Čovek koji voli da radi = uspešan čovek?

Rad nije mera uspeha.
Ali je uslov. Osim ako si bogati naslednik...
A ni baviti se onim što voliš.
Svako bavljenje bilo cim je slicno, mnogo obaveza a svrha su pare

Sad naravno mozemo definisati uspeh i da se sa sto manje rada dodje do sto vise para...? (recimo vlasnik si frizerskog salona ili kopirnice, nista ne radis i nista ne znas a lova se gomila)
 
Ono što me život naučio je da ne treba raditi mnogo, puno i jako, treba raditi pametno. Naročito u Srbiji ti se neće isplatiti nešto pošten i mukotrpan rad, jer će za to onda drugi ubirati plodove. Bio sam u ogromnim sistemima i ceo trud, rad, jurnjava, sve je to bilo kao "vredan, pametan, sposoban momak", ali nikada nisam od toga imao neke ozbiljne benefite. Jedino što sam pokupio su bili zdravstveni problemi, stres, haos i nedostatak privatnog života.
 
Sad naravno mozemo definisati uspeh i da se sa sto manje rada dodje do sto vise para...

Mislim da ovim pobijaš znak jednakosti iz naslova.
I u prilog tome ću dodati maksimu jedinog čoveka kojeg sam poznavao a koji je iz ,,ničega" stekao ogroman kapital (10+M€)
,,Ako želiš da napraviš ozbiljne pare prvo moraš prestati da radiš"

Šta mislite ima li logike u naslovu... ili je sve relativno, pa često i obrnuto

Sa druge strane postoje uspešni ljudi koji su život posvetili radu a umrli su bez prebijene
Tesla, van Gogh, Franz Schubert, E.A. Poe.....
 
Naslov je tacan ali fali posle = rec ne.
Uspeh je integracija potreba okoline , drustva , njihove percepcije , tacaka vrednosti I ogranicenja licemernosti u realizaciji planova I puteva.

Vise nego jasno da posle ovakve definicije jevda covek koji voli da radi je idealan za neuspeh.
Rad ga odvaja od dobrog tajminga , vec krece cim je nesto ostvarivo.
Rad ga odvaja od tajminfa kad ce njegov Rad biti pravilno shvacen I vrednovan .
Rad ga odvaja od aktivnosti uzdizanja svog like I dela , popularnosti I moci I uverenja okoline.
Rad ga sprecava da koristi sistem vrednosti kod ljudi , ili onda njegov sistem vrednosti nece biti Rad.
Rad je sebicna odrednica , jer je retko kolektivna veza ili zbog mentaliteta (srbi) ili zbog ekonomskog sistema (kapitalizam).
Rad zahteva I zastitu materjalnosti I sistema intelektualne vrednosti.

Zapazite da nisam upotrebio izbor novac je uspeh.
 
Prvo treba definisati uspeh.
Jer, ako je slava i diplome uspeh, onda rad jest jednako uspeh.
Ali ako je novac merilo uspeha onda je lopovluk jednako uspeh...
Tema je kompleksna...
Ima i radoholicara, kojima ni novac ni uspeh nisu bitni...
ali tu se obicno kriju neke traume iz detinjstva...
ili trenutni problemi...
znam...prosao sam tu fazu...sada radim koliko moram...i dobro mi je.
 
Rad u srbiji dovodi do trauma , ali traume ne dovode do potrebe za radom nego za ubijanjem paznje I vremena .
To nije rad nego raduckanje cesta poslovna praksa shizofrenika.
Oni razvuku obaveze ili rad na nevidjeno dugo vreme I popune sebi Dan, a da ustvari nista ne rade.
Zadivljujuce koliko vremena zauzmu sebi a da ne rade nista a opis bi I dalje bio rade nesto.
Mislim da salteruse , vojnici I radnici u kolektivnim poslivima bi idealno naucili krivinarenje od njih.
Naravno razlog za njih je vrlo bitan rezultat potrebe za rutinom a I straha da su nesposobni I nemocni I bez volje da se stalno samoprocenjuju.
 
Prvo treba definisati uspeh.
Jer, ako je slava i diplome uspeh, onda rad jest jednako uspeh.
Ali ako je novac merilo uspeha onda je lopovluk jednako uspeh...
Tema je kompleksna...
Ima i radoholicara, kojima ni novac ni uspeh nisu bitni...
ali tu se obicno kriju neke traume iz detinjstva...
ili trenutni problemi...
znam...prosao sam tu fazu...sada radim koliko moram...i dobro mi je.

ovo podrzavam u potpunosti ...
ono sto je za mene zivotni uspeh ili poslovni za nekoga su samo "mrvice"
 
Rad u srbiji dovodi do trauma ...

