trebalo bi kontaktirati Rizvanovića, njegov otac Šaban je naš čovjek za vezu.
Fahrudin: - Već sam to učinio, jedna će grupa 13.2.1993. biti smještena kod Rizvanovića. Nju će voditi Mujko Dedović. Svi oni su upoznati sa akcijom - navodi se u razgovoru pomenutih lica i dodaje da je po okončanju napada neophodno inscenirati da Vojska Jugoslavije vrši pritisak na Muslimane u Bukovici kako bi pojedinci od njih bili zaštićeni od bilo kakvog pritiska.
Enver: - U javnosti poslije akcije treba, takođe, pustiti i vijest da Vojska Jugoslavije vrši pritisak na žitelje Bukovice da se isele, kako bi pojedince zaštitili od odgovornosti za napad.
Fahrudin: - To je takođe u planu, na tome je insistirao i Rizvanović, jer je njegov otac Šaban poznat u tome kraju.
Enver: - Sa čitavim udruženjem Sandžaklija i svim građanima.
Fahrudin: - Imamo mi imena svih pripadnika Vojske Jugoslavije i policije na tom rejonu, pa ćemo smisliti dobru priču za javnost.
Enver: - Dobro, onda poselami naše.
Fahrudin: - Selam i tebi... - navodi se u razgovoru Envera Mujesinovića i Fahrudina Radovčića.
Krivične prijave protiv 38 lica
Zbog zločina nad civilnim stanovništvom 27. februara 1993. godine u Čajniču tamošnji centar bezbjednosti je izdao potjernicu za 38 Pljevljaka. Potjernica je nekoliko dana kasnije dostavljena i pljevaljskom centru bezbjednosti, ali do danas na tom planu ništa nije učinjeno.
Sva optužena lica za zločine nad srpskim življem u selima koja pripadaju čajničkoj opštini su rodom iz pljevaljskog sela Bukovice, koje se nalazi na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom. Mještani Bukovice su rijetko, sem zbog administrativnih obaveza, dolazili u SO Pljevlja. Nakon osnovne škole uglavnom su dalje školovanje nastavljali u desetak kilometara udaljenom Čajniču ili Goraždu, pa čak i u Sarajevu, gdje su se i zapošljavali.
Po nezvaničnim informacijama koje smo dobili iz CB-a Pljevlja, većina osumnjičenih je napustila Pljevlja prije nekoliko godina, dok neki više nijesu među živima.
Tako je Džemo Bavčić jedno vrijeme primao vojnu invalidsku penziju, a umro je u Turskoj 1994. godine. Šefko Osmanagić bio je pripadnik federalne vojske Bosne i Hercegovine i poginuo je tokom ratnih sukoba.
Džafer i Samir Bungur trenutno žive u Goraždu. Samir je prije nekoliko godina, zajedno sa nekoliko službenika Fonda za humanitarno pravo, istraživao otmicu nekoliko Muslimana iz Bukovice, koja se dogodila 1993. godine. Ešref Bungur nije u bliskoj rodbinskoj vezi sa Džaferom i Samirom, a prije rata radio je kao poštar u Čajniču. Poslije rata kratko je boravio u Pljevljima, a potom je otišao za Tursku. Sada živi i radi u Njemačkoj. Braća Suad i Jusuf Moćević su živjeli u Čajniču, a u Bukovici imaju porodično imanje. Braća Moćević bili su pripadnici "zelenih beretki".
Svjedočenja
Mještanin sela Bukovice Miloš Milinković, jedan od svjedoka zločina, ispričao je ranije da je u pokolju srpskog stanovništva na području sela opštine Čajniča učestvovalo 38 Muslimana njegovih komšija, koje je, kako kaže, predvodio Salem Tahirović, rezervni major bivše JNA iz bukovičkog zaseoka Cerjanca.
- Njima je oružje dopremao sa teritorije pljevaljske opštine Hamed Stovrag, zvani Hamče. Početkom ove godine trojica sa spiska za kojima je izdata potjernica pokušala su da dođu u Pljevlja. Međutim, iako ih je policija zaustavila i imala podatak da je za njima raspisana potjernica zbog ratnih zločina, oni nijesu uhapšeni, već vraćeni. To je bilo na Metaljci, a pouzdano znam da veliki broj ratnih zločinaca sa potjernice dolazi i glasa u Pljevljima kao da se ništa nije dogodilo – tvrdio je Milinković.
On je istakao da su pojedini Muslimani iz sela Bukovica već prvi dan nakon prelaska granice ubili bračni par Rajka i Darinku Pijević.
- Očevici tvrde da su zločinci, nakon što su ga zaklali, trinaestogodišnjem Željku Mašiću izvadili zube i pravili niske po njegovom tijelu. Ubadali su ga noževima po grudima, a izvađene zube zabijali u tijelo. Tripku Dačeviću ostao je nož u vratu i kada je naišao njegov sin Nebojša rekao mu je: "Zakla me Bungur". Polku Mašić su silovali pored njene sedmogodišnje kćerke skoro do besvjesti. Ona je samo ćutala, jer su joj prijetili da će silovati i kćerku. Ubrzo nakon razmjene zarobljenika Polka je umrla.
http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Drustvo&datum=2009-10-15&clanak=204789
,...
