CRKVA
Jedno od najvažnijih pitanja kojim bi hrišćani trebali da se pozabave je pitanje Crkve. Vrlo je važno da svako ko je ušao u crkvu zna gde je došao, kako je ušao, kako treba da se ponaša, koje su mu obaveze, ko je prvi, ko poslednji, ko služi i na koji način. Potrebno je da svako zna šta može da očekuje i šta se od njega očekuje.
S tim ciljem na umu voleo bih da pogledamo šta nam Sveto pismo govori o tome. Ipak, pre nego što natavim hteo bih da naglasim da tekst koji sledi nije napisan sa pretenzijom da postane udžbenik, a još manje ima za cilj da postane nekakvo pravilo.
Ako nekome ovo može da pomogne u sagledavanju slike Hristovog tela – crkve, moja radost će biti velika, ako ovo nekom pomogne da segleda Crkvu u pravom svetlo i nastavi Hristovim putem biću još srećniji.
ŠTA CRKVA NIJE
Iako danas mnogi ljudi postivećuju Crkvu za zgradama, bogomoljama i drugom crkvenom infrastrukturom, ona definitivno nije materijalna tvorevina. Neophodno je naglasiti kako pojam "materijalna tvorevina" ne može da se ograniči samo na objekte (crkvene zgrade, manastiri, i sl.) već je potrebno da se ovaj pojam proširiti na sve ono što ima oblik ili naličje svetovnog, bilo da je materijalno ili nematerijalno.
1. Crkva nije materijalna i nije svetovna tvorevina (Dela 7:48; 17:24)
Nekoliko pokazatelja ukazuju nam na to da crkva nije materijalna i svetovna tvorevina. Svaki od tih pokazatelja na svoj način definiše crkvu i pokazuje njezinu pravu prirodu.
a) Pre svega potrebno je znati da Bog ne može da obitava u rukotvorenim hramovima niti pak u nečemu što je proizvod svetovnosti. Pod rukotvorenim hramovima ne mislim samo na građevine koje ljudi nazivaju crkvom, već i oblike organizovanja koji nisu u skladu sa Svetim Pismom ali im ljudi pripisuju atribute Crkve. Nemogućnost da Bog obitava u takvim tvorevinama ne polazi od toga da on nešto nije u stanju da uradi, već je to zbog toga što je Bog u svemu i kroz njega je sve. Pored toga on je kroz svoju Reč jasno definisao ono šta on smatra crkvom Tako je nemoguće postaviti ga u zgradu ili ga priključiti nekoj organizaciji ili udruženju i reći da je to njegov dom. U skladu sa Biblijom – nebesa su Božiji presto, a zemlja njegovo podnožje, a sva istina objavljena je kroz Božjeg Sina Gospoda Isusa Hrista. Iz tog razloga nemoguće je uklopiti Boga u bilo šta što su ljudi sagradili ili osmislili.
b) Drugi pokazatelj ukazuje je način na koji se ulazi u crkvu, odnosno kako se postaje član crkve. Kad bi crkva bila materijalna tvorevina odnosno svetovna tvorevina u nju bi se ulazilo na način koji je predviđen za materijalni svet – plaćanjem članarine, primanjem u članstvo, i sl. Međutim, pošto crkva nije deo materijalnog (fizičkog sveta) već duhovnog tada se za postajanje delom te crkve zahteva duhovni ulaz. Duhovni ulaz moguć je jedino posredstvom Duha Svetog koji, one koji se odlučuju za ulazak u crkvu Hristovu, UGRAĐUJE u nju.
c) Još jedan pokazatelj koji ukazuje da crkva nije materijalna već duhovna tvorevina je ono šta u toj crkvi može da se čuje. Dok svetovne tvorevine imaju unapred određeni osobine i kroz svoje programe realizuju svoje ciljeve na način na koji smatraju ispravnim – duhovna crkva ima jedinstven program, jedinstven cilj i jedinstven način realizacije tog cilja.
d) Još jedna od razlika između materijalne i duhovne crkve je priroda odnosa sa Bogom. Crkva organizovana po svetovnim principima nastoji da obezbedi da njihovi članovi kroz nju ostvaruju odnos sa Bogom. U tom cilju postoje institucije unutar crkve (svete tajne, posebno posvećeni ljudi i sl.) koji služe ostvarenju tog cilja. U prirodu ovih institucija upućeni su samo posebno izabrani ljudi (sveštenstvo), a posvećenje vrši se na osnovu procena po crkvenim merilima. Kod duhovne crkve odnos je obrnut. Crkva ostvaruje svoj odnos sa Bogom na taj način što svako ko je ugrađen u nju ima, pre svega, lični odnos sa Bogom – kroz Spasitelja i Otkupitelja. U svete tajne upućeni su svi koji su zapečećeni Duhom Svetim čime je ostvareno i poosvećenje.Ovo znači da je svako ko pripada crkvi sveštena i sveta osoba.
Iz svega ovoga moguće je izvesti jedan veoma važan zaključak – Crkva je duhovna tvorevina, stvorena od Boga, u koju se ugrađuju svi oni koji prihvataju Spasitelja i Otkupitelja, čime postaju sveti ljudi pripremljeni za dela Božija.