Лупаш бре ко Максим по дивизији !
Ти си застао у развоју анализе још у седамдесетим, понављаш неке флоскуле до у бесконачност.

Имамо ми за све решење,

и за оне који би већу плату (шаљемо их у иностранство),
и за оне који би да више раде (нека отворе неки приватан бизнис, да виш кол'ко има се трчи),
и за оне који би да мање раде (има пун кофер послова за минималац).

И како појединац да се одлучи ?
Ма не мора појединац ништа да одлучује,
него како му је мама родила (зависи колико је енергичан, незаустављив, пун снаге, гази преко мртвих ...)

Има људи који морају да раде, пуни су енергије !
Отвори пицерију и пропадне - он отвори самопослугу !
И то пропадне - он отвори кафић !

И то пропадне он оде у иностранство, па се врати са парама и поново нешто отвори !

Ја сам пробао само један приватан бизнис и пропао !
Одмах сам донео свој закон који каже да ово није земља приватног бизниса
и мануо се даљег лупања главом о зид - зато што сам човек ниске енергије !

А мој пријатељ, хехехе,
сто пута је пао и сто један пут се дигао,
одакле му више финансијских средстава да покушава ?

Ма не зна ни он !
Каже:

"Човече, пробудим се ујутру, лептирићи у стомаку ! Јаснио видим где су средства да покренем нови бизнис !
Ил' је неко наследство,
ил' је кредит у банци,
ил' је позајмица од зеленаша,
ил' је удруживање са неким ко има лову,
ил' је учлањење у неку странку,
ил' крађа по иностранству ..."

Све то видим и ја, али ја видим и проблеме везане за свако горње решење !
Види и тај мој пријатељ, али он види да ће те проблеме лако превазићи (јер је његова енергија лудачка).

А паметни ја ?

Е ја у фирму,
па полако.

Одмах да се разумемо, и ту енергија побеђује.
Имам изванредан пример човека мале школованости,
који је радио и дошколовавао се,
поштенски радио - напредовао у послу,
постао шеф сектора великог предузећа ...

И на крају шта је то успех ?
На личном нивоу, то је сваки напредак, свака побеђена препрека.

А са стране гледано ?
Е то зависи од друштва до друштва.
Код нас је стварно успех ако си стекао стан, добра кола, добру плату, добру пензију,
породицу, барем двоје деце, унучиће ...
 
Nema uspeh veze sa ljubavlju prema poslu, ali ta ljubav može da pomogne. Uspeh je objektivno gledano mesto koje čovek dostigne na socijal-darvinističkoj lestvici. Nebitno je kojim se poslom bavi - i glumac Biković, i teniser Djoković, i preduzetnik Beko, i političar Djindjić, i hirurg Radan Džodić su uspešni iako ne pripadaju istim branšama.

Ima ljudi koji vole to što rade, pa ne postignu neki uspeh. Ima nekih koji ne vole ali istrajavaju pa uspeju. Pa čak i zavole to što rade jer su se stopili sa tim.

E sad - treba razlikovati pitanje sreće od pitanja uspeha. Ja sam npr. najsrećniji bio u leto, kao tinejdžer, kad padne onaj prvi mrak pa izadjem na ulicu, lutam, srećem drugare, ženski svet. Znam da sam mlad i da nemam nikakvih briga, osećam da mogu sve. Ili još bolje, kad dodje jesen pa uveče lutam, pijem nešto, posmatram izloge i ulice po kiši, po celu noć idem negde, čekam da se nešto desi. To je radost, sreća, sloboda. I to nema veze sa pragmatičnim svetom uspeha. I to je ono neprocenjivo.

 
Poslednja izmena:
Poznajem ljude koji vole da rade, ali nisu uspešni.
Postoje takvi naučnici koji vole to što rade, oni rade i po 20 sati dnevno... jednostavno vole, ali ne umeju to da "unovče" niti kroz novac niti kroz "uspeh" tj priznanje u društvu. Oni su prosto zaluđenici svog posla. I ne interesuje ih šta će drugi o tome misliti, dogod ih puštaju da to rade.

S druge strane, postoje oni koji pametno rade tako da zadobiju naklonost okoline, socijalno vešti, postaju uspešni. Neki i ne vole to što rade, ali su uspešni. Setimo se Agasija koji je na vrhuncu svoje slave bio, a posle govorio kako je baš tada mrzeo tenis najviše. Druga stvar je, takvima često "pukne" nešto kad tad.

Tako da bih rekla da ne stoji znak jednakosti.
 

Back
Top