2. Ogromna većina hrišćanskog sveta prihvata činjenicu da se član crkve postaje nakon krštenja. Međutim to ne znači da skup krštenih vernika automatski predstavlja crkvu.
U vreme dok je delovao Jovan Krstitelj, mnogo naroda silazilo je do njega na Jordan gde ih je on krštavao (Mt 3:5,6). Niko od tih krštenika nije bio pridodat crkvi. Čak je i Isus (iako ne lično) sa svojim apostolima krštavao i mnošto mu je prilazilo. Međutim, niko ni od ovih ljudi nije postao član crkve. Priprema crkve bila je u toku, i celo poslanstvo Jovana Krstitelja, a nakon toga trogodišnja misija Isusa Hrista i njegovih apostola, bilo je u svrhu te pripreme.
Ipak, iz Pisma je jasno da je crkva skup krštenih vernika. O ovome nam i apostol Pavle govori u prvoj poslanici korinćanima. On kaže da smo SVI jednim duhom kršteni, i da smo se SVI obukli u Hrista.
Međutim, ljudi kršteni Jovanovim krštenjem, nezavisno od toga da li ih je krstio sam Jovan ili Hristovi učenici nisu mogli da postanu deo crkve zbog toga što crkva nije ni postojala, odnosno nije bila uspostavljena.
ŠTA CRKVA JESTE
Crkva je zajednica ili skup. Sam reč nam govori da crkvu čine pojedinci koji su zajedno ili su okupljeni za jedno delo ili za isto delo.
Grčka reč za crkvu je ekklesia i u stvari je složenica dve reči: ek što znači iz, i kaleo pozvan. Dakle ova reč znači pozvani iz.
Međutim ova reč nije uvek korišćena u smilsu zajedništa, već je ponekad predstavljalo neki "grublji" oblik izražavanja. Na primer u Delima 19:32 ova reč je upotrebljena za skup koji je u stvari bio rulja. Znači, ne moraju uvek oni koji su pozvani neminovno predstavljati crkvu.
Razlika između običnog skupa i skupa crkve je u prirodi pozvanja. Pripdanici crkve pozvani su evanđeljem i ono što ih spaja, drži na okupu, ujedinjuje i čini jedinstvenima je služenje Bogu.
S tim u vezi je veoma važno da se kaže da su hrišćani pozvani da izađu iz mraka ovog sveta i da uđu u svetlost duhovnog, Božijeg carstva. Iz toga proističe i odnos koji svet zauzima prema crkvi ali i stav o odonosima koje crkva ima sa svetom. Sudeći po stavu koji je u svojoj prvoj poslanici napisao apostol Jovan, svet je, zbog svog greha u direktnom i stalnom neprijateljstvu prema Bogu i hrišćanin nebi trebao da oseća nikakvu naklonost prema njemu. Šta više, apostol Jovan ustvrđuje da u onaj koji oseća naklonost prema svetu nema ljubavi za Boga.
To je razumljivo zbog prirode sveta i Boga. Dok je Bog večan, svet je prolazan, i kako je nastao onako će i nestati. Zajedno sa njim nestaće i oni koji pripadaju svetu, odnosno koji ga vole.
ŠTA O CRKVI GOVORI REČ BOŽJA
Crkva može da se gleda u svetlu porodičnih odnosa. Ona je dom. U njoj živi porodica (1 Tim. 3:15) Vernici su članovi porodice - deca, a Bog je njihov Otac. I kao što deca žive u domu, i otac živi u njemu. Ckva je, dakle, sem što je dom, i hram. Veoma je važno naglasiti da članovi crkve imaju vrlo specifičan odnos prema crkvi. Oni su gradivni materijal, ugrađeni su u Dom Božiji kao živo kamenje. Pojam "živo kamenje" govori nam o tome da crkva živi, i šta je najvažnije, neprestano raste. Rast crke ogleda su u tome da, što crkva više raste, kamenje sve više pristaje jedno uz drugo i sve više podupire jedno drugo. Rast je, kao što je poznato, odlika živog organizma. Tako je i crkva živi organizam, sa svim svojim osobitostima, udovima i organima. Svako ko je ugrađen u crkvu ima svoju ulogu i svojim delovanjem oblikuje karakter crkve.
Rekao sam da Otac živi u tom domu i da je to ujedno Božji hram. Pošto nije moguće da se ljudska grešna priroda sjedini sa Božjim, bilo bi nemoguće da se ovo ostvari da sam Bog nije stvorio uslove za to. Ti uslovi ispunjeni su životom, smrću i vaskrsenjem Isusa Hrista. On je, po svojoj slobodnoj odluci sebe žrtvovao, kako bi kroz sebe posvetio sve one koji se uziđuju u Crkvu. Na taj način on je postao kamen temeljac, "ugaoni kamen", na kome počiva sva čvrstina crkve. Ali, na taj način Crkva je postala i nešto više od same građevine. Ona je postala njegovo telo, celina sa njim. U toj celini on je glava. To mesto mu pripada zbog toga što je u njemu, zbog njegove prirode - Bog i čovek - objedinjeno to dvoje, pa je od toga postalo jedno.
Kao zaključak možemo da kažemo da crkva nije materijalna ili svetovna tvorevina, već duhovni od Boga stvoreni organizam koji ima božansku prirodu. Tu prirodu crkva je poprimila od Isusa Hrista, Sina Božijeg.
